Ime Marina Blaževića, intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, posljednjih mjeseci jako se često spominje u kulturnim, posebno kazališnim krugovima. Nacional je prvi objavio informaciju da je upravo on bio favorit ministrice Nine Obuljen Koržinek za novog intendanta HNK-a u Zagrebu. Poznato je da njih dvoje odlično surađuju, ali ministrica se – razumljivo – ogradila rekavši da će izabrati najbolji program, tko god ga predloži. Međutim, u međuvremenu se dogodila promjena – ime Ive Hraste Sočo, posebne ministričine savjetnice, pojavilo se kao najizglednije, jer tako želi premijer Plenković. Razlog – Blaževićeva bliska suradnja s Oliverom Frljićem koja nekim HDZ-ovcima u Zagrebu nije dobro sjela.

Marin Blažević komentirao je za Nacional sva ta događanja, kao i najavu kandidature Dubravke Vrgoč za treći mandat, ali i kaznenu prijavu za mobbing koju je protiv njega podnijela bivša zaposlenica, te je rekao da je u kontaktu s Ivom Hraste Sočo koju je prije nego što se pojavila informacija da je ona najizgledniji kandidat za intendanticu, upravo on želio kao svoju ravnateljicu Opere, u slučaju da njegov program bude izabran kao najbolji.

NACIONAL: Kako ste doživjeli događanja oko izbora za intendanta HNK-a u Zagrebu, kako se sad osjećate?

Bila ta informacija o premijerskoj „intervenciji“ točna ili lažna, osjećam se izvrsno. Već dva mjeseca dvostruko cijepljen, konačno putujem Europom, obilazim festivale, gledam, slušam i učim ili dogovaram suradnje za riječki HNK. U ‘Zajcu’ smo zaključili herojsku sezonu. U jeku pandemije producirali smo čak 15 dramskih, opernih i baletnih premijera te izveli ukupno 194 predstave, simfonijske i komorne koncerte. Prošle subote na Splitskom ljetu sam preuzeo nagradu „Judita“, za našu dramsku predstavu „Kralj Edip“, redatelja Luciana Delprata. Potom planiram do Dubrovnika gdje ću se susresti s dvije umjetnice koje obožavam – s Dubravkom Šeparović Mušović i Nevom Rošić. Pa kad ste me već pitali o osjećajima, oni, sasvim iskreno, uopće ne dopiru do zagrebačkog HNK. Ideje da, planovi možda, za neku budućnost, bližu ili dalju, ali to je sve.

NACIONAL: Pa osjećate li se barem izigranim?

Pa ne, ni najmanje. Točno je da sam intenzivno razmišljao o zagrebačkom HNK-u, zapisao neke programske i reformske ideje, odradio desetak sastanaka s mogućim suradnicima, istraživao i razmatrao. No nikome nisam obznanio da ću se kandidirati za intendanta zagrebačkog HNK naprosto zato što konačnu odluku o tome nisam donio. Ne radi se tu o neodlučnosti ili oprezu, nego o serioznom i studioznom pristupu izazovu i odgovornosti.

Drugo, o tome da sam ja ministričin favorit mogao sam samo pročitati i načuti, ali nikada tako nešto ni ministrica ni njezini suradnici nisu izgovorili, a naravno da ja nisam ni pitao premda sam s njom i drugima iz Ministarstva često u kontaktu.

NACIONAL: Hoćete reći da s ministricom nikada niste razgovarali o svojoj kandidaturi za intendanta?

Razgovarali smo u nekoliko navrata o stanju u HNK-a Zagreb, što je bilo neizbježno jer je situacija u tom kazalištu dramatična i zapravo sramotna. Mnogi od nas u drugim nacionalnim kazalištima smatraju da rasulo u navodno središnjem nacionalnom kazalištu ozbiljno narušava ugled struke i sustava, pa i društvenu vrijednost našeg umjetničkog rada.

NACIONAL: Ne mislite da je za to odgovorna i ministrica? U tim vašim razgovorima ona vam nije otkrila hoće li podržati Dubravku Vrgoč u kandidaturi za treći mandat i nije vas pozvala da se kandidirate?

