U sklopu Crvenog ciklusa sa Zagrebačkom filharmonijom 19. travnja svirat će violinist Stefan Milenković, jedan od najboljih na svijetu, koji je u Lisinskom zadnji put nastupao 2017. godine. Dirigirat će Dawid Runtz, a Milenković će svirati „Koncert za violinu i orkestar u g-molu“ Maxa Brucha.

Stefan Milenković rođen je 1977. u Beogradu, u obitelji klasičnih glazbenika, prvi nastup imao je s tri godine, a s orkestrom kad mu je bilo šest.

Najmlađi je student koji je ikad diplomirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu – imao je samo 19 godina – a profesionalni studijski program završio je na prestižnom Julliardu. Svirao je za važne osobe poput Ronalda Reagana kada je imao samo deset godina i Mihajla Gorbačova godinu dana kasnije. Sa samo 14 godina Stefan je nastupao za papu Ivana Pavla II., a kao 16-godišnjak održao je svoj tisućiti koncert. Osim brojnih koncerata klasične glazbe, nastupao je s rock grupom Gorillaz, a ima i pet nominacija za prestižnu nagradu Grammy. Osim što svira, Milenković se posvetio i pedagoškom radu pa često održava radionice, masterclassove, podržava mlade talente i uči od njih.

NACIONAL: Nastupit ćete u Lisinskom sa Zagrebačkom filharmonijom i dirigentom Dawidom Runtzom. Kakva su vam iskustva sa Zagrebačkom filharmonijom? Dugo niste svirali u Lisinskom…

Uvijek me vežu najljepše uspomene s koncerata sa Zagrebačkom filharmonijom, zaista, i zbog odličnih muzičara i zbog publike u Zagrebu koja je srdačna i koja voli i poznaje muziku. A sve to u Lisinskom. Lisinski je jedna divna dvorana, uvijek sam se tu osjećao dobro.

NACIONAL: Izvest ćete Bruchov „Koncert za violinu i orkestar u g-molu“. Zašto ste se odlučili baš za tu skladbu?

Prije dvije godine sam snimio taj koncert pa sam s organizatorima odlučio da u Zagrebu odsviram baš skladbu iz tog koncerta, jednog od najljepših za violinu, monumentalno djelo, romantično, u jednoj moćnoj, ali emotivnoj simbiozi violinista, solista i orkestra.

NACIONAL: Beethovena i Brucha svirate često, a sa Slovenskom filharmonijom snimili ste i album s njihovim skladbama. Postoje li neki kompozitori koje preferirate ili volite mijenjati repertoar?

Naravno, volim mijenjati repertoar, volim muziku, volim umjetnost, volim violinu i sviđa mi se svirati različite kompozicije, različite skladatelje, jer to je odmah i različita vrsta izraza kroz koje govorim s publikom, pokazujem ono što imam u sebi. U tom smislu moramo imati raznovrstan izraz i ciljati raznovrstan repertoar, pa mi je teško reći imam li preferenciju prema nekom skladatelju, to je kao da me netko pita preferiram li jedno jelo nad drugim. Ako generalno voliš hranu, sve kuhinje će ti biti fine.

NACIONAL: Niste snimili previše albuma, koliko volite takav način sviranja u studiju ili dvorani za snimanje? To mi se čini odličnim načinom očuvanja snimki, ipak album ostaje zauvijek. Planirate li skoro snimiti neki CD?

Snimka bi, naravno, trebala biti jedan dokument nastupa, a ne samo programa. Vrlo je bitno da se u toj snimci osjeti umjetnik, strast, sve je to bitno, a ne puko interpretiranje nota koje može svatko. Ono što ne može svatko jest prodrijeti u tu snimku kao umjetnik. Snimio sam dosta CD-ova, a u planu su još neki.

NACIONAL: Cijeloga života, doslovno, svirate violinu. Prvi nastup imali ste sa svega tri godine, je li vam potrebna samodisciplina za svakodnevno vježbanje ili je to navika, velika ljubav prema glazbi?

Naravno, za bilo kakav uspjeh, posebno za konstantu, za dosljednost, najvažniji su disciplina i postojan rad, ljudi oko vas koji vas bodre, koji vam daju podršku. Ljubav prema tome što radimo je neophodna, ali bez rada i discipline nitko nije uspio. To je apsolutna neophodnost. Talent vas može negdje dovesti, ali za pravu karijeru to nije dovoljno.

NACIONAL: Ima puno dobrih glazbenika, ima i onih koji solidno sviraju, čak i više instrumenata, no malo je onih koji su među najboljima poput vas. Što je potrebno da bi netko bio odličan violinist? Što mislite, što je presudilo kod vas da budete tako dobri?

