Preminuo je Damir Matković, novinar i urednik te godinama jedno od najprepoznatljivijih lica Hrvatske televizije

Zagrebački Dalmatinac, kako je i sam sebe volio predstavljati, rođen je u Zagrebu 26. siječnja 1952.,od majke iz Novalje na otoku Pagu i oca iz Šibenika, poznatog hrvatskog povjesničara Hrvoja Matkovića. U rodnom Zagrebu nakon osnovne škole upisao se u XV. matematičku gimnaziju s čvrstom namjerom da gradi brodove koji su mu bili opsesija još od najmlađih dana. No brodograditeljem nikada nije postao jer mu se u 17. godini u život nepovratno uplela televizija. Naime, kao učenik trećeg razreda gimnazije 1969. napisao je dramski tekst koji mu je otkupila Televizija Zagreb i krenuo je sasvim drugim pravcem.

TUŽNA VIJEST Umro je Damir Matković, TV novinar, urednik i voditelj

U sjećanje na Damira Matkovića ponovno objavljujemo intervju, kojeg je 2017. godine dao Zrinki Vrabec Mojzeš.

Uoči tribine ‘Forum 21 – elektronički mediji 20 godina kasnije’ intervju za Nacional dao je dugogodišnji vanjskopolitički novinar HRT-a. Govori o stanju na javnoj televiziji te važnosti platforme Forum 21 koji je prije 20 godina i sam osnivao.

Polazeći od toga da su demokratske promjene u RH tek rubno dotakle radiotelevizijski sustav, da HRT i dalje djeluje više kao državna radiotelevizija nego kao javna služba, da vlast do sada nije pokazala zbiljsku želju za promjenom modela radiotelevizije naslijeđenog iz prošlih vremena, uvjereni da javna služba podrazumijeva višeglasje, a nipošto monolitnost, da dokidanje jednostranačja otvara potrebu i mogućnost da privatni poduzetnici budu korisnici etera, držeći da politika nije uvijek ni u dovoljnoj mjeri podržavala dijalog kao preduvjet demokratskog života, okupljanjem i povezivanjem novinara elektroničkih medija želimo potaknuti dijalog o svim značajnim pitanjima elektroničkih medija u Republici Hrvatskoj”, tako glasi početak rezolucije FORUMA 21, zbora novinara elektroničkih medija Hrvatskog novinarskog društva, koju je prije točno 20 godina potpisalo dvadeset i troje novinara iz različitih elektroničkih medija, u želji da se politika odmakne prije svega od javnog servisa.

Bili su to: Mislav Bago (HRT), Zinka Bardić (Radio 101), Branimir Bilić (HRT), Romano Bolković (OTV), Oliver Dražić (TV Mreža), Mirko Galić (HRT), Denis Latin (HRT), Tihomir Ladišić (HRT), Ivo Lončar (HRT), Joško Martinović (HRT), Željko Matić (Radio 101), Jelena Maštruko (HRT), Damir Matković (HRT), Silvana Menđušić (HRT), Dubravko Merlić (HRT), Igor Mirković (slobodni novinar), Željka Ogresta (HRT), Mirjana Rakić (HRT), Radomir Papo (HRT), Silvija Šeparović (Radio 101), Željko Valčić (HRT) i Zrinka Vrabec-Mojzeš (Radio 101).

Na inicijativu prvog predsjednika Foruma 21 Damira Matkovića, u utorak, 14. studenog, u Hrvatskom novinarskom društvu održat će se tribina pod nazivom “FORUM 21 – Elektronički mediji 20 godina kasnije”. Na tribini će uvodna izlaganja održati Jagoda Vukušić, predsjednica HND-a 1997., Zrinjka Peruško, sveučilišna profesorica i ekspert za elektroničke medije, i Saša Leković, aktualni predsjednik HND-a, a u raspravi o tome koliko su zahtjevi iz Rezolucije aktualni i danas, sudjelovat će i svi članovi nekadašnjeg Foruma 21. Nacionalu je tim povodom intervju dao Damir Matković, dugogodišnji vanjskopolitički novinar HRT-a koji je u toj medijskoj kući proveo 32 godine profesionalne karijere.

