Svetac ili ženskaroš, autokrat krvavih ruku ili obiteljski čovjek, nesposobni lider ili žrtva povijesnih okolnosti? Sto godina otkako je okončao vladavinu dinastije Romanov, posljednji ruski car i dalje izaziva usijane rasprave.

Nikola II. abdicirao je 15. ožujka 1917. u kraljevskom vlaku u sjeverozapadnom ruskom gradu Pskovu.

“Nema konsenzusa u društvu niti među ruskim povjesničarima o Nikoli II.”, kaže profesor povijesti na peterburškom sveučilištu Boris Kolonicki.

Nedavna anketa neovisne agencije Levada pokazala je da gotovo polovina Rusa ima pozitivno mišljenje o Nikoli.

Među njima je i predsjednik Vladimir Putin koji unatoč svojoj sovjetskoj špijunskoj prošlosti otvara izložbe i spomenike posvećene posljednjem caru. Nedavno je izjavio kako bi obilježavanje stogodišnjice silaska Romanova s prijestolja trebalo donijeti “pomirenje”.

Nikola II. abdicirao je nakon Februarske revolucije u Sankt Peterburgu, kada je vojska stala uz prosvjednike ogorčene stanjem u zemlji.

Car je prvo odstupio u korist malodobnog sina Alekseja i namjeravao je otići u inozemstvo. Ali se nakon upozorenja liječnika da mladi carević, koji je bio i hemofiličar, takav teret bez roditelja neće izdržati, predomislio i poništio tu odluku te zatim ponovo abdicirao u korist svog mlađeg brata, velikog vojvode Mihaila. A on je, pak, preuzimanje krune uvjetovao podrškom Dume, koju nije dobio. Time je formalno okončana vladavina dinastije Romanov.

Po mišljenju Paula Kulikovskog, jedinog člana obitelji Romanov koji živi u Rusiji, abdikacija je bila ishitrena.

“To se lako moglo izbjeći”, rekao je Kulikovski, čija je praprabaka Olga bila Nikolina sestra.

“On je bio izoliran, nije imao obitelj, prijatelje i savjetnike oko sebe u tom ključnom trenutku”, dodaje.

Kulikovski ne sanja o obnovi monarhije, svjestan da to priželjkuje samo 20 posto Rusa. “Ja sam se pomirio s time”.

Vlast u Rusiji je nakon Nikoline abdikacije preuzela privremena vlada, koja je i sama svrgnuta osam mjeseci kasnije o Oktobarskoj revoluciji. Nikola i njegova obitelj su prije toga bili pod zaštitom vladajućih i čekali da im netko odobri politički azil u inozemstvu.

Nova boljševička vlast ga je, međutim, uhitila i premjestila u Ekaterinburg u Sibiru. Tamo su 1918. pobili cijelu obitelj Romanov, Nikolu, njegovu suprugu i petero djece, i užurbano ih pokopali.

Ruska Pravoslavna Crkva cijelu je obitelj proglasila svetom, a ekstremni vjernici smatraju da to znači da se Nikolu ne smije kritizirati. U ruska kina uskoro dolazi povijesna drama “Matilda” redatelja Alekseja Učitelja, koja govori o Nikolinoj predbračnoj vezi s balerinom pa su neki zaprijetili napadima na mjesta prikazivanja filma.

Autokrat koji za to nije imao karakter

Nikolin dvojni status kao povijesne osobe i sveca utječe i na njegovu obitelj. Genetičari su tek 2007. godine pronašli i identificirali tijela carevića Alekseja i njegove sestre Marije, ali oni ne mogu biti pokopani dok Crkva tako ne odluči. U međuvremenu se njihovi ostaci čuvaju u državnom arhivu.

Ostali članovi obitelji pokopani su 1998. u Sankt Peterburgu na ceremoniji na kojoj je bio i tadašnji predsjednik Boris Jeljcin.

Crkvenu istragu vodi arhimandrit Tihon, redovnik za kojeg kažu da je duhovni savjetnik Vladimira Putina.

Tihon se nada da će stvar biti riješena do ljeta.

“Nadamo se da ćemo uskoro moći zatvoriti ovo poglavlje”, rekao je Kulikovski.

Povjesničari su podijeljeni o Nikolinoj vladavini i abdikaciji.

Vladimir Lavrov iz Instituta za rusku povijest izjavio je nedavno da je prijenos vlasti s cara na prijelaznu vladu bio ilegalan. “A zatim je uslijedila proturuska i protupravoslavna revolucija”, kazao je.

Ali cara i dalje pamte kao “krvavog Nikolu”. Godine 1905., na “krvavu nedjelju”, njegovi vojnici pobili su stotine mirnih i nenaoružanih prosvjednika nedaleko od Zimskog dvorca u Sankt Peterburgu. Taj događaj šokirao je Rusiju i imao pogubne posljedice na monarhiju.

Povjesničar Kiril Solovjov s filozofskog fakulteta prisjeća se sovjetske šale da je Nikola, a ne Lenjin bio taj koji je najviše pridonio Oktobarskoj revoluciji.

Solovjov vjeruje da je politička kriza bila neizbježna, ali se revolucija 1917. mogla izbjeći da je car pristao na “radikalne promjene”. Nikola je to odgađao i poslije više povratka nije bilo, dodaje.

Kolonicki tvrdi da Nikola nije bio dobar političar. “Nije htio reforme, bio je uvjereni monarhist”.

Složena ruska društvena i politička situacija dodatno se pogoršala tijekom Prvog svjetskog rata. “Nisam siguran bi li i mnogo bolji političar uspio tada odvesti ruski brod u mirne vode. Izazovi su bili golemi”, rekao je Kolonicki.

Javnost često misli da je car bio “glupan”, ali nije tako, naglašava Kolonicki. “Nije bio budala. Bio je neobično rezerviran čovjek kojem je obitelj bila na prvom mjestu”.

“Bio je prilično tvrdoglav i nije dobro sudio o osobama koje je postavljao na dužnosti. Htio je biti autokrat, ali nije imao karakter autokrata”, zaključio je Kolonicki.