Nekadašnji golman Stipe Pletikosa postao je tehnički direktor A i U-21 nogometne reprezentacije, a za Tempo govori o uzletu Hajduka, suradnji s Dalićem i Bišćanom te o svojoj ulozi u HNS-u

Ovoga ljeta Stipe Pletikosa (42) postao je tehnički direktor HNS-a i osigurao svoje četvrto svjetsko
prvenstvo, ono u Kataru 2022. Idol Hajdukovih navijača, dvaput je ponio i trofej „Hajdučko srce“ u izboru Torcide, a jedini je vratar koji je od neovisnosti proglašen najboljim nogometašem Hrvatske. Osvajao je prvenstva i kupove s Hajdukom, pa sa Šahtarom u Ukrajini i s Rostovom u Rusiji, branio za Tottenham, Spartak Moskvu i Deportivo, a posebno je ponosan na 15 godina i 114 nastupa za Hrvatsku, pritom nastupivši na tri svjetska i dva europska prvenstva. Po broju nastupa za Hrvatsku ispred njega su samo kapetani Luka Modrić (146) i Darijo Srna (134).

TEMPO: Je li funkcija tehničkog direktora HNS-a ona koju ste htjeli i posao koji ste zamišljali raditi nakon nogometne karijere? Na koji način konkretno možete unaprijediti rad u reprezentaciji i u HNS-u?

Strašno sam se trudio nakon nogometne karijere otvoriti sebi neke nove svjetove, nove horizonte, nove nogometne ideje, a to sam jedino mogao kroz pisanu riječ, odnosno kroz knjigu. Najbolji savjet koji sam dobio od jednog dragog prijatelja nakon karijere bio je: čitaj! Utonuvši u riječ pokušavao sam shvatiti svoj smisao, kako životni tako i nogometni, pa mi se logičnim činilo sve to staviti u službene okvire HNS-ove nogometne akademije te Kineziološkog fakulteta. Sve to skupa, uz novinarski posao koji sam obavljao na TV-u kao stručni komentator, pomoglo mi je da pristupim nogometu sa sociološke strane. Imao sam sreću živjeti i igrati u jednom vremenu koje je nosilo apsolutno drukčije nogometne vrijednosti. To je sjećanje ljepše od današnjeg nogometnog vremena u kojem su bitni samo brojevi – koliko, što i čega. Cijeli nogometni svijet je pogriješio u procjeni kakve bi vrijednosti taj sport trebao nositi u sebi. Nastojat ćemo raditi u drugom smjeru, a imam sreću da dijelim ovo s čovjekom koji drži do istih vrijednosti i radit ćemo sve da se one vrate. Prihvatio sam ponudu od tog čovjeka, predsjednika Marijana Kustića, koji mi je na prvom sastanku vrlo precizno iznio program i ideju u kojem bi naš nogometni savez u narednom periodu trebao ići. Mene ne zanima funkcija radi funkcije ili vlast da zadovoljim svoj ego, već pomak, entuzijazam novoga i boljega. Svoj dolazak shvaćam kao predsjednikovu želju da se nogometna organizacija promijeni i reformira, a oni koji objektivno prate naš rad, mislim da mogu zaključiti da se to upravo događa.

TEMPO: Jeste li i u nekom trenutku nakon završetka igračke karijere razmišljali o trenerskom poslu? Kako vam je u novoj ulozi tehničkog direktora bilo pratiti stresne utakmice reprezentacije u završnici kvalifikacija?

Razmišljao sam o puno stvari, ali najbitnije je bilo nogometnu karijeru ostaviti iza sebe. Kad kažem “ostaviti” mislim na opterećenost nas nogometaša samima sobom. Ako to uspiješ, onda možeš “normalnije” krenuti u svakodnevni život ne opterećujući sebe ni bližnje sa svojim nogometnim likom i djelom. Bio sam apsolutno miran prateći završnicu kvalifikacija jer smo svi zajedno u stožeru, a ponajviše izbornik Dalić, obavili odličnu analizu netom završenog Eura. Izbornik se odmaknuo od emocionalno-sentimentalnih odluka i donosio one profesionalne koje su najbolje za ekipu. Ok, možda su nekima ti potezi izgledali previše rizičnima, ali ako želiš nešto promijeniti, onda su rizici neophodni.

