Hrvatski savez gluhih i nagluhih iduće godine obilježava stotu obljetnicu osnivanja prvog društva gluhih osoba na području Hrvatske “Dobrotvor”. Društvo je registrirano 1921., imalo je 25 članova, osnivačka skupština održana je u kavani Royal u Ilici 44 u Zagrebu. Osnivač društva i prvi predsjednik bio je gluhi slikar Ivan Smole. To je prvo društvo gluhih na prostoru južno od Beča i Budimpešte.

“Dobrotvor” je nastao kao autohtono udruženje gluhih, u vrijeme kada takva udruženja nastaju diljem Europe kao posljedica buđenja samosvijesti ove populacije. Društvo su osnovale gluhe osobe ne sa svrhom da bi moljakale pomoć i milodare, već je osnovna svrha organizacije bila solidarnost i samopomoć članova. Na to ih je prisilila spoznaja o svojoj posebnosti, izdvojenosti iz društva, zajednički način komuniciranja, predrasude okoline prema njima te težnja da kroz zajedničko istupanje bolje upoznaju širu društvenu zajednicu o svojim problemima i potrebama.

Ciljevi udruženja bili su pružanje pravne pomoći članovima, zaštita materijalnih i duhovnih interesa, pomaganje članovima u slučaju nesreće ili bolesti, organiziranje predavanja, izleta i priredbi. Društvo nije uživalo materijalnu niti bilo koju drugu potporu države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Danas predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih Jadranka Krstić smatra da bi država trebala prepoznati stogodišnji trud pojedinaca i udruga članica Saveza. “Trebali bi biti svjesni da su postojali istaknuti pojedinci čijim su zaslugama gluhe osobe postale ravnopravni članovi društva. Nejednakosti u društvu su i dalje prisutne, još uvijek je otežan pristup socijalnim uslugama, tržištu rada, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju za gluhe osobe.”

Hrvatskoj javnosti malo je poznato tko je bio Josip Komerički, prvi predsjednik Saveza gluhih Hrvatske, udruge koja je osnovana sredinom prošlog stoljeća. O njemu malo toga možete pronaći na internetu, udruge gluhih i nagluhih gotovo ga i ne spominju, a riječ je o jednom od najvećih hrvatskih aktivista i boraca za inkluziju gluhih osoba koji se čitav život zalagao za radno osposobljavanje i zapošljavanje gluhih, za njihovu rehabilitaciju – socijalnu, kulturnu, sportsku i svaku drugu uključivost u društvo. Upravo je Komerički najzaslužniji što se Drugi svjetski kongres Svjetske federacije gluhih (WFD) 1955. održao u Hrvatskoj, u Zagrebu.

“Najveći procvat brige za gluhonijeme osobe odvija se upravo za vrijeme života Josipa Komeričkog. Moj otac je u 20 godina napravio više za gluhonijeme osobe nego što će drugi učiniti za 120 godina, a danas mu se nitko ne sjeti svijeću na Mirogoju zapaliti”, kazala je za Nacional njegova kći Margareta Pejčić.

Prva škola za gluhe osobe u Hrvatskoj otvorena je 1885. u Zagrebu. Školu je otvorio gluhi učitelj Adalbert Lampe s gluhim doseljenicima iz austrougarskih zemalja, među kojima je bilo nekoliko uglednih i imućnih obrtnika i industrijalaca. Nakon pet godina rada ukida se privatna Lampeova škola i otvara se Zemaljski zavod za odgoj gluhonijeme djece u vili Sacias na Vinogradskoj cesti. Zavod se 1894. premješta u Ilicu 83, gdje danas djeluje Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj. Zemaljski zavod za odgoj gluhonijeme djece pohađao je i Josip Komerički.

Josip Komerički je rođen 1913. u Desiniću u Hrvatskom zagorju od majke Austrijanke Anne Fuchsbichler i oca Hrvata Mihajla Komeričkog. S dvije godine obolio je od šarlaha, tada opasne i smrtonosne bolesti, bolest je preživio, ali je kao posljedica nastupila gluhoća. Neposredno nakon kraja Prvog svjetskog rata ubijen mu je otac, nakon čega majka rasprodaje imovinu u Desiniću i seli se u Zagreb. Između ostaloga i zbog toga da bi Josip mogao ići u školu, što kao gluha osoba ne bi mogao u Desiniću. U Zemaljski zavod za odgoj gluhonijeme djece smješten je od 1920. do 1926. Već i tu nailazi na nepravdu – škola se dijelila na gluhe i slijepe, a slijepa djeca imućnijih roditelja imala su bolji tretman – te smatra da bi svi trebali biti ravnopravni. Također smatra da bi školovanje trebalo biti besplatno jer su ovu školu mogla pohađati samo gluha djeca imućnijih roditelja, onih koji su mogli plaćati skupu školarinu. Ostali su bili društveno nezbrinuti, potpuno marginalizirani i tretirani kao invalidne i beskorisne osobe. Nakon Zemaljskog zavoda 1926. upisuje Stručnu narodnu školu koju završava sa zvanjem postolara a 1929. u Zemunu završava bravarski zanat. Nakon povratka u Zagreb Komerički se počinje intenzivno zalagati za napredak do tada potpuno zapostavljenih gluhih osoba svih dobnih skupina. U to vrijeme rijetko tko od njih je bio školovan ili je imao bilo kakav zanat.

