Igor Štimac, bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, od tvrtki povezanih sa Zdravkom Mamićem primio je najmanje 300 tisuća eura, i to na poseban račun otvoren u jednoj švicarskoj banci, doznao je Nacional. Štimčevo ime pojavilo se u sudskom spisu u sklopu druge optužnice protiv Mamića i njegovih bliskih suradnika koja već mjesecima čeka potvrdu Vrhovnog suda, a prethodno su ga dvaput ispitali istražitelji. Njima je Štimac potvrdio ove transakcije. Ovaj dosad nepoznati detalj baca novo svjetlo na odnose snaga u hrvatskom nogometu i dodatno produbljuje sumnje u motive svojevremenog “pakta” između Mamića i Štimca, kada su od nominalno žestokih protivnika u borbi za prevlast u HNS-u odjednom postali saveznici. Štimac je tada preuzeo reprezentaciju i vodio je nešto dulje od godinu dana, uz vidljivo zatopljenje odnosa s Mamićem, no potom je u listopadu 2013. godine naglo smijenjen “u avionu” – kako su to opisivali sportski novinari – dok je formalno sam uručio ostavku. Priljev 300 tisuća eura na njegov švicarski račun, i to u trima uplatama po 100 tisuća eura, zabilježen je neposredno nakon toga.

Švicarski i hrvatski istražitelji naišli su na ove transakcije prije dvije godine, kada su uspjeli probiti zamršenu mrežu poslovanja niza off-shore tvrtki preko kojih su, kako stoji u optužnici, Zoran i Zdravko Mamić, Zdravkov sin Mario Mamić, Damir Vrbanović, Sandro Stipančić, Nikky Arthur Vuksan i Igor Krota izvlačili novac iz Dinama na ime nepostojeći posredničkih usluga u transferima desetaka igrača. Koristeći institut međunarodne pravne pomoći, detaljno je rekonstruiran tijek novca i došlo se do spoznaje o najmanje 144 milijuna kuna, za koliko je po tvrdnjama USKOK-a ova zločinačka organizacija oštetila zagrebački klub. Pravni stručnjaci ovu optužnicu smatraju još “ozbiljnijom” od prve, zbog koje je Mamić osuđen na šest i pol godina zatvora, prije svega zato što je većim dijelom temeljena na papirnatim tragovima i dokumentima, a znatno manjim na iskazima svjedoka. Mamićevi odvjetnici zasad su se odlučili na taktiku odugovlačenja procesa tako što su podnijeli zahtjev za izdvajanjem doslovno svih iskaza iz spisa jer prilikom njihova davanja nisu bili prisutni odvjetnici obrane; premda je Vrhovni sud u sličnim slučajevima redovito odbacivao zahtjeve u vrlo kratkom roku, u ovom slučaju na njegovu odluku čeka se punih osam mjeseci.

Štimac je ispitivan u dva navrata jer je pri prvom susretu s istražiteljima tek doznao da su otkrili prijenos 300 tisuća eura s računa tvrtke Marija Mamića i stoga zatražio dodatno vrijeme za konzultacije. Na drugom ispitivanju potvrdio je istinitost podataka i objasnio da se radilo o pozajmici koju je uredno vratio. Stoga nije bio predmetom posebnog zanimanja USKOK-a jer se ova služba koncentrirala prije svega na poslove i transakcije klana Mamić koji su bili pravdani navodnim posredničkim uslugama, a ne pozajmicama ili transferom novca koji je tako bio obrazložen.

Veći dio proteklih dvaju desetljeća Mamić i Štimac percipirani su kao dva antipoda, kao ogledni primjer tipičnog hajdukovca i dinamovca te rivalstva, odnosno animoziteta koji iz toga proizlazi. U različitim fazama povijesti njih dvojica bili su ljuti neprijatelji u borbi za prevlast u Hrvatskom nogometnom savezu, osobito kada je sredinom dvijetisućitih Štimac imao ulogu u upravljanju Hajdukom i kada je nešto kasnije pokušao preuzeti HNS na famoznoj skupštini, zapamćenoj po Mamićevu uzviku “Nećeš, razbojniče!”. Ta skupština nekoliko godina kasnije na Štimčev zahtjev i službeno je potvrđena kao nezakonita, no ovaj je u međuvremenu izgubio interes za to.

Prvi veliki okršaj između njih dvojice zbio se kada je Hajduk osvojio posljednje dvije titule prvaka 2004. i 2005. godine, uz teške Mamićeve optužbe o prijetnjama i kupovini sudaca. Odmah nakon toga Mamić je ponovno uspostavio dobre odnose s tada najmoćnijim sucem Željkom Širićem koji je prošlog mjeseca počeo služiti četverogodišnju zatvorsku kaznu zbog teške korupcije, pa su naglo nestale njegove primjedbe na suđenje, dok je Dinamo pod njegovim vodstvom krenuo u potpunu okupaciju svih struktura nacionalnog saveza. “Siguran sam da će Štimac u trenerskoj karijeri ponovno voditi Hajduk, ali i Dinamo i Hrvatsku”, kazao Mamić u trenutku primirja, kada je njegov rival napokon otišao iz Hajduka. “Naravno da se mogu zamisliti u Maksimiru”, odgovorio mu je ovaj.

