Svjetsko nogometno prvenstvo koje je pred nama održat će se ove godine u Kataru. Bit će to prvo FIFA-ino natjecanje ikad održano u arapskom dijelu svijeta, prvo koje se održava u vrlo netipičnom razdoblju – od 20. studenog do 18. prosinca za razliku od svih dosadašnjih koji su održavani u svibnju, lipnju i srpnju – te drugo koje se održava na azijskom kontinentu (nakon već spomenutih Japana i Južne Koreje). Također, Katar je do danas površinom najmanja država domaćin svjetskog prvenstva, a to će biti i posljednje prvenstvo na kojem će se natjecati 32 reprezentacije – već od 2026. godine očekuje nas prvenstvo na kojem će se natjecati čak 48 reprezentacija.

Povijest organizacije svjetskih nogometnih prvenstava, kao i proces određivanja domaćina svakog takvog natjecanja, vrlo je zanimljivo proučavati jer se tu kriju interesantni detalji poput korupcije i iznimno loših uvjeta u kojima se nalaze radnici koji pripremaju stadione na kojima će se održavati utakmice. Ako se koncentriramo samo na šest prvenstava organiziranih u ovom stoljeću, doći ćemo do zaključka da su gotovo svako natjecanje pratile kontroverze – od samog glasovanja za domaćine pa do organizacije završnog turnira, pogotovo svega onoga što se događalo “iza pozornice”.

Katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani i predsjednik FIFA-e Gianni Infantino u bliskim su odnosima otkako je Katar dobio domaćinstvo ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. FOTO: imago images/Laci Perenyi/GuliverImage

Kao i većinu domaćina u posljednjih tridesetak godina, i Katar su pratile, a i još uvijek prate, iznimno velike kontroverze što se tiče organizacije SP-a. Katar je domaćinstvo dobio još 2010. godine, a već u svibnju 2011. pojavile su se optužbe o korupciji koje su došle od samih visokih dužnosnika FIFA-e. Premda je interna istraga pokazala da korupcije nije bilo, glavni istražitelj Michael J. Garcia izjavio je da FIFA-in izvještaj o njegovoj istrazi sadrži brojne materijalno nepotpune i pogrešne opise. Povrh svega, Sepp Blatter – osoba koja je 17 godina bila na čelu FIFA-e te kojoj je – nakon skandala s, pogađate, korupcijom – zabranjen rad u nogometu na šest godina, u svojoj knjizi “Moja istina” spomenuo je poziv bivšeg predsjednika UEFA-e Michela Platinija koji mu je navodno rekao da je tijekom ručka održanog 2010. godine s tadašnjim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem i katarskim šeikom Tamimom bin Hamadom Al Thanijem bio nagovoren promijeniti svoj glas u korist domaćina.

Blatter svoje tvrdnje potkrepljuje navodima da je od tada Doha “potrošila milijarde eura u Francuskoj potpisavši ugovor o avioprijevozu kao i kupivši vlasništvo nad nogometnim klubom Paris Saint-Germainom”. Iako su i Blatter i Platini osobe čije su profesionalne karijere umrljane popriličnom količinom afera pa se samim tim sve ono što izjavljuju treba uzeti s određenom dozom opreza, teško je ne vidjeti poveznicu između najveće svjetske nogometne organizacije i konstantnih optužbi za korupciju koje ju prate već desetljećima unatrag.

Stadion Al-Janoub jedan je od stadiona u Kataru na kojem je uvedena posebna tehnologija hlađenja za koju je bio zadužen Saud Abdul-Aziz Abdul-Ghani, poznat i kao Dr. Cool. FOTO: IMAGO/Sidhik Keerantakath/ Eyepix Grou/GuliverImage

No kontroverza dobivanja domaćinstva za Katar bila je tek početak. Nakon dugogodišnje izloženosti raznim aferama koje se pojavljuju u medijima, a koje su prisutne u praktički svim segmentima društva, moglo bi se reći da ljudi donekle već i očekuju da će se uz svako novo domaćinstvo FIFA-ina prvenstva pojaviti određena kontroverza. Međutim, ono na što nitko nije bio spreman svakako su uvjeti rada u kojima se nalaze migrantski radnici koji pripremaju sve kako bi svjetsko prvenstvo u Katru prošlo u najboljem mogućem redu i kako bi se, u konačnici, i održalo.

Otkad je Katar dobio domaćinstvo, u medijima se malo pomalo moglo pronaći sve više priča o nehumanim uvjetima u kojima se nalaze radnici koji se bave uređivanjem stadiona na kojima će se održavati utakmice. Podsjetimo, ovogodišnje prvenstvo održat će se na osam stadiona u pet gradova domaćina. Novinari britanskog medija The Guardian tijekom posljednjih nekoliko godina ekstenzivno pokrivaju područje organizacije prvenstva te su u nekoliko navrata do sada u javnost izašli s osuđivačkim tekstovima u vezi uvjeta rada u kojima žive i rade tamošnji zaposlenici. Prva stvar koja je svima zapela za oko svakako je “kafala sustav”. Riječ je o sustavu kojim se nadziru migrantski radnici koji su prvenstveno zaposleni u građevini. Svi oni kako bi uopće mogli raditi u Katru (ili u nekoj drugoj susjednoj državi koja također podupire kafala sustav poput Kuvajta, Libanona, Omana ili Saudijske Arabije) moraju imati sponzora koji se nalazi u državi u kojoj će raditi, a to je obično njihov poslodavac.

