Moj je krimen što, kad sam 1982. postao ministar unutarnjih poslova i na stol dobio papire o kriminalu u Ini i Podravki, te papire nisam stavio u ladicu, nego sam ih predao tužitelju. To je moja greška jer nisam znao tko je sve upleten. Znate kako je rekao pokojni Stipe Šuvar za mene: ‘’Malo je pogriješio, riba se ne čisti od glave, nego od repa’’. Drugi su pak govorili da sam dirnuo u osinjak’’, rekao je Pavle Gaži, jedan od osnivača Podravke i njen dugogodišnji generalni direktor koji je krajem 70-ih iz privrede otišao u politiku, koja se okrenula protiv njega kad je kao ministar unutarnjih poslova započeo velike istrage o kriminalu u Ini i Podravki. Iako je to bilo prije više od 30 godina i iako je zbog toga platio svoju cijenu jer je morao dati ostavku i izbačen je iz Komunističke partije, Pavle Gaži ni u svojoj 88. godini ne može se riješiti aveti iz prošlosti. No čini se da ga, dok sjedimo i razgovaramo u njegovom domu u Koprivnici, cijela hajka koja se ponovno digla oko njega pomalo i zabavlja.

‘’Što oni žele od mene, očito bih trebao izaći na cestu i dan i noć derati se iz sveg glasa da nisam kriv? Po Joži, ja sam sve trebao znati“, referira se na izjavu Josipa Manolića u Jutarnjem listu koji ga je prozvao kao čovjeka bliskog Beogradu „mimo kojeg ništa nije moglo ići“ pa tako ni ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Je li Pavle Gaži bio pošteni policajac koji je stradao kad je prozvao komunističke moćnike iz vrha partije zbog kriminala i korupcije ili eksponent Beograda koji je nakon smrti Tita želio srušiti najjača hrvatska poduzeća Inu i Podravku? Onaj tko bi dao točan odgovor na to pitanje imao bi ujedno u rukama i ključ afere Đureković. Jer Pavle Gaži bio je republički ministar unutarnjih poslova 1983., upravo u vrijeme ubojstva odbjeglog direktora Ine Stjepana Đurekovića, zbog čega već nekoliko mjeseci u Münchenu traje suđenje bivšim čelnicima Službe državne sigurnosti Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću. Kao razlog za to ubojstvo njemačka optužnica navodi da je Đureković trebao biti ključni svjedok koji je mogao raskrinkati ulogu Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, jednog od najviše rangiranih partijskih moćnika u Hrvatskoj, te Miše Broza, sina Josipa Broza Tita, u kriminalnim aferama nabave nafte u Ini. Istrage o tim aferama u Hrvatskoj je pokrenuo upravo Pavle Gaži, zbog čega ga je partijski vrh optužio da je sve montirao te je uklonjen sa svih dužnosti i izbačen iz partije. Drugim riječima, potencijalno svjedočenje Stjepana Đurekovića moglo je koristiti Gažiju u dokaznom procesu. No, s druge strane, Pavle Gaži bio je ministar unutarnjih poslova i time nadređen Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću. Zdravko Mustač bio je njegov pomoćnik, odnosno podsekretar za državnu sigurnost. Ako je Mustač imao bilo kakve veze s ubojstvom Đurekovića, Gaži je to morao znati. Prema njemačkoj optužnici to je ubojstvo zapravo potencirao savezni ministar unutrašnjih poslova Stane Dolanc na nagovor Mike Špiljka, koji je najviše strahovao da će mu afera sa sinom uništiti daljnju karijeru. Nalog za ubojstvo morao je potvrditi i Savjet za zaštitu ustavnog poretka, kojem je na čelu u to vrijeme bio Tode Ćuruvija, ali o svemu je morao biti obaviješten i republički ministar unutrašnjih poslova, odnosno Pavle Gaži. Zašto se onda i on ne nalazi na klupi za osumnjičenike u minhenskoj sudnici? Na to bi pitanje odgovor uskoro trebao dati DORH, odnosno Županijsko državno odvjetništvu u Zagrebu koje trenutno, kako je službeno potvrđeno Nacionalu, „provjerava utemeljenost navoda kaznene prijave provođenjem potrebnih radnji“. Drugim riječima, ne provode istragu, ali provode predistražne radnje. Kaznenu prijavu protiv Gažija zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića podnio je Anđelko Jagečić, varaždinski poduzetnik i nekad direktor za publicitet u Podravci. On već dugo pokušava inkriminirati Gažija koji ga je 1983., kako tvrdi, lažno optužio i uništio mu karijeru.

„Taj Jagečić mene želi izazvati na megdan zbog svoje upropaštene karijere, iako ga ja ne znam niti je on bio moj direktor. Koliko ja znam, on je bio neki golman“, ustrajan je Gaži u negiranju poznanstva s Jagečićem.