NACIONAL: Prošlo je dvadeset godina od osnivanja Foruma 21. Ta inicijativa grupe novinara iz različitih medija bila je ohrabrena uspjehom demonstracija za Radio 101, kojima je obranjena sloboda jednog privatnog elektroničkog medija. Forum 21 osnovan je zbog pretvaranja državne u javnu televiziju. Kako danas gledate na to vrijeme u kojem ste bili prvi predsjednik Foruma 21?

Ja jesam bio prvi predsjednik, ali ideja nije bila moja. Demonstracije za Stojedinicu pokazale su da postoji kritična masa nezadovoljna stanjem u medijima. To je bio katalizator. Tadašnja vladajuća stranka, ista koja je i danas, željela je što je dulje moguće zadržati šapu na javnom servisu, ma što god Europa rekla. Ideja se rodila negdje u proljeće 1997. i pokrenuli su je Dubravko Merlić, Tihomir Ladišić i Oliver Dražić, a mene su pozvali kasnije zato što sam 1995. napisao knjigu o televizijskim sustavima u Europi i SAD-u i upravo sam se bio vratio iz SAD-a gdje sam godinu dana proveo na stručnom usavršavanju televizijskog novinarstva.

Slušao sam i kolegij ekonomike medija koji me je poučio kako zapravo televizija funkcionira kao gospodarski sustav. U praksi sam upoznao što znači slobodno televizijsko novinarstvo, ali i da u tom liberalnom modelu i javni medijski servis PBS (Public Broadcasting Service) ima i te kako važnu ulogu kao korektor pretjerane komercijalizacije. U Hrvatskoj je tada, kao i sada, postojao višestruki problem s javnim servisom. Jedan je bio kako funkcioniranje HRT-a osloboditi političkog nadzora, a drugi kako javni servis može biti gospodarski učinkovit. U socijalizmu je bilo sasvim normalno da kada “usfali” novca, ravnatelji, koje je sve redom imenovala partija, lijepo odu u “kockicu” ili u Sabor i sa svojim drugovima bez problema dogovore višu pretplatu ili više proračunskog novca. Takav model potpuno je neprimjeren novim vremenima, ali pokušaj ti to objasniti novoizabranoj gospodi zastupnicima.

NACIONAL: Godina 1997. vrijeme je kada je prošao prvi val “revolucije” za Stojedinicu, rat je gotov, Otvoreno društvo djeluje u Hrvatskoj i potpomaže rijetke neovisne medije, a Ured predsjednika preko svog čovjeka Miljenka Manjkasa suštinski upravlja informativnim programom u ime HDZ-a. Kako iz današnje perspektive komentirate to što su se novinari odlučili pobuniti protiv takve situacije, ali i činjenice da je HRT imao potpuni televizijski monopol na nacionalnoj razini?

Da, u to vrijeme nije bilo privatnih televizija s nacionalnom koncesijom, no kako je Europa stalno zbog toga prigovarala, vladajuća stranka pokušala je euro-zamjerke riješiti osnivanjem niza malih lokalnih i regionalnih televizija. Kvaka je da su koncesije dobili samo oni bliski vladajućoj stranci. Na nacionalnoj razini te su postajice imale zanemariv utjecaj. Možda je jedina značajnija mala televizija u to vrijeme bio OTV koji je djelovao na zagrebačkom području na kojem živi gotovo trećina hrvatskog stanovništva. Usput rečeno, OTV je osnovan potkraj osamdesetih, a glavni osnivač bio je Socijalistički savez, odnosno Radio 101. Zato je jedan od glavnih zahtjeva Foruma 21 bio razvijanje televizijske konkurencije na nacionalnoj razini.

‘Ne znamo tko su stvarni vlasnici hrvatskih medija, što je u demokratskom društvu nezamislivo. A sada Vlada najavljuje i novi zakon koji će onemogućiti da vlasnička struktura bude javno dostupna

NACIONAL: U takvoj situaciji stvorila se grupa novinara unutar HND-a koja je odlučila djelovati. Zašto se Forum zvao Forum 21? Je li bio 21 osnivač?

