Odluka vodećih ljudi srpske zajednice u Hrvatskoj da se intenzivno angažiraju u političkoj suradnji s Plenkovićevim HDZ-om – prvo ulaskom saborskog zastupnika SDSS-a Borisa Miloševića u Vladu, a potom i ovim izuzetno značajnim dogovorom oko odlaska Miloševića na svečanost u Knin, kao i ministra branitelja Tome Medveda u Grubore – događaj je od izuzetnog, možda čak i povijesnog značenja. Ozbiljnost kojom obje strane prilaze tom dogovoru, na što ukazuju vrlo pažljivo sročene, odmjerene, ali čvrste izjave i s jedne i s druge strane, može biti najava nekih sasvim drukčijih odnosa u Hrvatskoj, i to ne samo na političkom planu, nego – dugoročno – i između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog stanovništva. No taj dogovor ima veliko značenje i kada je riječ o političkim kretanjima u Srbiji i unutar cijelog srpskog nacionalnog korpusa.

Otkad je formirana, početkom 19. stoljeća, moderna srpska država je – u skladu s ideologijom koju su pronosili prvo Vuk Karadžić, a kasnije Ilija Garašanin – uvijek paralelno slijedila i nastojala realizirati dvije političke agende: jednu potpuno javnu, pragmatičnu, taktičku politiku države Srbije, te drugu dugoročnu, stratešku, velikosrpsku, čiji je glavni pozadinski nositelj bila Srpska pravoslavna Crkva s ciljem okupljanja svih Srba u jednoj državi. Te dvije linije imale su u raznim razdobljima različite utjecaje na konkretne događaje, no obje su bile formulirane i koordinirane iz Beograda. Sveukupna politika koja se kreirala u Beogradu bitno je utjecala i na političko ponašanje lokalnih srpskih vođa na prostorima izvan same Srbije – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji. Iako su neki lokalni srpski vođe znali ponegdje voditi i samostalniju politiku, iskakanje od središnje beogradske linije bilo je vrlo rijetko.

Gledajući iz dulje historijske perspektive, da jedan ogranak srpskog nacionalnog korpusa odbije direktive Beograda, i to u tako važnom pitanju cjelokupne beogradske antihrvatske političke koncepcije, događaj je bez presedana

Ako se izuzme razdoblje raspada Jugoslavije, kada u nekim vrlo kratkim fazama prvo Jovan Rašković 1991., a potom Milan Babić 1995. nisu do kraja slušali Miloševića, u Hrvatskoj je zadnji takav dramatičan iskorak neposluha lokalnih hrvatskih Srba prema Beogradu bio zabilježen 1928. godine, kada je vođa hrvatskih Srba Svetozar Pribičević sa Stjepanom Radićem osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju i ustao protiv centrističke, unitarističke politike Beograda, što je kratko trajalo jer je već u siječnju 1929. kralj Aleksandar Karađorđević uveo diktaturu. U svim ostalim razdobljima vođe Srba u Hrvatskoj uglavnom su slijedili ključne postavke politike Beograda.

Odluke koje su ovih dana donijeli vođe Srba u Hrvatskoj – prvo da aktivno uđu u hrvatsku vladu, a potom da se učini gesta odlaska Miloševića u Knin – izuzetan je iskorak od središnje beogradske srpske političke linije. Ta linija je nakon Oluje bila uvijek ista, s jedne strane tobožnje uvjeravanje da je Srbija za rješavanje konkretnih međudržavnih sporova i poboljšanje međudržavnih odnosa, a s druge strane se i kroz medije, ali i kroz izjave vodećih srpskih političara, kontinuirano i čvrsto vodila snažna propagandna ofenziva kojom se uvjeravalo srpsku, ali i međunarodnu javnost da su na vlasti u Zagrebu ustaše te osporavalo samo pravo Hrvata da imaju vlastitu državu. Jer je to genocidni narod, čemu je dokaz i sama Oluja, po tvrdnjama iz Beograda „najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“.

Ta propagandna mantra traje već 25 godina, a u osporavanju opstojnosti i legitimnosti hrvatske države Oluja je u srpskome političkom narativu imala uvijek središnje mjesto jer se spominje isključivo kao etničko čišćenje izvedeno jednostavno zato što Hrvati „mrze sve što je srpsko“, bez da se i najsuptilnije pokuša dobronamjerno analizirati što je do Oluje dovelo, recimo, da su Srbi okupirali trećinu teritorija Hrvatske i da je prije Oluje prvo izvedeno masovno etničko čišćenje Hrvata koji su živjeli u tzv. SAO Krajini. Taj narativ o Oluji kao „etničkom čišćenju“ ključan je za cijelu suvremenu velikosrpsku političku liniju osporavanja Hrvatske kao takve, a očuvanje tog narativa Beogradu nije bitno samo što se Hrvatske tiče, nego i kada je riječ o srpskoj politici prema Crnoj Gori, Kosovu i BiH. Stoga bi u Beogradu uvijek bijesno reagirali kad bi obilježavanju godišnjice Oluje prisustvovali neki inozemni gosti, na primjer kada su prije par godina prvi put svečanosti prisustvovali neki crnogorski zvaničnici, kao i kada su u programu sudjelovali izraelski avioni.

Ključno je da i hrvatska politička scena shvati presudnu važnost tog trenutka i prihvati činjenicu da su Srbi u Hrvatskoj također bili žrtve te da njihovo povijesno sjećanje treba poštovati

Sada im se dogodilo najgore, nezamislivo: sam predstavnik hrvatskih Srba odlazi na obilježavanje Oluje u Knin. Bila je to jako, jako teška odluka, pogotovo na osobnoj razini, što dokazuju emotivni istupi Anje Šimprage u Saboru i Borisa Miloševića na Facebooku. Ali odlučili su napraviti taj iskorak jer smatraju da je Srbima u Hrvatskoj mnogo korisnije budućnost graditi u europskoj Hrvatskoj nego na nacionalističkim beogradskim narativima. Tako su srušili dosadašnju cjelokupnu beogradsku političku koncepciju protiv Hrvatske, ali i odlučno pokazali da više ne slušaju sugestije i direktive iz Beograda. Gledajući iz dulje historijske perspektive, da jedan ogranak srpskog nacionalnog korpusa odbije direktive Beograda, i to u tako važnom pitanju cjelokupne beogradske antihrvatske političke koncepcije – događaj je bez presedana. Zato su u Beogradu tako teško primili odluku Borisa Miloševića i govor Anje Šimprage u Saboru. Boje se da je to možda tek početak općeg rastakanja beogradske velikosrpske operacije. I da će ga biti teško zaustaviti.

Ključno je da i hrvatska politička scena shvati presudnu važnost tog trenutka i sa svoje strane prihvati što su bitni interesi Srba u Hrvatskoj.

Kao prvo, treba prihvatiti činjenicu da su Srbi u Hrvatskoj također bili žrtve te da njihovo povijesno sjećanje treba poštovati. Zato će od Miloševićeva prisustva u Kninu možda još važnije biti Medvedovo prisustvo u Gruborima.