Nakon što je Slobodan Uzelac, zadnji partijski sekretar gradskog komiteta SKH u Zagrebu, kasnije jedan od osnivača Srpskog narodnog vijeća i Srpskog demokratskog foruma, ali i državni tajnik i potpredsjednik vlade u poslijeratnim hrvatskim vladama, u nedavno objavljenim memoarima optužio Ivicu Račana da nije učinio dovoljno u sprječavanju rata u Hrvatskoj, razgovarali smo sa Stjepanom Mesićem, bivšim predsjednikom Hrvatske u dvama mandatima. Kako je rekao u razgovoru za Nacional, i sam je, tada član Predsjedništva SFRJ, a dva mjeseca bio je i predsjednik bivše države, pokušavao zaustaviti taj rat, ali to nije bilo moguće. Zato ga nije mogao spriječiti ni Ivica Račan. I po Stjepanu Mesiću, ključevi rata i mira u Jugoslaviji bili su isključivo u rukama Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije, a Račan je učinio samo ono što je mogao da sačuva SDP kao parlamentarnu stranku u dolazećem višestranačju. Milošević je imao presudan utjecaj na JNA kao glavnu oružanu silu u bivšoj državi, a JNA je, prema riječima Stjepana Mesića, u Miloševiću i njegovoj Srbiji našla glavnog sponzora nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. i raspada Partije na 14. kongresu SKJ početkom 1990. godine. U razgovoru za Nacional Mesić je otkrio i neke detalje iz svoje buduće knjige spremne za objavu.

NACIONAL: Slobodan Uzelac objavio je memoare „Na strani svojih – pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici“, a u intervjuu Nacionalu rekao je da je „i danas ljut na Račana, koji nije učinio sve da spriječi rat“, da je „HDZ za manjine učinio više i od Račana i od Milanovića“. Kako ocjenjujete tu njegov izjavu?

Sa Slobodanom Uzelcom sam prijatelj, ali te njegove memoare nisam pročitao. Još mi nisu došli pod ruku.

NACIONAL: Ponovit ću vam onda ključnu Uzelčevu tezu izrečenu tim povodom u intervjuu Nacionalu: „U Hrvatskoj se rat trebao, morao i mogao izbjeći da su na čelnim mjestima bili snažni ljudi, koji su znali slijediti ne tako davnu prošlost hrvatskih antinacionalista, antifašista i antiustaša“. Nasuprot Uzelcu, Dušan Bilandžić, kojeg je u Predsjedništvo nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske delegirao upravo Ivica Račan, izjavio je svojedobno, također u intervjuu Nacionalu, da je ključeve rata i mira u Jugoslaviji držao isključivo Slobodan Milošević zbog presudnog utjecaja na JNA jer je raspolagao oružjem. Je li onda Račan mogao išta učiniti?

I Dušan Bilandžić bio je moj prijatelj, a njegova ocjena tko je bio odgovoran za rat u Jugoslaviji apsolutno je točna. Ivica Račan to nije mogao spriječiti, a i nitko drugi. I ja sam to pokušavao učiniti, spriječiti rat, ali kao član Predsjedništva SFRJ, a od listopada do prosinca 1991. bio sam i predsjednik Jugoslavije. Sve je bilo dirigirano iz Beograda, a glavni kreator ratne politike u Beogradu bio je Slobodan Milošević i nitko drugi. Točno je i to da je Slobodan Milošević tada imao presudan utjecaj na jugoslavensku vojsku, JNA, ali na koncu mu ni to nije pomoglo za ostvarenje njegova nauma.

NACIONAL: Nakon što je 10. prosinca 1989. Predsjedništvo CK SKH odlučilo raspisati slobodne, višestranačke izbore u Hrvatskoj, Ivicu Račana posjetila je partijska delegacija iz JNA predvođena generalom Simeonom Bunčićem. Tražila je od Račana da povuče odluku o raspisivanju višestranačkih izbora, a Račan je to odbio. U tom razgovoru s generalima sudjelovao je i Branko Caratan, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. General Bunčić je tada na kraju tog sastanka zaprijetio Račanu: „Mi smo svoje rekli, a ti sad vidi kako ćeš“.

