Objavljeno u Nacionalu br. 1059, 09. kolovoz 2018.

Glazbenik koji je postao popularan s Lukom Šulićem kao 2Cellos priprema veliki solistički koncert 24. kolovoza u rodnoj Puli. Stjepan Hauser prisjetio se djetinjstva, kad se još kao dječak zaljubio u zvuk čela na radiju, te progovorio o traumama vršnjačkog nasilja koje su ga pratile kroz odrastanje

Priča o dvojcu hrvatskih violončelista 2Cellos baš je kao iz filmova. Sve je počelo snimkom instrumentalne verzije pjesme „Smooth Criminal“ koju su 2Cellos – Stjepan Hauser i Luka Šulić – stavili na YouTube u siječnju 2011. godine. Snimka je u prva dva tjedna imala više od tri milijuna prikaza i postala apsolutni hit, do te mjere da su tu dvojicu mladih glazbenika kontaktirali iz diskografske kuće Sony Masterworks, za koju su samo četiri mjeseca kasnije već snimili prvi album. U ljeto iste godine već su svirali na turneji engleske pjevačke zvijezde Eltona Johna na njegov osobni zahtjev, nakon što je čuo njihovu snimku i predložio im suradnju. Do sada su 2Cellos nastupili više od stotinu puta na koncertima Eltona Johna širom svijeta, ali i u brojnim televizijskim emisijama, stadionima, svim najvećim svjetskim dvoranama. Luka Šulić i Stjepan Hauser upoznali su se još u adolescentskim danima i zajedno pohađali Muzičku akademiju u Zagrebu. Šulić je kasnije došao na londonsku Kraljevsku glazbenu akademiju, a Hauser na Kraljevsko sveučilište u Manchesteru.

Stjepan Hauser, 32-godišnji Puležan, u čelo se zaljubio čuvši zvuk tog instrumenta na radiju kad je još bio premalen da bi ga počeo svirati. Ta ljubav traje i danas, a Hauser 24. kolovoza priprema solistički koncert u rodnoj Puli. U Areni će svirati samo klasičnu glazbu, uz Zagrebačku filharmoniju i dirigenta Ivu Lipanovića, te s gostima – mega zvijezdama klasične glazbe – pijanisticom Lolom Astanovom, gitaristom Petritom Çekuom, violinisticom Caroline Campbell i Ksenijom Sidorovom na harmonici.

Nacional: Nastupate u pulskoj Areni, s nekoliko kolega klasičnih glazbenika uz pratnju Zagrebačke filharmonije. Kako je došlo do ovog koncerta?

Došao je i taj dan – samostalni koncert u pulskoj Areni! To je za mene zbilja nešto čudesno. Kao prvo, rođen sam u Puli a kad odrastaš u Puli onda stalno gledaš sve te velikane kako nastupaju u toj Areni, prolaziš svakodnevno pored te iste Arene, to mi je uvijek bio pojam, nešto posebno. Činjenica da sam ja kao glazbenik sad došao u kategoriju onih koji nastupaju u Puli, i to svirajući klasičnu glazbu, za mene je naprosto nevjerojatna.

Nacional: Ideja za koncert je bila vaša?

Sve je nekako spontano išlo ka tome. Imao sam solistički koncert u Dvorani Lisinski, a kako je Luka Šulić u posljednje vrijeme dobio želju da provodi više vremena s obitelji jer je tek dobio sina, ja sam polako krenuo u nekom drugom smjeru. Kreativna energija u meni, to ludilo koje imam, to uvijek kuha, nikad nemam mira pa sam taj koncert klasične glazbe odsvirao baš po svom guštu. Nakon tog koncerta stavljao sam snimke na YouTube i nekim čudom te snimke su, kako bih rekao, počele imati milijune i milijune pregleda, za mene je to bio totalni misterij. Klasična glazba, kako je moguće da ima više pregleda od videa 2Cellos? Bilo je to čudesno. Primjerice, video u kojem sviram Albinonijev ‘Adagio’ ima više od 13 milijuna pregleda u nekoliko mjeseci, što je rekord svih mojih videa u tom vremenskom roku! I odjednom sam počeo dobivati poruke da ljudi žele još takvih koncerata, da žele čuti mene kako sviram klasiku, pa nakon takvih izraza oduševljenja morao sam reagirati. Zaista je interes bio ogroman pa sam pomislio zašto ne bih takav koncert organizirao na nekoj još višoj razini, u Areni, open-air koncert, tisuće ljudi, atraktivni gosti. I eto, veselim se koncertu!