‘Mene ne zanima funkcija radi funkcije ili vlast da zadovoljim svoj ego. Kustić me pozvao u misiju jer želi reformirati HNS. A promjene se već događaju’

TEMPO: Je li najstresnija odluka izbornika Dalića bila promjena prvog vratara u završnici kvalifikacija – Ivo Grbić umjesto Dominika Livakovića? U stručnom stožeru ste bivši vratari vi, Dražen Ladić, Marijan Mrmić… Koliko se izbornik Dalić s vama konzultirao o tom potezu?

Nećete me uvesti u zamku komentiranja pojedinaca i njihovih nastupa. S pozicije tehničkog direktora želim govoriti samo o općim dojmovima, dok su ljudi koji su zaduženi za te odluke, u ovom slučaju trener vratara Mrmić, najodgovorniji da iznose svoje stavove i obrazloženja o konkretnim potezima. S izbornikom razgovaram o svemu, ali dopustit ćete mi da to uvijek, ali baš uvijek, ostane između nas, a odluke koje su donesene su apsolutno njegove i ničije druge. Moj cilj je biti lojalan i suportivan. Katkad samo sjednete s nekim i odmah znate da mu možete vjerovati. Identična situacija je i s Igorom Bišćanom u mladoj reprezentaciji te sam sa svoje strane jako zahvalan obojici na profesionalnom prijemu.

TEMPO: Hrvatska je uvijek imala sjajne vratare, ali su malo koji ostvarili velike karijere na vratima velikih inozemnih klubova? Vi ste branili u Šahtaru, Tottenhamu, Spartaku, Rostovu, Deportivu, a svugdje ste se morali boriti za status prvog vratara?

Mislim da je općeniti problem nas iz starije generacije bio tada status izvan Europske unije. S otvaranjem granica logički su se povećale mogućnosti izlazaka u inozemne klubove. Bilo je stvarno zapaženijih uloga koje su naši vratari imali, prije svega Subašić u Monacu ili Runje u Marseilleu, pa Kalinić s transferom u Aston Villu. Međutim, nitko od nas nije uspio napraviti ono što danas čine Oblak i Handanović koji su u kontinuitetu već 7-8 sezona na vrhunskoj razini u klubovima iz Top 10. Grbić je napravio sjajan transfer i vjerujem da je na dobrom putu, a isto tako i Livaković koji ima definitivno taj kapacitet, samo mu je potrebno izaći ih hrvatskih okvira kako bi pokazao svoje neupitne vratarske mogućnosti.

TEMPO: Reprezentaciji su se priključili Stanišić i Sučić, možemo li iz hrvatske dijaspore u svijetu, poglavito u Njemačkoj, uskoro očekivati još imena za reprezentaciju?

Jedan od segmenata unutar naše organizacije koji funkcionira jako dobro je rad s igračima u dijaspori, ponajviše zahvaljujući glavnom instruktoru Petru Krpanu te tajniku mlađih dobnih selekcija Josipu Tomasku. Ne smijem zaboraviti spomenuti odlično razvijenu skautsku mrežu razasutu diljem Europe koji nam na vrijeme signaliziraju određenu igračku kvalitetu čim se pojavi. Valjda je svima jasno da su strateško planiranje i metodičan rad jedini način da se dogode dobre stvari. Svi igrači iz dijaspore koji su postajali hrvatski reprezentativci su uoči konačne odluke prepoznali naš rad i kvalitetu. Luka Sučić je u kratkom razdoblju odličnim igrama skrenuo na sebe pozornost hrvatske javnosti, a ta javnost, na primjer, ne zna da se to nije dogodilo preko noći, nego je prošao sve mlade hrvatske selekcije. Naravno da ima još puno mladih kvalitetnih hrvatskih igrača koji stasaju u dijaspori, odavno smo ih prepoznali kao izniman potencijal, ali ne želimo spominjati njihova imena jer znamo da ih svi prate, pa su izloženi pritiscima skauta zemalja za koje bi mogli zaigrati.