I profesor Caratan bio je moj kolega sa studija. Branku Caratanu sam dva puta bio i komandant studentske brigade na radnim akcijama. Sve ljude koje ste spomenuli, i Slobodan Uzelac, i Dušan Bilandžić, i Branko Caratan bili su moji dobri znanci i prijatelji. A kad su počele pripreme za višestranačke izbore njih je bilo nemoguće spriječiti, pa i po cijenu dolazećeg rata. Rat je već u Zagrebu nagovijestio general Simeon Bunčić kao trbuhozborac Slobodana Miloševića. Račan odluku o raspisivanju višestranačkih izbora nije mogao povući. Kad su počele pripreme za višestranačje, počeli su se okupljati ljudi. Neki su bili naklonjeni HSS-u, neki liberalima, neki pravašima. Tada smo se i mi iz Hrvatskog proljeća nastojali aktivirati, a održavali smo dobre veze sa Savkom Dabčević Kučar, Mikom Tripalom, Srećkom Bijelićem. Njima sam i ja pripadao. Da ne čekamo, jer se stvari kasnije ne mogu nadoknaditi. Ako izgubiš korak na početku, onda postaješ gubitnik.

‘Glavni kreator ratne politike u Beogradu bio je Slobodan Milošević i nitko drugi. Točno je i da je Milošević tada imao presudan utjecaj na jugoslavensku vojsku, JNA’, kaže Mesić, na fotografiji s pokojnim Račanom. FOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL

NACIONAL: A što ste pokušavali učiniti da biste spriječili rat?

S dužnosti prvog hrvatskog premijera Sabor me je 1991. poslao u Beograd. U Predsjedništvu SFRJ zamijenio sam tada Stipu Šuvara. Kasnije, kada sam se početkom 1992. vratio u Zagreb, i to na dužnost predsjednika Sabora, posvađao sam se s Tuđmanom. Nisam želio sudjelovati u podjeli Bosne, ali unatoč toj svađi nikada nisam bio formalno isključen iz HDZ-a. Što je mogao učiniti Račan ili bilo tko drugi u to vrijeme? Baš ništa. Znam to iz prve ruke. Ivica Račan bio je razuman političar, ali imao je vrlo malu moć. Pokušao je u višestranačju sačuvati stranku, današnji SDP. U tome je uspio, ali bio je prisiljen pristati da dio Srba iz njegove stranke ne uđe u prvi višestranački sabor. On je tada Srbe u Hrvatskoj zamolio da ih u partiji ne bude previše. To je učinio zato da bi partiju održao u višestranačkom sustavu, ali i da bi sačuvao partijsku imovinu. To je bio njegov pragmatičan potez. Na prvim višestranačkim izborima, SDP je jedva prošao izborni prag, ali njegovi su zastupnici ipak ušli u Sabor, što je tada bio uspjeh.

NACIONAL: Vaš prethodnik u Predsjedništvu SFRJ Stipe Šuvar, još kao predsjednik Predsjedništva CK SKJ, pokušao je zaustaviti prodor Miloševića i prije održavanja raspadajućeg 14. Kongresa SKJ početkom 1990. Na sjednici Centralnog komiteta SKJ Šuvar je organizirao i glasanje o povjerenju članovima Predsjedništva CK SKJ, tada najmoćnijeg saveznog političkog foruma u SFRJ. Predstavnici iz svih federalnih jedinica prošli su na tom glasanju osim Dušana Čkrebića, člana Predsjedništva CK SKJ iz Srbije. To je bila jasna poruka ne Čkrebiću, nego Miloševiću i njegovoj politici. Čkrebić je podnio ostavku, ali Milošević je odbio to prihvatiti. Je li to bio i prvi nagovještaj budućeg ratnog raspleta u režiji Slobodana Miloševića?

