U zagrebačkoj Galeriji Josip Račić upravo je predstavljena izložba Stipana Tadića, “The Apple Shrinking”, hrvatskog slikara mlađe generacije, strip-crtača i muralista, koji od 2018. živi u New Yorku. To je njegova prva izložba u Zagrebu otkako živi u Americi, a predstavio ju je Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, ujedno autor koncepcije i kustos izložbe. Brojna likovna publika imala je priliku vidjeti Tadićeve slike nastale za vrijeme studija na Columbiji, a svako djelo predstavlja jednu fazu umjetnikova života u New Yorku.

Godine 2011. diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Zlatka Kauzlarića Atača na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2018. nakon dobivene stipendije za studij slikarstva i vizualnih umjetnosti na Columbia University School of the Arts u New Yorku uspješno diplomira na istom studiju 2020. godine. Iza njega je već četrdesetak samostalnih i preko pedeset skupnih žiriranih izložbi kod nas i u inozemstvu.

Stipan Tadić se po svojem osebujnom stilu razlikuje od tekuće hrvatske likovne produkcije, a činjenica da već sada živi u Velikoj Jabuci od prodaje svojih slika bila je – uz uspješnu izložbu – povod za Nacionalov intervju, u kojem vrlo opušteno i kritički opisuje američki, odnosno newyorški „state of mind“ i način života.

NACIONAL: Što sada konkretno radite u New Yorku i jeste li se trajno tamo preselili?

Između 2018. i 2020. bio sam na stipendiji na Sveučilištu Columbia za diplomski studij, koji mi je omogućio veliku širinu slušanja različitih predmeta, i tada sam živio od tih stipendija, a sada živim od svojih slika.

NACIONAL: Ovaj ciklus slika inspiriran je pulsom velegrada, različitim razinama života u NY-u, supkulturama i underground scenom, ali i dnevničkim zapisima o vašem životu. U njemu se očitava i naša paralelna stvarnost za vrijeme pandemije. Međutim, kada gledam vaše radove, vidim u njima razne utjecaje: od socijalnog slikarstva naše grupe Zemlja između dva svjetska rata; europskog, posebice, njemačkog ekspresionizma i tzv. Nove stvarnosti, Otta Dixa, Georga Grosza pa Jamesa Ensora, ali osjećam i Dubravka Matakovića, strip Alan Ford, grafite… a opet ste svoji i autentični u stilu i rukopisu. Što vas od svega toga najviše vuče u genezi?

To su zaista sve moji utjecaji. Oni su poput mojeg bazena utjecaja. James Ensor tu svakako pripada. Oni svi imaju nešto zajedničko što nikada ranije nisam znao povezati, a onda sam shvatio da je veza između njih baš moj ukus. Volim jako Dixa i Grosza. Povezao sam ih čak s hrvatskom naivom, s Krstom Hegedušićem, Marijanom Detonijem, slikarstvom grupe Zemlja. Povezujem ih sa stripom – s underground stripom, a ne sa stripom superjunaka, ali i sa srednjim vijekom kojeg jako volim. Isto tako volim Hieronymusa Boscha i Pietera Bruegela. Moje slikarstvo je povezano i s crtanjem, grafikom, umjetnošću grafičke reprodukcije, koja postoji i kao karikatura, novinski crtež, u što je sve utkana društvena kritika. Tu je i Francisco Goya, u tom ogromnom bazenu. Našao sam u svima njima neku veliku obitelj i jako se dobro tu osjećam. Zatim sam u sve te utjecaje ubacio još i videoigre, a tu ulazi i glazba pa čak i folklor, tradicija narodnih tekstilnih uzoraka, to mi je jako estetski potentno, lijepo, narativno i slojevito. Ponekad ne znam otkuda bih uopće krenuo!

NACIONAL: Izloženi ciklus je vrlo ujednačen iako je nastajao par godina. Koliko vam treba vremena za pojedini rad, ovisno o tehnici?

Ne dugo, ali mnogo radim na pripremama, skicama, crtežima… radim male akvarele, crteže, imam mnogo blokića za crtanje. Imam puno faza jednog rada, od skice u ugljenu, tušu do biranja boja, tako da sam pred glavno slikanje gotovo spreman za rad u jednom dahu. Jedan akvarel nastaje u tjedan dana, a velika uljana slika unutar mjesec dana.

