Srđan Milaković rođen je 1978. u Vukovaru. Iz grada je izbivao samo tijekom studija prava u Novom Sadu te četiri mjeseca, od 18. studenoga 1991. do veljače 1992., kada je obitelj nakon okupacije grada boravila u Beogradu. Godine 2008. učlanio se u SDSS, godinu kasnije postao je gradski vijećnik, a 2013. i dogradonačelnik. Još jedan dogradonačelnički mandat osvojio je 2017., no tada s Demokratskim savezom Srba koji je osnovao 2015. nakon što je napustio SDSS. Na proteklim izborima mandat dogradonačelnika nije obnovio, ali je opet izabran u Gradsko vijeće. Za Nacional Milaković govori o svojim ratnim iskustvima trinaestogodišnjeg djeteta, ali i o poslijeratnom razvoju Vukovara i Hrvatske – koji, prema Milakoviću, ne omogućuje slobodan i otvoren razgovor o svemu što se tu devedesetih događalo.

NACIONAL: Vukovarac ste, rođen 1978. Ispričajte što se vašoj obitelji dogodilo u ratu.

Djetinjstvo sam uglavnom proveo u Adici, predivnom prijeratnom vukovarskom izletištu. Otac mi je bio šef proizvodnje u bivšem pogonu Poly u Borovu i bio je vrlo vezan za svoj posao. Majka je bila kuharica i radila u ugostiteljstvu. Tri godine prije rata preselili smo se u zgradu kod stadiona i u njoj proveli cijeli rat. Ne mogu reći da me je bilo strah. Valjda je to iz dječje perspektive izgledalo drugačije. Nije bilo ni struje ni vode. Sjećam se odlazaka s majkom po vodu.

NACIONAL: Jeste li cijeli rat proveli u podrumu?

Ne, u pravilu smo spavali u stanu. Neki drugi ljudi, naročito stariji, bili su stalno u podrumima. Mnogi su ljudi otišli iz grada. Bilo je mnogo praznih stanova.

NACIONAL: Među onima koji su ostali bilo je i Hrvata i Srba. Jesu li si ljudi međusobno pomagali?

Jesu, ali je bilo i mnogo opreza, pa i nepovjerenja, drugačijih pogleda. Bilo je ljudi koji nisu htjeli u rat, muškaraca koji su se skrivali. Ali bilo je i vrlo opasno, naročito u posljednja dva mjeseca. Naprosto se nije moglo nikamo. Bilo je opasno izaći i mnogi ljudi su, nažalost, poginuli jer su morali u potragu za namirnicama, prije svega po vodu. To je uvijek bilo opasno. Mnogi ljudi, mnogi civili, tako su, nažalost, stradali.

NACIONAL: Sjećate li se neke situacije naročito dobro?

Sjećam se kada su u našu zgradu došli vojnici. Došli su naoružani ljudi i počeli galamiti da iziđemo iz zgrade. Žene su se uspaničile jer je u stanovima bilo muškaraca koji su se krili, nisu htjeli u rat. Ali bojali smo se da bi mogli biti i ubijeni. Bilo je tu i Hrvata i Srba. I moj otac je bio među njima. Nije htio u rat. Kad smo izlazili iz zgrade, majka je prepoznala jednog vojnika pa u naš stan nisu ni ušli. Nisu našli oca. Moja dvije godine starija sestra bila je u drugom stanu, kod komšija, a i tamo je bila drama. Muškarci su se krili u ormare, pod krevete. Komične situacije u dramatičnim okolnostima. Kasnije smo saznali da su vojnici došli jer je netko pucao iz naše zgrade.

NACIONAL: Kako pamtite posljednje dane opsade?

