Staša Zajović, koordinatorica Žena u crnom, jedne od nevladinih organizacija za ljudska prava u Srbiji koje su u povodu obljetnice zločina nad Vukovarom tražile postavljanje spomen-ploča na mjesta logora u Stajićevu i Begejcima, u kojima su hrvatski ratni zarobljenici bili izloženi nasilju

Staša Zajović koordinatorica je nevladine organizacije za ljudska prava Žene u crnom iz Srbije i jedna od najuglednijih feminističkih mirotvornih aktivistkinja na području bivše Jugoslavije. Rođena u Nikšiću, u Beogradu je diplomirala romanistiku te se osamdesetih godina uključila u feministički pokret i borbu za slobodu govora. Nakon što je krajem osamdesetih upoznala mirovne feminističke aktivistkinje Žena u crnom iz Italije i Izraela, 8. listopada 1991. u Beogradu je organizirala prvo protestno stajanje u šutnji žena odjevenih u crno protiv napada JNA na Vukovar. Od tada do danas Žene u crnom prerasle su u svojevrsnu instituciju savjesti u Srbiji, organizaciju koja uporno i sustavno zahtijeva odgovornost za zločine srpskih snaga u ratovima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, brine se o žrtvama tih zločina te upozorava da se ratno nasilje prelijeva i u Srbiju, naročito na žene, te mirno prosvjeduje zahtijevajući okončanje ratova pod geslom “Sve za zdravlje, hranu i obrazovanje, ništa za naoružanje”. Nacional je razgovarao sa Stašom Zajović u povodu ponovljenog zahtjeva Žena u crnom kojim su proteklog tjedna, u povodu obljetnice okupacije Vukovara, s još nekoliko nevladinih organizacija iz Srbije zahtijevale obilježavanje mjesta logora u kojima su, poslije okupacije grada, hrvatski ratni zarobljenici bili izloženi sustavnom nasilju, pa i ubojstvima.

NACIONAL: Žene u crnom ovih su dana s drugim aktivističkim organizacijama za ljudska prava iz Srbije, u povodu 33. obljetnice okupacije Vukovara, od vlasti u gradu Zrenjaninu i općini Žitište zatražile da postave spomen-ploču na mjestima logora Stajićevo i Begejci, u kojima su bili zatočeni hrvatski ratni zarobljenici. To nije prvi pokušaj postavljanja spomen-ploča. Koliko ih je dosad bilo?

Žene u crnom, sa srodnim organizacijama, već petnaest godina traže da se postave spomen-ploče na mjestima logora Stajićevo i Begejci. Do sada je bilo više pokušaja, ali čim bi se pokrenula takva inicijativa, organizirale su se takozvane patriotske, a zapravo nacionalšovinističke grupacije, da to spriječe. Bilo nam je jasno kako ne možemo očekivati da općinske institucije, nastavljačice države organiziranog zločina, ostvare naše zahtjeve. Valja napomenuti da je Udruga pravnika Vukovara 1991. pokušala postaviti spomen-ploču 3. listopada 2009., ali nije joj dozvoljeno.

Odlučile smo, ne tražeći dozvolu, postaviti ploču na logoru Stajićevo. Učinile smo to 17. studenoga 2022. kada su Žene u crnom, uz podršku Zrenjaninske akcije / Zrak i Zrenjaninskog socijalnog foruma, organizirale posjet mjestu logora Stajićevo u općini Zrenjanin. Tom prilikom postavljena je spomen-ploča, mobilni memorijal na kojem je pisalo: “Logor Stajićevo – Formiran je 20. novembra 1991. u istoimenom zrenjaninskom selu na ekonomiji ‘Livade’. Kroz logor je prošlo više od 1200 zatvorenika. Zatvoren je 22. decembra 1991. Za ove zločine niko nije odgovarao! Ovu ploču podižu odgovorne/i solidarne/i građanke/i Srbije.” Dan kasnije, 18. studenoga 2022., organizirale smo komemorativni skup i postavile naš mobilni memorijal ispred Srpske akademije nauka i umetnosti/SANU – institucije čiji je značajan dio članova osamdesetih i devedesetih predvodio širenje i poticanje ideologije nacionalizma i šovinizma, a nakon toga predvodio poricanje i relativiziranje zločina. Nažalost, SANU se nikad nije jasno distancirao od takvih svojih nečasnih članova. Odlučile smo se za mobilni memorijal jer nam se često događalo, pogotovo u slučaju genocida u Srebrenici, da nam režimski organizirani huligani unište memorijal. Nadamo se da ćemo jednoga dana s hrvatskim ratnim zarobljenicima postaviti pravi memorijal. I, naravno, i ovog 18. studenoga, kao i svih prethodnih godina, nastavit ćemo tražiti odgovornost za logore.