Međutim, Jagečić je DORH-u dostavio gomilu dokumenata, mahom zapisa sa sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, u kojima se detaljno obrazlaže kako je Gaži sve afere zapravo izmislio i smišljeno izrežirao te koristio funkciju ministra kako bi se obračunao s kadrovima u Podravci koji su bili ‘’nepoćudni’’, odnosno koji su mu, nakon njegovog odlaska iz Podravke, otkazali poslušnost. U zaključku sjednice Predsjedništva CK SKH od 16. travnja 1985. piše: „Ova iskonstruirana afera nanijela je ogromnu moralnu i materijalnu štetu radnim ljudima SOUR-a Podravka, općini Koprivnica, bjelovarskoj regiji pa i široj društvenoj zajednici. To se naročito ispoljava kroz znatno narušene međuljudske i društvene odnose u kolektivu i općini, zastoj u razvoju ovog značajnog SOUR-a i gubljenja tržišta, napose inozemnog, što će se osjećati kroz duži niz godina. Ovo stanje se još više komplicira i produžava s obzirom na činjenicu da Pavle Gaži s pojedincima iz SOUR-a Podravka i izvan nje nastavlja širenje glasina o svojoj nevinosti, da je smijenjen jer je ‘otkrivao kriminal’, a rukovodioci su ga u tome spriječili.“

Gaži i danas stoji iza toga da je bio žrtva politike i kriminala.

„Tko je mogao tada onim moćnicima bilo što reći u lice. Svi smo govorili u metaforama. Moje diskusije uvijek su se svodile na to da postoje određene dileme, nisam smio otvoreno reći da sam protiv. Bilo je to vrijeme kad se poslije smrti Tita vodila borba za vlast, ali u nesretnim okolnostima, kad su se gospodarstvo i etika, bilo građanska ili samoupravna, urušavali. Svi su tada poletjeli za svojim osobnim interesima, spašavali sebe i svoju djecu, a vodile su se podzemne borbe. Za one bijednike i budalaše bio je dar što je Stane Dolanc stao na njihovu stranu, u smislu da je Beograd stao iza hrvatskog rukovodstva i novog predsjednika države kojeg je trebala dati Hrvatska, a to je bio Mika Špiljak. Bio je to danajski dar hrvatskom rukovodstvu, oni su tražili moju smjenu i bili su sretni zbog toga, ali ne shvaćaju da ih je Dolanc tako imao u šaci. I da nije došla 1990., on bi to naplatio i oni bi s tim putrom i prljavštinama na glavi morali biti pokorni Beogradu. Za razliku od njih, ja nisam imao repova, nitko me nije mogao uhvatiti niti za jednu dnevnicu. Ali došla je direktiva da me se makne, takav je bio sistem“, govori Pavle Gaži.

Danas njemu imputiraju da je bio blizak Dolancu i da je proganjao hrvatske tvrtke zato što je bio unitarist blizak Beogradu.

„Što biste vi rekli koliko smo mi bili bliski ako u proljeće 1983. moj šef iz Beograda, Stane Dolanc, dolazi u Zagreb u posjet na visokom nivou i primljen je u Visokoj ulici, a da mene nije pozvao ni na jedan sastanak s hrvatskim rukovodstvom? Mi u policiji nismo ni znali da dolazi. Kad sam to saznao, tražio sam ga da dođe radi mojih ljudi i onda je na putu za Beograd svratio na desetak minuta kod nas u Savsku. Dakle, kakvi smo mi to blisku suradnici mogli biti ako je u dva dana u Zagrebu za svog sekretara imao vremena jedva deset minuta?“, kaže Gaži. On tvrdi da ni na sastancima s Dolancom u Beogradu nikad nije bio u četiri oka.

„To su bili plenumi, nas je bilo devet i uvijek su s nama išli pomoćnici. Nekad je sa mnom išao moj pomoćnik Cvijović, a sjećam se da je jednom sa mnom u Sarajevo išao Mustač. Na tom je događaju, recimo, snimljena jedna od rijetkih fotografija mene i Dolanca, ja drugu ni nemam“, kaže Gaži.

Na pitanje misli li da je Dolanc naredio ubojstvo Stjepana Đurekovića, kakva je bila procedura oko toga te je li to moralo odobriti hrvatsko rukovodstvo, Gaži tvrdi:

„Vidite, ja nigdje nisam pročitao niti mi je itko rekao kakva je procedura. Govorilo se samo da imamo neugodnu političku emigraciju, ali nismo čak niti raspravljali tko će ih kontrolirati. Niti na jednom sastanku. Tim se bavio Savjet za zaštitu ustavnog poretka“, kaže.

Što je onda radio njegov zamjenik Mustač? Gaži tvrdi da je s njim radio na slučajevima privrednog kriminala.

