Igor Štimac i Tonči Gabrić bili su veliki prijatelji. I u Hajduku i u reprezentaciji. Zajedno su pisali povijest Hajduka u Ligi prvaka, zajedno su ušli u knjige kao jedna od najboljih generacija u povijesti. 

Tonči je preminuo u 63. godini, a Štimac se od njega oprostio emotivnom porukom.

Naslovnica

– Prijateljstvo nadilazi smrt. Stvorene uspomene nikad neće biti zaboravljene i stvoriće trajni dojam na one koje su ostavile iza sebe. Opraštanje nije za nas prijatelju dragi. Umjesto toga , reći ću da se radujem našem ponovnom susretu, tamo gore u Njegovom kraljevstvu! Budi blagoslovljen u sljedećem životu kao śto sam i ja bio u ovom poznavajući te ! Zbogom legendo naša – napisao je Štimac.

Igor i Tonči bili su suigrači na legendarnoj utakmici protiv Dinama 1995. godine. Gabrić je zaradio crveni karton, Dinamo je imao slobodan udarac, a na gol je morao stati – Štimac.

–  Tonči, di ću stat? Oću ostat u svom kantunu? – legendardne su rečenice Štimca kazane u trenutku kada ga je TV kamera uhvatila dok navlači vratarske rukavice ispred klupe Hajduka.

Slobodan udarac pucao je Igor Cvitanović, a lopta je prošla pored gola. Štimac je ostao u svom kutu.

– Bio sam kapetan i morao sam preuzeti odgovornost. Ali, nisam slučajno uzeo rukavice i stao na gol. Kao mali sam trenirao rukomet i bio sam golman. U 15. godini sam branio za rukometnu reprezentaciju, bio sam siguran da ću biti rukometni golman, no prebacio sam se na nogomet – otkrio je Štimac.