Uz blagdan Sveta tri kralja, u izdanju Kulturnog društva Trilj, bit će objavljena monografija „Balada o Reri ekspres“, autora Stipe Krce, splitskog novinara, književnika, putopisca i zadnjeg kroničara Morlakije (Dalmatinske zagore). To je 21. knjiga koju je objavio ovaj predani istraživač Cetinske krajine, Sinja i posebno Trilja i kraja oko Cetine, otkud je Krce rodom. Jednu od svojih zbirki pjesama Krce je i naslovio „Triljski nokturno“.

Razgovarali smo za Nacional u povodu skorog objavljivanja monografije o legendarnoj sinjskoj željeznici Reri, u kojoj je autor prikupio sve dostupne povijesne činjenice i izvore, ali i mnoga svjedočanstva putnika, zaposlenika, suvremenika koja su, o sporom vlaku koji je povezivao Split i Sinj, ostala sačuvana u narodnom sjećanju. Istovremeno, prije desetak dana, javnost je saznala da je jedna obnovljena lokomotiva, zvana „Ćiro“ – iz iste serije kao i parnjača 83-017 koja je vukla Sinjsku reru – 62 godine od svog ukidanja vraćena u Cetinsku krajinu. Ali ne i u grad Sinj, kako je godinama obećavao sinjski gradonačelnik Miro Bulj, već u mjesto Dicmo, jednu od postaja na željezničkoj trasi. Naravno, u Sinju su učestale kritike, optužbe za nemar i blamažu („Rera došla, Rera o’šla“) i šale na račun Bulja („utekla mu Rera“, koja je vozila 20 km na sat). Uz „Baladu o Reri ekspres“ Stipe Krce nedavno je objavio i zbirku putopisa „Malena mjesta moje županije“.

NACIONAL: Što je, zapravo, slavna sinjska ferata, željeznica zvana Rera, i što je uopće rera?

Pojasnit ću, prvo, sinjska rera nije imotska ganga, nije ni drniška ojkavica, nije ni zavijanje omiške zagore, nije ni đžotavica, brojkavica i treskavica ni grohotanje kninskog područja, niti bilo koji drugi pučki napjev naše Zagore. Različiti su to načini pjevanja. Sinjska rera jest – sinjska rera. Po svom glazbenom ustrojstvu slična je imotskoj gangi. A po svom tonskom ustrojstvu i rera i ganga su i „grube“ i „divlje“. Napjevi im izviru iz nutrine čovjeka, a taj napjev više je posljedica duševnog nego fiziološkog ustrojstva čovjeka. Dakle, sinjska rera je dvoglasni i višeglasni, najomiljeniji pučki napjev i izvorni oblik folklorne glazbe Cetinske krajine čiji se distisi pjevaju grlom, a srce im je kajdanka. Distisi sinjske rere po svom postanju su izrazito lirski, izražavaju emocionalnost, intimno i duševno raspoloženje, a pjevaju o svemu što život čini: o ljubavi, o radosti, o tuzi, o vjeri, o domoljublju, erotici, smrti… Distihovni deseterci rere imaju savršenu mjeru stiha, a stvarali su ih autori koji nisu imali pojma što je stih. Reru pjevaše, dok se pjevala, i stari i mladi, i muškarci i žene, momci i djevojke, pa i djeca, tužni i veseli, zaljubljeni i razočarani, trijezni i pijani… Pjevaše ju i danju i noću, i zorom i u podne, na sijelima i prelima, na dernecima i na magarcima, u brdu i u polju, uz blago, na gumnu, pri kopanju i kosidbi, na svadbi. Pjevala se rera i od radosti i od tuge, iz inata i od muke. I umirući su govorili: „Volija bi još jednu botu zapivat rere pa unda umrit.“ Ali rera je zamalo pa umrla, rijetko se zapjeva. I tako najprije bi napjev rera, a onda i ferata Rera. Neraskidivo jedinstvo.

NACIONAL: Kad se počelo razmišljati o željezničkom povezivanju gospodarski zaostale Dalmacije, posebno Dalmatinske zagore, s ostalim dijelovima Austro-Ugarske monarhije i susjedne BiH? Kako je nastala sinjska rera?