Ne, ne mislim da je ministrica odgovorna za rasulo u zagrebačkom HNK-u. Ona je odgovorna za rješenje situacije i pritom očuvanje cijelog sustava nacionalnih odnosno narodnih, ali i drugih kazališta. Problem je u tome što ni Dubravka Vrgoč ni predvodnici pobune protiv njezine uprave ne shvaćaju da nisu oni ni najznačajnije ni središnje kazalište u hrvatskome glumištu, ni u umjetničkom ni u kulturno-političkom pogledu. Od ministrice u vladi demokratske države očekuje se da poštuje i provodi demokratsku proceduru. Aktualna intendantica, pak, očito očekuje apsolutnu podršku bilo koje politike i domirovinsku vlast, a vođe bunta smjenu nedemokratskim metodama. I jedna i druga strana krivo su procijenile da i u našoj kakvoj-takvoj demokraciji katkada imamo ministrice i ministre kojima je do demokracije doista stalo. Zbog tih istih demokratskih principa i procedura, niti je mene ministrica ikada informirala hoće li podržati Vrgoč u njezinoj kandidaturi za treći, a mene za prvi mandat, niti sam ja ikada njoj uputio takvo pitanje.

NACIONAL: Očito vas više ni neće pozvati. Glavni razlog zbog kojeg vas se ministrica odrekla kao kandidata za intendanta jest to što se, kako je pisao Nacional, dio članstva zagrebačkog HDZ-a pobunio zbog vaše bliske suradnje s Oliverom Frljićem dok je on bio intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a vi njegov ravnatelj Opere. Kako ste doživjeli takvu reakciju HDZ-a, držite li je opravdanom? Nisu jedino oni govorili o tome, mogla se u kulturnim krugovima čuti ista stvar.

Moram priznati da mi je proteklih mjeseci bilo zabavno promatrati što se sve plete oko tog mojeg navodno već dogovorenog transfera. Nema tko nije cijelu priču shvatio kao gotovu stvar, bio dobronamjeran ili zlonamjeran: od, kako čujem, organizatora peticije protiv mene u Zagrebu, do nervoze mogućih novih intendanata u Rijeci; od nevjerice na licu riječkih hadezeovaca, do nade onih u zagrebačkom HNK-u koji jasno vide da se središte digniteta našeg glumišta pomaklo izvan središnjice; od Nacionala koji je tjednima razvijao temu, možda i bolje informiran od mene samoga, pa sve do mojih susjeda u Rijeci koji su mi već dali i dobru ponudu za prodaju stana. Očito se Nacionalu vjeruje!

NACIONAL: Prije nekoliko godina govorili ste, na pitanje o tadašnjem HDZ-u, da Karamarko i Turudić uvode verbalni delikt, a da HDZ sprema agresiju na zdrav razum. Bili ste dramaturg triju predstava koje se bave zločinima u Domovinskom ratu koji nisu dovedeni pred sud i baš ste kontinuirano koristili oštre riječi. A sad ste u jako dobrim odnosima s ministricom, što se dogodilo? Je li vam HDZ postao drag ili je riječ samo o ministrici? Kakvo je zapravo vaše mišljenje o HDZ-u?

Kad malo bolje promislim, sve one s kojima smo se obračunavali Frljić i ja, od Sanadera u splitskim „Bakhama“ kojeg smo s Vilijem Matulom prozvali „izdajnikom“, pa sve do političkih karikatura tipa Karamarka i Hasanbegovića – o sitnijim ribama da ne govorim – sve je njih Plenković potom politički eliminirao. Moglo bi se reći da su nam strategije iste, čak da smo Oliver i ja bili avangarda današnjem HDZ-u, samo su nam se taktike razlikovale.