Kao što sam već rekao, mislim da su to prije svega ogroman rad i disciplina, ali ima i drugih faktora. Za uspješnu karijeru treba imati osobnost, neke karakterne osobine, a sve to treba se kombinirati uz vaše biće i stopiti se s onim što radite. Nije jedna stvar, već kombinacija mnogih faktora, uključujući i afinitet prema muzici, talent, karizmu, izgled, ponašanje s ljudima, sve to igra ulogu da biste bili kompletan paket.

Danas je teško izdvojiti se iz gomile, puno je vrsnih umjetnika, a najviše ih razlikuje osobnost. To je ono s čime se ljudi mogu poistovjetiti, što je interesantno.

NACIONAL: Osjećate li ponos kad stanete na pozornicu, pred publiku? Kakav je to osjećaj kad vidite da ste u publici izazvali lijepe osjećaje?

Naravno da je divan osjećaj izaći na scenu. To je jedan vrlo uzbudljiv trenutak, kada je sve upereno prema publici, otvoreni ste za komunikaciju, za muziku, za razmjenu energije. Kada uspijemo u tome, u svim tim iščekivanjima, ljudi to cijene i prepoznaju vaš trud, a to je onda fenomenalan osjećaj, neopisiv.

NACIONAL: Svirali ste i za važne ljude, predsjednike, okrunjene glave, pape. Ispred koga biste danas željeli svirati?

Imao sam priliku svirati za mnoge važne ljude koji su u vrijeme gigantskih promjena u svijetu zaista bili giganti. Danas najviše volim svirati za „obične“ ljude, za vas, za publiku. Tehnologija, umjetna inteligencija i razni drugi utjecaji dijele nas i smanjuju nam opseg pažnje i karakteristike koje nas čine ljudskim bićima, zbog kojih smo tako jedinstveni na planetu. Zato ti neki iskreni trenuci autentične razmjene energije i muzike na sceni, muzika uživo, da netko stoji pred publikom i dijeli to što voli i u čemu uživa s publikom i pokušava to napraviti savršeno, to je danas rijetkost. Toga je sve manje.

‘Violina postaje dio vas. To je velika odgovornost biti čuvar povijesti, Jer ne možete biti njen vlasnik’. FOTO: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

NACIONAL: Osim višedesetljetne potpune posvećenosti glazbi i spomenute samodiscipline, postoji li neki vanjski faktor koji bi vas motivirao na svakodnevno istraživanje i pronalaženje potpuno novih estetskih kreacija onih djela koja ste izvodili prije, primjerice, nekoliko desetljeća, ali potpuno drugačije? Mijenja li se i kako vaš pristup sviranju, instrumentu?

Ne postoje vanjski faktori, odnosno, postoje faktori, ali ne postoje vanjski motivatori. Motivacija mora doći od nas samih. Nitko vam ne može reći zašto biste trebali nešto raditi ili nešto voljeti ili da ne smijete odustati kad je teško. To jedino mi sami možemo izvući iz sebe. Ako ovisimo o vanjskim motivatorima, onda smo u velikom problemu, osuđeni smo na nesreću i na nekonstantno postojanje. A unutarnja motivacija, naravno, mora postojati, u vanjskom svijetu ima mnogo inspiracije. Isto djelo može se svirati na bezbroj različitih načina i to je razlog što su ta djela i danas važna, ne mogu izaći iz mode sve dok mi kao ljudi ne izađemo iz mode.

NACIONAL: Svirali ste na najskupljim i najrjeđim violinama, a vlasnik ste violine iz 18. stoljeća. Kako je čuvate, jeste li je osigurali, trebate li s njom proći neke sigurnosne mjere kad prelazite granicu, kako to funkcionira?

Instrument postaje dio vas. Velika je odgovornost biti čuvar povijesti, na jedan način. Jer ne možete biti vlasnik tih violina, one pripadaju povijesti. Svakako osjećam odgovornost, osiguranje je važno, uvijek se brinem jer je to važan predmet, ne samo emotivno važan za mene. Danas se zna porijeklo svake te povijesne violine, zna se i njihov vlasnik pa skoro da je i ne možete ukrasti. Njih čuva povijest. Ali da, prisutna je odgovornost ne samo prema instrumentu već i prema načinu kako sviramo na njemu. Takav nas instrument inspirira da sviramo još bolje.

NACIONAL: Osim skorih koncerata u Zagrebu i Beogradu, u Splitu i Trstu održat ćete masterclass, o čemu se radi i koliko često ih radite?