Nacional: Koji gosti su u pitanju?

Bilo mi je bezveze da sam sviram, želio sam pružiti jedinstven doživljaj i sebi i publici. Pozvao sam cool goste i čudo je da su baš svi uspjeli biti slobodni tog 24. kolovoza, inače imaju nastupe cijele godine po svuda u svijetu, riječ je zaista o mega zvijezdama. S nekima sam već surađivao, s pijanisticom Lolom Astanovom već sam surađivao, snimili smo i nekoliko videa zajedno, gitarist Petrit Çeku bio mi je gost u Lisinskom, to je bilo ludilo, dobitna kombinacija.

Nacional: On ima slično ludilo?

Da, obojica smo ti nekakvi boemi, u svom filmu pa je ta svirka bila super kombinacija. S druge dvije djevojke poznajem se već godinama i već dugo želimo surađivati ali nikako uskladiti sve naše obveze. Stoga je ovo savršena prilika da zajedno zasviramo, prvi put, dakle moje gošće su i Caroline Campbell na violini i Ksenija Sidorova na harmonici, dirigent je Ivo Lipanvić a nastupamo uz Zagrebačku filharmoniju. Bit će raznoliko, šaroliko, sa širokim dijapazonom instrumenata.

Nacional: Zašto vam je važno odmaknuti se malo od 2Cellos i svirati čistu klasiku, koja je temelj vašeg rada?

Klasika je sve, od nje je sve počelo, ona je moja srž, temelj. Klasikom se bavim cijeli život, 25 godina samo to sviram i radim, bez te baze ne bismo mogli biti to što jesmo. Ali ova klasika koju ja sviram na koncertima, koju ću svirati i u Puli, zaista je nešto s čime se svi mogu poistovjetiti, što svi vole, što svi slušaju, to je nešto za široku publiku. To su melodije koje svi znaju a da ni ne znaju da ih poznaju, zato sam i birao repertoar po tom principu.

Nacional: Planirate li pauzu od 2Cellosa ili radite i s Lukom?

Radimo mi stalno, samo možda malo manje nego prije. Prije smo zaista bili u ludilo, sedam, osam godina u ful gasu. To mi odgovara, to mi daje prostora da se razvijam u nekim drugim svojim projektima. Kako je krenulo ovo s klasikom, vidim da bi i to moglo biti mega uspješno, i zbog toga sam jako sretan.

Nacional: Kako je uopće došlo do toga da baš čelo odaberete? Kakav je bio vaš prvi susret s tim instrumentom?

Čuo sam ga na radiju kad sam imao samo nekoliko godina i odmah sam se zaljubio u taj zvuk. Nevjerojatno je to da sam kao tako mali klinac uspio razumjeti posebnost tog zvuka. To je bila ljubav na prvo slušanje!

Nacional: I što je bilo nakon toga? Pitali ste roditelje kako doći do tog instrumenta ili?

Ma naravno, odmah sam se zainteresirao, ali sam bio premali da upišem violončelo u glazbenoj školi, pa sam morao pričekati nekoliko godina. Čak sam radio čelo od kartona u to vrijeme!

Nacional: Kako objasniti nama laicima kako se dogodi takav neki ‘klik’, da netko tko počne svirati sa šest, sedam godina svira i dalje, i tako cijeli život?

Naravno da to nije lako razumjeti nekome tko nije glazbenik. Mislim da za takvo što stvarno moraš biti malo i lud, moraš biti neobičan, ne znam kako bih to objasnio. Kod mene je bio problem taj što smo živjeli u Puli, a tad kad sam ja počinjao odnosno kad sam želio početi svirati, nije bilo profesora čela, nije bilo tog smjera u glazbenoj školi. Moja mama je zapravo tražila profesore, zapravo je ona zaslužna za dovođenje čela u Pulu. Mama je bila poduzetna.

Nacional: Mogu razumjeti to da ćeš učiniti apsolutno sve za svoje dijete.

Naravno, bila je veliki entuzijast, imala je talent da pokreće akcije, da se stalno nešto radi, ima organizacijske sposobnosti, ludu energiju. Ona je zapravo dovela čelo klasu u Pulu. To je suludo, zar ne?

Nacional: Pa malo jest ali u svakom velikom uspjehu mora biti malo ludila. Koliko imate čela? Svirate li samo na jednom?

Imam jedno drveno na kojem sviram, a naravno kao 2Cellos nastupamo na električnim čelima. Imamo ih nekoliko.