‘Zbog politike negiranja ratnih zločina u srpskoj vlasti, sve je u funkciji zaštite države od odgovornosti. Tu nema razlike između demokratskih vlasti do 2012. i Vučića’

NACIONAL: Zašto ploče nisu postavljene? Koje je razloge za odbijanje vašeg zahtjeva davala vlast?

Zbog politike kontinuiteta negiranja ratnih zločina od srpskih vlasti, sve je u funkciji zaštite države od odgovornosti. Tu nema razlike između demokratskih vlasti do 2012. i Vučićeve autokratske vladavine od 2012. Nikad nisu priznali termin “logor” već “sabirni centri”, s jasnom namjerom da se prikriju zločini. A radi se o klasičnim logorima po Ženevskoj konvenciji o ratnim zarobljenicima. Do sada je samo jednom prilikom, 2011., reagirao Aleksandar Marton, predsjednik Skupštine Grada Zrenjanina, koji je izjavio da postavljanje spomen-ploča u Stajićevu i Begejcima na mjestima “sabirnih centara za zarobljenike iz Hrvatske, nije u nadležnosti lokalne samouprave”. On je tom prilikom, za novosadski dnevnik Magyar Szó, izjavio da ta “odluka ovisi i o sporazumu predsjednika Srbije i Hrvatske Borisa Tadića i Ive Josipovića”. Takvo prebacivanje loptice, izbjegavanje odgovornosti i vrijeđanje žrtava nastavljeno je i kasnije: u srpnju 2017. čelnici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović dogovorili su se u Dubrovniku da bivši logoraši posjete logor Stajićevo, mjesto njihova stradanja tijekom ratova 90-ih. I nije se ništa dogodilo! Mislim da je neoprostiva greška Haaškog tribunala što je dozvolio da Slobodan Milošević umre u zatvoru neosuđen budući da su optužnicom Tužilaštva protiv njega bili obuhvaćeni i logori kao ratni zločini zbog povrede Ženevske konvencije. I to pokazuje da održavanje takozvanog “hladnog mira” i stabilnosti uopće ne podrazumijeva zadovoljavanje pravde za žrtve.

NACIONAL: Kako ste formulirali zahtjev? Zašto bi bilo važno postaviti te spomen-ploče?

Zahtjeve smo formulirale vrlo jasno i jednostavno: postavljanje spomen-ploča je čin simboličke reparacije žrtvama logora i njihovim porodicama, priznanje odgovornosti za zločine počinjene u naše ime, doprinos procesu mira i povjerenja. Postavljanje spomen-ploča je izuzetno važno kao čin obraćanja žrtvama zločina u Vukovaru i drugdje i njihovoj zajednici – javno iskazivanje suosjećanja i solidarnosti s njima, uvažavanje dostojanstva žrtava; čin priznanja zločina počinjenog u moje ime – osjećaj emotivne i moralne odgovornosti prema žrtvama; javni otpor prema poricanju zločinačke prošlosti u Srbiji, ozlojeđenost zbog negiranja, minimiziranja i relativiziranja zločina počinjenih u naše ime. To je čin priznanja građanima i građankama Srbije koji su od samog početka opsade i okupacije Vukovara osuđivali jasno i javno zločin u Vukovaru i zločine počinjene u konclogorima za hrvatske zarobljenike u Srbiji. I to ne samo u Stajićevu i Begejcima, nego i na mjestima drugih logora za hrvatske zarobljenike: logoru KPD Sremska Mitrovica, u Aleksincu, Nišu, Vojno-istražnom zatvoru (VIZ) u Beogradu.

NACIONAL: Koja je politička opcija na vlasti u Zrenjaninu i u Žitištu? Procjenjujete li da ima realne nade da se ploče postave?