Slobodan Milošević je tada preuzeo kompletnu inicijativu nad budućim događajima u Jugoslaviji. Rat se mogao spriječiti jedino da je Milošević pristao na novi politički dogovor, a to je bilo da Jugoslavija prijeđe u konfederalni model. To je bio moj zadatak s kojim sam otišao u Beograd u Predsjedništvo SFRJ. Savjetnik mi je bio Jovica Popović, a naslijedio sam ga u Predsjedništvu SFRJ od Stipe Šuvara. Jovica Popović i ja zajedno smo počeli i studirati. Rekao mi je u jednom trenutku: „Stipe, ti ne znaš da ovdje iz Knina dolaze Martić, Babić, Zelenbaba i razgovaraju s Borom Jovićem“. Jović je tada bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, a onda su s Borom Jovićem išli Miloševiću. Kad sam dobio tu informaciju, pitao sam Borisava Jovića: „Čuj Boro, ti primaš ove pobunjenike iz Knina“, a „balvan revolucija“ već je trajala u vrijeme kada sam odlazio u Beograd. Kažem Bori Joviću: „Vi s mojima iz Hrvatske koji dolaze u Beograd idete kod Miloševića. I ja bih se sastao s njima“. Jović mi je odgovorio: „Dobro. Kad sljedeći put dođu Kninjani, obavijestit ću te“.

NACIONAL: Je li vas Borisav Jović obavijestio?

Obavijestio me. Bio sam tada potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a Boro je bio predsjednik. Zajedno smo primili Kninjane. Čim sam bio izabran za predsjednika hrvatske vlade, razgovarao sam sa svim predsjednicima općina, gdje je većinsko srpsko stanovništvo, gdje u znatnom broju ima Srba. Predložio sam im da se nađu sa mnom i vidimo u čemu je problem. Da tražimo rješenja. Bez ubijanja, bez paljenja, bez razaranja. Ovaj put u Beogradu bio je prisutan i Milan Babić. Babić je tada već bio i predsjednik tzv. SAO Krajine. Pošto Babić nije sa mnom prethodno razgovarao, ponovo sam zvao njegovog tajnika, a on mi je tada prenio poruku: „Drug Babić je rekao da Srbin koji prihvati razgovor s bilo kojom oficijelnom osobom iz hrvatske vlasti izdajnik je srpskog naroda. Prema tome, Babić s vama neće razgovarati“. Ispričao sam to ovoj delegaciji iz Knina u kojoj je taj put bio i Babić, a oni su bili puni sebe. Smijali su se.

NACIONAL: Što ste rekli Srbima iz Knina pred Jovićem?

Boro Jović je sjedio pokraj mene, a ja sam im rekao: „Oni vas varaju. Nema ništa od toga što vam obećavaju u Beogradu. S nama u Hrvatskoj možete riješiti sve, a s njima u Srbiji ne možete riješiti ništa. Vi ne trebate Miloševiću. Potrebni ste mu samo za inicijalno paljenje da se rat prebaci u Bosnu. Miloševića zanima 63 posto Bosne i Hercegovine, a ne vi“. Oni su se grohotom smijali. Kažem im da sam došao jer sam to predložio i svim predsjednicima općina sa srpskim stanovništvom još kao premijer. Obratio sam se i Babiću: „Tebi nisam mogao to reći jer si zabranio da bilo tko razgovara sa mnom“. Tada mi je Babić rekao: „Slušaj ti, Mesiću, ja ću imati državu prije ili kasnije“. Odgovorio sam mu tada: „Slušaj ti mene, Babiću. Ni zubarsku ambulantu nećeš ti imati. Ništa ti nećeš imati. Izgubit ćete i živote“. Uslijedilo je ha, ha, ha. Pucali su od smijeha. Poslije tog razgovora s Kninjanima pozvao sam Boru Jovića u moj kabinet.

NACIONAL: Kako je tekao taj razgovor s Jovićem u vašem kabinetu?