Nacional: Koja je cijena drvenih čela, primjerice ovog na kojem svirate?

Ne mogu reći točnu vrijednost, to je zbilja neprocjenjivo. Mogu vam reći da zaista ima suludih cijena, pa tako ima Stradivari čela koja stoje 16 milijuna eura! Ima gudala koja koštaju 200.000 eura. Na posljednjem albumu ‘Score’, svirao sam na Stradivariju a Luka je svirao na Amatiju.

Nacional: Pretpostavljam da se razlika osjeti?

Osjeti se kad nakon toga uzmete bilo koje drugo čelo. Ta čela su kao da voziš neki dobar auto, kao Ferrari. Ako dobro voziš, onda te još bolje služi, ako loše voziš, onda sve pada u vodu. Tako je i s čelima.

Nacional: Koliko dugo svirate ovo svoje čelo?

Nekoliko godina.

Nacional: Je li vam trebalo vremena da se naviknete na njega? Tako bar kažu glazbenici, da je potrebno neko vrijeme da se malo navikneš.

Ma kakvi, ja se odmah uklopim, fleksibilan sam općenito u životu. Lako se privikavam na stvari, situacije. Ili znaš svirati ili ne znaš. Ljudi koji govore da treba vremena da se navikneš na instrument malo previše filozofiraju. Ako osjećaš glazbu, instrument nije tako bitan već energija.

Nacional: Zašto ga toliko volite, zašto se najbolje osjećate na pozornici s čelom u ruci?

Kad sam bio mali, možda je teško za vjerovati, bio sam jako povučen, nisam pričao, skoro da nisam normalno razgovarao do svoje 16-e, 17-e godine, bio sam u nekom svom svijetu, imao sam socijalnu anksioznost, nisam volio biti među ljudima.

Nacional: Zašto? Zbog karaktera ili zbog okolnosti ili ljudi oko vas?

Takav sam bio, više je to bila stvar karaktera. Bio sam introvertiran, čudan. Moji roditelji su čak bili zabrinuti za mene jer sam bio separiran od ostatka svijeta, izoliran. Kroz čelo sam nekako našao svoj način izražavanja pa sam se na pozornici počeo odlično osjećati, kao doma, opušteno, sve svoje emocije počeo sam izražavati kroz čelo, pa mi je to bio najlakši put izražavanja. Nekako je pozornica postala moj prirodni put. Postupno sam se počeo emocionalno razvijati i shvatio sam da moram početi komunicirati s ljudima, pa sam radio na sebi. Sad te anksioznosti nema, sad sam otišao u drugu krajnost pa sam možda preotvoren!

Nacional: Vaša introvertiranost sigurno ima veze i s činjenicom da ste u školi trpili bullying od vršnjaka, da su vam se i rugali samo zato jer ste umjesto sporta, uglavnom nogometa koji su oni igrali, izabirali čelo. Kako ste se tad osjećali?

Znate kakva su djeca. To nije bilo nimalo bezazleno. Bili su okrutni i to može ostaviti posljedice za cijeli život. Svi su bili frajeri, nogometaši, a ja sam po gradu vukao tu neku violinu. Još je to Pula, mala sredina, gdje su takve stvari tada, danas možda ne, bile neobične. Da sam odrastao u Berlinu, ne bi me nitko ni primjećivao. Ali zeznuto je kad si iz takve male sredine. Međutim, ironija sudbine je bila takva da sam ja svirao na finalu Lige prvaka, da se družim s Ronaldom, Messijem, svirao sam na dodjeli Zlatne lopte.

Nacional: Je li taj vaš uspjeh najbolja osveta?

Pa je, čudno je kako se stvari okrenu. A gdje su sad ti dečki, veliki nogometaši? Žicaju me karte za moj koncert.

Nacional: Shvaća li javnost dovoljno problem međuvršnjačkog nasilja ili se fokusiramo na to samo kad se dogodi neka tragedija? Može li se to nasilje spiječiti, što se može napraviti, hoćete li vi možda nešto napraviti po tom pitanju, s obzirom na to da ste prošli takve situacije?

Ima puno djece koja su prošla to što sam ja prolazio, ali sam ja to preokrenuo u svoju korist. Mnogi nemaju tu snagu. Meni je, zapravo, drago da sam to prolazio, zdravo je to sve, bar ja to tako shvaćam. Nije bilo lako ali to te natjera da se razviješ, da se suočiš s tim svime. Da nije bilo toga ne bi bilo ni mog velikog uspjeha, uvjeren sam u to, ne bih se razvio na taj način. Ali znam da puno djece nema tu mentalnu snagu da to gleda na taj način, da se tome othrva, da se suoči s time.

