Predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica Karačić u nedjelju je za N1 govorila o stanju u sustavu socijalne skrbi u kontekstu institucionalnog smještaja za djecu, a posebno nakon slučaja šestogodišnje autistične djevojčice čija je sudbina još uvijek neizvjesna.

Apel psihologinje Centra za socijalnu skrb Zagreb Valerije Kanđere urodio je plodom nakon što je 36 institucija odbilo smjestiti šestogodišnju djevojčicu s autizmom kojoj je potreban privremeni smještaj zbog obiteljske situacije. Štefica Karačić smatra da bi se za djevojčicu pronašlo mjesto u svakom slučaju: “Na intervenciju Ministarstva sigurno bi se našao smještaj. Bilo je samo pitanje trenutka, ali dijete bi bilo zbrinuto. Nažalost, u redovnim se postupcima pokušava osigurati mjesto i onda dijete odvesti na smještaj i onda to izgleda ovako kako je kolegica Kanđera rekla. Šalje se niz mailova i zahtjeva i onda se čekaju odgovori. U pravilu dolaze odbijenice, mjesta nema dovoljno, ogromni su problemi u praksi što se tiče smještaja.”

Istaknula je da stručnjacima takve situacije teško padaju i da oni također dođu do točke kad to više ne mogu podnositi. Komentirajući izjavu ravnateljice Hrvatskog zavoda za socijalni rad Tatjane Štritof koja je rekla da su sva djeca, koja trebaju, trenutno zbrinuta, Štefica Karačić je istaknula: “Pitanje je što znači – trebaju biti zbrinuta. Ako se radi o ugroženoj sigurnosti djeteta, ono će onda negdje biti smješteno i zbrinuto. Ali postoji određeni broj djece gdje se predviđa da će biti potreban smještaj za djecu koja su u obradama i sudskim postupcima, i to se ne može reći da sva djeca koja trebaju biti zbrinuta, jesu zbrinuta jer se za dio njih ne zna tko će ih i kad primiti.”

Dodala je da je analiza Ministarstva u veljači ove godine govorila da postoji oko 500 djece koja su u potencijalnim potrebama smještaja, što ne znači da su svi trebali smještaj u domu. “Dio je to trebao, oko stotinu njih. Međutim, zabrinjava činjenica da zbog čekanja na smještaj od tih stotinu je značajna brojka bila u obitelji gdje nemaju adekvatnu skrb i to treba ozbiljno uzdrmati sustav”, naglasila je za Dnevnik N1 televizije.

Nije se, poručuje, išlo na jačanje udomiteljstva. “Deinstitucionalizacija je krenula 2012. nepripremljeno, na tragu preporuka iz Europe. To nije trend u Hrvatskoj, poželjno je i u interesu djece živjeti u obitelji, svi će se s tim složiti. Ali moramo biti realni. Domovi se jesu institucionalizirali što znači – smanjen je broj kreveta za smještaj djece, ali te zgrade postoje, te sobe postoje i ne znamo zašto Ministarstvo ne analizira stanje i ne iskoristi te prostore za smještaj. Ne možemo ovu situaciju promatrati kao problem socijalnog rada niti domova, uvijek se pokušava reći da centri previše izriču žurnih mjera pa su domovi pod pritiskom”, zaključila je.