SNS-ovska, kao u cijeloj zemlji, od njih ne očekujemo ništa, ali nastavit ćemo ih barem uznemiravati. Možda će netko od tih odbornika i odbornika Zrenjanina i Žitišta, barem privatno, osjetiti stid i sramotu kao čin rehabilitacije vlastite ljudskosti.

Staša Zajović zahtijeva odgovornost za zločine srpskih snaga u ratovima u RH, BiH i na Kosovu | Foto: Privatna arhiva

NACIONAL: Je li točno da je bivši gradonačelnik Zrenjanina iz Lige socijaldemokrata Vojvodine prije desetak, petnaestak godina bio spreman postaviti ploču na mjestu logora Stajićevo? Zašto se to nije dogodilo?

Već sam navela Martonovo obrazloženje. U to vrijeme demokratske vlasti su mogle dati doprinos ugledu demokratske, europske i građanske Vojvodine. Nažalost, to se nije dogodilo jer je dodvoravanje biračkom tijelu važnije od suočavanja s prošlošću. Ukratko, ignoriranje naših zahtjeva za odgovornošću za ovaj i bezbrojne druge zločine, potvrđuje nedostatak političke volje i moralnog kapaciteta i prošlih i sadašnjih vlasti.

NACIONAL: Znaju li građani Zrenjanina i Žitišta da su na području njihovih gradova bili logori za ratne zarobljenike u kojima se provodilo nasilje, a bilo je i ubojstava?

O tome uglavnom znaju aktivistkinje i aktivisti koji su s nama sudjelovali u postavljanju mobilnog memorijala u logoru Stajićevo. O tome su pisali nezavisni mediji, prije svega portal Autonomija i slični. Najveći broj medija je pod kontrolom režima i Vučićevih tabloida. Vučićevim dolaskom na vlast na velika vrata su vraćeni ratnohuškački propagandisti koji imaju ogromnu odgovornost za zločine počinjene u ime Srbije. Naravno, odgovorno je i građanstvo koje treba prihvatiti činjenicu da su u naše ime mučeni, ponižavani i ubijani nedužni ljudi. Nema suosjećanja i empatije prema žrtvama zločina.

NACIONAL: Je li u Srbiji itko kažnjen zbog postojanja logora i tamo počinjenih zločina? Je li vođen ikakav postupak?

Za zločine protiv ratnih zarobljenika u KPD-u Sremska Mitrovica osuđen je 2015. na 18 mjeseci zatvora Marko Crevar, pripadnik Teritorijalne obrane. To potvrđuje da odgovaraju samo niže rangirani počinitelji i da je glavni cilj zaštita države od odgovornosti. Što se tiče suđenja za zločine za logore u Srbiji, Udruga pravnika Vukovara 1991. podnijela je 2008. kaznenu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine (TRZ) u kojoj su imenom, prezimenom ili nadimkom navedena 54 zapovjednika i stražara u logorima. Pošto istražni postupak u vezi s tom prijavom nije započeo, predstavnici te udruge su 19. lipnja 2024. tražili od TRZ informaciju o statusu kaznene prijave. Posjet TRZ-u najavljen je deset dana ranije, ali kad su došli, rečeno im je da su svi tužitelji – a TRZ ima jedanaest zamjenika – na godišnjem odmoru. Zatim, kad je 19. rujna 2024. konačno održan sastanak u TRZ-u s predstavnicima spomenute udruge, rečeno im je da su podaci o statusu prijave “tajni”, da ne mogu u to dobiti uvid, da navodno tužitelji rade na predmetu… Naravno, na djelu je privid da se nešto radi, a zapravo se može govoriti o permanentnoj opstrukciji pa i stopiranju procesa tranzicijske pravde na institucionalnom nivou u Srbiji. O svemu odlučuje izvršna vlast. Bolje rečeno, svemogući Vučić.

‘Ratnohuškački propagandisti imaju ogromnu odgovornost za zločine počinjene u ime Srbije, ali i građanstvo treba prihvatiti činjenicu da su u naše ime mučeni i ubijani nedužni ljudi’

NACIONAL: Smatrate li da bi postavljanje spomen-ploča na mjestima hrvatskih zločina nad Srbima u Hrvatskoj, primjerice, pred ratnom lukom Lora u Splitu, pomoglo da se mjesta stradanja obilježe i u Srbiji?

