Stanko Abadžić jedan je od najcjenjenijih hrvatskih umjetničkih fotografa. Izlagao je na samostalnim izložbama u 16 europskih zemalja te Argentini, Japanu i SAD-u. Zastupaju ga galeristi iz SAD-a i Švicarske, a njegove fotografije zanimljive su kolekcionarima širom svijeta. Često se bavi gradovima pa je tako objavio fotomonografije Praga, Pariza, Odesse, Istanbula, Tokija, Buenos Airesa, Budimpešte, Beograda i Zagreba, a u pripremi su Lisabon i Berlin. Od 1995. do 2002. godine boravio je u Pragu, za koji je posebno vezan i često mu se vraća. Nakon što je 2011. godine objavio “Skice Zagreba”, ovih dana završava nastavak te fotomonografije.

NACIONAL: Nedavno ste završili i pripremili novu fotomonografiju “Skice Zagreba 2”. Što vas privlači Zagrebu?

Zagreb ima jedan srednjoeuropski štih koji sam imao i volio u Pragu, gdje sam živio sedam godina. To je ta neka poveznica kroz arhitekturu, kroz predgrađa i mjesta koja posebno volim. Zato se i rodila nova knjiga.

NACIONAL: U odnosu na prvu knjigu “Skice Zagreba” koju ste objavili 2011. godine, što će se naći u novoj knjizi?

Posve nove fotografije Zagreba, ali i možda još neke iz prve knjige o Zagrebu, čisto zbog kontinuiteta. Kad sam završio prvu knjigu mislio sam da sam fotografski i psihološki zaključio priču sa Zagrebom i da me više neće moći iznenaditi kao fotografa, no iznenadio sam se. Budući da sam svakodnevno na terenu bilo je ipak puno motiva pa sam odlučio napraviti još jednu knjigu.

NACIONAL: Koji su vam dijelovi Zagreba posebno inspirativni?

Teško je to reći. Ne definiram tako knjigu. Mene su na izložbi u MUO u povodu izlaska prve knjige “Skice Zagreba” stari Zagrepčani pitali kako je moguće da oni ne znaju gdje su neke fotografije snimljene. Ima mjesta koja ne možete identificirati, ali su u fotografskom smislu jako zanimljiva. Ne radi se o kvartovima, već o brojnim detaljima.

NACIONAL: Koliko je teško od Ministarstva kulture dobiti financijska sredstva za fotomonografiju? Pitam zato što se fotografija u Hrvatskoj još uvijek nekako nedovoljno vrednuje.

U pravu ste, nije lako. Fotografija nikada nije dobila u Hrvatskoj status umjetnosti kako je to, recimo, u drugim zemljama. To se vidi i kod otkupa knjiga jer fotomonografije prolaze jako teško. Nadam se da će biti razumijevanja jer je riječ o Zagrebu. Ako ne bude, čekat ćemo neku drugu priliku ili sponzore ili ću je na koncu sam financirati.

NACIONAL: Kakav je, po vašem mišljenju, status fotografa danas u Hrvatskoj?

Nije dobar. Samo ću vam navesti jedan primjer. Slovenaca ima upola manje od nas i imaju dvije specijalizirane fotogalerije. Mi smo imali galeriju Badrov koja je odlično krenula s aukcijom fotografija, kako se to i radi. Aukcije su jedan od uvjeta da se umjetnike pozicionira na tržištu. Ne mora to značiti da je to njihova prava vrijednost, ali ih se svejedno na neki način rangira i zna se tko koliko košta. Međutim, mislim da je prva greška na tim aukcijama bila u tome što su mrtvi i moderni fotografi stavljeni u isti rang, a startna cijena im je bila ista. To se ne radi tako. Jedni su završili svoj opus i njihove fotografije sigurno više vrijede od novih fotografa koji će i dalje raditi.

NACIONAL: Zašto je tako? Zašto Ministarstvo kulture nema razumijevanja za fotografe i umjetničku fotografiju?

