Stoljeće giganta uz Savu” naziv je izložbe koja je otvorena 8. prosinca u Slavonskom Brodu povodom stote obljetnice osnivanja Đure Đakovića, prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova i prve takve tvornice na jugoistoku Europe. Đuro Đaković će tijekom 20. stoljeća izrasti u jednog od vodećih europskih proizvođača opreme za industrijska i energetska postrojenja, čeličnih konstrukcija, tračničkih i borbenih oklopnih vozila i raznih strojeva. Surađivao je s tvrtkama s obje strane željezne zavjese i na gradilištima od Meksika do Indonezije da bi danas kao respektabilna i autentična industrijska baština bio potpuno ignoriran u suvremenom hrvatskom sjećanju.

 Đuro Đaković je bio jedan od glavnih nositelja razvoja strojogradnje i metalne industrije u Jugoslaviji, a značaj koji je imao za slavonskobrodski kraj i Hrvatsku je nemjerljiv, posebice ako uzmemo u obzir da je sredinom 1980-ih zapošljavao oko 16 tisuća radnika. Osim toga, ta je tvornica bila izrazito društveno osviještena, stipendirala je mnoge generacije, gradila odmarališta za radnike i brinula se za njihovo zdravlje, organizirala sportske igre i poticala kulturne aktivnosti. Ugostila je i niz svjetskih delegacija, od kubanske do predstavnika američkih poduzeća. Josip Broz Tito dvaput je posjetio Đuru Đakovića, 1964. nakon potresa koji je znatnije oštetio tvornicu i drugi put sa suprugom Jovankom 1971. kako bi pokazao da je radnička klasa protiv hrvatskog proljeća.

Izložbu je postavila Ana Rajković Pejić, povjesničarka s Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Izložbu “Stoljeće giganta uz Savu” postavile su Ana Rajković Pejić, povjesničarka s Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, i kustosica Uršula Bešlić iz Muzeja Brodskog Posavlja. Nacional je razgledao izložbu i donosi priču o nastojanju da se od zaborava spasi jedno razdoblje u kojem je industrija bila okosnica privrede, a socijalizam ideja društvene emancipacije, slobode i jednakosti. Svega toga danas više nema, industrija je uništena, a socijalizam je ostao poglavlje povijesti od kojeg se poželjno ograditi. No upravo u tom sustavu tvornica Đuro Đaković postala je svjetski brend i doživjela svoj procvat i vrhunac.

A tko je bio Đuro Đaković? Metalski radnik Đuro Đaković (1886. – 1929.) rođen je u Brodskom Varošu, a bio je istaknuti komunistički aktivist koji je do Prvog svjetskog rata sudjelovao u razvoju radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini. Godine 1921. bio je delegat Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) na trećoj konferenciji Kominterne u Moskvi. Sudjelovalo je u štrajkovima, među kojima je i onaj iz prosinca 1922. godine u tadašnjoj Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova. Obavljao je funkciju sekretara Centralnog komiteta KPJ kada je s Nikolom Hećimovićem ubijen na jugoslavensko-austrijskoj granici 1929. godine. Upravo je indikativno da kada su 90-ih masovno micana imena istaknutih komunista iz naziva ulica, trgova ili poduzeća, njegovo se ime zadržalo vjerojatno zato što je postalo sinonim za kvalitetu, odnosno svjetski brand.

Sirena koja se prvi put oglasila u kolovozu 1922. označila je početak rada Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova d.d. Brod na Savi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

“Premda je odluka o osnivanju tvornice u Brodu na Savi donesena 1921., sirena koja se prvi put oglasila u kolovozu 1922. označila je početak rada Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova d.d. Brod na Savi, što je bio njen prvotni naziv. Već 1926. izgrađen je i montiran most preko Tise kod Titela u Vojvodini, a prvi izvoz datira s kraja 20-ih u Grčku, također je riječ o gradnji i montiranju mostova. No ono što je najzanimljivije, Đuro Đaković je izgradio prvi zavareni željezni most u Europi – upravo Hendrixov most u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata tvornica je nekoliko puta bombardirana pa su čak pojedini pogoni bili izdvojeni u okolna mjesta, Okučane i Novu Gradišku. Zanimljivo je osvrnuti se i na položaj radnika između Prvog i Drugog svjetskog rata. Konkretno, prema Poslovnom redu iz 1925., koji je donijela uprava, bilo je propisano da radnik mora biti “poslušan i čedan” tijekom radnog vremena. Strogi i teški radni uvjeti u tom međuratnom razdoblju uzrokovali su niz radničkih nemira i štrajkova u kojima je sudjelovao i “metalski radnik” Đuro Đaković, po kojem će tvornica u kojoj je radio dobiti ime. Radnici su redovito isticali nehigijenske uvjete rada u većini tadašnjih tvornica te su one često proglašavane rasadištima bakterija, a u pogonima je bila prisutna i maloljetnička radna snaga”, rekla je za Nacional povjesničarka Ana Rajković Pejić.

Završetak Drugog svjetskog rata ujedno označava i razdoblje obnove tvornice, u koju se kreće već u kolovozu 1945. i nastavlja se u okviru Prve petoljetke koja započinje 1947., s naglaskom na razvoj teške industrije. Iste te godine tvornica mijenja ime u Đuro Đaković. O radu Đure Đakovića kasnih 40-ih i ranih 50-ih godina svjedoče fotografije poznatog hrvatskog fotografa Toše Dabca, na kojima su prikazani radnici, uvjeti rada, proces proizvodnje, kao i interijeri tvorničkih pogona.