Ne, bilo nas je dvadeset i troje. Velika je zasluga tadašnje predsjednice HND-a Jagode Vukušić što nam je omogućila da djelujemo kao dio HND-a. To je projektu dalo kredibilnost, ali i zaštitilo nam leđa. Ni danas mi nije jasno kako je u državi u kojoj tajne ostaju tajne dan i pol, naša inicijativa ostala tajnom sve do javnog predstavljanja Utemeljiteljske povelje – Rezolucije o elektroničkim medijima, koja je izazvala šok i iznenađenje.

Naziv Forum predložio je Mirko Galić, a ono 21 odnosilo se na 21. stoljeće kojem smo se približavali. Dakle, predložili smo 21 prijedlog za reformu audiovizualnog krajolika primjerenu 21. stoljeću. Zapravo, Rezolucija je doslovno kolektivno djelo. Vagala se svaka riječ i kada je danas čitam, mogu reći da je to jedan vrlo dobro napisani tekst, koji dapače još uvijek vrijedi. S ove vremenske distance mogu razumjeti nervozu ljudi koji su tada bili na vlasti. Oni su iz jednopartijskog sistema prešli u multipartijski i jednostavno nisu mogli preko noći promijeniti svoj način razmišljanja. Jedini model televizije koji su oni poznavali bila je televizija pod nadzorom države i partije.

Srp i čekić zamijenili su crveno-bijeli hrvatski kvadratići i njima je to bilo dovoljno! Nažalost, do dana današnjeg hrvatska politička elita, i desna i lijeva, smatra da ona stranka ili koalicija koja osvoji većinu u Saboru, automatski dobiva i nadzor nad javnim medijskim servisom. Njima je potpuno normalno da nakon osvojenih izbora najprije provedu čistku na HRT-u i na čelna mjesta postave “svoje ljude”. To je potpuno naopako poimanje uloge i zadaća javnog medijskog servisa.

NACIONAL: Mnogi “državotvorni novinari” koji su tada žarili i palili po HRT-u, samo su preobukli kapute – jer su, naime, isto to radili i za vrijeme Saveza komunista i njihove kontrole televizije?

Žurno preokretanje kaputa ponekad je bilo tragikomično. Obrad Kosovac, veliki profesionalac od kojeg sam mnogo naučio o televiziji, po partijskom je zadatku 1985. snimio dokumentarni film “Put izdaje” u kojem je kardinal Stepinac prikazan kao zločinac i izdajnik. Nakon 1990. napravio je inačicu tog filma. Slika je ostala ista, ali su promijenjeni naslov i tekst. U filmu se sada govori o Stepincu kao o mučeniku i svecu! Mi smo se nekako dočepali izvorne verzije koja je u novoj Hrvatskoj završila “u bunkeru”.

U Muzeju Mimara organizirali smo javno prikazivanje tog filma; bio je to dobar happening, odlično posjećen. Željeli smo pokazati kako i najveći profesionalci mogu moralno kiksati ako prihvate poziciju “sluge režima”. A što je novinar bez moralnog kredibiliteta? Krpa kojom se vlast poigrava kako hoće. I šlag na kraju, Kosovac je na intervenciju predsjednika Tuđmana u svibnju 1999. promaknut u glavnog urednika HRT-a. Forum 21 borio se protiv takvog novinarstva.

NACIONAL: Je li opozicija, koja je kaskala za civilnim društvom i bila pasivna, podržala Rezoluciju i Forum 21?

Iskreno, mi to tada od njih nismo niti tražili jer se nismo željeli opredjeljivati ni za lijevu niti za desnu političku opciju. Mi smo se borili za svoju profesionalnu slobodu, objektivno novinarstvo koje nije navijačko i ne radi ni za opoziciju niti za vlast, nego služi javnosti.

NACIONAL: Koji su najvažniji zahtjevi iz te Deklaracije, a koji su i danas aktualni i još uvijek neostvareni?

