Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić postao je neočekivani USKOK-ov svjedok u aferi otimačine imovine pokojnog bogatog poduzetnika Alfreda Kerečina, svog prijatelja, te podiže kaznenu prijavu protiv Terešaka i ostalih sudionika velike prevare

Odvjetnik Vladimir Terešak morat će vratiti stan pokojnog imućnog poduzetnika Alfreda Kerečina u Boškovićevoj ulici u Zagrebu. On nema tamo što tražiti. Zbog osnovane sumnje na prevaru kojom se domogao tog stana, protiv njega i Tomislava Šoića iz Samobora moj odvjetnik Veljko Miljević priprema kaznenu prijavu. Alfred Kerečin je svu imovinu planirao ostaviti meni jer smo prije njegove nagle smrti imali poslovne planove i tako je zapravo želio osigurati da će se ti planovi provesti. O tim našim poslovnim aktivnostima može posvjedočiti i predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović, kao i šefica mog ureda. S Kerečinom sam bio najmanje dva, tri puta tjedno i znam da s Tomislavom Šoićem nije imao nikakve veze, a kamoli da bi njemu ostavio svoju imovinu. Da je izvedena ta prevara, doznao sam kad sam pročitao članak u Nacionalu i zato sam odlučio podnijeti kaznenu prijavu”, potvrdio je to bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u razgovoru za Nacional.

DORH je tako dobio novog, neočekivanog svjedoka u slučaju otimačine imovine iza pokojnog Alfreda Kerečina koji je otkrio Nacional, a u kojem je već podnesena jedna kaznena prijava. Riječ je o jednoj od najintrigantnijih pravosudnih afera koju je USKOK već ranije počeo istraživati, a koja bi svjedočenjem bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića trebala dobiti novi zaplet.

Naime, Nacional je sredinom travnja otkrio kako se Vladimir Terešak – odvjetnik HDZ-a u aferi Fimi Media, koji zastupa više istaknutih članova te stranke opterećenih korupcijskim aferama te ima unosne prihode od aranžmana s državnim tvrtkama kojima upravlja HDZ-ov kadar – domogao elitnog stana u centru Zagreba koji je trebao pripasti Gradu Zagrebu.

Alfred Kerečin umro je 24. ožujka 2020., a formalno je svu njegovu imovinu naslijedio Tomislav Šoić iz Samobora, i to na temelju izjave dvojice svjedoka. Jedan od tih svjedoka, Dalibor Suman, napisao je izjavu kojom je priznao da je lažno svjedočio jer mu je za nagradu bilo obećano 300 tisuća eura, a da su u svemu sudjelovali i odvjetnik Vladimir Terešak i javni bilježnik Slavko Remenarić.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Nacional

Da je Vladimir Terešak bio u određenoj kombinaciji sa Šoićem, potvrđuje činjenica da je Šoić stan u Boškovićevoj koji je „naslijedio“ od Kerečina odmah poklonio Terešakovoj supruzi Sunčici, a ona je potom sa svojim suprugom Vladimirom Terešakom sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju temeljem kojeg se on upisao kao vlasnik tog stana. Da bi kad ga je Nacional prvi put kontaktirao povodom tog otkrića, tvrdio da nema veze sa stanom – iako je upisan u zemljišnim knjigama.

Naime, Alfred Kerečin nije iza sebe ostavio pismenu oporuku, ali se kao navodni nasljednik ostavštine procijenjene na 20 milijuna kuna odnosno više od 2,5 milijuna eura – koja osim tog stana u Zagrebu uključuje i vrijednu vilu u Samoboru, automobil Mercedes, dvije tvrtke i novac na računima – nakon njegove smrti prijavio Tomislav Šoić iz Samobora. Šoić je to potkrijepio izjavom dvojice svjedoka, Dalibora Sumana i Pere Križetića, potpisanom kod javnog bilježnika Slavka Remenarića iz Zagreba. Oni su izjavili da je Alfred Kerečin usmeno, i to na bolničkoj postelji u Klinici Magdalena, imovinu ostavio Šoiću.

Iako su tvrdili da ih je 18. ožujka 2020. Kerečin pozvao u bolnicu, sva trojica protagonista navodne usmene oporuke tek su 27. ožujka 2020. – dakle, tri dana nakon Kerečinove smrti i devet dana od navodne usmene oporuke – ovjerila svoje potpise kod javnog bilježnika.

