Najistaknutija hrvatska pjesnikinja u drugoj polovici 20. stoljeća rođena je 10. travnja 1922. godine. Težak život od ranog djetinjstva utjecao je na njenu poeziju, a Vesna Parun će u povijest ući kao prva žena koja je u Hrvatskoj živjela isključivo od književnog rada.

Osnovnu školu pohađala je na otoku Visu, a srednju u Šibeniku i Splitu. Prvu pjesmu objavila je kao desetogodišnjakinja u novinskom listu. “U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa”, jedan je od najpoznatijih citata pjesnikinje Vesne Parun. Ipak, u školi je bila sjajna učenica, a u biografiji joj stoji da je od 14. godine života samostalno zarađivala dajući instrukcije drugim školarcima.

Upisuje fakultet romanistike u Zagrebu, ali uslijed ratnih razaranja morala je pobjeći u Split. Kada se situacija smirila, 1942. godine ponovno odlazi na studij u Zagreb, no ovoga puta je upisala filozofiju. Sudjelovala je u omladinskoj radnoj akciji u izgradnji pruge Šamac-Sarajevo gdje je doživjela vrhunac svoje nesretne ljubavi zbog koje je prekinula studij. Nakon toga, kao 25-godišnjakinja, objavila je zbirku poezije “Zore i vihori” koja će ući u povijest hrvatske književnosti. Živjela je od književnog rada, pisala je pjesme, drame, dječju poeziju i prozu. Uz to, radila je kao prevoditeljica, a prevodila je sa slovenskog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je više od 60 knjiga poezije i proze, a za svoj književni rad dobila je brojne nagrade od kojih se posebito ističe Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

Zadnjih deset godina života provela je u Stubičkim Toplicama, gdje je i preminula u jesen 2010. godine.