Nacional: Je li uz vas u tim trenucima bio netko, jeste li imali podršku, pomoć?

Nitko mi nije pretjerano mnogo pomagao. Ja sam se nekako sam s time nosio, toliko sam bio u tom svom nekom filmu da me zapravo puno toga nije što su mi govorili nije niti dodirivalo. Toliko sam bio gotovo autističan da me sve to nije diralo. Kreirao sam svoju realnost, a kad imaš svoju realnost u glavi, onda ta realnost zaista to i postane.

Nacional: Kako danas gledate na to što ste prošli?

Na to gledam kao na dio svog životnog puta. Sve u životu ima savršenog smisla, i ono dobro i ono loše. Ne zamjeraš nikome ništa jer znaš da je sve to bilo neophodno. Zapravo budeš zahvalan za te situacije, prihvatiš ih. I danas, kad ne što ne ide, shvatim to kao odličan znak da me čeka nešto bolje, veće. Ali ljudi nisu strpljivi, oni bi sve odmah.

Nacional: U redu ali kad si klinac onda stvari izgledaju barem deset puta teže nego što zapravo jesu, teško se nositi s time.

Sve je to točno, ali ja sam imao svoje čelo koje mi je puno pomoglo u takvim situacijama.

Nacional: Vezani ste i uz rodnu Pulu, imate stan a nedavno ste kupili i kuću. Kakav je osjećaj kupiti kuću?

Sad će za nekoliko dana biti gotova. Osjećaj je fantastičan! Ogromna je, uz more, to će biti moj Neverland. Samo za uživanje.

Nacional: Jednom ste rekli da ste kupili stan u Zagrebu jer niste znali u što biste uložili novac, a niste željeli da samo stoji na računu.

Da, i iz istog sam razloga izgradio i kuću u Puli. Jer ja zapravo nikad nisam patio za tim da imam novac, nikad mi to nije važno. To je došlo kao nusproizvod ovoga što radim, mog uspjeha. Uvijek sam se vidio na pozornici, kako sviram, kako dijelim glazbu s drugima, biti uspješan u tome, putovati i svirati. Novac je došao kao nusproizvod. I danas je tako. Novac mi je i danas potpuno sporedan u životu. I kad sam imao nulu i danas kad imam novca, ništa se nije promijenilo u mojoj glavi. Da mi uzmu sve što imam sad ili da zaradim deset puta više, ništa se ne bi u mom životu promijenilo. Nikakvu razliku ne bih napravio u glavi, sve bi ostalo isto jer sam nevezan za materijalne stvari. To je tako jedan super dar kojeg imam. I zato što sam rasterećen, zato mi se i dogodio uspjeh, financijska stabilnost. Da sam išao za novcem, to bi bilo puno teže.

Nacional: Jeste li ponosni na ono radite, na činjenicu da se vaš velik trud isplatio i da danas zaista ne morate razmišljati o budućnosti u smislu financijske stabilnosti?

Ponosan sam što sam slijedio svoje snove. Većina ljudi nema hrabrosti niti pomisliti na to da bi mogli slijediti svoje snove, da bi mogli ostvariti ono što žele.

Nacional: Kakav je osjećaj zaraditi milijune od bavljenja onim što najviše voliš, sviranja čela?

Nisam išao za tim, ali osjećaj je lijep. To je lijep bonus.

Nacional: Već je poznata vaša priča o instant uspjehu, nakon što je Elton John čuo vašu verziju „Smooth Criminal“ na YouTubeu. John vas je, vjerujem, uputio u biznis, ‘bacio u vatru’, što ste najviše od njega naučili?

Naučiš da su to sve ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim nesigurnostima, bez obzira na svu slavu i novac koje imaju. Imaju svoje probleme, i kad pričaš s njima shvatiš da i oni imaju svoje borbe, da im je u nekim situacijama i puno teže nego običnom čovjeku.

Nacional: Većina smatra da im je super, samo zato jer su bogati?

Da, to je tako površno promatranje svega. Ljudi ne percipiraju takve stvari na normalan način pa misle ‘on je bogat, sigurno mu je super, šta mu fali?’ A zapravo je čak često obrnuto, što više imaš to si u nekim drugim brigama i problemima jer moraš to sve održavati, ako si vezan za materijalno. To ljudi ne shvaćaju.