NACIONAL: Draž vaših radova jest da su jako slojeviti, uz mnogo malih detalja, mikro-prizora, priče u priči, međutim, nisu pretrpani i nerazgovijetni, ne vidim u njima „strah od praznine“ koji bi skrivao nesigurnost ili nedostatak inspiracije, više me podsjećaju na filmske kadrove i scene…

Da, to mi je i bila ideja jer sam često razmišljao o umjetnosti s margine, kao marginalna umjetnost, gdje je u centru jedan glavni motiv ili prizor, a na margini se događaju stvari koje zapravo pričaju o tom centralnom motivu. Naime, na Columbiji sam pohađao i kolegij iz srednjeg vijeka, gdje se dosta o tomu učilo, posebice o načinu kako je pisana Biblija: teče glavna priča, a onda su sa strane „naškrabali“ asocijacije što su im padale na pamet, a zapravo te asocijacije sa strane mnogo više govore o duhu vremena. Tako sam i ja započeo slikati zgrade, recimo, stambenu zgradu u Sigetu i onda oko nje moje asocijacije na tu zgradu. Tako se stvaraju dvije realnosti: glavni tekst Biblije, što je zapravo repetitivno u svim izdanjima Biblije, a sa strane ono što je neslužbeno, kao neka mala diverzija ili dekonstrukcija. Tako i u mojem slikarstvu dolaze pričice koje su ponekad važnije od glavnog prizora grada.

NACIONAL: Koje ste još predmete ili kolegije pohađali na Columbiji, koji možda nisu kod nas na Akademiji prisutni ili su vam bili posebno zanimljivi?

Oduvijek sam volio filozofiju i napokon sam mogao ići na predavanja iz čiste filozofije. Uvijek sam čitao filozofska djela, volim takve „šifrirane“ tekstove, tako da sam 2018./ 2019. kod profesorice Katje Vogt na koncu išao na dva kolegija kroz dva semestra, na „Helenističku filozofiju“ i „Aristotela“. Njezina grupa predmeta zapravo se zvala „Ancient Epistemology“, gdje su se obrađivali predsokratovski filozofi do kasnoantičkih platonista. Ta znanost o znanju mi je bila vrlo zanimljiva, a pričao sam s profesoricom i dosta o umjetnosti pa sam napisao seminar o skepticizmu u umjetnosti ili „Umjetnost i skepticizam“: kako biti umjetnik po principima skeptika i bez nekih dogmatskih vjerovanja. Razgovori s nekime tko je osim profesora i vrhunski filozof poput nje su mi jako značili, gdje nemate samo predavanje bez interakcije kao kod nas. Bilo mi je omogućeno da uđem u filozofiju kao struku i da „iz nje“ promatram umjetnost kroz drugi način. Postmodernu mi je predavala poznata kritičarka i teoretičarka umjetnosti Rosalind Krauss. Slušao sam mnogo i povijest umjetnosti, ali i povijest koja me oduvijek zanimala, a nisam imao prilike posvetiti se tomu ranije. Uzeo sam kolegij iz Drugog svjetskog rata, ali iz perspektive komunista, Rusa, različitih svjetskih komunističkih pokreta poput Kine, Kube, Poljske, dakle, ne iz perspektive Zapada. Uživao sam tamo na fakultetu, samo sam čitao i čitao, manje sam se čak bavio slikarstvom od drugih.

NACIONAL: Ma nemojte. Kako vam je to uspijevalo?

Drugi su se više mučili oko slikanja, a ja baš nisam puštao profesore da me nešto previše uče, išao sam više u teoriju koja mi je nedostajala. Tamo je sve to moguće.

NACIONAL: Čini mi se da je za dobrog umjetnika vrlo važno proučavati djela iz drugih srodnih područja kako biste dobili potreban kritički okvir, izvan metijera, i da upoznate starije koncepte i ideje o i u umjetnosti iz teorije i sociologije umjetnosti, ne samo filozofije?

Da, to jako pomaže. Filozofija mi je pomogla da i u nekim jednostavnim stvarima vidim neka nova značenja, i na taj način mi se pojednostavio rad. Ti drugi sustavi i discipline su jako važni, i to mi je stvarno nedostajalo u Zagrebu na Akademiji. Na Columbiji sam dobio u obrazovanju potrebnu multidisciplinarnost. Umjetničko mentorstvo je teško zapravo definirati i mislim da je ono svugdje u svijetu pomalo podložno sumnji. Ali klasično humanističko obrazovanje jest konkretno znanje, a umjetnost je često neuhvatljiva, sve što vam mentor kaže može biti i ne mora.

‘Pomogla mi je izolacija i od toga sam profitirao. na on-line izložbama počeo sam prodavati prve slike’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko vam je trebalo hrabrosti da se odlučite otići u New York?

Zapravo malo jer se sve to slučajno dogodilo. Samo to što su me primili na Columbiju je bilo dovoljno čudo. Hrabrost je došla tek kasnije kad sam shvatio gdje sam pa kad sam završio faks, i kad sam shvatio da sam si, ono – Isuse Kriste – promijenio život. Tada shvatite da tako sada izgleda vaš život.

NACIONAL: U kojim kvartovima ili područjima NY-a najčešće boravite i, naravno, živite?

Najčešće idem u China Town, Lower East Side, East Village i Williamsburg, a živim u Greenpointu u Brooklynu.

