Do ovog Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji podučavao sam studente, kolege ali i laike kako život ne mijenjaju događaji nego procesi koji značajno utječu na ponašanje i emocije pojedinca i zajednice. Međutim, u određenim situacijama, kao što je primjer najnovijeg uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, mislim da i pojedini događaji mogu učiniti veliki iskorak ka stvaranju atmosfere zajedništva, optimizma i radosti.

Sport ima veliku moć. Sjetimo se samo kako su se u povijesti, ali i danas vodili i vode ratovi zbog raznih razloga, ali i kako su za vrijeme olimpijskih igara prestajali svi ratovi. Ratove pokreću destruktivni nagoni, a sport je vezan uz kreaciju i natjecateljski duh u kojem pobjeđuju bolji.

Nažalost, osjećam da se danas u našoj zemlji prečesto govori o negativnim procesima i širi duh defetizma, demoralizacije i pesimizma, što još više pogoršava već ionako velik problem depresije pojedinca i društva. Tako stalno slušamo o problemima nezaposlenosti, depopulacije, odlasku mladih, školovanih i najproduktivnijih članova zajednice, lošoj mirovinskoj reformi, neprovođenju kurikularne reforme, nemogućnosti življenja od mirovine, gospodarskim neprilikama, korupciji, nepotizmu, klijentelizmu, zapošljavanju bez adekvatne stručnosti i zemlji nejednakih mogućnosti za sve, što zasigurno utječe na to da brojni odustaju. Kao da se stalno vodi bespoštedna kompetitivna bitka za moje, a ne naše, a tako rijetko vidimo situacije u kojima su sve pametne glave dogovorile konsenzusom pravila igre i odluke vezane uz zdravstvo, pravosuđe, školstvo, gospodarstvo, upravu, populacijsku politiku i dr. Ponekad pomislim da naše društvo boluje od neke sistemske bolesti za koju nikako ne možemo pronaći pravu terapiju jer svaki „stručnjak“ iz raznih stranaka ima drugi prijedlog terapije i ne slaže se s onim drugim. Svi žele što više govoriti i imati priliku da ih se vidi na televiziji, a nitko nikoga ne sluša. Puno kolosijeka a malo vlakova, puno vike a malo razgovora, puno forme a malo sadržaja.

I onda, ne našom krivnjom, dogodilo nam se Svjetsko nogometno prvenstvo na koje smo se tako teško plasirali i postali jedna od 32 zemlje sudionice u tom nogometnom svijetu koji ima nevjerojatnu moć planetarnog povezivanja i popularnosti. U ovom ozračju stanja u kojem živimo ispratili smo našu reprezentaciju s podijeljenim osjećanjima o tome što mogu , kako mogu i dokle mogu. Sjećam se i niza komentara o tome da bi bilo najbolje da ne uspiju. Samo su oni najoptimističniji, a možda i nogometno najobrazovaniji znali kakav dragulj imamo, dragulj koji se tesao i teše po najboljim klubovima svijeta, nakon što je izniknuo na hrvatskim korijenima. Ovi dečki-dragulji puno su puta tijekom prošlih godina zasjali u igrama za reprezentaciju, a neki u nogama imaju i više od stotinu reprezentativnih utakmica. Nisu se mijenjali svakom novom političkom nomenklaturom. Trebalo je samo mudro i pametno vodstvo kako bismo ih uklopili u ogrlicu koja će još više zasjati i ostati zapamćena u cijelom svijetu.

Promatrao sam kako će pozitivni rezultati, odnos prema igri, zalaganje i izgaranje u igranju za nacionalnu reprezentaciju djelovati na naše društvo i uživao sam gledajući kako je to odjednom probudilo iz mrtvila i pozitivno pokrenulo cijelu zemlju, žene i muškarce, djecu i odrasle, starije i najstarije stare, obrazovane i neobrazovane, one koji su pratili nogomet, ali i one koji dosad nikada nisu ni znali niti gledali nogometne utakmice. Navijajući za svoju Hrvatsku kao jedno biće, nisu se više dijelili po regijama, županijama, općinama ili političkim strankama i ponašali su se kao jedan mozak. Odjednom smo počeli navijati zajedno i boriti se i mi, kao navijači, za njihov uspjeh. Stručni stožer i igrači, uz četiri milijuna građana Hrvatske u zemlji i isto toliko u dijaspori kao i brojni njihovi prijatelji drugih nacionalnosti navijaju za naše kockice, za naše vatrene i dive se umijeću, znanju, skromnosti i poniznosti kojom su pristupili najpopularnijoj sportskoj igri. Poštovati protivnika, ali uvijek vjerovati u sebe! Ne odustati do zadnje sekunde!