Vrlo mlad pristupa i društvu “Dobrotvor” preko kojeg su organizirane kazališne predstave i izložbe radova gluhih obrtnika. Na tim su izložbama skupljena znatna sredstva za gradnju Doma gluhih. U sklopu društva formirana je i nogometna momčad gluhih.

“U vrijeme NDH, s obzirom na to da zbog gluhoće nije bio vojni obveznik i da mu je majka bila Austrijanka, Ante Pavelić mog oca šalje na rad u Njemačku, u tvornicu aviona. Nakon što je odradio mjesec dana i primio prvi plaću, otac bježi iz tvornice i pješice se vraća u Zagreb. Po povratku u Zagreb morao se sakrivati, priključio se ilegalnom pokretu i s ostalim ilegalcima nosio je vreće s kruhom i obućom zatvorenicima koji su bili stacionirani u vagonima na pruzi u Heinzelovoj ulici. To je trajalo sve dok je u Heinzelovoj bila njemačka straža, kada su ustaše primijetili da zatvorenici primaju pakete postavili su svoju stražu. Prilikom jednog takvog zadatka ustaše su napale ilegalce, neki su bili ranjeni, uhapšeni i poslije obješeni, moj otac je uspio pobjeći. Iako gluhonijem, nastavlja pomagati pokretu otpora sve do oslobođenja. No istovremeno radi s gluhim osobama, pomaže im u zapošljavanju i nikada nije dozvolio da se ponižava gluha osoba i radi razlika između čujućih i gluhih”, kaže Margareta Pejčić.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Komerički pokreće inicijativu za osnivanje udruženja gluhih na području cijele države s ciljem rehabilitacije gluhih osoba i njihovom ravnopravnom statusu u društvu. Prva poslijeratna lokalna udruga gluhih osnovana je u Splitu, a u lipnju 1945. u Zagrebu je osnovano društvo “Jedinstveni narodni front gluhih Hrvatske”. Dolazi do kontakta s gluhima iz drugih republika te se već na skupu u Zagrebu, u listopadu 1945., osniva “Savez defektnih sluhom Jugoslavije”. Izvršni odbor gluhih za Hrvatsku konstituiran je godinu dana kasnije.

Komerički je jedan od osnivača “Jedinstvenog narodnog fronta gluhih Hrvatske” a 1951. izabran je za prvog predsjednika Saveza gluhih Hrvatske i na njegovu čelu ostaje sve do smrti 1965. Za to vrijeme proširio je mrežu organizacije u svim većim gradovima Hrvatske, zalagao se za školovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje gluhih. Inicirao je osnivanje škola za gluhe u Splitu i Karlovcu i škole za tehničke crtače u Rijeci. S osnivanjem 27 kotarskih udruga gluhih otkrivena su, evidentirana i poslana u škole brojna gluha djeca i mladež, a Savez je tijekom 50-ih i 60-ih godina otvaranjem novih škola i odjeljenja uspio osigurati mjesta za školovanje za svu gluhu djecu. I par stotina mladih gluhih, prestarih za školu, prihvaćeno je sa sela te osposobljeno i zaposleno. Također, mnogi nezaposleni uključeni su u radni odnos nakon prve obuke u omladinskim radnim brigadama gluhih. Za gluhe su otvorene brojne zanatske radionice, domovi i škole u glavnim gradskim središtima. Gluhi su u velikom broju bili uključeni u industriju krojačke, konfekcijske, metalne, stolarske, obućarske, fotografske, grafičke struke. Obuhvaćeni su gotovo svi zanati, gluhi su tako mogli raditi, osigurati svoju egzistenciju i prehranjivati sebe i svoje obitelji. Ponovo se organizira umjetnička djelatnost – slikarske izložbe, scenska djelatnost, osobito pantomima te folklor, uz suradnju tada najpoznatijih hrvatskih književnika i kazališnih djelatnika.