U vrijeme rečene Monarhije promet između Dalmacije i BiH odvijao se karavanskim putevima izgrađenim u vrijeme francuske uprave. No od 1846. godine u Dalmaciji se pokreću akcije za izgradnju cijele mreže željezničkih pruga koje bi povezivale dalmatinske luke s unutrašnjosti. Tako je zadarski kulturno-gospodarski časopis „La Dalmazia“, koji je tiskan na talijanskom jeziku, u broju 29. rečene godine, kao jednu od pet predloženih pruga, „željeznih cesta“ (Strada ferrata), predložio trasu Sarajevo – Travnik – Livno – Bili Brig (na Kamešnici) – Sinj – Dicmo – Klis – Split. Ali do toga nije došlo zarad „unutarnjopolitičkih prilika u tadašnjoj dvojnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji“. Trebalo je proći još punih 55 godina od pokretanja prvog austrijskog zakona o izgradnji željezničkih pruga u Dalmaciji da bi 1889. godine zastupnici u Dalmatinskom saboru raspravili izradu projekta i što bržu izgradnju pruge Split – Aržano – Bugojno – Sarajevo, dužine u Dalmaciji 90 kilometara, s odvojkom za Sinj predviđenim kod Dugopolja. Na sjednici Carevinskog vijeća održanoj u Beču u prosincu 1898. godine, konačno je izglasan Zakon o željeznicama drugog reda kojim se ovlašćuje vlada da na državni trošak sagradi dalmatinsku uskotračnu prugu Split – Aržano dužine 77 kilometara, s ogrankom od Dugopolja do Sinja dužine 17 kilometara. Drugom dionicom bili bi spojeni Aržano i Bugojno. Predviđeni troškovi izgradnje bili su 6.310.000 forinti. Car Franjo Josip Prvi u veljači 1901. osobno je preporučio zastupnicima da „duboko ocijene vladine prijedloge da se osigura željeznički spoj splitske luke sa srcem Bosne“. Pred početak gradnje novine Željeznica su objavile: „Gradit će se. Ne može više biti sumnje ni odlaganja.“

Arhivska fotografija Rere sa sinjskog željezničkog kolodvora. FOTO: Privatna arhiva

I dogodilo se. Ministarstvo željeznica u lipnju 1901. objavilo je dugoočekivani Dražbeni oglas „na uzku prugu državne željeznice Spljet – Sinj“ i „pruga ima biti otvorena prometu, bez zapreka, dneva 1. rujna 1903.“ Ukupni troškovi gradnje trebali su iznositi 2.769.514 kruna. Ostvarila se bojazan da se planirana pruga do Aržana neće graditi, nego samo krnja željeznička pruga Split – Sinj. Sredinom kolovoza Ministarstvo željeznica izabralo je za gradnju najjeftiniju i najpovoljniju ponudu Konzorcija Antičević i družina. Nisam uspio pronaći podatak koliko je radnika bilo zaposleno na trasi. Ali bili su iz različitih krajeva Monarhije. Na trasi je radilo 1500 zidara i minera iz Italije, uglavnom iz pokrajine Apulije. Radilo se i danju i noću, sve do završetka i puštanja u promet 12. rujna 1903.

NACIONAL: Ipak, na izgradnji pruge bilo je problema?

Dok je gradnja pruge Split – Sinj napredovala, na dionici Dugopolje – Aržano nije se ništa radilo. U monografiji bilježim najbitnija događanja o zamisli i gradnji sinjske ferate. Vrlo je bitan podatak upozorenje inženjera da će izgradnja pruge skupo koštati zarad kamenitog terena. Iz Beča je stigao odgovor „može li kilo zlata podmiriti kilo izvađenog kamena“. Može… I tako bi sinjska ferata koja Cetinskoj krajini i Sinju otvori „ponistru“ u svijet. Narod je dočeka kao čudo neviđeno, ali s radošću. A splitski list Jedinstvo s porugom je napisao: „Ova željeznička pruga Sinj – Split neće nam biti od nikakve koristi. I dalje će kari odvažati i dovažati, a to je i dobro, a trgovini ni jedne fajde. Sve se čini da je i ova uskotračna pruga sagragjena, da bude malo prašine u oči…“ Ali nije bilo tako. Sinjska ferata je preporodila, slobodno ću reći, Sinj i cijeli moj zavičaj uz rijeku Cetinu i oko Sinjskog polja. No Narodni list je u rujnu 1903. godine upozorio na „otužnu političku atmosferu“ prilikom otvaranja pruge za promet, jer su na svim željezničkim postajama postavljene table s trojezičnim natpisima, na njemačkom, talijanskom i hrvatskom jeziku. „U ovoj hrvatskoj zemlji, pa njemački nadpisi, i to još na prvom mjestu. Do sada se njemština potajno uvodila, a danas se hoće po cijeloj našoj Zagori pribiti na svim mjestima njemačke tablice u znak pobjede Dranga…“ Preporučeno je dalmatinskim Hrvatima da izbrišu tuđinske natpise i ostave samo hrvatske. Burno je bilo oko gradnje sinjske ferate. No svemu usprkos, ona se izgradila. I kad se niz Kukuzovac spustila u viteški grad, podno Kamićka, ferata i Rera ušle su u legendu.