Stipe Pletikosa posebno ističe izvrsnu suradnju s izbornikom Zlatkom Dalićem te predsjednikom HNS-a Marijanom Kustićem. FOTO: MIROSLAV LELAS/PIXSELL

TEMPO: Koji su kandidati iz Bišćanove vrste koji se sljedeći mogu nadati pozivu u A reprezentaciju, možda već i za Svjetsko prvenstvo u Kataru? Što je važnije u pogledu mlade reprezentacije – rezultat ili profiliranje pojedinih igrača za A reprezentaciju?

Samo studiozan i analitičan rad mogu dati rezultat koji svi priželjkujemo, pritom respektirajući svakog pojedinca i njegove mogućnosti. Jedino tako možemo donositi odluke ne oslanjajući se samo na krajnji osjećaj već na opipljivije podatke, usput razvijati određene elemente i karakteristike kod igrača kako bi zadržali visoke standarde. Upravo to u suvremenom nogometu stvara razliku, jer kako smo se nedavno odlučili unutar naše organizacije da svim igračima od U-15 do A vrste osiguramo GPS praćenje tijekom treninga i utakmica te platformu za slaganje datoteka svih nogometnih, fizičkih te medicinskih sadržaja na kojoj možemo pratiti ne samo njihov, nego i trenerski napredak naših izbornika unutar saveza. Ne možemo se više oslanjati na impulzivnost, nego na strateško praćenje koje nam treba za ozbiljniji napredak. Jako vjerujem u tehnologiju, ne smatram da je presudna jer najviše vjerujem svom oku, ali da će nam omogućiti strateško i dugoročno planiranje. Naravno da je najbitniji krajnji proizvod za A reprezentaciju, ali ne bih zanemario ni rezultate mladih. Rezultat je taj koji razvija neophodni mentalitet koji smo si sami po našoj tradiciji nametnuli. Uzmite za primjer Luku Modrića – njegov DNA je postulat kako bi hrvatski reprezentativac trebao izgledati. Ta njegova, usudit ću se reći “patološka” opsesija za dokazivanjem u svakoj utakmici ono je što ga tjera do krajnjih granica. Današnji život nogometaša je samo za jake, moraš biti svjestan da ćeš svaki dan biti osuđivan i ako nisi dovoljno mentalno jak, odnosno otporan, teško da ćeš se oduprijeti surovim zahtjevima nogometnog okruženja. Pitanje je samo koliko ih je spremno platiti tu cijenu.

TEMPO: Hrvatskoj se dogodio „slučaj Sosa“, postoji li opasnost da se ponove slični slučajevi, da neki drugi perspektivni igrači izaberu druge nacionalne momčadi umjesto Hrvatske?

Jedna od mojih uloga je da nam se ne dogodi slučaj koji ste spomenuli. Tu je apsolutno odgovornost na meni jer smatram da Dalić ili Bišćan ne bi trebali toliko gubiti fokus na te situacije već na iduću utakmicu i njenu pripremu. Uostalom, sa Sosom nije razgovarao u kontekstu njemačke reprezentacije Joachim Low, tadašnji izbornik, nego tehnički direktor Oliver Bierhoff te smatram da je jedna od mojih važnijih dužnosti raditi na projekciji igrača za ono što nas čeka već sada u Kataru, 2024. godine na Euru ili čak 2026. na SP-u, odnosno znati koga imamo na raspolaganju, tko se kako razvija i tko može dobiti hrvatsko državljanstvo.

‘Ima još puno mladih kvalitetnih hrvatskih igrača u dijaspori, odavno smo ih prepoznali kao potencijal, ali ne želimo spominjati njihova imena’

TEMPO: Bili ste već ranije u timu Darija Šimića, uz Marija Stanića i Gorana Vlaoića, kada je Šimić bio protukandidat tadašnjem predsjedniku Davoru Šukeru? Je li to bila pogrešna procjena da možete prikupiti više glasova od Šukera koji je tada, 2017. premoćno dobio novi mandat?