Zato što infrastruktura ne funkcionira. U Pragu sam proveo sedam godina i imao sam priliku iz blizine gledati kako je ta infrastruktura od dna do vrha izgrađena. Nama nedostaje puno karika u cijeloj toj priči. Oni imaju tri časopisa za fotografiju, a mi niti jedan. Imaju časopise za napredne, za amatere i za profesionalce u kojima objavljuju fotografske eseje. To kod nas ne postoji. Nedavno sam održao jednu radionicu u Pragu i šetajući kroz grad vidio sam čak pet odličnih izložbi fotografija. I to svjetskih izložbi. I to je jedan od segmenata koji oblikuje mišljenje o fotografskoj istini i stvara kritičnu masu. Drugo, mi nemamo ni muzej fotografije. Tu i tamo se stidljivo nešto nabaci ili spomene da bi ga trebalo napraviti. Muzej fotografije treba biti stjecište fotografa, treba biti stalna zbirka i mjesto odakle se polazi i promovira hrvatska fotografija. Osim toga, mi za razliku od Čeha nismo u svijetu napravili ništa da bismo izvozili naše autore. Za sada ih samo uvozimo. Vi nemate kod nas čak ni kolekcionara. U Češkoj postoji aukcija fotografija s katalozima. Imate pregled svake godine u tim katalozima, a fotografije se prodaju na aukcijama.

‘Grad me mora fascinirati i tek onda se odlučim boraviti ondje, kako bih uhvatio ritam. Nije moguće napraviti dobru fotografiju ako ste tek turistički u nekom gradu’

NACIONAL: Osim Praga, izlagali ste širom svijeta, od SAD-a do Japana. Koliko je teško dogovoriti izložbe u svjetskim metropolama i urbanim sredinama koje cijene umjetničku fotografiju?

Kada ste umreženi i kada imate svoje galeriste, onda to nije teško. Dobijete poziv na izlaganje. Takav je slučaj s Amerikom. Oni žive od toga da naprave dobru izložbu fotografija i da ih potom prodaju. Kod nas se radi institucionalno, a i te izložbe nisu prodajne. Početkom godine imao sam retrospektivu svojih radova u Gliptoteci i javili su mi se ljudi privatno, ne očekujući mogućnost prodaje jer nigdje nije pisalo da je izložba prodajna. Međutim, javili su mi se i kupili neke moje radove. To me obradovalo.

NACIONAL: Imate odličnu reputaciju širom svijeta među ljubiteljima umjetničke fotografije i samim fotografima. Kako se stječe takva reputacija?

To nastaje kada se poklopi puno elemenata. Ja sam krenuo u američke galerije iz Praga, a percepcija praške fotografije u Americi je specifična. Amerikanci ne znaju gdje je Hrvatska ni gdje je Češka. Mi smo za njih svi neki jugoistok. Međutim, znaju što je češka fotografija i što je češka škola fotografije. Vi ćete danas u Americi teško naći galeriju koja nema zastupljenog češkog fotografa. Oni su puno ulagali da dođu do te pozicije kakvu imaju danas.

NACIONAL: Jeste li prvo počeli proučavati gradove ili ste se u startu više orijentirali na aktove?

Prvo su bili gradovi. Jako puno gradova sam snimio i objavio jako puno knjiga o njima. Sada imam spremne kolekcije za Lisabon i Berlin, a objavljeni su Pariz, Prag, Odessa, Zagreb i Istanbul. Na zimu se spremam posjetiti i Maroko.

NACIONAL: Jesu li ti gradovi sudjelovali u financijskoj potpori vaših fotomonografija o njima?

Ne, nisu. Ja sam stepski vuk i rješavam to na svoj način. Iznajmim apartman i odredim koliko mi je potrebno za jedan grad. Grad me prvo mora fascinirati nečim, privući me i tek onda odlučim boraviti i živjeti u tom gradu kao stanovnik tog mjesta kako bih mogao uhvatiti ritam grada. Nije moguće napraviti ni knjigu niti dobru fotografiju ako ste turistički u tom gradu i ne doživite prožimanje s gradom i otvaranje gradu, kao i on vama. To je jedna nužnost. U pravilu se do sada pokazalo da tek takvim pristupom mogu napraviti dobre fotografije. Bio sam u Parizu na rezidencijalnom boravku dva mjeseca. Bilo je to tijekom zime i moj prvi boravak u Parizu zimi, a kao što znate, moj rukopis su svjetlo i sjena. Morao sam se jako boriti protiv klišeja jer su u Parizu snimali svi svjetski fotografi. Nema tko nije snimao Pariz. Sve te fotografije imate negdje sa sobom u podsvijesti i najvažnije je osloboditi se toga kako biste pronašli svoj grad.

NACIONAL: Osim Zagreba i Praga, koji vas je grad opčinio?