Što se Nine Obuljen Koržinek tiče, ne krijem kako smatram da na čelu tog ministarstva dosad nismo imali stručniju i odgovorniju osobu. Oni koji se sa mnom ne slažu, a ima ih i lijevo i desno, neka se samo zapitaju koji se dosadašnji ministar ili ministrica morao suočiti s pandemijom i potresom. I ako baš moramo toliko o HDZ-u, simpatiziram i ministra Butkovića, ne samo zato što smo iste gore – ili točnije istog primorja – listovi. Hrvatsko primorje cvate kao nikada, a on u tome igra veliku ulogu. No, da se razumijemo, ja sam oduvijek bio i vjerojatno ću zauvijek ostati nestranačka osoba. Moja politička uvjerenja nisu niti će ikada biti na istoj strani od centra kao ona HDZ-ova. Ukratko, u političkom smislu HDZ se može samo približavati meni, ali ja nikako njima.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Dubravkom Vrgoč? Jeste li razgovarali o svemu ovome što se o njoj može čuti, posebno o brojnim optužbama za mobbing koje su kulminirale kaznenom prijavom?

Nažalost, otkad se pojavila ta priča, odnosno teza, o mojoj kandidaturi, zavladao je muk. Neko vrijeme sam ignorirao informacije da Dubravka i njezini igrači raspiruju paniku po svojem kazališnom kolektivu i vode prizemnu kampanju protiv mene, a onda sam od pouzdanog izvora, kako vi novinari volite reći, dakle iz prve ruke, doznao o lažima koje se širi. Možda usput, možda strateški. Ne znam i nemam se vremena time baviti.

NACIONAL: Kad smo kod Dubravke Vrgoč i mobbinga, i vas su optuživali za mobbing prema zaposlenicima u HNK-u Ivana pl. Zajca, a navodno je protiv vas podneseno i nekoliko prijava DORH-u, kako to komentirate?

Nije nekoliko nego jedna jedina, i to privatna prijava operne solistice koja je konstruirala priču da joj šest mjeseci prije stjecanja prava na mirovinu nisam htio obnoviti ugovor na određeno vrijeme. Istina je, naravno, potpuno obrnuta. Ona je već stekla uvjete za mirovinu, ali je htjela iskoristiti priliku da napakosti meni što proteklih sezona nije pjevala glavne uloge, premda sam joj prilikom svakog njezina pitanja na tu temu objašnjavao da o ulogama u opernim predstavama odlučuju primarno dirigenti. U njezinoj privatnoj tužbi izmišljeno je i da sam je „ponizio“ tako što sam nakon neke premijere dao cvijeće svim solisticama osim njoj!? Sve vam to opisujem samo kako bih ilustrirao da je ponekad istina potpuno suprotna od onoga „o čemu se priča“.

NACIONAL: Jeste li u kontaktu s Ivom Hraste Sočo?

Jesam.

NACIONAL: Što mislite o njoj kao kandidatkinji za intendanticu? Iako ima karijeru vezanu uz kulturu, diplomirana je operna pjevačica, a kao veliki minus uzima joj se to što ju je ministar Hasanbegović, prethodnik Nine Obuljen Koržinek, postavio za svoju pomoćnicu, kao i što nema iskustva u vođenju velikih sustava.

Taj Hasanbegović je toliko kratko bio ministar kulture – moguće je da čak drži rekord u kratkoći mandata – da se nitko osim Ane Lederer nije uspio profilirati u ulozi njegova suradnika s uvjerenjem. To dvoje svako toliko ostaju bez stranke, stalno su na krivim stranama i nikako da nauče lekciju. Toliko o njihovim kognitivnim kapacitetima! Vjerujem da je Ivi Hraste Sočo bila dovoljna jedna takva lekcija.

Što, pak, o njoj mislim kao kandidatkinji za intendanticu, govori već i to što smo nas dvoje intenzivno razgovarali o njezinoj ulozi ravnateljice Opere, u slučaju da se ja kandidiram i budem imenovan intendantom. Evo, dobili ste ekskluzivu, a „klub mojih navijača“ u zagrebačkom HDZ-u i HNK-u potvrdu da sam uvijek nekoliko koraka ispred svojih neprijatelja. Iva Hraste Sočo je ozbiljna kandidatkinja s gotovo svim ključnim referencama. Siguran sam da je vrlo dobro upoznata s kreativnim i produkcijskim procesima u nacionalnom kazalištu. Nije nevažno da je dugo godina nastupala na toj pozornici kao vrhunska solistica, kao ni da je u zgradi preko puta, na Akademiji dramske umjetnosti, pročelnica Odsjeka produkcije. U Ministarstvu kulture upravljala je milijunskim proračunima, doduše, ne kao korisnik u tim razmjerima, ali jednom smo svi i to morali naučiti. Osim toga, riječ je o potencijalnoj kandidatkinji s diplomatskim iskustvom i isto takvim karakterom. Kad bolje razmislim, da sam premijer ili ministar i da vidim kako propada taj zagrebački HNK, vjerojatno bih i ja bio skloniji njoj nego – sebi! To što nema iskustvo vođenja velikih sustava uopće ne mora biti nedostatak inteligentnim i kompetentnim osobama koje znaju izabrati prave suradnike.