Šoić je u svojoj izjavi, koju je predočio sudu, naveo da ga je 18. ožujka 2020., dakle, šest dana prije smrti, Alfred Kerečin, kojeg u izjavi naziva svojim dugogodišnjim prijateljem, nazvao telefonom iz Klinike Magdalena u Krapinskim Toplicama rekavši “da se ne osjeća dobro” te ga zatražio da s dvojicom svjedoka dođe k njemu u bolnicu kako bi mu dao usmenu oporuku. Šoić je tvrdio da je na to pristao „zato što smo si dugi niz godina bili dobri“ te da je pozvao svoju dvojicu svjedoka da dođu u Krapinske Toplice. Šoić je potom prepričao kako su „sva trojica zajedno otišla kod Alfreda Kerečina u bolnicu“ te da je Kerečin tom prilikom izjavio kako želi dati usmenu oporuku pred svjedocima „jer se loše osjeća“ te je potom svjedocima potvrdio da svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavlja Tomislavu Šoiću.

Stjepan Mesić i poduzetnik porijeklom iz Kuvajta Alfred Kerečin (desno do Mesića) bili su dugogodišnji prijatelji, družili su se najmanje dvaput tjedno na ručkovima, večerama, rukometnim utakmicama, ali i putovanjima poput onog u Crnu Goru (na slici s policijskom pratnjom), a planirali su i poslove u Siriji. FOTO: Privatni album/Ured Stjepana Mesića

Sutkinja Jasna Gazić Ferenčina to je priznala kao relevantan dokaz i 26. veljače 2021. godine donijela Rješenje kojim je sva Kerečinova imovina pripala Tomislavu Šoiću. Međutim, 4. kolovoza iste godine Suman ovjerava pismenu izjavu u kojoj navodi da je njegovo svjedočenje kod javnog bilježnika bilo lažno i da ga je dao samo zato što mu je bilo obećano 300 tisuća eura, a ustvrdio je i da je javni bilježnik Remenarić nagrađen sa 100 tisuća eura. Suman se predomislio jer, kako piše, nije dobio obećani novac te sa sebe želi skinuti bilo kakvu kaznenu odgovornost.

Do sada se smatralo da su, umjesto Tomislava Šoića, imovinu Alfreda Kerečina zapravo trebali naslijedili Grad Zagreb i Grad Samobor. To je u svojoj izjavi napisao i jedan od dvojice svjedoka, Dalibor Suman, koji je ustvrdio sljedeće:

“Upravo su odvjetnik Vladimir Terešak i javni bilježnik Slavko Remenarić svojim društvenim i političkim utjecajima osigurali da se Grad Zagreb i Grad Samobor ne prijave s pripadajućim djelomičnim ili cjelovitim pravima te su time pribavili značajnu imovinsku korist od cca. 20.000.000 kuna Tomislavu Šoiću, koju su kasnije solidarno razdijelili.”

Međutim, Nacional je sada otkrio da se, u nevjerojatnom obratu te priče, kao novi svjedok i zapravo pravi nasljednik Kerečinove imovine pojavljuje bivši predsjednik Stjepan Mesić.

On je za Nacional rekao kako je potpuno nevjerojatno, nelogično, neživotno i neuvjerljivo da bi Alfred Kerečin pozvao Tomislava Šoića u Kliniku Magdalena da mu prepiše imovinu.

‘Ne razumijem kako su se te osobe uplele u Kerečinovu ostavštinu, jer s njim nisu imale veze. Ja sam Kerečina odveo u Kliniku Magdalena i mene je dan prije smrti u osam sati navečer zvao da dođem po njega…’