Istanbul! To je grad sa 16 milijuna stanovnika. U njemu vas motivi uzimaju. Ne morate vi njih tražiti jer vam se oni sami nude. To je nevjerojatna raznolikost kultura. Sve je tamo drugačije. Vi ne možete vjerovati da imate ambijente stare i više od 200 godina koji se nisu mijenjali. Posebno na azijskoj strani, koja je suprotna modernom Istanbulu. Sve te suprotnosti izazivaju nekakvu tenziju. Spontanost života je sjajna. Cijeli život odvija se na ulici. I kuha se na ulici i igra se na ulici, što u sterilnim europskim gradovima nije slučaj. Tamo su djeca zatvorena. Recimo, u Helsinkiju, gdje sam nedavno boravio, vi nemate koga pitati nešto na ulici jer svi rade. Nema nikoga na ulici. Pulsiranje grada je to što je uzbudljivo.

NACIONAL: Kako birate gradove čiji ćete život zabilježiti svojim fotografijama?

Biram ih po nekoj posebnosti. Moram istražiti grad. Kada sam, na primjer, vidio tu neku patinu u Odessi, to me jako privuklo. Oni imaju mornaričku škola pa ulicama dominiraju mornari. Gdje ćete to još vidjeti danas? To mi je bilo jako simpatično.

NACIONAL: Mnogo snimate i aktove. Radite li s profesionalnim modelima ili jednostavno sa ženama koje poželite fotografirati?

Ne radim s profesionalnim modelima. Jednom sam pokušao, ali više ne. Snimao sam u hotelu Westin akt koji je bio naručen i poželio sam fotografirati tu djevojku privatno jer je vrlo lijepa. Međutim, rekao sam joj nakon tog našeg susreta da se treba prvo dobro očistiti od glumatanja i uzora jer gubi osobnost. Više volim djevojku koja se stidi. Stid je zaboravljena kategorija. Kada se stidi, osjećate tu napetost. To je meni puno zanimljivije. Ne postoji profesionalni model. Osim toga, akt je najteža kategorija. Stalno ste na oštrici između kiča i estetike. Tu morate paziti jer začas skliznete u erotiku, u vulgarnost ili kič. Naročito ako pokažete previše. To i je najveće umijeće kod akta. Pronaći mjeru i dati estetiku kako bi svatko poželio leći pored te žene. Ja ne koristim umjetno svjetlo. Isključivo prirodno. One same odlučuju koliko će šminke staviti na sebe. Slavim prirodnu ljepotu žene. Onu pomalo zaboravljenu. I u medijima i reklamama. Kada idete svojim putem pod svaku cijenu i ne slijedite trendove, onda upada u oči da Abadžić radi takve fotografije.

NACIONAL: Koliko se akt zapravo cijeni među kolekcionarima širom svijeta?

Imam jednu fotografiju akta koja je ujedno jedina moja fotografija koja je prodana u cijeloj ediciji. Imam dogovor s galeristima da napravim 25 primjeraka, od čega dva autorska primjerka ostaju za mene. Toliko mogu prodati od jednog snimka. Fotografija tog akta snimljena je 2000. godine u Pragu u jednoj kavani u autentičnom ambijentu i prodana je 25 puta po cijeni od 1500 dolara. Pola ide meni, pola galeristima koji me zastupaju. Kada sam je snimao, napravio sam jednu šalu dok sam stajao na galeriji odakle je padalo lijepo svjetlo kroz strop te kavane na ženu koju sam fotografirao. Našalio sam se, ona se nasmijala i u tom momentu sam je fotografirao. Kada sam pokazao fotografije galeristima, od kojih je troje u Americi i jedan u Švicarskoj, zaključili su da je akt na kojem je njezin osmjeh jedna posve nova emocija. Na drugom aktu je melankolična iako su u pitanju ista poza i isto svjetlo. Ta druga fotografija na kojoj se osmjehnula također je prodana 25 puta.

‘Status fotografa u Hrvatskoj nije dobar. Nemamo časopis za fotografiju, nemamo ni muzej fotografije. Tu i tamo se stidljivo nešto nabaci ili spomene da bi ga trebalo napraviti’

NACIONAL: Kako se nosite s činjenicom da se danas gotovo svatko tko posjeduje mobitel s ugrađenom kamerom smatra fotografom?

To vam je kao i u modi. Šmizle hrle u H&M i kada izađu na ulicu, sve izgledaju isto jer su se sve odjenule u H&M-u. Sve su uniformirane. Umjesto da odu u second hand shop i kreiraju neki svoj izgled. To volim više i cijenim više. Osim toga, ti trendovi su sve kraći i kraći. Tko će to financijski slijediti… Pogledajte samo kakva je situacija s foto opremom. Čim je više piksela, odmah se kupuje novi fotoaparat. Ja idem k reduciranosti, ne disperziji.

NACIONAL: Jeste li vjerni nekom svom fotoaparatu koji najviše volite?