Otkad je Katar dobio domaćinstvo, u medijima se moglo pronaći sve više priča o nehumanim uvjetima u kojima se nalaze građevinski radnici

Taj je poslodavac odgovoran za njihove radne vize i općenito njihov zakoniti boravak unutar države tijekom vremena koje provode kao njegovi zaposlenici. Prema tom sustavu, između ostalog, migrantskom radniku nije dozvoljeno promijeniti posao niti napustiti državu bez dopuštenja svog poslodavca čime, praktički, sam radnik postaje zarobljenikom. Organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava već dugi niz godina oštro kritiziraju taj sustav zbog toga što on stvara vrlo velike mogućnosti za iskorištavanje radnika, s obzirom na to da mnogi poslodavci svojim radnicima oduzimaju putovnice i krše njihova radnička prava uz minimalne pa i nikakve zakonske posljedice.

Kako bi pokušao umanjiti rastuće kritike, Katar je 2019. godine najavio radničku reformu koja je uključivala ukidanje kafala sustava, osiguravanje minimalne plaće te strože kazne za kompanije koje se ne budu pridržavale novih propisa. Kada su u rujnu 2020. godine te reforme stupile na snagu, svi su bili oduševljeni – od FIFA-e, preko Ujedinjenih Naroda pa sve do organizacija za ljudska prava koje su do tada bile najoštriji kritičari. Ipak, prema svjedočenjima tamošnjih radnika, nakon ukidanja kafala sustava malo toga se promijenilo. Poslodavci su se jednostavno odlučili oglušiti na novu reformu, a zaposlenicima pod prijetnjama zadržavanja plaća ili, čak, dodatnih novčanih kazni, nisu dopuštali promjenu posla.

Radnici iz Bangladeša, Nepala i Indije smješteni su u kućicama bez prozora, izloženi su zdravstvenim rizicima a mnogi su i preminuli u nerazjašnjenim okolnostima

Prema izvještajima organizacija za ljudska prava, svake godine u arapskim zemljama Perzijskog zaljeva umre gotovo deset tisuća migrantskih radnika koji su došli iz istočnog i jugoistočnog dijela azijskog kontinenta. Više od polovice tih smrti ostaju neobjašnjene odnosno naznačene kao “prirodne smrti” ili “smrti uzrokovane zastojem srca”. No nijedna od tih zemalja ne želi se detaljno baviti pitanjem zbog čega dolazi do tako velikog broja smrtnih slučajeva. Iznimno nisko plaćeni radnici u Perzijskom zaljevu, kojem, naravno, pripada i država Katar, izloženi su velikim zdravstvenim rizicima koji uključuju vrućine i vlažnost, zagađeni zrak, prekovremeni rad te općenito loše radne uvjete, nedovoljno pokriveno zdravstveno osiguranje i sigurnost na radu kao i psihološki stres i hipertenziju.

U zemljama Perzijskog zaljeva kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Saudijska Arabija, Oman, Katar i Kuvajt, zaposleno je blizu 30 milijuna migrantskih radnika. Oko 80 posto njih radi na iznimno nisko plaćenim poslovima poput građevine, ugostiteljstva ili domaćinstva, a svi oni dolaze iz još siromašnijih zemalja azijskog i afričkog kontinenta. Upravo su poslovi vezani uz građevine ono što nas ovdje najviše zanima, jer većina stadiona na kojima će se održavati utakmice Svjetskog prvenstva u Katru još uvijek je u fazama završnih radova. Unatrag nekoliko godina sve su učestalije optužbe za tamošnje eksploatiranje radnika, zataškavanje njihovih ozljeda na radu, pa i smrti u nekim slučajevima. No kako i sami znamo, “šou mora ići dalje” pa država Katar, kao uostalom i druge arapske države Perzijskog zaljeva, nema namjeru dodatno se baviti restrukturiranjem radničkih reformi. Oni su, po svom mišljenju, svoje obavili kada su 2019. odnosno 2020. godine ukinuli kafala sustav. S druge strane, države iz kojih migrantski radnici dolaze raditi u Katar također ne mogu pružiti adekvatnu zaštitu svojim državljanima na stranom tlu.

