Samo prazna obećanja dajem ja

više ne znam ni da dijelim stvarnost od sna

samo prazna obećanja dajem ja

Samo pričam kakve dane spremam za nas

pa ti kažem i kad sumnjam, doći će čas

samo prazna obećanja dajem ja

Arsen Dedić

Naslovi su opasan dio teksta. Neke ideje naprosto se ne smije staviti u naslov jer i bez obzira na provokativnu zvučnost, naslov gotovo uvijek izgleda vjerojatan, čini se lajtmotivom, oni koji ne čitaju cijeli tekst primijetit će naslov uvjereni da se radi o sukusu.

Recimo, nisam se usudio u naslov staviti “Da je Stipić vođa opozicije, smijenili bi aktualnu vlast”. Naivno površni ili zlurado lakovjerni iz takvog bi naslova razumjeli samo da je Stipić opozicionar. A nije. Ili da se kandidira za vođu opozicije. Možda bi i Sindikat Preporod proglasili ljevicom. Ili antitezom HDZ-u. A to bi bila prilična glupost. Nije Stipić opozicionar, ne vjerujem niti da želi biti akter političke scene, a Sindikat Preporod je – sindikat. Nipošto stranka. Još je jedan razlog zašto nisam dovršio naslov: naprosto, ovo je manje tekst o Stipiću ili Preporodu, više o opoziciji.

Da Željko Stipić predvodi opoziciju, lako bi smijenili vlast. Palo mi je to na pamet na subotnjem prosvjedu na Europskom trgu. Sindikat Preporod, sindikat zaposlenih u osnovnim i srednjim školama, s trima nastavničkim grupama organizirao je prosvjed protiv koeficijenata radnih mjesta u obrazovanju.

Zakon o plaćama u državnoj i javnim službama, potom i Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, predizborna je kost državnim i javnim službenicima, milijarda eura za osvajanje glasova na političkom centru. Državna i javna uprava, svjesna moći političkih okolnosti, najvećim dijelom politički korespondira centru. Stvar je jednostavna – vlast je smjenjiva, a birokracija prilagodljiva – centar jednako može inklinirati i raditi za ljevicu kao i za desnicu. Dakle, predizborna investicija u plaće administracije ono je čime će pozicija osigurati podršku na centru.

No reforma plaća u javnom sektoru to nije. Ne samo što proces nije ozbiljno odrađen već se ništa ključno promijenilo nije. Radnih mjesta je i dalje nebrojeno mnogo, isti poslovi u različitim službama obavljaju se pod različitim nazivima. Nema kriterija ni standardnih opisa, generičkih radnih mjesta. Jedino je bilo povlačenja resornih ministara za rukav, nagovaranja, žicanja. U tom licitiranju državne službe prošle su bolje.

Najbolje, naravno, zdravstvo: naši su liječnici u najmanju ruku demijurzi, nadljudi, njihove plaće uvjerljivo su najviše, najbliže usporedivim radnim mjestima u Europi. Druga je krajnost obrazovanje – osnovno, srednje i visoko te znanost – tu su plaće gotovo sramoćenje zaposlenih. Naravno, osim izostanka ikakve socijalnosti i solidarnosti, ova promjena ni na koji način ne unaprjeđuje ni usluge socijalne države, ništa građanima bolje biti neće. Zato je bahato ovo „selektivno platno darivanje“ uopće dovoditi u vezu s pojmom reforme.

Nakon što sam to napisao, sigurno vam na pamet pada Željko Stipić. On je upravo sve to ponavljao mjesecima. Od prvog obraćanja krajem studenoga 2023., potom okruglog stola na temu Zakona o plaćama u državnoj i javnim službama u prosincu, prosvjeda na Trgu svetog Marka početkom veljače ove godine, peticija, sve do prosvjeda u subotu. U tom aktualnom sindikalnom angažiranju, na kraju, Sindikat Preporod s nastavničkim grupama ostao je sam.

Jest, dobili su formalnu podršku nekoliko sindikata, no nije bilo suorganizacije i sudjelovanja ijednog drugog sindikata. Mnogi su izražavali nezadovoljstvo, namrgođeni podizali glas, prijetili, sindikalni vođe se hvalili da su pitbullovi, kada prime da ne puštaju… No, na kraju, neki su kupljeni obećanjima osobne promocije, recimo, obećanjem članstva u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru, drugima se na drugi način izašlo ususret, trećima se prijetilo, četvrti su bliski HDZ-u, peti su se uplašili, šesti naprosto odustali.