Da, Pentaxu. Kada mi je u Pragu izašla prva knjiga “U ogledalu života”, jedan lanac brze hrane kupio je moju knjigu, iščupao listove s mojim fotografijama i uramio ih. Četrdeset mojih fotografija bilo je uramljeno i izvješeno po zidovima tog restorana. Kada sam saznao adresu restorana i otišao tamo, nisam mogao vjerovati. Fino uramljene reprodukcije mojih fotografija. Ne vidite da su reprodukcije dok ne priđete blizu. Prava krađa. Otišao sam odmah vlasniku restorana i ponudio sam mu dvije mogućnosti. Ili da ga prepustim svom odvjetniku ili da sve zamijeni originalima. Pitao je za cijenu i ja sam napamet izbacio cijenu od pet tisuća maraka, jer tada su još bile marke. Za tih pet tisuća maraka kupio sam Pentax i još uvijek s njim radim.

NACIONAL: Koliko je ta vaša vjernost starom fotoaparatu zapravo i jedan razlog vašeg uspjeha i prepoznatljivih crno-bijelih fotografija?

Kada je bio nalet digitalije, nestali su studiji za crno-bijelu fotografiju. Imate danas možda samo jedan studio u cijelom Zagrebu u kojem možete razviti crno-bijeli film. Mladim ljudima fali mogućnost da se inficiraju crno-bijelom fotografijom i tamnom komorom. Da vide tu polaganost nastajanja slike i tu materijalizaciju slike. To je uzbuđenje. Proizvođači opreme zaključili su da je najkorištenije dugme na foto aparatu “delete” jer snimite tisuću fotografija zbog dviju koje odaberete. Zamislite koliko vremena gubite na kompjutoru umjesto da promislite kadar, da ga skicirate i snimite. Osim toga, nije isti osjećaj kada trošite film. To ipak košta.

NACIONAL: Bili ste niz godina dopisnik Vjesnika. Kako biste ocijenili današnju novinsku fotografiju?

To se jako srozalo, ali i ne samo kod nas. Fotografija je potrošni proizvod za jedan dan. Nema kriterija. U Njemačkoj još imate Die Deutsche Zeitung u kojem još drže fotografiju važnom i objave je preko pola stranice. Nekada se u Poletu slavila fotografija. Osim toga, ni fotografi više nisu potpisani kao autori već agencije. Postaje sve gore.

NACIONAL: Koliko je važno da jedan tiskani magazin koji drži do sebe ima kvalitetne autorske fotografije?

Kako biti prepoznatljiv nego po dobroj autorskoj fotografiji? To je taj važan prvi vizualni signal kada okrenete stranicu. Slično je i s knjigama. Svi izdavači imaju istu shemu. Kroz Photoshop propuštene tisuće fotografija kupljene sa stockova. Jedino je nakladnička kuća Disput uzimala moju autorsku fotografiju, zbog čega je dobila i nagradu za naslovnicu. Nažalost, izdavači ne razumiju koliko je važna autorska fotografija.

NACIONAL: Rođeni ste Vukovarac. Kako danas doživljavate svoj rodni grad nakon cijele kalvarije kroz koju je prošao?

Gradu je ubijena duša. Mi smo Vukovar zvali “mala Venecija”. Život kao iz slikovnice. Kao da je kažnjen zbog svih tih užitaka koje smo nekada imali u Vukovaru. U arhitekturi također zanimljiv grad. Sličan Varaždinu. Danas toga više nema. Kuće su obnovljene, ali nisu završene. Nema ni duše ni atmosfere, iako me još zona gradskog centra s Radničkim domom i Vodotornjem podsjeća na stari dobri Vukovar. Atmosfera nije dobra. Pretvara se u spomeničko obilježje umjesto da mu se omogući život. Imate niz praznih kuća ljudi koji su ostvarili svoje pravo na obnovu, ali ne mogu živjeti u tim kućama u Vukovaru jer nemaju gdje raditi. Što će im onda kuća?

NACIONAL: Što spremate nakon objavljivanja fotomonografije “Skice Zagreba 2”?

Planiram sljedeće godine izložbu u Istanbulu. Imam u svojoj arhivi oko 400 fotografija spremnih za izložbu koju bih sutra mogao prirediti. Dovoljno je samo da me netko pozove. Izlagao sam u 16 europskih zemalja, SAD-u, Japanu, Rusiji itd. Nije mi više stalo do velikog broja izložbi. To je samo organizacijska muka. Gledam da to ipak budu neke referentne galerije, da budu ako je moguće i prodajne galerije jer ja ipak živim samo od toga.