Objavljeno u Nacionalu br. 683, 2008-12-15

Naftna industrija Srbije prodaje se Gazpromu za 400 milijuna eura, iako je samo tijekom 2008. imala tri milijarde eura prihoda

Beograd je odlučio svoju najuspješniju tvrtku – Naftnu industriju Srbije (NIS), darovati Rusima, u znak zahvalnosti za podršku koju je Moskva pružila Srbiji u Ujedinjenim narodima u vezi s Kosovom. Ove godine je NIS ostvario prihod od gotovo 3 milijarde eura. U vladi Srbije postoji duboka podijeljenost zbog odluke da se NIS proda za 400 milijuna eura ruskoj državnoj kompaniji Gazprom. Potpredsjednik vlade Mlađan Dinkić tvrdi da cijena od samo 400 milijuna eura znači da Rusi dobivaju NIS na dar. Drugi dio vlade, predvođen ministrom vanjskih poslova Vukom Jeremićem, smatra da “geopolitički i geostrateški razlozi” diktiraju prodaju NIS-a Rusima, jer je Moskva pružila podršku Srbiji u Vijeću sigurnosti UN-a u vezi s Kosovom. Naglašava se da nije riječ o isključivo ekonomskom, nego i o političkom sporazumu.

Zahvaljujući čvrstom stavu Rusije i diplomatskim aktivnostima neumornog Jeremića, kosovsku nezavisnost je priznalo “samo” pedesetak zemalja. Sada je došlo vrijeme za naplatu “principijelnog stava” Moskve. Prodaja NIS-a Rusima od samog je početka imala karakteristike kontroverznog posla. Vlada tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice odlučila je izbjeći tender, i NIS je odmah ponuđen Rusima. Cijena od samo 400 milijuna eura pravdana je tvrdnjom da je riječ o širem poslu, odnosno o obavezi Gazproma da, uz kupnju NIS-a, garantira da će kroz Srbiju izgraditi magistralni plinovod Južni tok i napraviti golemo skladište plina Banatski Dvor. Moskva je preuzela obavezu da njen energetski div Gazprom investira u NIS najmanje pola milijarde eura do 2012. godine i da kroz Srbiju izgradi dio plinovoda Južni tok. Planirano je da se Južnim tokom prirodni plin prebacuje od Crnog mora do tržišta Europske unije, odnosno do Italije.

Rusi su postigli sporazume o Južnom toku s Bugarskom i Srbijom. Ne zna se, međutim, hoće li Južni tok iz Srbije ići preko Hrvatske ili Mađarske do sjeverne Italije ili će preko Kosova i Albanije, a zatim ispod Jadrana, stići na jug Apeninskog poluotoka.

Južni tok je odgovor Moskve na želju EU da smanji svoju energetsku ovisnost o Rusiji. Procjenjuje se da EU četvrtinu svojih potreba zadovoljava zahvaljujući ruskom prirodnom plinu. Bugarska, Finska, Grčka, Latvija, Litva i Slovačka ovise 100 posto o ruskom plinu, koji zadovoljava tri četvrtine potreba Mađarske i Češke, oko dvije trećine potreba Poljske i Rumunjske, više od 50 posto potrošnje Slovenije.

Zbog toga je EU, uz podršku Washingtona, odlučila izgraditi 3300 kilometara dugačak plinovod Nabucco, vrijedan 4,6 milijardi eura, kojim bi u Austriju, preko Turske, stizao plin iz Irana i Azerbejdžana. Bilo je predviđeno da Nabucco poslije Turske prolazi kroz Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku i stigne u sabirnu stanicu plina u austrijskom Baumgartenu, odakle polazi pet drugih plinovoda. Izgradnja je trebala početi ove godine, a Nabucco bi počeo funkcionirati 2011.