Napisao sam kako je Sindikat Preporod, s tri nastavničke grupe, ostao sam. No pogriješio sam, tako se samo čini. Možda su ostali sami na pozornici, no uz njih je bilo dobrih desetak tisuća ljudi u subotu. Stipić je, sam, okupio više no opozicijske stranke pred koju subotu. Jer, da, jasni i precizni zahtjevi, borba bez kompromisa, unutarorganizacijska demokracija i međusobno uvažavanje te otvorena i jasna komunikacija prema zainteresiranoj javnosti daju rezultat. Kad se ne kalkulira. Kad od sindikata ne učiniš blagajnu uzajamne pomoći. Jer to nije sindikat! Kao što ni politika nije biro za zapošljavanje snishodljivih sljedbenika i pragmatičnih ulizica. Upravo zbog toga znam da bi sa Stipićem i stipićima na čelu opozicija pobijedila! I zbog toga mislim da od Preporoda opozicija može mnogo naučiti.

Prvo, sindikati i njihovi vođe, jednako kao i političari, trebaju autentično i uvjerljivo zastupati interese društva. Boriti se za čast i dostojanstvo rada, moralnost društvenih odnosa, razvidnih i kroz plaće i njihove međuodnose, to je svrha sindikata. Borba za ljude svrha je i političkih stranaka. Samo, dok to u Preporodu vidim, među našim strankama to ne prepoznajem. Kao ni kod onih na vlasti, a ni među izazivačima iz opozicije.

Ne manje važno je imati struku i znanje. A naši su političari “općolozi” niske produktivnosti. Ne bi li govornici trebali nešto i znati o tome o čemu govore? Zvuči banalno, no svijet naše politike prepun je PR-serviranih i napamet naučenih govora, otrcanih fraza i stoput ponovljenih metafora.

Treće što Stipić može svjedočiti: društveno djelovanje mora poticati emocije i privlačiti pažnju. I to ne glumom već istinski. Imati kičmu temelj je vjerodostojnosti. To bi trebala biti pouka opoziciji – namjera političke promjene ne može počivati na dosadnoj rutini i banalnim smicalicama jeftinog polit-ekshibicionizma. Duh promjene traži aktivnost i rizik, oni koji žele za političkim stolom dijeliti karte ne mogu bježati – politika, kao i svako društveno poduzimanje, kreće od aktivnosti i djelovanja, ne straha i bježanja!

Trebate primjer? Nisam član Preporoda, ne radim u osnovnoj ni srednjoj školi, a opet, ispunjen sam ponosom što sam bio na subotnjem prosvjedu. Prosvjedovao sam za druge. No prosvjedovao sam i za sebe jer ova mi vlast nije po volji, nisu mi ni mnogi njihovi potezi, a još prosvjedovati za obrazovanje, to je časno i plemenito, zar ne?

Konačno, ima još nešto što kod Željka i Preporoda valja uočiti. Kao što je William III. od Oranja jednom rekao: “Ne treba nada da bi se nešto započelo niti je uspjeh nužan da bi se ustrajalo”. Uspjeh nije zagarantiran, no to nije isprika za pasivnost. Bez djelovanja, hrabrosti, politika ne može biti ništa drugo no skrivanje i izbjegavanje, sukoba, ali i uspjeha.

Političkim akterima sindikati bi mogli ukazati i na to da je potrebno imati sadržaj za koji se boriš. On treba biti afirmativan, ne samo negacija i kritizerstvo. Kao što sindikati zagovaraju ostvarenje nužnih egzistencijalnih preduvjeta života, tako i politika treba objasniti za što je.

Danas, uz ovu vlast, opozicija ne bi trebala imati problema predstaviti svoj uređeni poredak, pravednu zajednicu ravnopravnih, društvo sloboda. Ali to možda samo meni uz ovu opoziciju ne izgleda uvjerljivo!

Mogao bih nabrajati dalje. Ali oni koji već nisu Stipića politički snubili teško će razumjeti. Već su davno Stipića i stipiće ili Mijata Stanića, našeg prijatelja Peru Mrnarevića, aktivista i borca, takve i slične, trebali uključiti da povedu i pobijede.

Naravno, znam da bi ih odbili. To nisu ljudi slatkih obećanja, nisu akteri koji žele na ovu političku scenu, okruženi plejadom konjokradica i krležijanskih sjecikesa. Oni se ne vide okruženi častohlepnim kukavicama, pohlepnim ulizicama, neostvarenim govornim aparatima predizbornih praznih obećanja. No oni koji bi ih barem pokušali uključiti ili saslušati, iskazali bi svoju namjeru. Namjeru da od ove siromašne i poprilično primitivne opozicijske politike naprave platformu za pobjedu!