Tin Srbić, mladi Zagrepčanin iz Dubrave, pobjednik je ovogodišnjeg Europskog prvenstva u gimnastici, a za Zg News otkrio je priču svojeg života i karijere te planove koje tek treba ostvariti

Mladi Tin Srbić je „običan dečko iz Dubrave“. Koliko god on danas ne želi da se to promijeni, njegov život nije bio običan ni od četvrte godine njegova života. Otac ga je tada htio upisati na neki sport – u očevim pričama bilo je to dvoumljenje između nogometa i hokeja. Mali Tin u to vrijeme bio je stvarno premalen za takve sportove i rečeno mu je da se vrati za dvije godine. Tinov otac nije odustao nakon početnih prepreka jer je poznavao trenera sportskog kluba ZTD “Hrvatski sokol”. Za gimnastiku ne može nitko biti premalen, ali treneri su također uvidjeli kako je Tin ipak malo sposobniji od druge djece kada je počeo pohađati treninge.

U početku je trening bio igra. U toj igri je i zavolio gimnastiku. Stvorio mu se tada i osjećaj obveze; ako se želi baviti gimnastikom, morao je ostati predan tome i truditi se iz dana u dan na treninzima. Dan za danom Tin je tako uporno dolazio na treninge. Dani su se pretvorili u mjesece, pa u godine, koje bi se nakupile do trenutnog broja od 22 godine učestalog rada na svojim sposobnostima. Zlato na Europskom prvenstvu u turskom gradu Antaliji, koje se održavalo od 11. do 16 travnja, okrunilo je sada u konačnici 22 godine truda, a niti srebro na Olimpijskim igrama u Tokiju nije bilo loše.

Običnom dečku iz Dubrave odrastanje uz treninge bilo je „jako zabavno“. Ujutro škola, popodne trening, a vikendom se možda nađe kakvo slobodno vrijeme za prijatelje. Preko ljeta je za Tina bila to u potpunosti druga priča – pošto nije bilo škole, cijelo vrijeme je mogao provoditi vani s prijateljima nakon jutarnjeg treninga. „Vani se odrastalo tada. Mnogo toga sam naučio kroz djetinjstvo, očvrsnuo sam“ , dodaje tom sjećanju Tin.

„Za mene biti iz Dubrave znači biti normalan kao i svi drugi. Moj posao je malo više praćen od drugih poslova, ali to ne znači da sam drugačiji od drugih ljudi, niti bolji od njih. To ja smatram. Baš u Dubravi, u mom kvartu na Tlaki, moji prijatelji iz kvarta koje znam cijeli život dočekali su me s bakljadom kada sam se vraćao iz Turske. Ništa nije bilo pretjerano. Pazili smo jedni na druge. Jako sam bio sretan zbog dočeka, a i poslije smo se svi družili u kafiću kvartovskog prijatelja. Oni svi i kvart su mi jako bitni. Često primjećujem kada se karijere razviju i stvari se dogode, da se ljudi distanciraju od svojih prijatelja iz djetinjstva ili općenito tog života. Meni je drago ipak držati se toga. Čini me normalnim i spušta me na zemlju“, komentirao je svoj kvartovski život na početku razgovora za Zagreb News Tin Srbić.

Koliko god htio biti dečko iz kvarta, Tin Srbić je također svjetski nagrađen gimnastičar. Nije to samo sport za njega. Gimnastika ga je naučila mnogim životnim vrijednostima koje on sam cijeni. Borba i trud za životne ciljeve najbitnija mu je pouka. „Gimnastika je nauka života“ koja mu je pomogla da stekne navike za koje on nije bio ni svjestan da postoje.

Od 6 sprava u polju muške gimnastike, Tin je kao i svaki početnik krenuo višebojnim putem; laički objašnjeno to je treniranje na svim spravama, nakon čega se gimnastičar specijalizira, kao što je to i Tin napravio tijekom svoje 18. godine života. S trinaest godina imao je problema s laktom, u sedamnaestoj godini je to operirao, ali ozljeda lakta polako ga je kroz život usmjeravala ka prečki na kojoj mu je bilo najlakše trenirati zbog bolova. Mario Možnik, renomirani hrvatski gimnastičar specijaliziran za prečku, tada je trenirao u istom klubu s Tinom. Idoliziranje Možnika nikako ne poriče. Ambicije su ga dovele do izvrsnih rezultata, jedino što mu sada nedostaje olimpijsko je zlato.

„Sljedeći je na redu kup u Osijeku. To mi je sigurno jedan od najdražih tih Challenge kupova na organizacijskoj razini i uvijek volim doći tamo pred domaću publiku. Poslije toga sam gotov sa sezonom do jeseni kada mi počinju pripreme za Svjetsko prvenstvo u Parizu, a zatim i Svjetsko prvenstvo u Antwerpu. To drugo svjetsko prvenstvo je ujedno i neki prvi kvalifikacijski korak za iduće Olimpijske igre, pa ću i tada moći više pričati o njima. Plasiranje na Olimpijske igre teško je i komplicirano. Meni ovo zlato u Turskoj po tom pitanju ništa ne pridonosi. Kaže se da kada si specijalist na jednoj spravi je puno lakše dobiti medalju na prvenstvu, nego otići na olimpijske igre. Ali tu opet postoji i ta prednost da višebojnim gimnastičarima je puno teže, gotovo nemoguće, osvojiti medalju na olimpijskim igrama jer nisi konkurentan ni na jednoj spravi. Ja sam svoj veliki sportski cilj ispunio odlaskom na Olimpijske igre. To je ono prema čemu sam cijelo vrijeme radio. Ove ostale medalje nikada nisam izravno naglašavao. Svoje želje i snove sam debelo premašio već odavno“, zaključuje Tin Srbić.