S vremenske distance stvari se djelomično mogu gledati i tako. Međutim, svi mi smo se zapravo borili za prosperitet nogometa, a ne za podjelu funkcija ili osobnu afirmaciju. Bilo nam je svejedno tko će biti na kojoj poziciji, cilj je bio unaprjeđivanje odnosa i razvoj nogometa. O Mariju, Goranu i Dariju mogu samo govoriti u superlativima, riječ je o sjajnim ljudima i velikim igračima koji su se potvrdili kroz karijeru i nikada nijedan od nas nije dovodio u pitanje zajednički cilj niti ga pretpostavljao osobnim ambicijama.

TEMPO: U vodstvo reprezentacije i HNS-a pozvao vas je novi predsjednik Marijan Kustić koji je tada mogao biti protukandidat Šimiću i Šukeru, ali je povukao kandidaturu?

S Marijanom dijelim puno zajedničkih stavova i vizija o budućnosti hrvatskog nogometa, kako reprezentativnog tako i klupskog, odnosno HNL-a koji je ključni generator za stvaranje igrača nositelja svih reprezentacija. Sretan sam da je upravo Marijan napravio veliki iskorak prema Splitu i Dalmaciji u smislu uspostavljanja što boljih odnosa i znam da će i dalje na tome raditi. To je jako važno. Ponovit ću, ne vidim ništa lošega u demokratskim procesima, ovdje bi izbjegao riječ „borbe“ za pozicije u HNS-u, dok god oni koji aspiriraju za upravljačkim pozicijama imaju plemenite, više, zajedničke ciljeve.

Posljednje svjetsko prvenstvo na kojem je Stipe Pletikosa branio za reprezentaciju bilo je ono 2014. godine u Brazilu. FOTO: SANJIN STRUKIC/PIXSELL

TEMPO: Puno put vas se spominjalo u kontekstu rada u Hajduku, pa i za mjesto predsjednika kluba? Jeste li kad imali konkretnije razgovore o svom angažmanu na Poljudu?

Ne znam koliko ima potrebe ponavljati – Hajduk je bio i ostao moj klub. Ozbiljno sam se posvetio drugoj fazi nogometne karijere, potpuno ispunjen i ostvaren kao igrač, s golemim iskustvom iza sebe. Ispred mene je toliko toga na čemu još želim raditi i svjestan sam da još puno toga moram naučiti. Hoću li jednom imati priliku raditi u Hajduku, ne ovisi samo o meni, niti bih se ikada gurao bilo gdje. Ako bi se nekad poklopile vizije i ambicije Hajduka s mojima, odnosno ako bih dobio priliku raditi u Hajduku, uz pretpostavku da mogu dati značajan obol klubu koji neizmjerno volim, to bi za mene bila čast kao i sadašnji rad u HNS-u. S ovim što radim u reprezentaciji neizmjerno sam sretan i trenutno sam potpuno posvećen svom poslu i to je, koliko god zvučalo kao fraza, jedino o čemu razmišljam. Hajdukov zacrtani cilj je ostvariv! Hajduk danas izgleda baš dobro, a toliko ima prostora za napredak da zaista mislim da je došlo vrijeme za trofeje i titule, pa i iskorake u europskim natjecanjima.

TEMPO: Je li Hajduk pobjedom u derbiju potvrdio da je legitiman kandidat za naslov prvaka poslije 17 godina?

Ne bih se upuštao u dubinske analize kako se moje poruke ne bi krivo protumačile. Mogu izraziti zadovoljstvo što imamo uzbudljivo prvenstvo u kojem se četiri momčadi ravnopravno bore za naslov prvaka i što sve vodi prema neizvjesnoj završnici, a tako je i u Hrvatskom kupu, pa su nam oba domaća natjecanja vrlo zanimljiva. Neizvjesne utrke za trofeje i utakmice velikih uloga svakako će doprinijeti kvalitetnijem razvoju igrača kako za klub, tako i za reprezentaciju. Hajduku je najbitnije da ne upadne u zamku podilaženja bilo kakvoj euforiji, jer prošlost nas je naučila kako takva euforija vrlo brzo postane autodestruktivna po momčad. Trener Dambrauskas počeo je koristiti individualne kvalitete igrača i cjelokupni potencijal Hajdukovog sastava na najbolji mogući način i ostanu li svi skupa čvrsto na zemlji i posvećeni samo napretku igre i momčadi, doći će i rezultati koje priželjkuju.