Rekao sam mu: „Ovi iz Knina su indoktrinirani, nabildani i uopće ne razumiju o čemu govorim. Idemo tražiti izlaz. Ti i ja, Tuđman i Milošević. Da se nađemo i vidimo kako zaustaviti rat’’. U Kninu je već trajala pobuna Srba. Palila su se sela. Etnički su čistili Hrvate. Pitao sam ga je li on za to. Odgovorio je da je za to, ali da treba pitati Slobodana. Rekao sam mu: „Pitaj Slobodana“. Poslije mi je odgovorio da se slaže da se nađemo Tuđman i Milošević, ali i Boro i ja. Uzeo sam tada avion u Beogradu i došao u Zagreb. Prenio sam taj prijedlog Tuđmanu, a Tuđman se složio. Rekao mi je da će me obavijestiti kada će se to dogoditi. Već sljedeći petak rekao mi je da on ide na razgovor s Miloševićem u Karađorđevo. Išao ja na razgovor tête-à-tête, pa nitko s njim nije išao na taj razgovor. Nismo išli ni ja ni Boro. Milošević je šutnuo Boru, a Tuđman je šutnuo mene. Cijeli smo dan čekali Tuđmana da se vrati u Zagreb. On se iz Karađorđeva vratio i rekao „Sve je dogovoreno. Samo trebamo još potpise. Rata više neće biti. Hrvatska dobiva granice iz Banovine 1939. godine plus Cazin, Kladušu i Bihać“. Zato je Fikret Abdić i osnovao tada takozvanu autonomnu pokrajinu „Zapadnu Bosnu“ u Bosni i Hercegovini.

NACIONAL: Kako ste tada reagirali?

Pitao sam: „Čekaj Franjo, o čemu ti govoriš? Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država u Ujedinjenim narodima. Ne možeš dijelove Bosne dijeliti s Miloševićem“. Odgovorio mi je: „Stipe, ne znaš ti povijesne silnice“. Rekao sam mu tada da možda ne znam povijesne silnice, ali da imam zdrav razum. Ne možeš dijeliti tuđi teritorij. Tada je počeo naš raskol. Na kraju smo se i razišli. Poslije toga su Milošević i Tuđman još jednom razgovarali u Tikvešu. U međuvremenu sam se vratio u Zagreb i bio izabran za predsjednika Sabora. Nastavio se rat koji Račan, dakle, nije mogao spriječiti ni na koji način, a ni učiniti išta više za Srbe u Hrvatskoj nego što je učinio.

NACIONAL: S kojom ste zadaćom otišli u Beograd u Predsjedništvo SFRJ?

Otišao sam u Beograd da koristeći normalnu pravnu regulativu pokušam izvući novi politički dogovor. Nitko nije bio zadovoljan tadašnjom federacijom koja se održavala na tri integrativna faktora. Na Titu s njegovom karizmom, partiji i armiji. Armija je slušala Tita i partiju. Ali Tito je otišao s političke i životne scene, partija se raspala, a armija je tražila novog sponzora. Tog sponzora našla je u Slobodanu Miloševiću. Bio sam u Beogradu najprije član Predsjedništva SFRJ, a na kraju kratko vrijeme čak i predsjednik Predsjedništva SFRJ.

‘Bila su trojica kandidata za prvog predsjednika hdz-a. Jedan je bio profesor Lalić, a zvali su ga ‘barun’ Lalić. Drugi kandidat bio je Marko Veselica, a tek treći je bio Franjo Tuđman’, prisjeća se Mesić. FOTO: Nacional

NACIONAL: A što se događalo uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, koje je pokušala spriječiti delegacija SK JNA predvođena generalom Simeonom Bunčićem?

Miko Tripalo je tada bio rekonvalescent i on se nije mogao puno angažirati, a Savka je procjenjivala da je prerano da se i ona uključi. Ni ja se nisam odmah uključio. Onda mi je u stan došao Joža Manolić. On mi je tada rekao: „Ovi koji imaju karizmu iz 1971. oni čekaju, a nema se vremena za čekanje. Milošević tamo organizira milijunske skupove. Ovdje se organiziraju oni koji Hrvatskoj ne bi mogli puno pomoći, a mi bismo trebali zadržati lijevu stranu u hrvatskoj politici’’. Joža Manolić mi je predložio da se organiziramo s Franjom Tuđmanom. Tuđman je prvo mislio samo izdavati demokratske novine u kojima bi mogli govoriti oni koji žele demokraciju i poduzetništvo. Onda je promijenio mišljenje i odlučio osnovati stranku, ali koja se ne bi zvala strankom nego zajednicom. Tako je i nastala ideja o osnivanju Hrvatske demokratske zajednice.