NACIONAL: Što ovakvom HNK-u treba? Kako riješiti narušene odnose?

Kreativni kapaciteti zagrebačkog HNK-a su respektabilni, a financijski ogromni, barem u usporedbi s drugim nacionalnim kazalištima. Nakon nekoliko mjeseci proučavanja situacije, uvjeren sam da tom HNK-u treba nova uprava, ona koja će na prvo mjesto staviti interes te kulturne ustanove, njezinih zaposlenica i zaposlenika, a potom interes građanki i građana cijele države, a ne samo Zagreba, koji financiraju 51 posto proračuna zagrebačkog HNK-a. Pročitao sam upravo intervju s Dubravkom Vrgoč u jednom tjedniku i moram priznati da mi je konačno prekipjelo. Ta teza da je taj „HNK pozicioniran na mjesto našeg središnjeg teatra koji određuje smjer ne samo hrvatskom teatru“ naprosto je nevjerojatno bahata i nema veze s realitetom. Nevjerojatno mi je i da živiš u gradu koji se jedva počeo obnavljati nakon potresa i usto na nekoliko desetaka kilometara od potresom uništene regije, maštaš o izgradnji druge scene za HNK jer bi to trebalo riješiti sve narušene odnose u kolektivu. Istovremeno, diljem Zagreba postoje pozornice kulturnih centara na kojima se periodički mogu izvoditi produkcije manjih formata i držati uposlenima svih gotovo tristo umjetnica i umjetnika. Nevjerojatno mi je da izjavljuješ kako „treba intenzivirati gostovanja naših predstava u ostalim nacionalnim kazalištima“, a istovremeno svi mi intendanti i intendantice u drugim nacionalnim kazalištima znamo da postoje samo dva načina da zagrebački HNK gostuje kod nas: ili razmjenom predstava ili tako da kupimo neku HNK-ovu predstavu. Dakle, porezni obveznici iz Splita, Osijeka, Rijeke ili Varaždina, da ne govorim o drugim gradovima, financiraju tzv. središnje nacionalno kazalište, a potom to isto navodno središnje kazalište naplaćuje svoja gostovanja u tim valjda sekundarnim kazalištima i gradovima.

NACIONAL: Zar nije to trebalo biti drugačije regulirano Sporazumom o suradnji nacionalnih kazališta koji ste svi potpisali nedavno u Varaždinu, a svemu je kumovalo i Ministarstvo?

Naravno da jest, no pogodite tko nije bio zainteresiran. Sve će vam biti jasno i kada pogledate najavu nove sezone zagrebačkog HNK-a. Nijedna koprodukcija ili drugi oblik suradnje s bilo kojim drugim nacionalnim kazalištem. Još gore, treću sezonu zaredom najavljuje se premijera opera koje su u prethodnoj ili čak istoj sezoni već producirane u Rijeci: „Madama Butterfly“ koju smo razmijenili sa Splitom, pa „Carmen“, pa sada i „Traviata“.

NACIONAL: Zar ne bi Ministarstvo kulture nešto trebalo učiniti po tom pitanju?

