Penjem se po stubama na Rokov perivoj. Razmišljam o tome kako sam prestao pratiti ikakve kulturne događaje, ne idem više u kazalište, ne idem na otvorenja izložbi, ne idem na promocije knjiga. Gori sam nego u vrijeme korone. Zašto je to tako, otkud ta apatija?

Ulazim u vrt vile na Rokovom perivoju u pomalo mističnom ozračju noći. U toj vili nalazi se centar za likovni odgoj Grada Zagreba. Ovdje se održava izložba umjetnika Damira Sokića. Toj izložbi, između ostalog, privukao me njezin naziv: “Stigla je zima.”

Izložba se održava na katu vile. Prostor je to kao da si ušao u neki stari stan na Gornjem gradu. Izložba je postavljena u toj jednoj sobi. U hodniku se u loncu kuha vino. Nekoliko postarijih slikara okupljeno je oko umjetnika Damira Sokića, nagovaraju ga održi govor i tako otvori tu izložbu. Sokić je rođen 1952. u Novoj Gradiški. Slikarstvo je diplomirao u klasi profesora Nikole Reisera. Od 1977. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice za slikarstvo profesora Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Skoro deset godina živio je i radio u New Yorku, dobio mnoštvo nagrada. Od 1999. stalno je zaposlen na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dok ga gledam, pomišljam što je sve taj čovjek prošao na svom umjetničkom putu. Živio je i stvarao u sedamdesetima, osamdesetima, godine su to kad je umjetnost nešto značila, godine su prema kojima sam vječno nostalgičan. Sve više u meni raste znatiželja što umjetnik koji je sve to prošao misli o ovom današnjem dobu, tako bljutavom, nepovoljnom za ikakvu umjetnost. Zanima me kako čovjek koji je stvarao u sedamdesetima i osamdesetima uopće može naći ikakav motiv da stvara u ovom današnjem tako bezličnom dobu kada više nikoga ništa ne zanima, svi samo bulje u mobitele, danas je, evo, glavna tema kako se pjevač Mile Kekin našao u kafiću s Nikicom Jelavićem. Nekad je njegova grupa Hladno pivo mojoj generaciji nešto značila. A danas… Umjesto da slušamo Kekinove pjesme, raspravljamo o njegovom susretu s Nikicom Jelavićem. Jedina umjetnost koja još može zainteresirat širu publiku je satira, karikatura. Slično je bilo i pred Drugi Svjetski rat, pročitao sam u knjizi Thomasa Manna ‘Razmatranja nepolitičnog čovjeka’.

Privatna arhiva

Krećem razgledavat Sokićevu izložbu. Na zidu je izloženo nekoliko reljefa izrađeno od keramičkih pločica. Bjelina ništavila. Onda dolazim i do slike koja me privukla ovoj izložbi. Ta slika tako mi je nekako poznata, tako je retro, tako priziva majstore iz prijašnjih desetljeća. Iz nje isijava ta neka retro snaga, kao kad gledaš božićne čestitke kakve su se izrađivale pedesetih, šezdesetih. Jedan od onih trenutaka kada mi stariji sjetno uzdahnemo i kažemo: nekad je sve bilo bolje.

Do mene je stao nešto mlađi slikar Luka Kušević.

“Ova slika… tako mi je nekako poznata.”, kažem mu.

“Pa to je Maljević.”, odvrati on.

“Kako Maljević… Pa koliko vrijedi ta slika, pa netko će je ukrast… Znači Sokić je izložio Maljevićevu sliku… Sigurno ju je kupio na nekoj aukciji dok je živio u New Yorku….”, istinski sam se uzbudio.

“Ne… To je on naslikao istu sliku. Maljevićevu Jutro u selu nakon snježne oluje.”

Trebalo mi je par trenutaka da razmislim.

“Čekaj, on je znači u likovnoj umjetnosti upravo napravio ono isto što je napravio onaj neki lik u poznatoj Borhesovoj priči… Lik koji je prepisao čitavog Don Kihota i objavio ga pod svojim imenom. Objavom tog romana u sasvim nekom drugom vremenu, dao je samim time i sasvim novi kontekst tom romanu, savim novo čitanje! A onda je to mađarski pisac Esterhazy napravio u stvarnosti. Prepisao je u potpunosti priču Danila Kiša Slavno je za otadžbinu mreti i potpisao je svojim imenom!”, rekao sam.

“Pa, eto. To ti je to.”

“Ovo je tako odvratno, isprazno doba da kad sjednem za stol brzo izgubim volju za pisanjem ikakvog romana. Možda ću ja sad jednostavno počet prepisivat Čarobni brijeg Thomasa Manna i objavit ga pod svojim imenom!”, osjetio sam nalet inspiracije.

“Pa napravi to, ionako je sva umjetnost mrtva. Sad smo u vladavini tehnokracije.”, bezvoljno je odvratio slikar Luka.

Foto: Nikša Lalin

Nismo mogli nastavit poticajni razgovor jer je Sokić na kraju ipak odlučio održati uvodni govor. Nažalost, bio sam predaleko, pa ga nisam mogao dobro u cijelosti čuti. Dobro sam čuo, u novinarsku bilježnicu zapisao jedino kad je izgovorio:

“Bezlični ljudi bauljaju po Adventu, a šačica vas koji ste večeras došli ovdje pokazali ste da još uvijek volite umjetnost.”

Nakon otvorenja, nas nekolicina povukla se u sobu ravnatelja likovnog centra, Nikše Lalina. Tamo smo nastavili piti kuhano vino, razgovarati o umjetnosti. Ali na jedan tako depresivan, umoran način. Među nama je jedino energijom odudarao Damir Sokić. On se očito u onim po umjetnost potentnim vremenima toliko napunio tom nekom energijom da mu je kao devi u grbi potrajala sve do ovih današnjih, sušnih dana. Prilazim Sokiću s rastvorenim novinarskim blokom u ruci, priznajem mu da sam slabo čuo njegov govor na otvorenju. Pitam ga može li mi dati neku snažnu, potentnu izjavu za novinski tekst. On me promotri, prstima protrlja obraze i kaže:

“Napiši: Pun mi je k…. muzeja, galerija, kustosa. Zato sam i odlučio izložbu imat u ovom intimnom, predivnom prostoru Likovnog centra u kojem sam i sam nekad ljude podučavao crtanju. Sentimentalno sam vezan za ovaj prostor, obožavam ga. Trudim se doći na svaku izložbu koju ovdje organizira Nikša Lalin… Volim ovakve intimne prostore. U vrijeme korone izlagao sam u vlastitom stanu, za nekoliko ljudi.”

Zapisujući te njegove riječi, pomislio sam kako je savršeno pogodio duh današnjeg vremena, bolje rečeno nas posljednjih Mohikanaca koji se još bavimo umjetnošću, književnošću. Većina nas se ima potrebu skloniti daleko od bučne gomile koja ionako više ne mari za naš rad. Možda i pisci opet uskoro počnu izdavat samizdate za par ljudi. U strahu da će diktatura ništavila pojesti i njihovo djelo kao što svakodnevno jede dnevno političke događaje. Danas su u fokusu diktature ništavila Kekin i Jelavić, sutra će biti već netko drugi. Ministrica kulture Nina Obuljen ili koja već marioneta na pozornici ovog putujućeg, nestajućeg kazališta zvanog Suvremeni život.