U svom zahtjevu za postavljanje spomen-ploča navele smo: “Zločini su činjeni i na drugim stranama. Na njima je da se suočavaju sa zločinima koji su počinjeni u njihovo ime. Međutim, mi se moramo suočiti sa zločinima počinjenim u naše ime.”

Nama srodne organizacije u Hrvatskoj čine vrlo važne napore u pravcu suočavanja s prošlošću, ali i one su izložene sličnim problemima kao u Srbiji. Kao što kaže Oliver Frljić: “Veći je zločin nas, koji imenujemo zločin koji se dogodio, nego sam zločin.” Ili: “Identitet naših društava je izgrađen na poricanju vlastitih zločina.”

NACIONAL: Kako se vlast Aleksandra Vučića odnosi prema teretu ratnih zločina srpskih snaga u ratovima devedesetih u Hrvatskoj, BiH i Kosovu? Ponaša li se Vučićeva vlast u tom pogledu drukčije od vlasti Borisa Tadića?

Režim Aleksandra Vučića je kontinuitet države organiziranih zločina iz devedesetih, kontinuitet nekažnjivosti: na vlasti su djeca Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, oni su stavili točku na teret zločina, oni su odlučili ne samo negirati već i brisati tragove zločina iz prošlosti. Vodeći političari i političke partije iz devedesetih koji su vodili ratove i na njih huškali, nastavili su svoje političko djelovanje i političke karijere kao da se ništa sporno nije desilo. U Skupštini Srbije sjede obožavatelji ratnih zločina i negatori ratnih zločina, što potvrđuje direktnu sponu između ideologije zločina i sadašnjih vlasti Srbije, kontinuitet moralnih i kulturnih obrazaca s režimom odgovornim za zločine devedesetih. Nažalost, Srbija se nikad nije istinski suočila s događanjima devedesetih niti je bitno dovela u pitanje velikodržavni projekt Slobodana Miloševića. Boris Tadić, osim retorike drugačije od Vučićeve, nije učinio ništa konkretno na planu suočavanja s prošlošću. Štoviše, ogromnu štetu nam je nanio kad su on i Ivica Dačić, desna ruka Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS), 18. listopada 2008. potpisali Deklaraciju o političkom pomirenju Demokratske stranke (DS) i SPS-a. To je kao izjednačavanje fašizma i antifašizma, četnika i partizana – zakona donesenog u Tadićevo vrijeme. Dug bi bio spisak Tadićevih neoprostivih grešaka. Ignorirao je svjedočenje časnog Freda Matića, to je njegova neoprostiva greška. Još jedan primjer: Žene u crnom i srodne organizacije civilnog društva, njih oko stotinu iz cijele Srbije, permanentno su od veljače 2009. do srpnja 2010., svakog 11. u mjesecu, zahtijevale da se 11. srpnja proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Nikad nije uvažio naše zahtjeve, a njegovi poslanici nikad nisu uvrstili u dnevni red skupštinskog zasjedanja ni ovaj ni veliki broj naših inicijativa u vezi sa zločinima počinjenim u naše ime. I nije nimalo slučajno kad se kaže da je Tadić prokrčio put Vučiću.

NACIONAL: Što predviđate, kakav odnos prema prošlosti u zemljama zahvaćenima ratovima devedesetih možemo očekivati nakon što je Donald Trump pobijedio na američkim izborima?

Daljnje nazadovanje i u tom procesu i u svemu drugom. Pobjeda Trumpa je civilizacijsko-politički, moralni, pa i estetski poraz, ne samo na nivou SAD-a već i globalno. S Trumpom se širi zlokobno, destruktivno, opasno planetarno bratstvo u mržnji – mizoginiji, fundamentalizmima, rasizmu, homofobiji, fašizmu i, naravno, globalnom i regionalnom militarizmu. Trump i Putin su globalni žandarmi patrijarhata, a njihovi sljedbenici Erdoğan, Orbán, Vučić… osokoljeni su u zajedničkom rušilačkom pohodu protiv svih drugih i drugačijih.