NACIONAL: Je li naziv te stranke Hrvatska demokratska zajednica bila ideja Josipa Manolića?

Manolić je to prihvatio, a Tuđman je predložio. Zašto? Ako vlast zabrani osnivanje stranke, onda mi nećemo biti stranka nego zajednica. Manolić je došao meni u stan s pozivom da se angažiram, a ja sam u to vrijeme bio među disidentima. Onda sam procjenjivao i tko će biti u toj stranci, koja će se zvati Hrvatska demokratska zajednica. U njoj će biti Šime Balen, tajnik ZAVNOH-a, Joža Manolić, Joža Boljkovac, Franjo Tuđman, sve bivši komunisti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i svi su moji bili komunisti i partizani. I ja sam bio komunist, ali sam bio isključen iz partije 1971.

NACIONAL: No Franjo Tuđman nije bio jedini kandidat za predsjednika HDZ-a.

Bila su trojica kandidata. Jedan je bio profesor Lalić, a zvali su ga „barun“ Lalić. Drugi kandidat je bio Marko Veselica, a tek treći je bio Franjo Tuđman. Osnivači su strahovali da bi mogli proći Marko Veselica ili taj barun Lalić, a Tuđman je dolazio u obzir tek kao treća opcija. Osnivanje stranke trebalo je biti u hotelu Panorama kod Doma sportova. Prethodni dogovor je bio da mi, koji smo bili suđeni, ne idemo na taj skup. Zato ja nisam išao, ali poslao sam prijatelja Antu Klarića. Tamo su se okupili Hrvoje Šošić, Marko i Vlado Veselica, Stjepan Kokić…. Puno njih. Vikale su se parole, a onda se pronio glas da je skup zabranjen. Međutim, osnivači HDZ-a su se organizirali i osnivački skup su održali u prostorijama NK Borac na Jarunu. Tamo su na brzinu formirali HDZ. Skup nije bio zabranjen, nego je samo taj javni skup bio održan na tajnom mjestu. Usvojeni su statut i program stranke. Tuđman je tada bio izabran za predsjednika stranke, a ja za glavnog tajnika HDZ-a. Onda je uslijedilo drvlje i kamenje protiv Tuđmana iz krugova Marka Veselice. Potom Tuđman kao predsjednik HDZ-a odlazi u Kanadu. Zanimljivo je da mi 15 godina nismo imali pasoše, a Tuđman ga je dobio.

‘Kada sam se početkom 1992. vratio u Zagreb, i to na dužnost predsjednika Sabora, posvađao sam se s Tuđmanom. Nisam želio sudjelovati u podjeli Bosne, ali unatoč toj svađi nikada ni

NACIONAL: Postojala je priča o tome da je Franji Tuđmanu taj pasoš sredio Josip Perković, tadašnji djelatnik UDBA-e.

Nije mogao Perković to učiniti jer je bio prenisko na obavještajnoj ljestvici UDBA-e. Drugi su to rješavali. Oni koji su imali vlast, a Josip Perković je samo izvršavao i u tome obavio svoj dio posla.

NACIONAL: Zašto ste vi bili isključeni iz Saveza komunista?

Tražio sam više zraka, a u partiji nema više zraka nego onoliko koliko ti partija dozvoli. Prvi sudar s vlašću imao sam 1964. kada sam bio sudac na općinskom sudu u Orahovici. Posvadio sam se vodstvom općine, sekretarom općinskog komiteta SK, predsjednikom Socijalističkog saveza, predsjednikom općine, pa sam bio i kažnjen partijskim ukorom. Tada odlazim u Zagreb misleći da se politikom više neću baviti. Kad sam došao u Zagreb, moram priznati da sam se preko veze zaposlio u Univerzalu, poduzeću za vozila Jeep i Dodge i njihove rezervne dijelove, a najveći je kupac bila JNA. Plaće su bile sjajne. Plaća mi je bila dvostruko veća od plaće koju sam imao kao sudac. Ilija Tomić, prijatelj mog oca u Zagrebu, pitao me što planiram. Tada mi je bilo predloženo da idem u pravobranilaštvo, instituciju koja je vodila brigu o državnoj imovini. Ništa se nije moglo kupiti državnim novcem ako pravobranilaštvo na to nije dalo pristanak. Bilo mi je predloženo da odem u Crikvenicu, gdje je bilo slobodno mjesto. Odmah su mi nudili i trosobni stan. Tada mi je očev prijatelj rekao: ‘’Ma gdje ćeš tamo. To je ista situacija kao i u Orahovici. To su male sredine’’. Zato sam se zaposlio u Univerzalu za direktora općeg sektora.