“U tom razdoblju radnici oblikuju identitet udarnika i udarnica. Usporedno dolazi i do procesa identifikacije radne snage sa samom tvornicom, što je posebno vidljivo prema tvorničkim novinama koje počinju izlaziti ranih 50-ih godina, a u kojima radnici u svojim izjava i intervjuima ističu sudjelovanje u obnovi tvornice. Te su novine izlazile sve do 1989. i iz njih je vidljivo koliko su radnici pridonijeli pretvaranju Đure Đakovića u respektabilnu međunarodnu tvrtku. Time je desetljećima stvarana veza radnika i tvornice koja je obilježila njeno socijalističko razdoblje, a što čini okosnicu naše izložbe”, pojasnila je Ana Rajković Pejić.

Brojne izložene fotografije i memorabilije prikazuju stoljetnu povijest Đure Đakovića. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Đuro Đaković početkom 60-ih ponovo izlazi na inozemno tržište. Prema dostupnim podacima, prvo u Indiju i Pakistan, a jedan od najvećih poslova u to vrijeme bila je gradnja parnog kotla u termoelektrani “Basin Bridge” u Madrasu. Uslijedila je gradnja kotlovskog postrojenja u Palenbanu u Indoneziji, čime je Đuro Đaković stekao međunarodni ugled kao najveći proizvođač Steambloc kotlova u svijetu.

“Sukladno tome, Đuro Đaković počinje otvarati niz predstavništava širom svijeta – u Saveznoj Republici Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Sovjetskom Savezu, Indoneziji i diljem Jugoslavije. Također, Đuro Đaković je gradio tvornicu cementa i termoelektranu u Libiji, zatim tvornice cementa u Libanonu i Etiopiji, radio je na šest projekata u Iraku, cjevovode za nuklearne elektrane u Sovjetskom Savezu, termoelektranu u Iranu… Posebno je važno istaknuti da je Đuro imao poslovne partnere s obje strane željezne zavjese, pa je tako surađivao s Babcockom, General Motorsom ili pak britanskim Streamlinerom”, podsjetila je na nekadašnju snagu Đure Đakovića Ana Rajković Pejić.

Izložba se dotiče još jednog važnog područja, a to je društvena osviještenost. Od 1975. formirane su različite osnovne samoupravne interesne zajednice (OSIZ) koje su se brinule o društvenom standardu radnika i kvaliteti njihova života izvan tvorničkih postrojenja. Tako je i Đuro Đaković poklanjao veliku pažnju odmoru, rekreaciji i kulturnom uzdizanju svojih radnika te su radnici, osim ljetovanja u radničkom odmaralištu u Trogiru, imali mogućnost „banjskog liječenja“ u Poreču, koje je bilo namijenjeno onima koji su radili na iznimno teškim fizičkim poslovima, poput ljevaonice.

“Važno je napomenuti da je za takve radnike OSIZ za odmor i rekreaciju osigurao stručno liječničko praćenje, odnosno da su nakon povratka s liječenja u Zdravstvenoj stanici, koja je bila u sklopu tvornice, rađene analize učinka takve vrste oporavka na radnike. U tom smislu tvorničke novine su pisale da se radi o smirivanju ‘suviše zategnutih mišića’ i ‘preaktivnih živaca’. Jedan od tako liječenih radnika izjavio je da mnogi od njih prije toga nikada nisu bili na moru, a pogotovo da nikada nisu vidjeli ‘takav komfor’. Sve je to uvelike utjecalo na produktivnost rada“, objasnila je Ana Rajković Pejić.

Društvena osviještenost također je obuhvaćala sportske i kulturne aktivnosti. U tom smislu posebno je bila važna Smotra proizvođača šinskih vozila Jugoslavije, na kojoj su radnici Đure Đakovića 1978. osvojili prvo mjesto. I danas su radnicima slavonskobrodskog kraja ostala u živim sjećanjima ta druženja, njima je to bilo, kako ističu, u rangu olimpijskih igara. Osim toga, Đurini sportaši sudjelovali su i na međunarodnim natjecanjima u Budimpešti i Brnu.

“Te su prakse bile u skladu sa shvaćanjem tadašnjih vlasti prema kojem fizička kultura predstavlja iznimno značajan element u kreiranju novog socijalističkog čovjeka, ali i zadovoljnog te produktivnog radnika. U tom smislu možemo promatrati i kulturne prakse, čiji je cilj bio umjetnost i kulturu približiti tadašnjem radnom čovjeku. Riječ je o poticanju na književno stvaralaštvo što je rezultiralo izdavanjem zbirke radničke poezije ‘Mi budimo jutra’, kao i o organiziranju niza izložbi u halama tvornice”, istaknula je Ana Rajković Pejić.

 Izložba je realizirana u suradnji Turističke zajednice grada Slavonskog Broda, Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje i Muzeja Brodskog Posavlja. Njezin stalni postav smješten je u slavonskobrodsku Tvrđavu, u prostor Postava industrijske baštine Đuro Đaković.