Ne znam dokle će dospjeti, što više i nije važno. Već su uspjeli u onome što mnogima godinama ne uspijeva, a to je ujediniti cijelu Hrvatsku i mobilizirati zemlju da se okrene sebi. Mislim da je zaista vrijeme da se svi zajedno pogledamo iznutra i vidimo gdje smo, što smo i kuda i kako idemo. Upravo je naša nacionalna nogometna selekcija već dosad pokazala put kojim bismo i mi kao zemlja i kao ljudi mogli ići. Neki će reći da smo imali sreće, ali sreća uvijek prati hrabre i karakterne, zar ne?

Promatram kako i danas gore baklje na svim trgovima, parkovima, kvartovima u gradovima i selima te kako se upoznaju i razgovaraju oni koji se do jučer nisu ni poznavali te kako isto dišu i oni koji se do jučer i u hrvatskom saboru nisu ni pozdravljali. Sada jednako bodre i ljute se kad promašujemo, a vesele dobrim akcijama te svi zajedno tuguju i uživaju. Veselimo se, skačemo, urlamo i divimo se umijeću naših. Da, baš naših. Kroz njih smo i mi ponosni jer onda smo i mi dio onih najboljih. Tako mala zemlja po broju stanovnika, a tako velika. Umjesto da dižu kredite za stanove, banke su prebukirane mladima i starima koji podižu kredite da bi otišli u Rusiju. Bitno je imati karticu ili moći podići kredit. U krivo vrijeme poskupjelo je gorivo, ali bogu hvala, na putu prema istoku i gorivo je jeftinije. Razmišljam i o tome kako je nekad sirotinja igrala a bogati su gledali, a danas bogati igraju a sirotinja svuda u svijetu gleda baš taj nogomet. Ima među nama i onih koji misle da nogomet nije sport za intelektualne krugove. Eto jedne moje poruke svima njima: noga je samo produžetak mozga, a sve kreće iz glave kao i u drugim aktivnostima. Za razliku od individualnih sportova, nogomet je kolektivni sport gdje je bitan dobar tim, a ne samo pojedinac te upravo tim mora biti veći od sume svih pojedinaca. Ekipe s odličnim pojedincima, a bez dobrog tima i vodstva već su otputovale svojim kućama. U nogometu kao i u životu bitno je zajedništvo, nesebičnost i pomaganje drugomu. Bitno je ne biti previše narcističan i veseliti se odličnom potezu svog suigrača. Bitan je osjećaj povjerenja, prijateljstva, homogenosti i želje za zajedničkom pobjedom. Nije bitno ni tko je u igri, a tko na klupi. Međutim, bitna je svaka karika tima jer je tim jak koliko je jaka najslabija karika. Tim su i oni koji igraju i oni koji su na klupi, ali su dio tima i podrška nas nekolicine milijuna nevidljivih, ali s njima uvijek prisutnih.

Kad se zemlja nalazi u problemima s kojima se danonoćno hrva, je li moguće povući neku pouku iz ove nacionalne euforije, zanosa i ponosa koji smo dobili svojom reprezentacijom? Ne sjećam se kada je zadnji puta bilo ovoliko zajedništva vezanog uz nacionalni tim, nacionalni grb, našu zastavu, kockice kao znak identiteta te toliko ponosa na himnu, kao što smo uspjeli s ovom ekipom nogometaša. Zapravo, kad bolje razmislim, naš narod će se oko puno stvari pokrenuti, ali možda to dovoljno ne naglašavamo i ne cijenimo, a prebrzo zaboravimo. Moramo više imati poštovanja prema sebi. Zato pouka svima: želimo li graditi bolju, perspektivniju, pravedniju, uspješniju i sretniju Hrvatsku, okupimo sve one najbolje u svim strukama i u svim porama društva! Ova napaćena zemlja i zemlja pred demografskim slomom te ovi ljudi koji ovako zdušno i jedinstveno znaju navijati zasigurno se znaju boriti i voljeti tlo kojim su koračali njihovi djedovi i bake, roditelji, tlo kojim koračaju sada oni, njihova djeca i kojim će koračati djeca njihove djece. Nemojmo to olako odbacivati i omalovažavati. Sve velike svjetske društvene depresije u povijesti koje su bile odraz bolesti društva rješavale su se pametnim vodstvom, ali i angažmanom svih, zajedništvom, ulaganjem u novo, novom društvenom klimom u kojoj nema suvišnih ljudi i od koje korist imaju svi, a ne samo neki. Nemoguće je biti sretan ako su ljudi pored vas nesretni, a kako biti ponosan ako ljudi koji žive pored vas prebiru po kontejnerima. U tome mogu biti sretne samo poremećene ličnosti. Za nas psihijatre predviđaju da ćemo se u budućnosti baviti najviše problemima dugovječnosti i problemima koji će nastati velikim migracijama, a dominantan svjetski problem bit će depresija, depresija kao poremećaj pojedinca, ali i kao kolektivno osjećanje zajednice i društva. Uzroci su uvijek i biološki i psihološki, ali i socijalni i duhovni.