Nacional: Ali ljudima u, primjerice, Hrvatskoj, teško je pojmiti činjenicu da ste s Eltonom Johnom bili u kontaktu na dnevnoj bazi. Znam da u mobitelu imate brojeve od Kevina Spaceyja, Johnnyja Deppa, koliko vam je to nevjerojatno? Ili nije uopće, već razgovor s njima ili poziv od Deppa smatrate normalnim svakodnevnim ritualima?

S Eltonom Johnom smo se zaista jedno vrijeme čuli češće nego s obitelji, to je zaista bilo intenzivno razdoblje. I s nekim drugim slavnim zvijezdama je slična situacija, moram priznati.

Nacional: Prilaze li oni vama ili je obratno? Jer vi i Šulić zaista uživati zvjezdani status među najvećim svjetskim ‘facama’.

Svi vole to što radimo, svima je to egzotično, posebno. Johnnyja Deppa smo nedavno ponovno sreli u Rusiji, on obožava glazbu, on je želio biti glazbenik.

Nacional: Pa ima on i bend s kojim rijetko nastupa.

Da, obožava glazbu. Ovo što mi radimo njemu je ludilo, totalno nešto drugačije, impresionira ih.

Nacional: Pretpostavljam da ih impresionira više nego ljude u Hrvatskoj?

Hrvati su posebni. Na naš koncert dođu da bi bili viđeni. Ne dođu zato jer ih dira to što radimo, jer uživaju u našoj glazbi. Imamo, naravno, i ‘hard core’ fanova ali neki dođu samo da bi ih se vidjelo. I onda atmosfera ne bude dobra ali poslije naravno bdue ludo.

Nacional: Spomenuli ste Rusiju. Top priča je, naravno, Svjetsko nogometno prvenstvo i Hrvatska među četiri države svijeta. Pratite li nogomet?

Kako ne, tko ne gleda? Ovo je prilika stoljeća za dečke, vidjet ćemo kako će btii.

Nacional: Niste bili na Svjetskom prvenstvu, ali spomenuli ste nastupe na dva top nogometna događaja – dodjeli Zlatne lopte i finalu Lige prvaka, družite se sa svjetskim zvijezdama, između ostalih i s nogometašima, kako gledate na njih?

Oni su fokusirani samo na nogomet, to je skroz drugačiji svijet. Nema tu neke mudrosti, dosta usko gledaju na stvari.

Nacional: Postoji li neko mjesto gdje niste nastupili, nešto što još niste napravili s 2Cellos?

Pa nema gdje nismo bili, nema gdje nismo svirali. To je to, što još? Nije ostalo baš puno toga. Finale nogometne Lige prvaka, kud ćeš više od toga? To je gledanije od Super Bowla.

Nacional: Koji je onda motiv?

Inspiracija je muzika. To je stil života. Radiš to jer voliš a ne zato da bi još nešto postigao ili gomilao uspjeh za uspjehom. To ti mora biti potreba. Meni je to potreba. Nakon albuma ‘Score’ izlazi novi album na kojem smo se vratili našem prepoznatljivom ludilu. Možda bih jednog dana želio skladati, ako se ukaže prilika za to.

Nacional: U vašim intervjuima često čujem da spominjete spontanost kao jako važnu komponentu u vašem životu. Volite biti spontani, volite raditi spontane stvari ali i volite da vam se dogode spontane stvari. Je li ta strana možda toliko prisutna u vama, i potrebna, jer je druga sva u poslu, odricanju, neprestanom sviranju, koncentraciji, pa vam onda treba ispušni ventil? Ili je to stvar vašeg karaktera?

Ljudi planiraju i planiraju, žive u planovima, u budućnosti. Onda kad ne ide po planu, dožive velika razočaranja. Ne kuže da sve ima svoj tijek, razvoj i da sve što ti dođe u život dolazi s razlogom, treba sve prihvatiti i prilagođavati se datom trenutku. Čim si nešto zacrtaš i ideš samo za tim, stojiš na putu nekim fenomenalnim stvarima koje bi ti mogle dogoditi jer ih ne primijetiš, ne vidiš. A ne znaš da te čeka nešto još bolje a to ne vidiš jer si toliko u svojoj frci, u planovima. Kad prihvatiš neizvjesnost, samo ti se čuda mogu događati iz dana u dan. Ja se vodim tom filozofijom, puno je lakše živjeti na taj način, puno ti se ljepših stvari dogodi. Sve najljepše stvari, najčarobnije stvari, dogode se spontano.