NACIONAL: Što iz te legende izdvajate u svojoj monografiji?

Sinjska ferata postade priča, pače cijeli roman, jer je postala ljubimica naroda. I dobila je ime. Najprije je nazvaše „Šuljarica“, po glagolu šuljati se, polako i pozorno ići. Onda su je prekrstili u Garu. Garav je crn, taman. I na kraju su je krstili Rerom. Po sinjskom napjevu reri. I tako nastade veliko sinjsko trojstvo: Sinjska Gospa, Sinjska alka i, Bože moj, Sinjska rera. Ime joj još uvijek gordo zvuči, još nas ima koji je pamtimo. I koji katkad zareramo: „Sinjska rera omilila Bogu, a ja tebi, curo, nikako ne mogu.“ I još: „Više vridi naša Sinjska rera nego sva tri splitska nebodera.“ Inače, Rera je iz Sinja za Split vozila dvaput dnevno, ujutro u 5.30 te u 14.40, a iz Splita za Sinj u 8.15 i 16.55. No vozila je i mimo putnog reda kad je bilo putnika, a vazda je bilo. Kretala se brzinom od 20 km/h, na trasi nešto dužoj od 45 km. Na pruzi su tri tunela, polukružni i najdulji u Gornjoj Rupotini kod Klisa, dug 400 m, tunel Tri kralja na Grebenu dug 128 m i najkraći tunel Jadro dug 118 m. Eno ih, još uvijek zjape prazni. Ispod Varoši kod Klisa još uvijek dubi prekrasan kameni vijadukt zvan Vetmin most dug 76,81 m. Njime i dalje prometuju automobili. Kad već nabrajam, onda treba spomenuti i ovo: pruga je imala 117 rampi na putnim prijelazima i 120 odvodnih kanala za oborinske vode. Tračnice su izgrađene u valjaonici Južne željeznice u Grazu, po dužinskom metru težile su 26 kg, a bile su položene na 40.143 drvena praga. Uz prugu, pored već postojeće željezničke postaje u Splitu, bijaše još pet postaja: u Solinu (Vranjic), Klisu, Dugopolju, Dicmu i Sinju. Stajališta u Mravincima, Prosiki, Koprivnu, Kopilici i na Kukuzovcu otvorena su 1910. godine. Nadalje, prve lokomotive ove uskotračne pruge bile su iz serije 188, tipa C-1, snage 250 KS, brzine 35 km/h, dužine 7540 m i težine 18.300 kg. Proizvodile su se u tvornici Kraus u Linzu od 1894. do 1903. godine. Vukle su pet vagona I. i II. razreda.

NACIONAL: Jeste li se i vi vozili vlakom koji su svi obožavali, a koji je vozio puževom brzinom, bio neudoban i uvelike nesiguran? Kad je počela vaša ljubav prema Reri?

Iako je sve to točno i ferata je iskakala iz tračnica niz padine Klisa, Sinjska rera je pridonijela gospodarskom razvoju Sinja i napretku dalmatinskog zaleđa. Sinj je od malog trgovišta postao središte Dalmatinske zagore u kojem se počeše otvarati državne ustanove, graditi škole, vodovod, vojni i civilni objekti. I reralo se, pjevalo: „Rero moja, volija te ne bi, da se nisam vozija u tebi.“ Elem, i ja sam jednom imao čast voziti se ovom najopjevanijom feratom u nas. Bilo je to u srpnju 1961. godine kad sam završio šesti razred. Mater Iva mi je rekla: „Ćaća je reka da će te nagradit šta si odličan učenik i da će te poslat koji dan tetki Antici u Klis, kad prodamo tele. Pa vidi more…“ Klisa, a ni mora s njega, nikad ne bih vidio niti bih putovao Rerom da ne bijaše krave Rumenke koja oteli tele. Tele se podgoji, kupi ga mesar Stipić iz Trilja, mater spremi demejanu s deset litara vina i torbu strunjavicu s pršutom. I mi zaprašismo s magaretom u Sinj na Reru. Ja s Rerom produžih Klisu, ćaća Frane se vrati kući. Doživio sam nezaboravnu pustolovinu u kojoj sam zamalo izgubio i pršut i demejanu vina, ali se i zaljubih u „veratu“. Otad sam razmišljao o prikupljanju svega što se o njoj moglo prikupiti. Godinama sam njuškao po starim zapisima i pismohranama, a prije dvije godine odlučih o njoj napisati knjigu, tražeći za razgovor žive sudionike vremena kad Rera bijaše jedino prijevozno sredstvo od Sinja do Splita. I skupih cijelu „torbu“ živih priča putnika, radnika, đaka, švercera, o omiljenoj „gvozdenoj mašini“. Evo ih u knjizi „Balada o Reri ekspres“. Za ovu prigodu istaknut ću tek „telegramske“ misli nekih sugovornika.