Kafala sustav je sustav u kojem se nadziru migrantski radnici koji su prvenstveno zaposleni u građevini. Poslodavci im njime krše radnička prava

Kako izgleda iskorištavanje radnika i u kakvim uvjetima ti radnici žive i rade, možemo vidjeti na jednom vrlo jednostavnom primjeru – onom kompanije Al Sulaiteen Agricultural and Industrial Complex. To je tvrtka zadužena za održavanje prvenstveno travnjaka, ali i ostalog biljnog svijeta koji okružuje stadione na kojima će se igrati utakmice Svjetskog prvenstva. Fizički radnici koji se iz dana u dan na iznimno visokim temperaturama i vlažnosti brinu za zelena područja stadiona – zalijevaju teren, održavaju travu, vlastoručno čupaju korijenje – na kraju svake smjene voze se 40 minuta do ruba pustinje gdje bivaju smješteni u otrcane, neodržavane kabine. U nekima od tih kućica spava troje do četvero radnika, a u mnogima pet ili šest. Nijedna kućica nema prozor, a privatnost gotovo da i ne postoji.

Mnogi od tih radnika, kao uostalom i velika većina ostalih radnika koji nisu nužno vezani samo za organizaciju Svjetskog prvenstva već općenito rade u zemljama Perzijskog zaljeva, svjedočili su da su u svojim domicilnim državama od agenata kompanija koje su ih kasnije zaposlile bili ucijenjeni za plaćanje naknada za zaposlenje. Drugim riječima, radnik koji dolazi iz Nepala, Bangladeša ili Indije kako bi radio u Katru, prvo mora platiti iz svog džepa kako bi se zaposlio te zarađivao dovoljno da svojoj obitelji šalje prijeko potrebni novac. Takvo plaćanje “naknada za zaposlenje”, premda zakonski zabranjeno, već je desetljećima ustaljena praksa u tom dijelu svijeta. No umjesto da nakon toga radnik dođe u bolje, kvalitetnije okruženje (jer, realno, Katar i ostale arapske zemlje industrijski i gospodarski puno su razvijeniji od, na primjer, Bangladeša, Nepala i Indije), on dolazi u državu i kod poslodavaca koji mu oduzimaju putovnicu i praktički sva radnička prava, tjeraju ga na prekovremeni rad na nesnosnim vrućinama te, čak i za hrvatske pojmove, isplaćuju uistinu mizernu plaću.

Radnici migranti prvo moraju platiti zapošljavanje nakon čega su mizerno plaćeni, samo 8,5 kuna po satu, za težak rad na nesnosnoj vrućini

Ta mizerna mjesečna plaća zapravo je zakonski propisana minimalna plaća u iznosu od tisuću rijala, što je nešto malo manje od dvije tisuće kuna odnosno 8,5 kuna po satu. Premda hranu i smještaj radnik ne plaća – za to se brine njegov poslodavac – radi se svejedno o poprilično malom mjesečnom iznosu za teškog fizičkog radnika, pogotovo ako se uzme u obzir da je on u državu došao s dugom otplate rata spomenute “naknade za zaposlenje”. Jer mnogi radnici koji dolaze u Katar i ostale države siromašni su i moraju se zadužiti kako bi platili mogućnost zaposlenja u drugoj državi. Tako se nerijetko događa da radnik svojim radom zapravo otplaćuje dug, a ostatak zarade šalje svojoj obitelji u državu iz koje je došao.

Revoltiran svime što je čitao o temi iskorištavanja radnika i njihovih smrti prilikom gradnje grandioznih stadiona, bivši francuski reprezentativac Éric Cantona izjavio je početkom ove godine da ne namjerava pratiti nadolazeće svjetsko prvenstvo ni gledati ijednu utakmicu: “Da budem iskren, ovo prvenstvo me ne zanima jer to za mene nije pravo nogometno prvenstvo. Posljednjih desetljeća svjedočimo tome da se velika sportska natjecanja, poput olimpijskih igara i svjetskih nogometnih prvenstava, organiziraju u zemljama u nogometnom nastajanju – poput Rusije ili Kine. Ali Katar nije nogometna zemlja. Nemam problema s tim da se svjetska prvenstva održavaju u zemljama u kojima se želi razviti nogometna svijest, poput SAD-a devedesetih ili Južne Afrike. Ali u Katru ne postoji takva vrsta potencijala. Tamo se prvenstvo organizira isključivo radi novca. A kako su iskoristili ljude koji su gradili stadione i pritom umirali, to je tek užasno. Tisuće ljudi su umrle, a mi ćemo slaviti nogomet. Neću pratiti to prvenstvo.” Kao i u mnogim drugim situacijama, svakom pojedincu ostaje sloboda izbora hoće li se prikloniti mišljenju Érica Cantone ili će zanemariti sve ono što se događa iza kulisa i jednostavno uživati u nogometnom spektaklu koji nas, sigurni smo, čeka.

Khalifa stadion izgrađen je 1976. godine te je prvi koji je potpuno renoviran za potrebe Svjetskog prvenstva u nogometu. Na njemu je radilo 30 tisuća radnika. FOTO: imago images/Joerg Boethling, Marcio Machado/ZUMA Press Wire/GuliverImage