Masterclass, radionicu, školu radim često jer je pedagogija veliki dio moje karijere i mog interesa. Potpuno sam posvećen svojim studentima, uvijek sam želio to dignuti na najveći mogući nivo, razviti mogućnost da se mladi usavršavaju, da podijelim s njima što više toga, sve što mogu. Samim time držim puno masterclassova, sljedeći je 28. travnja pored Trsta, pa je poslije Split, u lipnju i srpnju kad ću držati velik institut za violinu, violu, violončelo i komornu glazbu u trajanju od tri tjedna. To je četvrti po redu i dolaze mladi umjetnici iz cijelog svijeta. Rok za prijave je do 18. travnja. To je za sve koji su posvećeni svom instrumentu, koji žele raditi velikim intenzitetom.

NACIONAL: Imate iskustva u prenošenju svog znanja i vještina, zašto volite predavati, što učite svoje studente ili polaznike takvih masterclassova, a što vi učite iz tih iskustava?

Učim zaista mnogo, ali svi zajednički radimo na profesionalizmu i ozbiljnosti u pristupu muzici, violini, organizaciji svog vremena, brizi o tijelu, umu, kako se razvija koncentracija, kako se razvija naš energetski nivo, to je integralan pristup kojim obuhvaćamo cijelu osobu, osim tehničkog dijela i glazbenog obima koji su isto tako bitni. Radimo na svemu tome da budu spremni na sve što bi život mogao pred njih staviti. Ako odluče da se jednog dana ne bave glazbom, znat će te vještine, znat će kako biti uspješan. To je srž masterclassa.

NACIONAL: Pratite li mlade glazbenike? Pretpostavljam da im je potrebna podrška, posebno na početku karijere, koliko im je važno pomoći?

Naravno da ih pratim, baš pored mene je Lana Zorjan iz Srbije koja je tek napunila 15 godina. Fantastična je, jedan je od najneobičnijih talenata, dobila je jednu od najznačajnijih nagrada u klasičnoj glazbi – International Classical Music Award Discovery 2024. – dakle, najveće otkriće klasične glazbe. To radim često, sve svoje studente maksimalno podržavam u svakom smislu jer to je izravan, konkretan način da ovaj svijet učinimo boljim.

NACIONAL: Tko je vama pomogao kad ste počinjali kao dijete, tko vas je „gurnuo“ u glazbu? Je li presudna bila činjenica da ste svirali s majkom, a otac vas je učio svirati? Koliko je važno za mladog talentiranog glazbenika da ga obitelj razumije i podupire?

Ključna je struktura familije oko vas koja vas bodri jer teško je sam naći motivaciju kad ste vrlo mladi, to mora doći iz okruženja punog razumijevanja i brige, onog koje vam može osigurati mogućnosti da razvijete svoj talent. U tom smislu nema određene osobe, moj otac i moja majka oboje su bili glazbenici, ja sam ušao u svijet glazbe nekako prirodno. Roditelji su mi ponudili glazbu, usmjerili me.

NACIONAL: Kad biste morali izabrati jednu kategoriju prema važnosti ili jednostavno prema nekom vašem osjećaju, što biste i zašto izabrali – ritam, melodiju ili harmoniju?

Kad bih morao izabrati jednu od tih kategorija, za mene bi to bio – ritam i samo ritam. Sve ovo drugo je isto tako neophodno, ali ako ne osjećamo ritam, ako ne osjećamo krug, geometrijski oblik muzike, sve drugo teško može spasiti situaciju. Stoga je ritam za mene najvažniji, njega možemo osjećati i kao svemirski puls, mora postojati kozmičko-geometrijsko-ritmička logika.

NACIONAL: Kad se osvrnete iza sebe, a iduće godine bit će 45 godina od vašeg prvog nastupa, kako se osjećate? Čega se najradije sjetite, kojih nastupa, koncerata, ljudi?

Da, kad se osvrnem i pomislim da je toliko vremena prošlo, postane mi to sve nevjerojatno i ne znam što bih mislio. Toliko ljudi, toliko koncerta, toliko muzike, toliko uspjeha, prepreka, čak i teških trenutaka. Ali karijera je proces, a ne destinacija. I dalje živim taj proces i uživam u njemu. Nije uvijek lako.

NACIONAL: Koji su planovi nakon ovih nekoliko nastupa i masterclassova?

Nakon Zagreba imam motivacijsko predavanje u Budimpešti, zatim masterclass u Trstu, koncert u Beogradu, nakon toga turneju sa Zadarskim komornim orkestrom, još neke masterclassove, pa institut koji sam spomenuo. Idem u lipnju u Teksas, na jedan festival na kojem predajem i nastupam već godinama…