Ovih dana, gledajući ljude oko sebe u nacionalnoj euforiji, zanosu, zajedništvu i ponosu ne mogu se oteti dojmu koliko nam je malo potrebno da se oraspoložimo, ponovo pronađemo, osjetimo kao ljudi, kao susjedi, kao žitelji sela i gradova, kao ljudi koji dijele istu sudbinu, a onda svatko ovisno o svojim sposobnostima ugradi dio sebe u naš svakidašnji život. Pouka je ovo i našim političarima da razmišljaju o dobrobiti zemlje koju vode, a manje o sebi. Ovi događaji vezani uz Svjetsko nogometno prvenstvo neće promijeniti nas kao ljude, ali se nadam da će nas natjerati da razmišljamo o tome kako samo svi zajedno možemo učiniti civilizacijski iskorak u rješavanju nagomilanih problema. Bez namjere da ikoga okrivljujem ili prozivam i uz sve probleme koje imamo, možda je ovo posljednji trenutak da zbijemo glave zajedno pod jednu zastavu, jedan grb, jedan dres te pokažemo svima kao što i naša nacionalna selekcija pokazuje kako se isplati i treba boriti za prosperitet zemlje i svih ljudi koji u njoj žive. Naša nogometna selekcija zapalila je vatre u cijeloj zemlji, vatre koje gore istim plamenom, vatre koje se vide posvuda i po svijetu, od New Yorka, Ženeve, Bruxellesa i Berlina pa sve do najudaljenijih kontinenata. Na svima nama je da i kad stane ovaj nogometni plamen nastavimo održavati žar zajedništva, zajedničkog života, dobro susjedstva te da vratimo ono što smo odavno zaboravili, a to je socijalni kapital.

Ipak mi dozvolite i malo cinizma u ovom mom pokušaju optimizma. Nije bitno što ima sve manje posla, što sve veći broj ljudi napušta zemlju, što obrazujemo akademske građane za neke druge zemlje, bitno je da mi pobjeđujemo u nogometu. Jer nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar u svijetu. Nakon što su povijesno ljudi bili rusofili pa anglofili, možda će sada sve više biti i kroatofila u svijetu, barem što se nogometa tiče jer sam se uvjerio kroz zadnja desetljeća da nas zapravo po izvrsnim hrvatskim sportašima u svijetu najviše i prepoznaju. Kažu da nas ima više u dijaspori nego u zemlji, što možda i nije loše jer kad se bude organiziralo prvenstvo, gdje god dođemo bit ćemo kod kuće. I osjećat ćemo se domaćinima. Nažalost!

Život se nikada ne sastoji samo od sretnih i tužnih trenutaka, uvijek je to splet raznih emocija, ali je važno da u stanjima tuge ne zaboravimo one situacije kada smo bili radosni, ponosni i uspješni te da i u tim najtežim trenucima očekujemo novi dan i novo svitanje koji možda opet donose nešto bolje i pozitivnije. Mislim da smo i tu često infantilni pa nakon prvog poraza napadamo one koji su izgubili, bez obzira na to o kojem se području radi, zaboravljajući da je život kao i sport igra u kojoj se i pobjeđuje i gubi i u kojoj pokazujemo koliko smo čvrsti baš onda kada gubimo, ali vjerujući da ćemo ustrajnošću i radom dočekati nove pobjede.

Svi se mi nadamo hrvatskoj himni na kraju ovog prvenstva. I zašto bi nam itko uskraćivao tu nadu? Zašto jedna mala zemlja, ali s vrhunskom ekipom ne bi mogla biti prvak svijeta? Uvjeren sam da je naša ekipa i vodstvo toliko kvalitetno i jako da oni to mogu, uz malo sreće i puno dobre igre te vjere u sebe. Ali i ako izgubimo, nemojmo slučajno pokleknuti jer bi baš to bio znak naše nezrelosti i slabosti. Već smo napravili puno i pokazali smjer kojim se treba ići dalje. Dečki su nam pokazali što znači voljeti svoj sport, igrati za svoju zemlju, izgarati za pobjedu, a pritom biti korektan i tolerantan suparnik te ne pokazivati veliku euforiju nakon svake pobjede nego ići dalje, u nove izazove. Ovdje i gubitak više nije gubitak, nego samo mala pauza prije nekih novih izazova i dobitaka.

Volio bih da ovakav duh prenesemo i na druga područja našeg života. Volio bih živjeti u Hrvatskoj u kojoj će biti više optimizma, uz jasnu viziju razvoja zemlje i puno veće okretanje čovjeka prema čovjeku, a osobito onima koji su najpotrebitiji. Naučimo konačno da samo čovjek čovjeku može biti lijek i oslonac za dugovječnost i sreću, a ne materijalno bogatstvo jer siromašni su oni koji nemaju ništa drugo osim novca. Zato uložimo u odnos čovjeka prema čovjeku, ma što on radio, bio i htio u životu.