NACIONAL: Prvi sukob s tada i vašom partijom imali ste još u prvoj polovici šezdesetih godina, a 1971. slijedi i konačan obračun partije s vama.

Ovako je to bilo. Raspisuju se izbori za Sabor 1965., a tada je još i Aleksandar Ranković bio na vlasti. Odlučio sam se kandidirati u Orahovici, a to je bilo moguće. Bilo je dovoljno dovesti 100 punoljetnih građana i pred sucem pokazati potpisima da oni podržavaju nečiju kandidaturu. Doveo sam ne 100, nego 200 ljudi. Ušao sam u kampanju i pobijedio na tim izborima. Bio sam jedini koji je ušao u Sabor bez podrške partije i socijalističkog saveza. Cijelu izbornu kampanju vodio je Stipe Jukić, direktor ureda za katastar i Hrvoje Hrvatin iz Orahovice. Godinu dana kasnije, 1966. pada Ranković, a pošto sam bio zastupnik i održavao veze s mojom općinom od 24.000 stanovnika, kandidirao sam se za odbornika, da bih u konačnici postao i predsjednik općine Orahovica. Održavao sam tada i vezu s progresivnim dijelom CK SKH.

NACIONAL: Tko je bio taj progresivni dio CK SKH?

To su bili Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Srećko Bijelić, Marko Koprtla i drugi. S njima sam kontaktirao, a uvijek vam je CK bio mjesto gdje se formulirala politika, koja se poslije spuštala na ostale razine. Onda se situacija počela otimati kontroli. Osnivaju se ogranci Matice hrvatske i neki su shvatili da je to osnivanje nove stranke. Svašta se govorilo na osnivanju ogranaka MH. Tražilo se i odvajanje od Jugoslavije, prijem u Ujedinjene narode, formiranje svoje vojske. To je zaplašilo partijsko vodstvo u Beogradu i tražila se intervencija partije u Zagrebu protiv onih koji su osnivanje ogranaka Matice hrvatske koristili suprotno stavovima progresivne jezgre CK SKH. Bilo je tada radikalnih zahtjeva, a to je dolazilo do Beograda i do Tita. Tito je od Savke i Mike tražio da poduzmu neke administrativne mjere protiv Marka Veselice, Vlade Gotovca i drugih, a posebno protiv studenata koji su pokrenuli štrajk zbog promjene zakona o devizama.

NACIONAL: Te su studentske prosvjede, koji su dobili naziv Hrvatsko proljeće vodili Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i Ante Paradžik.

Da, ali ja ih nisam poznavao. Zadnjih dana tog štrajka nazvala me je Savka iz Beograda i rekla da bi me htjela vidjeti. Da su ona i general Ivan Šibl u Beogradu i da bi sa mnom razgovarali. Pitao sam je mogu li povesti i Matu Novačića, predsjednika općine Požega. Rekla je da može. Našli smo se u hotelu Marsonija u Slavonskom Brodu, pri njihovu povratku iz Beograda. I ona nam kaže: u strukturama vlasti u Beogradu stvari su jako nabrušene. Jedina mogućnost da se izbjegne represija bila je da studenti završe sa štrajkom, da pošalju poruku onima koji odlučuju da se izmijeni zakon o devizama, a da se studenti vrate u studentske klupe. Pitala me Savka mogu li razgovarati s vođama studenata.

NACIONAL: Što ste odgovorili Savki Dabčević Kučar?