Planirano je da Nabuccom u EU godišnje stiže između 25 i 30 milijardi kubičnih metara “neruskog” plina. Nedostatak političke volje, nesuglasice oko financiranja i logistički razlozi su, međutim, usporili Nabucco. To je Gazprom iskoristio i potpisao ugovore s Italijom, Bugarskom, Mađarskom i Srbijom. Time je dovedena u pitanje isplativost izgradnje Nabucca. Bez Nabucca, Azerbejdžan i drugi proizvođači iz kaspijske regije bit će prisiljeni svoj prirodni plin i dalje izvoziti u EU posredstvom ruskih plinovoda, što čini značajan prihod za Gazprom. Sada u EU 70 posto ruskog plina stiže preko Ukrajine, a ostatak preko Bjelorusije. Izgradnja Južnog toka stvorila bi uvjete za povećanje ruskog izvoza u EU, kao i mogućnost da se izbjegne transport prirodnog plina kroz Ukrajinu, s kojom Moskva nema idealne političke odnose.

U prvobitnoj verziji, Južni tok nije trebao prolaziti kroz Srbiju, nego se trebao iz Bugarske nastaviti u Rumunjsku. Na odluku da se od toga odustane utjecala je mogućnost da Gazprom uz 51 posto vlasništva nad plinovodom kroz Srbiju dobije i NIS. Riječ je o kompaniji s 12.000 zaposlenih, koja sa 62 posto sudjeluje na srpskom tržištu naftnih derivata, vlasnik je rafinerija u Pančevu i Novom Sadu, 497 benzinskih crpki – oko 40 posto ukupnog broja u Srbiji, 44 skladišta, avioservisa za opskrbu letjelica kerozinom. NIS ima najviše cisterni za prijevoz tekućih goriva na Balkanu, kapaciteta većeg od 18.000 tona, vlasnik je 10.000 četvornih metara prodajnog prostora, kao i 11 hotela i odmarališta.

PLINOVOD NABUCCO koji je trebao dovesti neruski plin do Europe ima veoma slabe izglede za izgradnju, vjerojatniji je ruski Južni tok, koji bi u jednoj varijanti mogao proći kroz SrbijuDogovor o tom poslu zaključen je u siječnju. Od tada je, međutim, došlo do dramatičnih promjena, kako na političkoj sceni Srbije, tako i na svjetskoj. Srbija je dobila novu vladu. Koštunicu je na mjestu premijera zamijenio Mirko Cvetković, kadar Demokratske stranke predsjednika Srbije Borisa Tadića. Rusija je nastavila podržavati Srbiju u vezi s Kosovom, ali je svijet pogodila ekonomska kriza. Gazprom je imao ozbiljne gubitke i danas se postavlja pitanje raspolaže li ruska kompanija sredstvima potrebnim za izgradnju Južnog toka i skladišta plina u Banatskom Dvoru.

Dinkić je od početka naglašavao da je suzdržan u vezi s energetskim sporazumom s Rusima. Sada inzistira da prodaja NIS-a mora biti vezana za izgradnju Južnog toka i skladišta plina. Rusi su, međutim, spremni isključivo za kupnju NIS-a. Tvrde da će se tek za nekoliko godina znati je li isplativo graditi plinovod.
Dinkić je izjavio da ne postoje nikakve pravne i financijske garancije da će ruski partner graditi plinovod kroz Srbiju. Na sjednici vlade Dinkić je predložio da se Rusima proda samo 25 posto dionica NIS-a, a da preostalih 26 posto Gazprom dobije tek kada bude bilo sigurno da se počeo graditi Južni tok.

“Sporazum s Rusima, koji obuhvaća i kao jedinstven paket tretira izgradnju plinovoda Južni tok kroz Srbiju, modernizaciju skladišta plina u Banatskom Dvoru i 51 posto prodaje NIS-a, ne daje nikakve datume i rokove za realizaciju tih projekata”, rekao je Dinkić.

On je izjavio da Rusi nisu spremni potpisati ugovor za izgradnju Južnog toka i skladišta Banatski Dvor jer ne znaju isplati li se to. “Rekli su da će tek do sredine 2010. završiti studiju izvodljivosti, kada će konačno odlučiti da li da grade ili ne grade Južni tok”, konstatirao je Dinkić.