Jedan od zahtjeva koji i dan danas nije riješen bilo je Programsko vijeće HRT-a, način na koji se biraju članovi, kao i kriteriji prema kojima se biraju. Naime, devedesetih su oni redovito bili političari i politički imenovani. Onda je to kasnijim zakonima, nakon 2000. promijenjeno. Ali pokazalo se da u Hrvatskoj, ma kako plemeniti zakon donijeli i ma kako uzvišeni bili ciljevi, to uvijek jednako završi.

NACIONAL: Kako je predstavljena Rezolucija i kakva je bila reakcija vladajućeg HDZ-a?

Mediji su to popratili i to je prilično uzburkalo javnost i izazvalo veliko komešanje i nervozu, tim više što se takva inicijative preklapala sa zahtjevima Europe. Te 1997. Hrvatska je ušla u Vijeće Europe, a sloboda medija bila je jedan od ključnih uvjeta. Kao novinar HRT-a bio sam tada u Strasbourgu, kada su aktivisti bacali letke za podršku Feral Tribuneu. Naravno da nam se odmah prišilo da smo strani plaćenici. Navodno je Tuđman bio prilično ljut.

Politika je to doživjela kao podlost, a naročito zato što su među potpisnicima bili zaposlenici HRT-a, koji su dobivali plaću od države. No veliku ulogu u tome što nitko od nas nije osjetio posljedice i što fundamentalno nije nastradao, imao je barun Janko Vraniczany Dobrinović. On je bio pravi europski gospodin širokih obzorja, jedan od rijetkih koji je s Tuđmanom bio na ti. Predsjednik je držao do njegova mišljenja, a imponirao mu je i kao pripadnik starog hrvatskog plemstva. Barun je razgovarao s nama, a onda je Tuđmanu rekao nešto u stilu – pusti djecu da se igraju, ali televiziju moraš reformirati.

NACIONAL: U to vrijeme Miroslav Kutle imao je monopol nad većinom privatnih radiopostaja i mnogih drugih medija, a čini se da je ista situacija i danas, preko “paravana”, odnosno lažnih vlasnika, što je teško dokazivo. Pa već prva privatizacija jednog nacionalnog TV kanala bila je zapravo skandalozna?

Kutle, koji je imao planove za osnivanje privatne televizije, pozvao me na razgovor koji je potrajao manje od tridesetak sekundi. Došao sam u njegov Gradski podrum naoružan podacima i pitao ga je li spreman izgubiti 12, 13 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, jer u televizijskom biznisu nema garancije da će se uloženo vratiti. To ga je razljutilo i rekao mi je: “Nisam vas zato pozvao!” Ustao je i otišao. I tako smo se razišli i prije no što smo se sastali.

Dodjela prve nacionalne koncesije privatnoj televiziji dogodila se, očekivano, nekoliko dana prije siječanjskih izbora 2000., kada je HDZ shvaćao da gubi izbore. Tada je na telefonskoj sjednici Vijeća za telekomunikacije dodijeljena prva nacionalna koncesija Novoj TV, a da javnosti čak nije bila poznata ni vlasnička struktura.

Znalo se samo da u pozadini stoji HDZ koji tako pod nadzorom želi zadržati TV kanal. Problem s netransparentnim privatnim vlasništvom nad medijima ostao je do danas. Mi ne znamo tko su stvarni vlasnici hrvatskih medija, što je u demokratskom društvu nezamislivo. Jer, prvi je princip da ne smije biti monopola. A sada Vlada najavljuje i novi zakon koji će onemogućiti da vlasnička struktura bude javno dostupna.

NACIONAL: Nakon pobjede koalicije na čelu s Ivicom Račanom 2000. činilo se da je došlo vrijeme za promjene. Oni su se čak i obvezali na to prije izbora?

Točno, prije izbora Račan i čelnici oporbenih stranaka svečano su potpisali Povelju o javnoj televiziji Foruma 21 kojom se obvezuju da će se zalagati i poštovati slobodu javnog servisa. Ta povelja još dan danas stoji u skladištu Hrvatskog novinarskog društva. Trebao bi je opet netko od vladajućih pročitati.