Rekao sam joj da već dugo nisam student, a da te ljude ne poznam. Budišu, Čička, Paradžika nisam poznavao, ali sam znao tko ih zna. Njih je znao Marko Veselica, a čak sam i mislio da ih on drži na okupu i instruira. Upitao sam Savku zašto ona ne bi razgovarala s Markom Veselicom. Ona je rekla: „Ne mogu. On je kod mene bio asistent na fakultetu. Ako budem s njima razgovarala, onda će reći da iza svega ovoga ja stojim. A ja smatram da taj štrajk odmah mora završiti s porukama da je štrajk uspio. Ako se to ne učini doći će do represije, a teško je procijeniti koliko će duboka biti ta represija. Netko studentima treba prenijeti tu poruku“.

NACIONAL: Jeste li prenijeli tu poruku studentima?

Mato Novačić i ja bili smo dobri s predsjednikom općine Jastrebarsko Franjom Mikulićem. S njim smo dogovorili večeru na koju je došao i Marko Veselica. Večera je bila u ribnjaku Crna Mlaka. Marku Veselici sam prenio što su rekli Savka i Šibl. Da računamo na represiju ako ne završi štrajk, pa bi bilo dobro da njegovo vodstvo proglasi da je štrajk uspio, da su poslali poruke za promjenu deviznog zakona, a da se oni vraćaju u studentske prostorije. Međutim, Marko Veselica se s tim nije složio. Nije ostao ni na večeri. Meni je tada pred svima, a bilo nas je dvadesetak, rekao da sam „presentimentalan prema tom vodstvu“ misleći na Savku, Miku, Srećka. Tada je dodao: „Ako padne ovo vodstvo Savka, Miko i Srećko, onda će doći još demokratičnije i još kroatičnije vodstvo“. Pitao sam ga misli li on rušiti to vodstvo, odgovorio je da ne misli nego da će se to dogoditi po logici stvari. Zaključio je riječima da sada ide studentima i da će im reći: „Štrajk do pobjede“. Štrajk se nastavio, represija je počela, pa sam i ja dobio godinu dana zatvora. Netko više, netko manje zatvora, a Savka i Miko su pali i s 45 godina otišli u mirovinu. Najprije sam dobio kaznu zatvora dvije godine i dva mjeseca, a Vrhovni sud mi je onda to skinuo na godinu dana.

NACIONAL: Što se dogodilo kada ste izišli iz zatvora?

Pokušao sam se zaposliti na 150 mjesta, a nigdje nisam uspio. To će biti objavljeno i u knjizi koju pripremam. U vojnom poduzeću Novogradnja dobio sam odgovor da se odbija molba Stipe Mesića za posao iako ispunjava formalne uvjete. Imao sam 10 godina staža, položen pravosudni ispit, ali nisam imao moralno-političku podobnost. Ali zato je bio primljen „drug Vice Vukojević“ koji nije imao potrebne formalne uvjete, ali je imao moralno-političku podobnost. Poslije sam Vicu Vukojevića primio i u HDZ. Slično mi se dogodilo i u Croatia osiguranju. Ni tamo nisam bio primljen jer nisam imao moralno-političku podobnost, ali bio je primljen „drug Bosiljko Mišetić“, pa je tamo poslije postao i sekretar partije. Kasnije je Mišetić govorio da djecu još u vrtiću treba učiti da mrze Srbe.

NACIONAL: Kad ste izašli iz zatvora, niste živjeli od socijalne pomoći. Kako ste se uspjeli zaposliti ako niste bili moralno-politički podobni?

Nisam govorio da sam bio zatvoru. Za prekid u stažu jednom od direktora sam rekao da sam radio kod jednog advokata, ali da sam tražio da me ne prijavljuje da bih za sav novac u bruto iznosu mogao kupiti stan. Kad je prošao pokusni rok od tri mjeseca, nije mi više mogao dati otkaz, jer je takav bio zakon. Tako sam bio primljen u Arhitektonski studio. Kad je sve prošlo, rekao sam direktoru da nisam radio kod advokata, nego da sam bio u zatvoru. Da sam zajedno s advokatima radio na mojoj obrani. Godinu dana sam proveo u zatvoru, a morao sam hraniti ženu i djecu. Ona je bila odgajateljica, a kćeri su mi već bile u gimnaziji. Tada mi je direktor odgovorio: „Dobro. Ja sam s tvojim ocem bio u partizanima.“ Poslije sam nastavio druženje s disidentima, a 15 godina nisam imao pasoš.