“Ne razumijem kako su se te osobe uplele u Kerečinovu ostavštinu, jer s njim nisu imale veze. Ja sam Kerečina odveo u Kliniku Magdalena i mene je dan prije smrti u 8 sati navečer zvao da dođem po njega jer je planirao nastaviti liječenje u Kuvajtu, a prije toga smo trebali potpisati dokumentaciju koju je već bio priredio. Ja tada nisam otišao po njega jer je već bilo kasno, a i liječnik mi je zabranio zbog rizika od korone. To je tada bio početak epidemije. Prema tome, ne znam ni kako bi ova trojica mogla uopće ući kod bolesnika u Kliniku Magdalena radi sastavljanja navodne oporuke, kad su posjeti bili strogo zabranjeni. Kerečin i ja družili smo se najmanje dva, tri puta tjedno. Išli smo na ručkove, najčešće u konobu Didov san, a nekad za promjenu i u restoran Vinodol, a naravno i kod njega doma. Išli smo i na rukometne utakmice jer je on sponzorirao ženski rukometni klub iz Samobora. Živio je na Naumovcu, a u ovom stanu u Boškovićevoj bio mu je samo ured. Uglavnom bi s nama bila i šefica mog ureda, kao i policajci iz moje pratnje. Dapače, jednog od svojih umirovljenih policajaca preporučio sam mu kao vozača i on je jedno vrijeme radio za njega, Kerečin mu je čak kupio i automobil”, kaže Mesić.

On Kerečina poznaje još s početka 90-ih. Mesić je također potvrdio Nacionalovo otkriće da je Alfred Kerečin zapravo tada na neki način posredovao u tajnim operacijama nabave oružja te da je bio čovjek od povjerenja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Alfred Kerečin rođen je 11. veljače 1949. u Bejrutu, glavnom gradu Libanona. Njegova majka bila je Hrvatica iz Koprivnice koja je 1945. završila najprije u izbjegličkom kampu El Shatt u Egiptu i u tom periodu ondje upoznala i njegova oca koji je bio Arapin.

Veći dio svog života Kerečin je živio u Kuvajtu gdje je imao svoju privatnu tvrtku, no početkom 90-ih došao je u Hrvatsku i stavio se na raspolaganje Tuđmanu.

Jednom prilikom, krajem 1992. ili početkom 1993., Kerečin je došao i do Stjepana Mesića, koji je tada bio predsjednik Hrvatskog sabora.

“Tako smo se nas dvojica i upoznala. Doveo mi je u Sabor predstavnike kršćanske Falange iz Libanona jer je tamo baš bio prestao rat i oni su imali dosta oružja, a kako su znali da je Hrvatskoj potrebno oružje za obranu, htjeli su nam ponuditi svoje kalašnjikove. Ja sam rekao: ‘Čuj, ja se time ne bavim, ali spojit ću vas s kim ćete obaviti posao.’ I pošaljem ja njih Gojku Šušku. Oni su mu ponudili kalašnjikove po cijeni od 150 maraka, a mi smo tada plaćali kalašnjikove po tisuću i pol i dvije tisuće maraka. I pita njih Gojko: ‘Što imate?’ Rekli su mu koliko tisuća kalašnjikova imaju i da ih mogu dopremiti gdje mi kažemo. Kad su rekli cijenu, on im je na to rekao: ‘Čujte, ljudi, mi ne kupujemo igračke. Mi kupujemo oružje. Hvala vam lijepo da ste došli. Doviđenja.” Očito je druga pinka bila u igri. Ovdje po 150 maraka, a tamo dvije tisuće. Oni su to prepričali kad su se vratili. Ni ja ni Kerečin nismo bili s njima na sastanku”, ispričao je Mesić.

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i poduzetnik Alfred Kerečin (u sredini) snimljeni tijekom putovanja u Crnu Goru s pripadnikom tamošnje policije. FOTO: Privatni album/Ured Stjepana Mesića

Jedan drugi bliski Kerečinov prijatelj rekao je Nacionalu još u travnju da je Kerečin bio blizak s Tuđmanom, ali i s Josipom Manolićem i Stjepanom Mesićem, te da mu je toliko teško pao njihov politički razlaz s Tuđmanom 1994., kad su Manolić i Mesić otišli iz HDZ-a i osnovali vlastitu stranku jer se nisu slagali s Tuđmanovom politikom prema Bosni i Hercegovini, da je otišao natrag u Kuvajt kako se ne bi morao opredijeliti za jednu ili drugu stranu.

Mesić je zadržao prijateljstvo s Kerečinom, koji se kasnije vratio u Hrvatsku gdje je imao i tvrtke, registrirane upravo na adresi Boškovićeva 7, u stanu koji je pod sumnjivim okolnostima stekao Vladimir Terešak.