Ante Meštrović iz Klisa stihovima sve reče: „Gožđena mašina priko šina i švelera, polako plovila, garbunom vonjala, bilu paru ispušćala. Pušući i stenjući, uzbrdo vagune jedva vukla, čeljad, mliko, jaja, kokoši i male gudine, u Split na Pazar dovodila. I zvali smo je zaprega bez konja.“

Bože Kokan iz Dicma pak je zaključio: „Moj ćaća je bio ložač, a onda kondukter. Kao dijete sam se vozio Rerom i jednom smo od Dicma do Splita brojili magarce. Izbrojili smo ih 130. Pjevalo se: ‘Vozi Rera i uvik je puna, Dicmanjana dva vaguna.’“

Ivan Bojić iz Ercegovaca sjetno je kazao: „Mi đaci smo se besplatno vozili. I pivali smo: ‘Sinjska rero na dva kata, voziš đake bez karata.’“ Splićanin Marinko Ćavar ustvrdio je: „Bez obzira na to što je sporo putovala, putovanje njome bilo je zadovoljstvo. Rera je bila mjesto pokretnog druženja.“

Stanko Balić iz Dugopolja s ljubavlju reče: „Pišem pjesme i jednu sam posvetio Reri. Mi djeca smo na konjima trčali uz nju, kao Indijanci. Rera je svakomu tko je pamti ostala u najljepšem sjećanju.“

Njegov suseljanin Ante Tonko Čipčić je kazao: „Na Reri mi je radija otac i stric, to je bila žila kucavica za naš kraj. Imala je dva, tri vagona za ljude, dva, tri za teret. I uvik je bila puna, na krovu vagona je bilo više putnika nego u vagonu.“

Ivica Bočina iz Ogorja s uzdahom se prisjetio: „Mi iz Ogorja žalili smo što nemamo Reru ka i vi Sinjani. Inače, Rera me podsjeća na najljepšu djevojku iz našega kraja.“

‘Sinjska ferata je preporodila Sinj i cijeli moj zavičaj uz Cetinu i oko Sinjskog polja. Još ima nas koji ju pamtimo. I koji zareramo: ‘Sinjska rera omilila Bogu, a ja tebi, curo, nikako ne mogu’. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Jozo Mastelić iz Brnaza je kazao: „Vozija sam se njome, u njoj su ljudi pivali rere i pivci kukurikali.“

Sinjanka Višnja Grbeša, nevjesta Marka Grbeše, otpravnika vlakova koji Sinjsku reru 1962. otprati na posljednje putovanje, s ponosom je istaknula: „Marko je stalno pričao o Reri, ujutro i uvečer. I htio je da ga pokopamo u željezničarskoj odori.“

Slobodan Vojković iz Gljeva se prisjetio: „Mene je iz Gljeva, zapravo iz Sinja, Rera 1959. odvezla u svit. U Kopilici sam se iskrcao garav od garbuna. A kad je ukinuta, svi su bili tužni.“

Ranko Drnas iz Mravinaca: „I mlikarice i radnici s Rerom su putovali, a niko nije karte plaća. Kad je ukinuta, svi smo beštimali. I pjevala se rera: ‘Spušćaj, mala, gaće do kolina, kad se Rera spušće do Solina.’“

Nikola Jaman iz Majdana se začudio: „Ma kako se ne bi sića Rere kad sam se rodija ispod željezničke pruge u Klisu Kosi? A kad su je ukinili, žene iz Klis Kose su plačući ljubile šine.“

Ante Jurić iz Vranjica: „Ma kakvi avioni, nama je Rera bila atrakcija. Isto ka da gledaš kaubojske filmove, taka je Rera bila. Na krovovima vagona ljudi, bačve, mišine s vinom, vriće s kupusom, janjci, kokoši, a šta nije… Ljudi su iz nje u Kopilici izlazili izmrčeni, garavi. U njoj se stalno orila pisma, rera.“

I još mnogo toga je u knjizi.