Pa bilo bi krajnje vrijeme. Gledajte, samo država sa svojih 51 posto vlasničkog udjela financira redovni program zagrebačkog HNK-a iznosom većim nego što dobivaju, zbrojeno, sva druga nacionalna kazališta: cca 5,8 milijuna za nas četiri nasuprot cca 6,8 milijuna samo za HNK u Zagrebu iz državnog proračuna. Da uopće ne govorimo o desecima milijuna za plaće. Svi plaćamo pretplatu pa slušamo i gledamo HRT. Ali što netko u Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu i svim drugim gradovima ima od onoga što Dubravka Vrgoč ili Ana Lederer produciraju i prikazuju u Zagrebu ako to isto kazalište ne gostuje u drugim gradovima bez naknade i upravo trošenjem barem dijela tih sredstava koja za zagrebački HNK osigurava država? Da uopće ne govorim o obavezi koproduciranja ili čak pravednijoj raspodjeli programskih sredstava. ‘Ajde, neka sva nacionalna kazališta koja imaju operu, dramu i balet barem za program dobiju iz državnog proračuna ista ili barem približna sredstva onima koja dobiva zagrebački HNK! Ili su građanke i građani Osijeka, Splita i Rijeke kazališna publika drugog reda? Da uopće ne pitam odakle tih gotovo 14 milijuna viška prihoda i primitaka u polugodišnjem izvješću za 2021., a čitamo nedavno u Nacionalu da na računu stoji i 18 milijuna kuna? ‘Ajde, neka su dio tog astronomskog iznosa već uplaćena namjenska sredstva za europske projekte ili dogovorena pa zbog pandemije još nerealizirana gostovanja. Mene, međutim, zanima ima li u tim sredstvima i onih koja se uplaćuju iz državnog proračuna, u koji porezima doprinosimo svi mi iz cijele Hrvatske, i to za program koji se nije realizirao, ali ne zbog pandemije nego zbog nesnalaženja uprave „središnjeg“ kazališta u tim uvjetima. Kako riječki Balet i Opera mogu producirati četiri ili pet premijera, a zagrebački Balet jednu, Opera tek dvije, u 16 pandemijskih mjeseci? Pa nije račun zagrebačkog HNK-a hrvatska nacionalna štedionica!?

NACIONAL: Natječaj koji će Kazališno vijeće raspisati na telefonskoj sjednici 24. kolovoza vjerojatno će trajati do kraja rujna, što je malo vremena da se napiše program. Zašto to govorim? Je li realno da netko čije se ime nije spominjalo u političkim krugovima kao kandidat za intendanta, napiše kvalitetan program? Ili se taj netko mora „pripremiti“ pa mu moraju signalizirati da je u igri? Ako je tako, onda javni natječaji nemaju smisla.

Ne slažem se. Javni natječaji imaju smisla, ali za ovako kompleksna i odgovorna, a usto i mandatna radna mjesta nedostaje im ključna faza u proceduri izbora, tzv. head-hunting. Ozbiljan natječaj za intendanticu/intendanta, kao i srodna upravljačka radna mjesta, morao bi uključivati i identificiranje i intervjuiranje i motiviranje najboljih kandidatkinja ili kandidata da se na natječaj jave. Ne bih smatrao nimalo problematičnim i da ministrica i gradonačelnik Zagreba pozovu više kandidatkinja i kandidata s odgovarajućim referencama pa da oni njima, kao predstavnici osnivača, objasne kako vide budućnost zagrebačkog HNK-a. Nije za to dovoljan formalni dokument s opsegom programa i okvirnim proračunom koji se priredi prema Zakonu o kazalištima. Naravno da svakome treba ostati mogućnost prijave na natječaj, ali morate znati da najbolje kandidatkinje i kandidati za ovako kompleksne, specifično stručne upravljačke poslove već negdje rade na jednako izazovnim radnim mjestima.

NACIONAL: Možemo! je po tom pitanju najavio zakonske promjene da bi se izbjegle ovakve stvari – spominjanje imena kandidata ili želja nekih političkih opcija. Što mislite o tome? Mora li politika ipak odlučivati koga želi na čelu neke kulturne institucije?