„Mene je zanimao privredni kriminal, a ne kakve pamflete pišu gastarbajteri ili što se pjeva po birtijama. Meni je te papire o kriminalu zapravo dao Joža Šliber, on je bio sekretar gradskog SUP-a, nije znao što s tim da radi. Tako da je jedna ogromna hrpa toga došla na moj stol taman prije godišnjeg odmora. Rekao sam mu da nećemo čeprkati po tome dok se ne vratim s godišnjeg. A to su zapravo bili materijali Savezne devizne inspekcije koji su mjesecima stajali u gradskoj policiji. Savezna devizna inspekcija je sa svojim inspektorima iz Hrvatske i drugih republika utvrdila i napisala te debele knjige, a te debele knjige su očito čekale smjenu mog prethodnika koji je na tom mjestu bio sedam godina i u čije vrijeme je ubijeno 70 gastarbajtera, i nikom ništa. Za razliku od njega, ja se nisam bavio gastarbajterima, a te papire od Devizne inspekcije nisam stavio ‘na sigurno’ da poslije iz toga iskaču kosturi iz ormara, nego sam ih predao tužiteljstvu.

Danas svi zaboravljaju da je ingerenciju nad tim imalo tužilaštvo, oni su gonili taj predmet po službenoj dužnosti, a mi smo kao policija bili tamo ako je trebalo nešto nadopuniti, ići u dodatnu istragu. Ali događalo se da se ta daljnja istraga trebala provesti uz lišavanje slobode nekih aktera. Kako se nisu usudili da me zbog toga sankcioniraju, onda su mi napravili najveću svinjariju, proširili su priču da sam ja napao Titovog sina Mišu Broza.

Tko god što mislio danas o njemu, Tito je za mene bio velik čovjek i zadivio me. Njegov sin nije imao nikakve veze s kriminalom, to su mi također htjeli podmetnuti. Ali kad sam počeo istragu, niti sam znao ikoga u Ini, niti sam znao da ondje rade djeca narodnih heroja. Ali tatice su se našli ugroženi, a nisu bili dorasli da se obrane bez Titovog sina pa su i njega u sve upleli“, ispričao je Pavle Gaži.

Da je najviše bio uznemiren Mika Špiljak, možda govori i jedan zapisnik sa sjednica partijskog rukovodstva. Na jedno sjednici Mika Špiljak žalio se zbog svega što je proživio zbog Gažija:

„Godinama, od 1972. o mom sinu idu priče da radi za CIA-u. Tad su već vođene istrage, sad su ponovno vođene te istrage, evo vam podaci ovdje gdje Gaži već Kajfeža (jednog od osumnjičenika u aferi Podravka, op.a.) pita gdje je bio sa mojim sinom itd., godinama se lažno to sve govori, nitko ne dokazuje, nitko ne dokazuje, svi ćute, a Mika mora da ćuti o tome. Za vrijeme, sad sa vam kažem, za vrijeme istrage u Ini tri mjeseca u mojoj kući se čekalo kad će doći pretraga da mi pretresu stan. I poslije kad se on sam podvrgao i tražio je da ga saslušaju, očekivalo se kad će doći pretraga. To je atmosfera u kući u kojoj se živi. I sad, ja moram da ćutim, i svi drugi, Gaži može da laje koliko hoće, insinuacije mogu koliko hoće, a ja moram da ćutim. I ćutim, godinama ćutim, evo, sad sam prvi put ovdje pred vama, osim što sam pojedincima, Juri sam to, Vrhovcu i još nekima govorio.“

Mika Špiljak na toj je sjednici tražio i da se stvar raščisti radi optužbi koje su išle na račun Hrvatske.

„Ja mislim da je za Hrvatsku, za sve rukovodstvo ove Republike, važno da se raščisti što je istina od onih optužbi koje su išle na Hrvatsku i na Inu, 80 milijuna dolara, što je, kako je do toga moglo doći? Što je radila Savezna devizna inspekcija? Što su radili savezni organi u svemu tome? Gaži ovdje kaže u svojoj izjavi da je dobio suglasnost, da je dobio naređenje Saveznog SUP-a i suglasnost Republičkog Predsjedništva, iz Predsjedništva, dobro. Molim vas, Dolanc je meni rekao da je on dao, objašnjavao pod kojim uslovima je dao suglasnost da se izvrši pretres i uhapsi u kancelariji sekretarica i šofer mog sina. To mi je Dolanc rekao, da Gaži kaže da je dobio nalog. Ja mislim da je nužno te stvari razjasniti za rukovodstvo, ne za javnost“, zaključio je Mika Špiljak.