Posljednjih mjeseci prije Kerečinove smrti, on i Mesić planirali su poslovne angažmane u Siriji. Mesić je prije rata u Siriji bio u prijateljskim odnosima sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom i nakon što se situacija ondje donekle smirila, planirao je otići tamo kako bi privatnim kanalima pokušao ponovno otvoriti pitanje povrata vrijednih hrvatskih naftnih i plinskih polja u Siriji.

Riječ je o nekadašnjim Ininim naftnim i plinskim poljima u sklopu polja Hayan, čija je vrijednost bila procijenjena na 23 milijarde dolara, ali je Hrvatska pod pritiskom EU-a i SAD-a 2012. povukla Inine radnike i otada to pitanje visi u zraku. Riječ je o najvrjednijim Ininim poljima s kojih je crpila 350 tisuća barela nafte na dan. Večernji list je u ožujku 2021. objavio da je Vlada krenula u ofenzivu za povratak tih polja. No Mesić je takvu ofenzivu pokrenuo i puno prije, još 2019. godine. Tražio je pomoć od tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a potom i od predsjednika Zorana Milanovića, ali mu oni nisu htjeli dati neformalno pismo temeljem kojeg bi uopće mogao započeti bilo kakve razgovore jer je Hrvatska još uvijek u prekidu diplomatskih odnosa sa Sirijom.

“Ja sam bio u takvim odnosima s Bašarom al-Asadom da sam kod njega uvijek imao otvoreni poziv. Prije rata u Siriji bio sam kod njega u posjetu, a i on kod mene u Hrvatskoj, ugostio sam ga čak na svojoj vikendici. Zato sam htio pomoći da se napokon riješi pitanje naših bušotina u Siriji. I pokušao sam prvo kod Kolinde Grabar-Kitarović da mi napiše jedno kratko pismo koje bi glasilo otprilike ovako: ‘Imam informaciju da se bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić nalazi u posjetu Siriji. Mi očekujemo da se pitanje hrvatskih naftnih i plinskih polja riješi pravedno.’ Međutim, Kolinda je rekla da ona to neće napisati jer smo mi sa Sirijom prekinuli diplomatske odnose. Ali nismo prekinuli poslovne odnose. Onda dolazi za predsjednika uvaženi Zoran i ja njemu kažem: ‘Slušaj, probao sam s Kolindom, ona kaže mi smo prekinuli diplomatske odnose i ne možemo. Probaj ti vidjeti.’ No, nakon nekog vremena, on mi kaže isto: ‘Prekinuli smo diplomatske odnose, ne mogu potpisati.’ Tako da sam morao ići na druge kombinacije”, rekao je Mesić.

Zato se on odlučio udružiti s Kerečinom, koji je u Siriji planirao otvoriti tvrtku i uspostaviti trgovinske odnose s Hrvatskom. Mesić je trebao postati suvlasnik te tvrtke i tako dobiti svojevrsni legitimitet da može biti prisutan na tržištu Sirije i s te pozicije započeti razgovore za povrat Ininih polja.

‘Kerečin mi je 90-ih u sabor doveo predstavnike kršćanske Falange iz Libanona koji su nam nudili kalašnjikove. Poslao sam ih Gojku Šušku, ali kad je čuo da ih prodaju po 150 maraka, rekao je da ne kupuje igračke…’

“Pošto naša vlada nije poduzimala ništa da se Hrvatskoj vrate ta polja, koja su upisana na Hrvatsku i nisu ušla u fond s MOL-om, odlučio sam nešto poduzeti. Gradio sam ovu državu i želio sam se osobno angažirati da se ta polja vrate Hrvatskoj”, objasnio je Mesić.

Kerečin s tim dijelom Mesićeva angažmana nije imao veze, već je on planirao razvijati svoje neovisne trgovinske poslove koji nisu bili povezani s naftom i plinom.

Zbog toga su se Mesić i Kerečin obratili predsjedniku Hrvatske gospodarske komore Luki Buriloviću, s njim su imali i zajedničke sastanke, upoznali su ga sa svojim planovima te mu predočili i određenu dokumentaciju. Kerečin je, tvrdi Mesić, zapravo htio financirati da Hrvatska gospodarska komora otvori svoje predstavništvo u Siriji jer bi onda putem tog predstavništva mogli i lakše poslovati.

No Kerečin se u međuvremenu počeo žaliti na zdravstveno stanje.