Zadnji dan ili dva bili su stvarno dramatični. Ulične borbe. Dotad sam već, premda dijete, mogao razlikovati zvuk višecijevnog bacača raketa, haubice, ne znam što već. Ogromna količina granata pala je i na našu zgradu. Sretna je okolnost bila da je zgrada bila okružena drvećem, koje je zaustavilo mnoge granate. Ali zadnja dva dana bila su uistinu strašna. Jednom smo svi morali otići u kupaonicu i leći na pod da se zaštitimo od granata. Posljednjih dana gardisti su po stanovima počeli tražiti civilnu odjeću. Pretpostavljam da su tražili način da se spase. Sjećam se dojma kada su u našu zgradu došli vojnici JNA: bili su vrlo mladi. Tih je dana već vladala pomutnja. Došla je informacija da će evakuacija biti iz bolnice pa su neki iz naše zgrade otišli prema bolnici. Mi smo ostali u zgradi. Kada smo u koloni odlazili, sjećam se straha. Sestri se kosa bila zaplela u neku žicu, nije se mogla otpetljati pa joj je neki vojnik pomogao. Takvih se detalja sjećam. Majku i nas djecu poslije toga su odveli u Dalj, a za nekoliko dana pridružio nam se i otac. Otišli smo u Beograd i u veljači 1992. vratili se u Vukovar. Moja majka, koja je Hrvatica, htjela je da se vratimo i ranije. Vratili smo se kad je u grad došla struja, u našu zgradu, ali u jedan stan u prizemlju, jer je naš na četvrtom katu prokišnjavao od oštećenja. Ja sam negdje u ožujku 1992. krenuo u drugo polugodište sedmog razreda u školi u Sotinu, jer u Vukovaru nijedna nije radila. Vozili su nas autobusima. Na putu do škole imali smo i oružanu pratnju. Tako smo dočekali mirnu reintegraciju.

NACIONAL: Kako ste živjeli tih četiri, pet godina?

Držali smo kafanu. Nisu to bila lagana vremena. Svatko je imao oružje. Otac je dobio otkaz u Borovu pa mu u mirnoj reintegraciji nije priznat staž. Živjeli smo od te kafane, koja je radila sve do 2013.

NACIONAL: Došla je 1996. uz vijest da će istočna Slavonija biti reintegrirana u Hrvatsku. Tada ste imali 19 godina. Kako su ljudi doživjeli tu najavu?

Bila je to velika neizvjesnost. Ljudi nisu znali što učiniti, nisu znali što ih čeka. Neki su gajili nade da će sve biti dobro, da ćemo mi zadržati nekakav obim prava, nekakvu poziciju. Bile su to velike promjene. Za mnoge je ljude velika dilema bila – uzeti ili ne uzeti hrvatske dokumente. Sjećam se dana kada sam otišao po svoju domovnicu. Moja baka, koja je izbjegla k nama s područja Voćina, živjela je u Marincima, u kući jednog Mađara. Vlasnici su se vratili, a ona nije mogla natrag u svoju kuću jer je bila srušena. Za nju je to bilo jako teško, ja sam njene muke s njom proživljavao jer sam za nju bio jako vezan. Baka nikad tuđu kuću nije doživjela kao svoju, htjela je natrag u svoje, ali nije mogla. Za mnoge je ljude to bilo jako teško vrijeme.

NACIONAL: Sada ste, u najkraćim crtama, opisali što je vaša obitelj doživjela u ratu. Svaki Vukovarac ima svoju priču. Neke su manje, neke više strašne, ali svi su patili, bez razlike. Ima li danas, trideset godina kasnije, svaka od tih priča pravo javnosti?

Nema. S ovakvih pozicija, ovakvu priču ne možete nigdje ispričati. Prostora nema jer se već u startu polazi s određenim uvjerenjima. Nema razumijevanja za ljudske priče, bez ideologije i bez svrstavanja. O Vukovaru danas ne možete govoriti ako svaku priču ne “upakujete”. Nastali su mitovi. Srbi, da spomenem njih, nemaju prostora da ispričaju što se njima događalo, pa čak ni među sobom o tome ne razgovaraju. I danas su strašni strahovi među ljudima. Kada sam bio dogradonačelnik, shvatio sam da je ljudima od onoga što sam konkretno radio, važnija činjenica bila da sam govorio u javnosti ono što oni misle, a sami ne smiju reći.

NACIONAL: Zašto nema prostora? Prošlo je trideset godina. Hrvatska je članica EU-a.