Nakon afere, Gaži je dao ostavku, ali nije pristao na šutnju, nego je javno govorio kako je žrtva politike. Prema njegovoj teoriji, zbog toga su mu iskonstruirali drugu aferu. Riječ je o tajnoj poruci koju je on navodno poslao KOS-u, kontraobavještajnoj službi JNA u Beograd, i to pukovniku Budi Divjakoviću i general pukovniku Jeri Grubišiću, ali i Branku Mamuli, načelniku generalštaba JNA i Dolancu kao saveznom ministru unutarnjih poslova. U toj je poruci zapravo Gaži ili netko u njegovo ime optužio Juru Bilića i Antu Markovića da su agenti SSSR-a. Pisalo je i da se Ante Marković obogatio na konverziji valute u rublje, dok je za Juru Bilića navedeno i da je ‘’nacionalist staljinističkog tipa’’. Sa stajališta hrvatskog rukovodstva, bio je to teški prijestup protiv vlastite države, no ni danas nije razjašnjeno je li hrvatsko rukovodstvo tu poruku zapravo smjestilo Gažiju kako bi imali opravdanje za njegovo micanje ili je on tu poruku sam proslijedio radi osvete što su njegove istrage zaustavljene. Službeno, Predsjedništvo CK SKH dobilo je konačni dokaz da Gaži radi protiv Hrvatske pa su donijeli ovakav zaključak:

„Na sjednici Centralnog komiteta SKH, održanoj 16.1.1984. godine, nakon višesatne rasprave o političkoj odgovornosti Pavla Gažija, CK SKH je jednoglasno donio odluku da se Pavle Gaži isključi iz Centralnog komiteta SKH i Saveza komunista Jugoslavije. Rasprava i odluka CK SKH temeljila se na nalazu Komisije Predsjedništva CK SKH u sastavu: Stanko Stojčević, Stipe Šuvar, Vjekoslav Kovačević, Tomislav Ribarić, kao i nalaza Komisije Predsjedništva SRH (državna komisija) u sastavu: Tode Ćuruvija, Vinko Bilić i Milorad Viskić. Navedene komisije nedvosmisleno su utvrdile političku odgovornost Pavla Gažija, o čemu u svom nalazu između ostalog kažu: „Pored naprijed iznesenih činjenica i na osnovu njih izvedenih mišljenja i zaključaka, Komisija posebno ističe još i slijedeće: na Gažiju je osnovna odgovornost za sadržaj ‘poruke’ i način na koji je ona i kome poslana.

Svojim ponašanjem u procesu nastajanja i slanja ‘poruke’ Gaži je kao republički sekretar za unutrašnje poslove prekoračio svoja ustavna i zakonska ovlaštenja. Gaži je kao republički sekretar za unutrašnje poslove i član CK SKH, Izvršnog vijeća Sabora SRH, Komiteta za ONO i DSZ i Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SR Hrvatske imao mogućnost, pravo i dužnost da bilo kojem od navedenih organa saopći sumnje na bilo kojeg od drugova pomenutih u ‘poruci’, a posebno je to morao učiniti s obzirom na političku i moralnu težinu insinuacija. On to nije učinio ni poslije slanja ‘poruke’ kada je sa njenim sadržajem suočen i kada se već posvjedočio da je na saveznom nivou sadržaju ‘poruke’ dana odgovarajuća pažnja“. Na temelju toga vodstvo CK SKH zaključilo je da je Gaži potpuno ignorirao politička rukovodstva kojima je za svoj rad odgovoran.

Gaži i danas tvrdi da mu je poruka podmetnuta, da način na koji je napisana uopće ne odgovara njegovom stilu. Ipak, ostavio je jednu malu mogućnost da je netko drugi u njegovo ime poslao tu poruku. Ako je to tako, to je mogao učiniti samo njegov šogor Pero Maravić i to eventualno na temelju nekih kavanskih razgovora.

U tadašnjem partijskom rukovodstvu ocijenili su da se Gaži zapravo uz pomoć ‘’poruke’’ želio ‘’dočepati vlasti, maknuti ovo političko rukovodstvo i zauzeti jednu od čelnih pozicija u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj’’.

Pavle Gaži danas na te optužbe ne gleda više s gorčinom. Ne želi se čak ni obrušavati optužbama na račun Vanje ili Mike Špiljka. Ali zato je ispričao nekoliko viceva na njegov račun. Tvrdi da je u ono vrijeme viceve o Miki Špiljku pričao čak i Mika Tripalo, a da su se posebno ti vicevi rado prepričavali u Beogradu.

Rado se sjeća i svoje Podravke i druženja sa slikarima naivne umjetnosti, poput Ivana Generalića, čiju je naivu Podravka promovirala. Je li na kraju i Gaži ispao naivni borac za pravdu kojeg je politika žrtvovala ili je pak riječ o vještom podravskom manipulatoru, kako neki drugi misle, ostat će izvan umjetničke domene, osim kad je riječ o dojmu.