NACIONAL: Koliko su zahtjevi iz Rezolucije konkretno utjecali na nove medijske zakone pisane u doba Račanove vlade, kada je Hrvatska započela proces europske integracije?

Itekako su utjecali. Naime, ti zahtjevi bili su sasvim u skladu s europskim standardima. Nismo mi bili tako pametni da sve sami smislimo. Topla voda izmišljena je prije nas! Proučili smo legislativu nekih drugih tranzicijskih zemalja, napisanu uz pomoć medijskih stručnjaka iz europskih institucija. Koalicijska vlast uzela je ta iskustva u obzir, a čak su i nas konzultirali prilikom pisanja zakona. Tako sam ja 2001. bio član radne skupine za izradu novog Zakona o HRT-u.

Posao je vodila potpredsjednica Vlade Željka Antunović. Pomak se ipak dogodio, ali na žalost nije dugo trajao jer lijeva koalicija nije uspjela dobiti drugi mandat. Razdoblje vlasti koalicije lijevog centra za novinare je bilo najbolje i najslobodnije vrijeme na HRT-u, rekao bih do danas. Ni Sanader više nije mogao napraviti korak unatrag. Dapače, on je zadržao Mirka Galića kao ravnatelja televizije. Ni danas na HRT-u ne možete naći nikoga tko bi protiv Galića rekao ijednu riječ.

NACIONAL: Čini se da je ipak učinjen korak unatrag Zakonom iz 2012., za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. Tim Zakonom Programsko vijeće pretvoreno je u savjetodavno tijelo koje nema ovlasti, a ravnatelju HRT-a omogućeno je da postane faraon. Postavlja ga Sabor, a ne Vijeće, što se nije svidjelo ni Europskoj komisiji.

To su pokušaji koji ne mogu prevariti vrijeme i mislim da te promjene nemaju dulji rok trajanja. Uostalom, možda i nije toliki problem u Zakonu, koliko u načinu na koji ga tumače. Veći je problem Statut HRT-a koji je donio Goran Radman dok je bio ravnatelj. U njemu se u jednom članku glavnom ravnatelju zaista daju faraonske ovlasti. On nikome nije dužan odgovarati ili davati obrazloženje, a sve odluke donosi potpuno samostalno bez mogućnosti priziva.

Mi smo prije dvadeset godina bili znatno mlađi i znatno veći idealisti. Bili smo uvjereni da će razvoj demokracije uspjeti odmaknuti politiku od javnog medija i medija općenito. Nažalost, Hrvatima demokracija mentalno nije pretjerano bliska. Političari je uvijek tumače tako da ide njima u korist. Pokušali smo sve modele – i biranja ravnatelja putem Vijeća i putem Sabora – i, nažalost, rezultat je uvijek bio isti. Uvijek dođe netko tko je dogovoren iza političkih kulisa i tko, gotovo po pravilu, nema iskustva s radom u medijima. Konačno, mislim da su i takvi kakvi jesu, naši medijski zakoni dobro napisani, u skladu s europskim standardima. Problem je u njihovoj implementaciji, kao i na svim ostalim područjima.

NACIONAL: Od tih 23 ljudi koji su bili i ideološki i profesionalno bliski, koliko ih je ostalo dosljedno sve do danas, odnosno ima li nekih koji su u međuvremenu “promijenili stranu”? Bi li svi oni i danas to potpisali?

Ja mislim da bi. Nismo svi mi imali jednake političke sklonosti, ali smo se svi slagali oko toga da novinarstvo i elektronički mediji ne smiju biti služinčad politike. Dakle, pokazalo se da je profesionalni konsenzus moguć. Nekih od ljudi s popisa, nažalost, danas više nema među nama. To su Ivo Lončar, koji je dva mandata bio u Saboru i bio neka vrsta pučkog tribuna, i Joško Martinović, koji mi osobno silno nedostaje, a mislim da na HRT-u nakon njegove smrti još postoji velika praznina. Nitko nije znao tako dobro raditi TV priče kao Joško! Neki od potpisnika otišli su u privatni biznis, ali mislim da na popisu ne postoji niti jedna osoba koja je fundamentalno promijenila stranu.