Mislim da je to posljedica sveukupnog političkog razvoja u Hrvatskoj i cjelokupnog društvenog konteksta. Postavlja se pitanje – tko može inicirati, tko treba inicirati raspravu? Neću je ja inicirati. Mora, s druge strane, postojati volja da se čuje nešto drugačije. Ja sam uvijek pitao – pa zar nije prošlo dovoljno vremena? Uz sve razumijevanje i stradanja, i patnji, i ostrašćenosti, svega toga, ja se uvijek pitam – zar je moguće da nema nikoga, da nema nikakve društvene institucije, ničega, nikoga, da nema ni trunke kritične volje da se stvari pomaknu u tom smislu i da se čuje, da se otvori nekakva kritička rasprava, makar kroz ljudske sudbine ako ništa drugo, o tom vremenu u kojem smo živjeli. Očigledno ne postoji.

‘Poslije ulaska u EU i dolaskom nove generacije HDZ-ovih političara, kulminirali su loši odnosi hrvata i srba. Svi su oni ekstremniji od generacije političara prije njih’, kaže vukovarski vijećnik Milaković. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: To je jedna paradoksalna situacija: s jedne strane imamo dugogodišnju koaliciju HDZ-a i SDSS-a, a s druge, dijaloga nema. Čak ni unutar srpske zajednice.

Nema smisla dijalog samo unutar srpske zajednice. Kada je u pitanju rat, a naročito rat u Vukovaru, u Hrvatskoj postoji dominantan narativ, vrlo neprijateljski prema Srbima. U takvoj atmosferi srpska zajednica ne može iznjedriti kritički odnos prema tom vremenu. Mora postojati omekšavanje na drugoj strani da biste vi doživjeli da postoji nekakav prostor za kritički osvrt na to vrijeme. Ovako, već u startu se osjećate neravnopravno. Službena istina postala je toliko cementirana da onemogućava svaki razgovor. Ne možete o njoj ni na koji način diskutirati. Kao da udarate glavom u zid i samo na sebe navlačite bijes. Postoje, naravno, ljudi s kojima se može razgovarati, ali problem su oni koji odbijaju razgovor: kad progovorim, ne slušaju što kažem, nego govorim li ekavicom ili ne. Diskreditiran sam u startu.

NACIONAL: Vi ste u mandatu Željka Sabe bili dogradonačelnik. Jeste li dobro surađivali? Je li se tu nazirala mogućnost početka te vrste dijaloga?

Nije, ali ne zato što Sabo to nije htio, nego zato što je sve htio sam. Imam običaj reći da sam se više sukobljavao sa Sabom nego s Penavom. Jer s Penavom je bilo, da tako kažem, jednostavno: s njim se uopće nije moglo razgovarati. Sabo je htio razgovarati, ali ti su razgovori bili teški. Na primjer, obrazovanje i vrtići. Nismo više u socijalizmu i u Jugoslaviji, a mi Srbi više nismo konstitutivni narod u Hrvatskoj. To ima svoje posljedice. Trebaju nam mehanizmi da se branimo kao zajednica, da sačuvamo svoj identitet. Hrvatska zajednica treba se otvoriti dijalogu. Danas postoji nametnuti dominantni narativ i mi nemamo izbora. Ljudi ovdje postoje, žive, ali ih sistem ne prepoznaje, kao da ne postoje. To ponižava ljude.

NACIONAL: Što danas znači biti Srbin u Vukovaru? Što je srpska zajednica Vukovara u istočnoj Slavoniji danas? Ima li ona svoj identitet ili nema?

Vrijeme u kojem živimo natjeralo nas je da postanemo vidljiviji i organiziraniji. Naš je identitet vidljiv kroz obrazovanje, kulturno-umjetnička društva, crkvu, Zajedničko vijeće općina… Uz sve to ide i sve ono negativno što nam je ovo vrijeme donijelo. I danas, prije svega, živimo u realnosti: dio smo ustavnopravnog sistema Republike Hrvatske i apsolutno se nastojimo uklopiti i postići maksimum onoga što možemo. Srbiju, s druge strane, doživljavamo kao matičnu državu. Jer, gledajte, mnogi ljudi su u tom vremenu rata pronašli utočište u Srbiji. Ne daj Bože neke nevolje, pa kamo će srpski narod iz Hrvatske? Meni se to čini logično, naročito za nas koji živimo blizu. Odmah poslije reintegracije, recimo, krenuli smo na obrazovanje u Srbiju. Ja sam baš te 1997. krenuo na fakultet. Formalno, mogao sam u Osijek, ali veliko je nepovjerenje bilo. Nisam na to ni pomišljao. Danas je drukčije, ali tada je bilo takvo vrijeme. Dakle, kada razgovaramo o svom odnosu prema Beogradu i Zagrebu, nije to jednoznačno.