‘Prošlost nas je naučila kako euforija vrlo brzo postane destruktivna po momčad Hajduka. Ostanu li svi posvećeni napretku igre, doći će i rezultati’

TEMPO: Nastupili ste na tri svjetska prvenstva i dva europska prvenstva. Kako biste objasnili tajnu uspjeha Hrvatske koja je propustila samo dva velika natjecanja od samostalnosti, a još uvijek nemamo adekvatan stadion za europske utakmice?

Ako mislite da se nešto može dogoditi bez intervencije države, varate se. Koliko je neka država sportski jaka, ogleda se po momčadskim sportovima, jer je tu najveća masovnost. A mi smo na OI-ju u Tokiju nastupili samo s jednom ekipom. Ključ je u financiranju sporta te po meni u jednoj drugoj stavci, još bitnijoj, a to je školski sport. U kurikulumu za školstvo država bi trebala donijeti uredbu da djeca u vrtiću, pa od prvog do četvrtog razreda osnovne škole imaju barem dva puta tjedno rad s kineziologom. Sport bi djeci trebao biti privlačan i što je najvažnije – besplatan! Ne smije biti privilegij onih koji mogu platiti mjesečnu članarinu, jer novca za održavanje takvih sustava uvijek bi trebalo biti. Stalno se spominje fenomen hrvatskog reprezentativnog nogometa i sama konstrukcija da je riječ o fenomenu, sugerira da je nemoguće dati jednoznačan odgovor. Ono što znam jest da je odgovornost i strast igrača prema nacionalnom dresu nestvarna ma koliko god puta bila osporavana. Nikad se nismo pomirili s neuspjehom kao opcijom, zadali smo si ogromne i često nedostižne ciljeve kao prag, otud i rezultati. Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Južnu Afriku 2010. postojala je opasnost da drugim neodlaskom na veliko natjecanje izgubimo kontinuitet i zaplovimo prema prosječnosti. Svi smo bili svjesni toga pa smo u onom pripetavanju s Turcima za Euro 2012. bili kakvi smo bili, nije bilo alternative. Slično je i s velikim natjecanjima, ljestvicu brončanih nikada nismo shvatili kao slučajnost nego kao ultimativni cilj koji treba nadići, bili smo blizu u nekoliko navrata, imali smo i peha i čim smo osjetili priliku u Rusiji zagrizli smo na granici fanatizma, sve nam se uloženo vratilo.

TEMPO: Koje svoje utakmice posebno pamtite, klupske i reprezentativne?

Onih prvih utakmica se najbolje sjećam, kako klupskih tako i reprezentativnih. Živeći kontinuirani, lijepi san kako bih postao prvotimac Hajduka i reprezentativac Hrvatske, a ponajviše kroz ćaćinu ljubav prema nogometu koju je prenio na mene. On je bio prije svega dobar i pošten čovjek, ali ponekad strog kritičar dok mu jednom prilikom nisam zabranio da dolazi na moje utakmice. Mislim da sam tada imao 12-13 godina i rekao sam mu da ako ga još jednom vidim na tribinama da ću “otić ća s branke” jer me se “usudio” kritizirati za primljeni zgoditak i to mi je bila najbolja lekcija koju mi je mogao dati. Uz postulate rada koje mi je dao kao životni orijentir vrlo brzo sam shvatio da bez napornog rada neće biti napretka. Pritisak koji mi je otac nenamjerno stvorio je najbolja nogometna lekcija koju sam od njega dobio. Tako je i danas u ovoj ulozi koju imam, ne zadovoljavam se kad netko daje 75 posto od sebe, niti 90 ili 95 posto – samo 100 posto dolazi u obzir – “all in” radni principi koje ljudi dijele sa mnom me mogu jedino zadovoljiti.