Prema njegovim riječima, Rusi su predložili da se sredinom sljedeće godine izjasne o projektu u Banatskom Dvoru, kada bi se potpisao neobvezujući memorandum. Dinkić je ocijenio da su prijedlozi Moskve neprihvatljivi, da Gazprom ne želi pružiti bilo kakve garancije za dobro izvršenje poslova i da u prijedlogu kupoprodajnog ugovora čak ne navodi ni kada bi platio 400 milijuna eura za NIS. Osim toga, Rusi su, umjesto izravnog investiranja pola milijarde eura, ponudili NIS-u kredit, uz godišnju kamatu od 9 posto. Kasnije su kamatu snizili na 6 posto, ali uz uvjet da bude varijabilna i da 6 posto iznosi samo prve godine.

Rusi ne žele investirati u ekološku zaštitu, nego smatraju da bi to trebala biti srpska obaveza. Uz to, Moskva zahtijeva da do 2014. ima monopol ne samo na uvoz naftnih derivata, nego i na preradu nafte u Srbiji. Beograd je, međutim, prema EU preuzeo obavezu da do 31. prosinca 2010. ukine taj monopol. Od početka pregovora tvrdi se da je cijena od samo 400 milijuna eura za NIS opravdana zbog izgradnje plinovoda kroz Srbiju. Sada se postavlja pitanje hoće li Južni tok uopće biti napravljen, ima li Gazprom mogućnosti da se upusti u takav pothvat. Prvi čovjek Gazproma Aleksej Miller u Beogradu je izjavio da je ključna garancija za izgradnju plinovoda državni sporazum između Rusije i Srbije. Sličan međudržavni sporazum o plinovodu između Bugarske i Srbije su Moskva i Beograd zaključili još 1996., ali se od tada ništa nije dogodilo.

Dinkić se odlučio povući iz pregovora s Rusima i svoje mjesto prepustiti nekim drugim osobama iz vlade Srbije.

Vezanost Beograda za Moskvu postaje sve izraženija. Zapadne kompanije su se proteklih godina teško odlučivale na investiranje u Srbiju, a aktualna financijska kriza utjecala je da se ta ulaganja svedu na minimum. Talijanski Fiat odlučio je investirati u kragujevačku tvornicu automobila Zastava, računajući da bi tako mogao ući na golemo rusko tržište, zahvaljujući dobrim odnosima Beograda i Moskve. Tvrdi se, međutim, da je Moskva zaprijetila Beogradu da će, ako ne bude zaključen posao vezan za NIS, onemogućiti uvoz kragujevačkih automobila u Rusiju. Iz vlade Srbije demantiraju da postoje uvjetovanja, ali je činjenica da od 1948., kada je Josip Broz Tito “rekao odlučno ‘ne’” tadašnjem sovjetskom lideru Josifu Visarionoviču Staljinu, Beograd nije bio toliko politički i ekonomski ovisan o Moskvi.

PRODAJA NIS-A GAZPROMU■ Naftna industrija Srbije prodaje se ruskoj kompaniji Gazprom za 400 milijuna eura. Ta je cijena višestruko niža od realne: NIS je samo tijekom 2008. imao tri milijarde eura prihoda
■ NIS ima 12 tisuća zaposlenih i drži 62 posto srpskog tržišta derivata. Posjeduje rafinerije u Pančevu i Novom Sadu, gotovo 500 benzinskih crpki, oko 40 posto od ukupnog broja u Srbiji, 22 skladišta te avioservis za opskrbu letjelica kerozinom
■ Po kapacitetu cisterni za prijevoz goriva NIS je najjači na Balkanu – oko 18 tisuća tona. U vlasništvu je mnogobrojnih prodajnih prostora, jedanaest hotela i odmarališta
■ Ruski kupac pravno gledano nema obaveze izgraditi plinovod Južni tok kroz Srbiju, niti sagraditi golemo skladište plina Banatski Dvor, iako se u srbijanskoj javnosti tvrdilo da je to razlog za tako jeftinu prodaju NIS-a Gazpromu
■ Rusi ne žele investirati u ekološku zaštitu, a od Srbije očekuju da im do 2014. osigura monopol na uvoz naftnih derivata i preradu nafte
■ Umjesto izravnog investiranja u NIS, Rusi žele da srbijanska tvrtka od njih uzme pola milijarde eura kredita uz varijabilnu kamatu