Naravno da će odlučiti politika. Pa zato i izlazimo na izbore jer želimo da odlučuju oni kojima dajemo glas. Nije problem u tome da politika odlučuje o ravnateljicama i ravnateljima u mandatnim ciklusima. Problem nastaje, i to često, kad političari odlučuju po političkim kriterijima i ignoriraju struku, reference, programe, rezultate, riječju – kompetencije. Ali i kod tog pitanja smatram da treba konačno obrnuti perspektivu. Gledajte, pa nisu prvotno mene odabrali Kazališno vijeće riječkog HNK-a, Gradsko vijeće, Obersnel ili Šarar. Odabrao sam najprije ja njih, jer su svojom kulturnom politikom, strategijom razvoja kulture u Rijeci i konkretnim projektima, primjerice Europskom prijestolnicom kulture, oni prvo zaslužili moje povjerenje da će riječkom HNK-u otvoriti perspektivu razvoja.

NACIONAL: Znači li to da biste vi odstupili s mjesta intendanta u Rijeci, odnosno da ne biste ni razmišljali o tome da budete intendant u Zagrebu, da su ondje na vlasti političari s kojima ne želite surađivati?

Apsolutno. To nema veze sa stranačkom pripadnošću, jeste li nečiji čovjek ili niste, nego s time možete li uopće surađivati s ovakvim ili onakvim političarima. Tu se čak ne radi o vama osobno, nego o interesu ustanove i njezinih zaposlenica i zaposlenika. Da je u Rijeci na izborima pobijedila politika s kojom ne želim surađivati, otišao bih. Naravno – glasno! Da osnivačke instance zagrebačkog HNK-a predvode Hasanbegović i Bandić ili neka druga proustaška odnosno mafijaška opcija, pa čak i pitoma konzervativna struja, o tom HNK-u ne bih ni pomislio. Jasno mi je da će nekima takav moj stav zvučati kontroverzno, ali ako želite voditi javnu ustanovu u kulturi i biti primarno odgovorni prema njezinoj društvenoj funkciji, kao i prema njezinim djelatnicama i djelatnicima, a ne prema svojoj ambiciji i svojim mandatima, tada morate naučiti balansirati između realiteta i ideala. To ne znači izdati ideale, nipošto, nego shvatiti da je put do njihova ostvarenja kompliciran i da traje. Zato je, uostalom, Oliver otišao iz Rijeke, a ja sam ostao. No zato mi i nije jasno kako možete dva desetljeća surađivati s Bandićem kao da ste u Disneylandu, onda konačno nepobitno doznati, ako do tada niste barem sumnjali, koje su bile dimenzije korumpiranosti te osobe i ponašati se potom kao da baš nimalo niste odgovorni za to što ste – šutjeli. Molim vas lijepo, ali navedite mi jednu predstavu kojom su Dubravka Vrgoč ili Ivica Buljan problematizirali Bandićevu moralnu, financijsku, političku i uopće društvenu devastaciju Zagreba? Navodim ovdje i Ivicu jer bih barem od njega to očekivao, da progovori, barem sada kada je već – bezopasno.

NACIONAL: Kao mogući kandidati za intendantsko mjesto u Zagrebu spominju se Krešimir Dolenčić – iako je rekao da nema takvih ambicija – zatim Leonard Jakovina, trenutačni ravnatelj Baleta te kuće, spomenuta Iva Hraste Sočo, vi i, naravno, trenutačna intendantica gospođa Vrgoč. Kome dajete najviše šanse?

Ako se Iva Hraste Sočo odluči kandidirati, a koliko mi je poznato još to nije odlučila, bilo koja druga kandidatura bit će gotovo uzaludna. U njezinu slučaju sretno su spojeni neupitna struka, specifično iskustvo, diplomatski karakter, jasna politička podrška većinskog osnivača i vjerojatno tolerantni stav onog neznatno manjinskog suosnivača. Teško bi Možemo! mogao osporiti Ivinu stručnost jer se na nju i sami s pravom stalno pozivaju, a njezino, pak, članstvo u političkoj stranci teško da bi moglo biti problem, jer tada ni Možemo! ne bi sebi smio dopustiti da na slična mjesta imenuju ozbiljne i kompetentne kandidatkinje i kandidate iz svojih redova. Jedina alternativa je da se u obzoru Možemo! istakne još neka kandidatura koja bi bila jednako atraktivna, po kompetencijama i programu, a oko koje bi se gradonačelnik i ministrica mogli još lakše usuglasiti nego oko Ive Hraste Sočo.