“On je već bio boležljiv”, kaže Mesić, “oticale su mu noge, ali ja nisam mislio da je to toliko opasno jer je ipak bio dosta mlađi od mene. No kako se stalno žalio, a mi smo se spremali na put u Siriju, ja njemu jednog dana vrlo otvoreno i direktno kažem: ‘Čuj, vidiš, ti si boležljiv, a što ako se tebi na putu nešto dogodi, nedajbože da umreš. Ja nemam novca za te poslove, što ću ja onda s tim?’ A on meni na to kaže: ‘Pa ionako će sve biti tvoje! Prvo ćeš ući u moje poduzeće, to ćemo pola pola. I prije nego što idemo na put, sve ćemo potpisati.’ To sve može posvjedočiti šefica mog ureda.”

M. K., dugogodišnja šefica Ureda predsjednika Mesića, to je Nacionalu i potvrdila. Ona je često prisustvovala njihovim druženjima i ručkovima, a bila je upoznata i s poslovnim planovima. Zajedno su bili i na nekim putovanjima.

Međutim, Kerečinu se zdravstveno stanje nastavilo pogoršavati pa mu je Mesić predložio da ode u Kliniku Magdalena. Dogovorio mu je pregled i osobno ga tamo odvezao.

“Kerečinu su doktori rekli da mora operirati srce i kad me pitao gdje je to najbolje, rekao sam mu u Magdaleni. Nazvao sam doktora, pitao može li ga primiti i odvezao ga tamo. Oni su ga pregledali i rekli da ga mogu operirati. Još sam ja doktoru rekao da se ne brinu, da je on bogat čovjek i da će snositi troškove liječenja. Uglavnom, on je bio tamo smješten, ali jedne noći, bilo je oko osam sati navečer, zove on mene: ‘Dođi po mene, ja idem u Kuvajt, neka me tamo liječe.’ Ja mu kažem: ‘Pa kako ću sada doći po tebe, sad nema nikoga u bolnici od administracije…’ No on je inzistirao: ‘Dođi, jer ja moram u Kuvajt pa da potpišemo te papire…’ Naposljetku ipak nisam tada otišao po njega, nego je sam organizirao prijevoz, ali smo se sutradan trebali naći. Međutim, sutradan nam je njegova pomoćnica javila da ga je našla mrtvog”, rekao je Mesić.

‘Ako dođe do revizije i ustanovi se da bi dio te imovine trebao pripasti meni, sve ću donirati u humanitarne svrhe. Ali bitno je da tu imovinu ne uživaju oni koji na to nisu imali pravo’, kaže Mesić. FOTO: Nacional

Da je Kerečin zvao Mesića večer prije smrti zato što trebaju potpisati neke papire, može potvrditi i šefica Mesićeva ureda, jer je Kerečin najprije nju nazvao i to joj rekao.

Mesić je bio upoznat s tim da je nakon Kerečinove smrti došlo do nekih komplikacija oko sprovoda. Kako Kerečin nije imao formalnih nasljednika, njegov sprovod na kraju je organizirao i platio njegov prijatelj iz Kuvajta, poslovni čovjek Riyad Y Tarazi. Mesić u to vrijeme nije znao da kod Kerečina nije pronađeno ništa od novca koji je kod sebe uvijek imao, a riječ je svoti dovoljnoj da se organizira tisuće sprovoda, a ne jedan. Upravo je Tarazi, kad je kasnije shvatio da su se pojavili navodni nasljednici Kerečinove imovine za koje nitko od njegovih prijatelja nije znao, napisao kaznenu prijavu USKOK-u.

Toj kaznenoj prijavi sada će se pridružiti još jedna, a ovoga puta podnijet će je bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Mesić kaže da je pitanje i što je s Kerečinovom imovinom u Kuvajtu, gdje je on, kako je sam za života kazivao, imao imovinu i novca u vrijednosti 200 milijuna eura. Odvjetnik Veljko Miljević potvrdio je Nacionalu da u Mesićevo ime planira USKOK-u podnijeti kaznenu prijavu, ali da još razrađuje završne detalje, kao i koga će sve navesti kao počinitelje kaznenog djela. Tomislav Šoić i Vladimir Terešak zasigurno bi se trebali naći na listi osumnjičenih, ali nije isključeno da će popis biti i širi.

