Sto je godina od rođenja Ive Robića, jednog od najvećih i najpoznatijih izvođača te najuspješniji i najustrajniji interpret šlagera, doajen glazbenih festivala, glazbenik koji je napravio veliku međunarodnu karijeru i svjetski postao poznat kao Mister Morgen. Rođen je 28. siječnja 1923. u Garešnici, a preminuo je krajem zime 2000. godine u Rijeci.

U jednom davnom intervjuu prisjetimo se jedne njegove zanimljive anegdote:

– Za četrdeset godina internacionalne karijere, vjerojatno ste pjevali mnogim poznatim ljudima. Bili ste stalni gost predsjednika Tita?

– Kako da ne. Pjevao sam pred njim pedesetak puta. Prvi put, bilo je to početkom pedesetih, stanovali smo u hotelu Kvarner u Puli, gdje smo i pjevali. Mi smo obično poslije priredbe malo prošetali, pojeli koji škamp, potiho slušali muziku i vraćali se u hotel oko jedan-dva noću. Jednom smo moja supruga i ja zaspali tek oko tri, kad neko lupa na vrata. Mi skočimo, pogledamo se, i ja pitam onako u polusnu: “Ko je?”

– “Otvorite”, kaže neko.

Nas dvoje se uplašili, a glas opet: “Koliko vam treba vremena da se obučete?”

Jaaoj, mi pomislili svašta, došla policija, čovjeku sve crno u tim trenucima prođe kroz glavu. Otvorim vrata i vidim dva čovjeka u crnim kožnim odijelima! Gotovo, pomislim. “Šta da obučemo” pitam uplašeno.

– “Obucite svečano odijelo”, reče jedan od njih, a nama odmah malo lakše.

Nekako se to razjasnilo, došao je crni mercedes, a šta bi drugo, i onda smo otišli na prijem. Kasnije sam često bio na Brijunima, u Karađorđevu u lovu, i obično bih bio sa profesorom Mihaljincem, jer smo uglavnom izvodili zagorske i kajkavske popevke. Kad bi se društvo razišlo i svi otišli, Predsjednik bi ostao sa dva bijela psa, i nas dvojicom uz klavir. Za dušu.

– Kakva impresije nosite s tih susreta?

– Bili su uglavnom bez honorara! Ako ih je i bilo – to je uglavnom nešto formalno… Što se tih večeri tiče, one su proticale samo uz muziku. Nikad nije bilo prilike da nešto pričamo, makar sam stanovao u Titovoj kući u Užičkoj. Tako je nekako ispalo da s Titom samo muzički razgovaram. Ostajali bismo do ranog jutra, i, sjećam se, pili Balentajn. Mihaljinec i ja bi jedva obavili jednu flašu viskija, a Tito bi sam obavio drugu. Sami smo birali pjesme, dok je Tito ili sjedio ili šetao s cigarom, a psi dremuckali.