I tada je to bio respektabilni popis. Bila su to novinarska imena koja su tada, i još uvijek nešto znače u hrvatskoj javnosti. A i novinarsko zanimanje tada je, čini mi se, značilo više nego danas. Mislim da je pristanak Mirka Galića da nam se pridruži bio posebno važan i dao težinu našim zahtjevima. Nije mu lako bilo donijeti odluku. Kao bivši urednik Danasa i dugogodišnji Vjesnikov dopisnik iz Pariza, i bez nas je imao veliki novinarski ugled. Osim toga, upravo je njega predsjednik Tuđman pozvao iz Pariza da bude novi ravnatelj HRT-a.

‘Nevjerojatno je da su premijer i ministrica kulture smijenili cijeli Nadzorni odbor na čelu s Anjom Šovagović koji je upozoravao na brojne nepravilnosti i zloupotrebe bivših uprava HRT-a’

NACIONAL: Kako kao novinar koji je cijeli svoj radni vijek proveo na HRT-u, ocjenjujete današnje stanje u toj kući? Ponavlja li se povijest? Ukidanjem “Hrvatske uživo” nestao je još jedan kritični glas, najboljim novinarima ne dopušta se da rade, vladajuća stranka kadrovira, je li to isto kao devedesetih?

Prije svega, kada je riječ o HRT-u, ne mogu biti objektivni promatrač. U toj kući proveo sam najljepše i najplodonosnije godine svog profesionalnog života. Javnu televiziju prije svega gledam kao čuvara i promicatelja domaće kulture i stvaralaštva. Međutim, HRT ima svrhu jedino ako netko gleda njegov program. I najbolji program bez gledatelja ništa ne vrijedi. Ako gledanost stalno pada, ako su komercijalne televizije pregazile HRT, onda nešto duboko nije u redu.

Javnost i gledatelje ne možeš prevariti. Ideološki obojeni programi ne prolaze, osobito ako su dosadni i ako ne znaju ispričati priču. Sigurno je i da postoji profesionalna i kadrovska kriza, koja je rezultat zavičajno-partijsko-rodbinskog zapošljavanja na HRT-u, ali tako je i u cijeloj državi.

NACIONAL: Kako je moguće da premijer Plenković, koji je pola radnog vijeka proveo u Parizu i Bruxellesu, dopušta da postoji politička kontrola informativnog programa, kao i da Katolička Crkva ima ogroman utjecaj na program, ne samo sadržajno već i kvantitativno?

Ne poznajem premijera, ali čak i ako izuzmemo ideologiju, preporučio bih mu da pogleda brojke. Činjenica je da je HRT brod koji tone pa je utoliko nevjerojatnije da se usprkos takvoj situaciji, tko god da je na vlasti, silno trudi nad njim preuzeti kontrolu. Više kontrole jednako je manje novinarske slobode i kreativnosti i manje kvalitete programa. Pitanje je puno kompleksnije od toga koja je stranka na vlasti. A onaj drugi dio, koji se odnosi na poslovanje, potpuno je zanemaren. Nevjerojatno je da su premijer i ministrica kulture smijenili cijeli Nadzorni odbor na čelu s Anjom Šovagović, koji je upozoravao na brojne nepravilnosti i zloupotrebe bivših uprava HRT-a. Vjerojatno zato što im u tom trenutku nije politički odgovarao.

NACIONAL: Je li vrijeme za novi Forum 21?

Mi smo prije dvadeset godina nešto započeli i napravili neki pomak. Naravno da ta reforma evidentno nije dovršena i postoji puno stvari koje bi trebalo mijenjati. Činjenica je da medijski krajolik u Hrvatskoj još uvijek više sliči na Divlji zapad nego na zemlju koja je punopravna članica EU-a.