“Moj otac s aktivnostima tu ne staje”, ističe Margareta Pejčić. “Nakon što je uporno sjedio četiri dana pred Bijelim dvorima u Beogradu uspijeva doći do predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita s molbom da država financijski pomogne organizaciju gluhih. Tito ga je saslušao i prihvatio kritiku da su gluhe osobe potpuno zapostavljene u društvu. Naložio je država daje financijsku pomoć za gluhe osobe. Želim posebno istaknuti kako je svojoj tajnici rekao: ‘Kada zove Komerički, oslobodite liniju’. Otac se Titu svidio i zbog toga što je kao i on bio Zagorac. Zahvaljujući toj financijskoj pomoći bilo je lakše osnovati radionice za gluhe. Također zahvaljujući mom ocu Drugi svjetski kongres Svjetske federacije gluhih (WFD) 1955. održao se u Hrvatskoj, u Zagrebu. Tito je bio oduševljen prijedlogom da se Savez gluhih Jugoslavije kandidira za održavanje kongresa, na Titov nalog Zagreb i Hrvatska odabrani su kao mjesto održavanja kongresa”, govori Margareta Pejčić.

Drugi svjetski kongres Svjetske federacije gluhih u Zagrebu okupio je oko dvije tisuće sudionika iz cijelog svijeta. Bio je to jedan od prvih svjetskih kongresa u bivšoj, tada joj mladoj državi. Kolika je bila važnost ovog događaja govori činjenica da je visoki pokrovitelj kongresa bio Tito, a Počasni odbor kongresa sastojao se od predstavnika najviše državne vlasti, u njemu su bili predsjednik Savezne narodne skupštine Moše Pijade, državni sekretar za vanjske poslove Koča Popović, predsjednik Izvršnog vijeća NR Hrvatske Jakov Blažević, predsjednik Odbora za vanjske poslove Savezne narodne skupštine Veljko Vlahović, predsjednik Narodnog odbora Grada Zagreba (danas funkcija gradonačelnika) Većeslav Holjevac, predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu Andrija Štampar i predsjednici Narodnih skupština Slovenije, Crne Gore i Makedonije.

“Na kongresu su sklopljena poznanstva i kontakti sa sudionicima iz cijeloga svijeta, nakon čega je uslijedio poziv Savezu gluhih Jugoslavije iz Rusije i Kine. Delegacija gluhih tada ponovo odlazi Titu s molbom za pomoć za organizaciju puta u ove dvije zemlje. Tito je bio oduševljen, sve im je bilo omogućeno, Tito je čak dao svoj službeni avion koji ih je prevezao od Beograda do Budimpešte. Delegacija gluhih Jugoslavije posjetila je Kijev, Lenjingrad i Moskvu. Bila je to jedna od prvih službenih posjeta jedne jugoslavenske delegacije Moskvi. Nakon Rusije delegacija gluhih Jugoslavije posjetila je Peking”, istaknula je Margareta Pejčić.

Josip Komerički bio je predsjednik Saveza gluhih Hrvatske i potpredsjednik Saveza gluhih Jugoslavije sve do svoje smrti 1965. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i odlikovanja među kojima je i Orden zasluge za narod sa srebrnim zracima koji mu je dodijelio predsjednik Tito.

Zahvaljujući kćeri Margareti Pejčić Komerički je sahranjen na Mirogoju.

“Kada je moj otac umro, bilo je rečeno da na Mirogoju više nema mjesta i da će ga pokopati na Miroševcu. Ja sam tada kazala da ako misle mog oca nakon svih njegovih zasluga pokopati na Miroševcu, ja ću na sprovod dovesti tri svećenika. Nakon toga su se članovi Saveza gluhih Hrvatske ustrašili i mjesto na Mirogoju je pronađeno”, naglasila je Margareta Pejčić.

Hrvatski savez gluhih i nagluhih od prošle godine intenzivno radi na istraživanju i prikupljanju građe – podataka i svih dostupnih informacija – o povijesti borbe za inkluziju gluhih osoba u sve pore hrvatskog društva, između ostalog i za rad Josipa Komeričkog. “Nailazimo na mnoge istaknute pojedince koji su se nesebično zalagali za nas gluhe, posebno smo ponosni na Komeričkog i njegov cjelokupan doprinos, posebice od 1945. do 1965. U vrijeme bivše države bio je zaslužan za osnivanje velikog broja domova za obrazovanje gluhe djece. Prema onome što je do sada od materijala prikupljeno, pokazuje se da je iza Komeričkog ostalo puno napornog rada i rezultata. Nastojat ćemo se boriti da osobe koje su jako puno doprinijele inkluziji gluhih osoba u društvo dobiju značajno priznanje, da se po njima na primjer nazovu ustanove, ulice, da se postave spomenici. Komerički je jedna od tih osoba”, naglasila je predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih Jadranka Krstić.