NACIONAL: Zašto „balada“ i zašto „ekspres“ o sporom vlaku koji je dva i pol sata vozio od Sinja do Splita?

Balada je, po definiciji, lirsko-epska pjesma tugaljivog raspoloženja i sadržaja, a za nas Sinjane Rera sama po sebi bijaše pjesma. Zašto ekspres? Jedan sugovornik me je nadahnuo. Rekao mi je: „Išla sporo!? A znaš li ti, rodijače moj, koliko od Sinja do Splita triba vrimena pješke, na magarcu, s karom ili zapregom, an? Kakvi sporo, ekspres je ona purnjala, dimila.“

Knjiga iz tiska izlazi nakon Tri kralja, u nakladi Kulturnog društva Trilj, kojemu je ovo 37. knjiga. Vodi ga prof. dr. sc. don Josip Dukić, kojem zahvaljujem na potpori i pomoći. Predstavljanje knjige u siječnju bit će u Dicmu, uz napokon dovučenu parnu lokomotivu iz Banovića u BiH, iz iste serije kao i parnjača 83-017 koja je vozila na trasi od Sinja do Splita. Kupio ju je prije nekoliko godina poduzetnik Joško Marić iz Brnaza za 350.000 kuna, renovirao je, restaurirao i dovukao ovamo. Marić je rekao: „Deset godina sam o tome razmišljao, našao sam je, kupio i poklonio Sinju. Pruga se može bez ikakvih problema reaktivirati. Ima trasu, novac je najmanji problem i meni je cilj da je aktiviram. Ima masu ljudi koji su spremni dati novac za Reru. Ako nitko neće, ja ću sve financirati.“

NACIONAL: Ali Rera se nije vratila u Sinj. Lokomotiva „Ćiro“ je na „labudici“ napravila krug po Sinju i otišla u Dicmo!?

Iako je gradonačelnik Sinja Miro Bulj već dugo najavljivao povratak Rere baš u Sinj, to se nije dogodilo. Načelnik Dicma Petar Maretić očigledno je bio brži. U Sinju su zbog toga neki ljuti na Bulja, ali se ne zna zašto se to dogodilo. Dobro je da Dicmo razvija svoj tehnološki park, govori se i o muzeju, ali ja mislim kako je logično da se Sinjskoj reri nađe mjesto u Sinju.

NACIONAL: Iako se Rere svi rado sjećaju, čak i oni koji je nikad nisu vidjeli, je li sinjska ferata zapravo otišla u zaborav?

Rera nije otišla u zaborav, to je naša baština. Ali s ljubavlju se sve može. Sinjanin Mile Čačija Čajo s ljubavlju je 1975. godine napisao pjesmu „Ferata“, uglazbio je. Splitska grupa Fortuna sa sinjskim pjevačem Josipom Matanovićem Matom izvela ju je te godine, u aranžmanu maestra Bojana Adamiča, na Splitskom festivalu zabavne glazbe. I „Ferata“ osvoji prvo mjesto i stručnog žirija i publike. Dobila je najjači pljesak. Pjesma je postala oda sinjskoj ferati Reri. Još uvijek se pjeva: „Sa vr’ Klisa, sa vr’ Klisa, vidi se more, nizbrdo je, nizbrdo je pa će ići bolje…“ Ja sam prokoračao cijelu trasu od Sinja do Splita i izbrojih preko 140.000 koraka. Rera nije bila samo prijevozno sredstvo, ona je postala i putujuće kazalište i kazivalište, uvijek puna smijeha i vica, ljudi i pjesme, jajarica i mljekarica. Na svoje posljednje putovanje krenula je 30. rujna 1962. godine. Te godine je preminula i Marilyn Monroe. Zarad njene smrti filmski svijet obuze tuga. A zbog smrti Rere, tuga se uvukla u duše ljudi Sinjske krajine. Ali ostala je živjeti u sjećanjima. Vjerujem da će očuvanju toga sjećanja pomoći i moja knjiga.