NACIONAL: Koje predrasude su vam o New Yorku i Njujorčanima splasnule ili se pokazale točnima? O mentalitetu, načinu života…

Mislimo da su oni više cool nego što zapravo jesu. I kada sam sad sretao ljude po Zagrebu, mislili su da sam u nekom stanju hypea ili visoke nabrijanosti, kao, tobože Njujorčani. Ali ja to nisam. Zapravo: sve naše predrasude o njima su istinite. Zato što su se toliko medijski reklamirali, napumpali i eksponirali da je sve zaista istina. Sve što vidimo na filmovima i pomislimo da nije istina – istina je. Oni zaista jesu živčani, „stresirani“, ubrzani, ne mogu doći k sebi, svi idu psihologu, nerijetko su na nekim tabletama… ekipa je tamo takva. Zapravo malo previše znamo o njima iz medija, a oni baš idu na to, to je u njihovoj kulturi, da se sve pokazuje, šalje u eter, na mreže, na TV; oni su sve što misle stavili u filmove, za razliku od nas. Njima ništa nije glupo. Nikada nisam upoznao jednu naciju oko koje su te predrasude i stereotipi toliko istiniti. Vole raditi cirkus iz običnih stvari.

NACIONAL: Vaši su radovi vrlo duhoviti, sarkastični i analitički, uz jaku kritičku notu prema stvarnosti koja vas okružuje. Kako vas percipiraju u NY-u s obzirom na njihovu jaku političku korektnost? Pojašnjavate li zato neke detalje u malim crtežima i oblačićima u slikama?

Mislim da sam se dobro istrenirao u korektnosti. Čak sam najmanje korektan od svih njih tamo oko mene, ali nikada me nitko nije prozivao. Imam dobar način da sve što hoću reći kroz slike zapakiram i budem smiješan, da se zezam i budem ironičan, ali bez da ikoga uvrijedim. Mislim da se često ta politička korektnost odnosi baš na njih međusobno i da je to ta američka kultura, a da mi koji smo „izvana“ u tomu ne sudjelujemo. Tu su još neki podslojevi značenja koje mi ne vidimo. S druge strane, nikada nisam radio neke fore na temu crnih Amerikanaca ili se rugao gej ljudima, zato ne vidim zašto bih imao problema. Oni, naravno, pretjeruju u tomu jer ih pogađaju neki slojevi koje samo oni razumiju ili ih pogađaju u živac, i to je samo njihova kultura; od pitanja klanova i supkultura koje su ugrožene do činjenice da to nema veze s nama koji dolazimo iz Europe ili istočne Europe, kako me oni vide, i meni je to skroz u redu. Oni znaju da ih ja ne ugrožavam na bilo koji način.

NACIONAL: Biste li imali problema s ciklusom u kojemu se bavite s obespravljenim ili potlačenim Indijancima, Native Americans?

Imao bih, apsolutno. To bi trebalo jako pametno etički napraviti, ali to je isto teško jer su u Americi umjetnici ipak bogati ili teže tomu. Ako biste radili motive ubijenih Indijanaca i prodavali te slike u galeriji za više desetaka tisuća dolara, na to bi se gledalo kao na profit na njihovoj nesreći i stradanju, razumijete? Ta razlika u novcu i profitu čini političku korektnost još nabrušenijom jer je u svemu jako mnogo novca.

NACIONAL: Koliko je bilo teško živjeti u NY-u u periodu izolacije i pandemije? Kako se to odrazilo na vaše slikanje i pohađanje nastave?

Tada sam baš završavao fakultet i imao sam više vremena za pisati seminare. Počeo sam šetati po gradu, družiti se s ljudima koji su ostali, čak su i neki galeristi koji su inače jako zaposleni odjednom bili dostupni pa sam ih imao priliku upoznati. Pomogla mi je izolacija i ja sam od toga profitirao! Bio sam više prisutan i on-line kada su počele on-line izložbe na kojima sam počeo prodavati prve radove i to mi je donijelo još novih izložbi. Nisam previše paničario. Amerikanci su oko svega toga radili mnogo veću paniku nego što je trebalo; nekim Amerikancima je to najveća trauma koju su ikada u životu doživjeli. Selili su se iz grada, djeca na kampusu su bila izbezumljena… kao da ih napada Godzilla ili izvanzemaljci.

NACIONAL: Evo dobrog motiva za art!

Pa da, izvanzemaljci napadaju NY! Imam i u ovim djelima u Galeriji Račić neke demone iznad grada i slično. Oni su inače stalno opsjednuti nekom Apokalipsom, čak i u filmovima, stripovima. Kada malo razmislite, oni su zapravo dosta ratoboran narod i toliko su zasićeni svojim sustavom da bi najradije da ih napadnu alieni, sve unište i da mogu početi iz početka. Ali o tome naravno već svi znamo jako puno, zanimljivo mi je samo vidjeti tu državu iznutra, nakon što sam je toliko dugo promatrao izvana.

NACIONAL: Do daljnjega ipak ostajete živjeti u New Yorku?

Da. Moram odraditi neke dogovorene izložbe i naslikati nove slike. Na ljeto ću imati izložbu u galeriji James Fuentes, a onda ću izvaditi zelenu kartu i pokušati biti između Zagreba i NY-a. Nema smisla tamo emigrirati, dosta sam fleksibilan.