Dvije godine kasnije Štimac je osvojio Udrugu prvoligaša, smijenivši Mamićeva suradnika Damira Vrbanovića, no to nije dugo trajalo pa se 2011. godine odlučio za udar na HNS. U žestokoj akciji lobiranja, u kojoj mu je između ostalog pomogao Reno Sinovčić, zadarski kontroverzni poduzetnik suočen s raznim optužnicama, prikupio je dovoljno glasova za smjenu Vlatka Markovića, no Mamićev lobi bio je jači i uz pomoć jednog delegata s nevažećom vjerodajnicom ipak osvojio vlast. Dinamov gazda tada je cijelu konferenciju od sat i pol vremena posvetio upravo Štimcu i otkrivanjem njegova “dosjea”.

“Morate se sramiti što ste od Štimca napravili papu Ivana Pavla Drugog! Dnevno varate četiri milijuna ljudi. Jesam li ja izbacio Alku Vuicu iz diskoteke? Jesmo li ja i HNS tukli suca Jedvaja, provodili nasilje nad igračima, je li Zdravko Mamić u stečaj poslao sportsku kladionicu i na cesti ostavio djelatnice, jesmo li mi u sudskim sporovima s Asanovićem, Ivaniševićem? Jesu li HNS i Zdravko Mamić palili bengalke na Poljudu? Jesmo li mi tukli konobare, tukli se u disku, bježali s mjesta prometne nesreće, osporavali Blaža Sliškovića, legendu, da je ikada trenirao Hajduk, a doveo ga je Igor Štimac?” upitao se Mamić. Uslijedio je period hiberniranja, a potom novi veliki obrat i Štimčevo imenovanje za izbornika reprezentacije, uz zagrljaje s Mamićem koje je konsterniralo dobar dio sportske javnosti i kod njegovih kritičara prozvano je “paktom s Luciferom” te posprdno opisivano uzrečicom “Hoćeš, razbojniče”. Zabilježena je i Štimčeva nedavna izjava da “on i Zdravko Mamić svojom energijom zajedno mogu pomaknuti brdo”. Premda ima respektabilnu igračku karijeru, Štimac kao trener nije zabilježio spektakularne rezultate, dapače. Posljednji angažman imao je u katarskoj Al Šahaniji, u kojem je u jedanaest utakmica na klupi zabilježio tek jednu pobjedu, a prije toga je u iranskom Sepahanu pobijedio u samo trima od 21 utakmicu te ispao iz prve lige. U medijima su se konstantno pojavljivale spekulacije o “interesu engleskih i ukrajinskih klubova”, ali po njegovu vlastitom priznanju nikada nije dobio ponudu. Posljednjih mjeseci koncentriran je na kritiziranje stanja u Hajduku, u kojem po općem konsenzusu politike i navijača nije dobrodošao.

Štimac je za Nacional potvrdio da je primio novac. “Ti navodi su točni. Kada mi je sin diplomirao na studiju u Švicarskoj, neposredno nakon toga planirao je raditi u Dubaiju. Ondje je s još nekim prijateljima namjeravao otvoriti hedge fond. Za svoj suvlasnički dio trebao je uložiti osnivački kapital. Taj novac sam mu obećao i to iz očekivanih prihoda nekih svojih tvrtki. Međutim, neke su se poslovne transakcije otegle i zakomplicirale pa sam zamolio Marija Mamića kratkoročnu pozajmicu. On mi je izišao ususret i posudio mi novac tijekom 2014. Radilo se o 300 tisuća eura. Sve se može evidentirati preko bankovnih računa, a novac sam naknadno uredno vratio. I to je sve. Mogu samo naslućivati tko je sada zainteresiran da se o tomu piše. S priličnom sigurnošću čini mi se da se radi o interesima osoba povezanim s udrugom Naš Hajduk koja me želi pokušati kompromitirati mojim kontaktima s obitelji Mamić jer kritički govorim o njihovu ponašanju”.

Štimac je za Nacional pojasnio i da su planirani prihodi koje spominje povezani s njegovim nekretninskim poslovima. On je tijekom 2007. kupio velike površine zemljišta koje je upisao u trima različitim tvrtkama u kojima je bio suvlasnik. Jednu od tih tvrtki prodao je Đuri Gavriloviću. Drugu je prodao tvrtki Zagorje tehnobeton. Zbog poslovnih problema u koje je upala, ta tvrtka još uvijek nije mu isplatila kompletnu kupoprodajnu cijenu. U trećoj tvrtki nalazi se otprilike 50 tisuća četvornih metara zemljišta u kojoj je Štimac suvlasnik s još nekim inozemnim investitorima. Tvrtka je prodana 2007. za 6 milijuna eura, ali 4,2 milijuna eura kupoprodajne cijene još nije isplaćeno zbog sporne žalbe na lokacijsku dozvolu za građenje shopping centra Dioklecijan koji se ondje trebao graditi. Spor je, kako izgleda, nakon šest godina okončan. Štimac je i dalje suvlasnik u tom projektu. On je naveo kako Mamićeva kratkoročna pozajmica nije dio spisa koji se vodi kao sporni dio poslovanja Mamićeve tvrtke u Švicarskoj.