Međutim, bivši predsjednik Stjepan Mesić ne samo da će podnijeti kaznenu prijavu, već je spreman odmah se odazvati na poziv USKOK-a i po postojećoj kaznenoj prijavi koju je podnio Riyad Y Tarazi, i to još prije dvije godine, što je USKOK, po svemu sudeći, ignorirao sve do travanjskog otkrića Nacionala o velikoj prevari u kojoj su sudjelovali, kako tvrdi svjedok, Tomislav Šoić, javni bilježnik Slavko Remenarić i odvjetnik Vladimir Terešak.

Nakon tog Nacionalova otkrića visoki pravosudni izvor otkrio je da je Uskok ‘’oformio spis’’ povezan s tom velikom aferom. To je bilo još prije dva mjeseca, ali nikakvih daljnjih novosti vezano uz tu istragu nije bilo.

Pojavom Stjepana Mesića kao svjedoka, ali i kao podnositelja kaznene prijave, istraga bi trebala dobiti novi zamah.

Mesić i Kerečin bili su i kod Luke Burilovića jer je Kerečin htio financirati otvaranje predstavništva HGK-a u Siriji kako bi otamo lakše poslovali, a Mesić se htio angažirati da se Hrvatskoj vrate naftna polja

U toj istrazi sada bi se mogao pojaviti i novi element misteriozno nestale gotovine. Naime, Stjepan Mesić i šefica njegova ureda M. K. otkrili su Nacionalu još jedan intrigantan detalj: Kerečin je za života sa sobom uvijek nosio torbu s ogromnim svotama novca.

“On je uvijek tu torbu nosio sa sobom, unutra je uvijek bilo između 50 i 100 tisuća eura jer je on uvijek bio u nekim trgovinama i imao neke obveze. Ali zanimljivo, kad ga je spremačica našla mrtvog u stanu, nigdje nije bilo ni eura. Ja nisam tada znao da ništa od tog novca nije pronađeno i da on nije imao ni za sprovod”, rekao je Mesić.

Na pitanje zašto je sa svim time, kao i s podnošenjem kaznene prijave, tako dugo čekao, Mesić odgovara:

“Tek sam iz Nacionala saznao što se točno dogodilo i da su se te imovine dočepali ljudi koji nisu imali veze s Kerečinom. Jedina veza Tomislava Šoića s Kerečeinom bila je ta što je vila u Samoboru koju je Kerečin kupio nekad pripadala Šoićevom ocu. Međutim, nikakve daljnje veze oni nisu imali, a kamoli da bi ovaj bio neki nasljednik. Osim toga, ja sam dolazio k njemu i u tu kuću u Samoboru. On je tamo planirao izgraditi elitno lječilište i hotel, a namjeravao je kupiti i okolna zemljišta. Budući da je planirao kompletnu renovaciju, meni je dao stari namještaj iz te vile, kožne fotelje još uvijek su kod mene doma, a ormare, stol i stolice dao sam prijatelju Karlu Žagaru. On je nekada bio maser jugoslavenske nogometne reprezentacije, a kako je napravio vikendicu pored moje, dao sam mu te ormare, stolove i stolice jer meni to nije trebalo. No već i po tome možete vidjeti kako me je Kerečin već tada, na neki način, uključio u podjelu svoje imovine. Kad je umro, mislio sam da će se među njegovim papirima pronaći ovi naši dokumenti koji su već bili pripremljeni i samo ih je trebalo potpisati. Kasnije se više nisam time bavio.”

No Mesić sada ne podnosi kaznenu prijavu zato da bi se „dočepao“ imovine svog bliskog prijatelja. “Ako se utvrdi da je ova postojeća oporuka zapravo nastala kao plod kaznenog djela, ja ću se legitimirati kao nasljednik na temelju usmene oporuke. Isto kao što su se oni legitimirali. U mom slučaju postoje pravi svjedoci, a uvijek sam se nadao da će se pronaći i ti dokumenti koji su već bili pripremljeni za potpis. Ako dođe do revizije i ustanovi se da bi dio te imovine trebao pripasti meni, sve ću donirati u humanitarne svrhe. Ali bitno je da tu imovinu ne uživaju oni koji na to ni po kojoj osnovi nisu imali pravo”, zaključio je bivši predsjednik.