NACIONAL: Srbi su mogli otići iz istočne Slavonije. Ali ostali su, usprkos svemu što se dogodilo. Mislim da tu činjenicu treba poštovati: oni koji su ostali nose teret onoga što su učinili oni koji su otišli prvi. S hrvatske strane, pred njih se neprestano postavlja zahtjev da priznaju Hrvatsku kao svoju državu. Pa nisu li je priznali samom činjenicom da u njoj žive?

Naravno. Postavljaju nam se dodatni uvjeti da bismo dokazali lojalnost. I tome kao da nema kraja. Prije svega je to odnos prema službenom ratnom narativu. Ali kada je u pitanju rat, Srbi naprosto imaju svoje iskustvo, koje se ne uklapa u narativ hrvatskog društva.

NACIONAL: Ali i taj narativ je dio hrvatskog društva.

Da, ali živi paralelno. Mi imamo osjećaj da nemamo legitiman glas, da nas se ne čuje, da nas se odbija čuti. Znate, dok sam bio zamjenik gradonačelnika, nisam participirao čak ni u isključivo srpskim stvarima, o ovim ostalima da i ne govorim. Naročito ako imate vlast kakva je Penavina: on se stalno mora dokazivati protiv nas. On sa mnom naprosto ne može razgovarati.

NACIONAL: Detektirali smo problem. Političar ste, pragmatičan čovjek i znate što se može, a što se ne može. Što bi se moglo napraviti da se otvori ozbiljan i iskren dijalog? Tko bi ga trebao otvoriti?

Uvijek sam se to pitao: što se može i što bih ja trebao učiniti. Kad sam nedavno govorio na Gradskom vijeću o dvojezičnosti, javio se kolega iz Domovinskog pokreta i rekao: „Slušam vas i ne vjerujem. Pa što je s ratnom štetom? Što je s ratnim zločinima? Što je s nestalima?“ Nisam na to uopće odgovorio zato što ne mogu pristati na to da to postanu kriteriji za ravnopravan i dostojanstven život mojih sunarodnjaka. Ne želim da nas se dovodi u situaciju da mi presuđujemo u otvorenim pitanjima između Hrvatske i Srbije, kao što je npr. ratna šteta. Jer što ćemo dotad s dvojezičnošću u Vukovaru? Naprosto, nameću se nemogući uvjeti da bi se u Hrvatskoj proveli hrvatski zakoni. Mislim da su problem sugovornici, prije svega u vlasti. Mislim da su i oni vezani, gotovo ucijenjeni, tim službenim narativom, zbog načina na koji su došli na vlast i prostora u kojem funkcioniraju.

NACIONAL: O tome govori tekst Borisa Dežulovića „Jebo vas Vukovar“, koji je prije nekoliko dana izazvao goleme reakcije. Jeste li ga čitali?

Jesam. Mislim da je izrazio što mnogi ljudi u gradu osjećaju. Vidim da ga napadaju i optužuju za “žutilo”, da u novinskim tekstovima ne bi trebao psovati. I to možda može biti racionalan argument, ali s druge strane, i sam sam često bio suočen s tim da racionalnost ne prolazi, da ne možeš doprijeti i poslati poruku koju trebaš. I onda si se prisiljen poslužiti načinom kojim u normalnim okolnostima ne bi. Mi u takvom stanju živimo dugi niz godina.

NACIONAL: Bi li, recimo, HTV mogao organizirati razgovore o ratnim sudbinama ljudi u Vukovaru?

Bilo je već širih inicijativa: u vrijeme ministra Predraga Matića Freda, Ministarstvo branitelja organiziralo je razgovore stradalnika s hrvatske i sa srpske strane. Ali to nije bilo naišlo na širi odjek. Nedostaje širi javni kontekst, nedostaje volje u društvu. To je problem. Ako ima volje u društvu, dijalog ne može zamrijeti kad se promijeni vlast. Evo, što bi Andrej Plenković mogao izgubiti kada bi inicirao takve razgovore? Vlast? Ali, od koga?

NACIONAL: Dakle, ni trideset godina poslije rata traume nisu razriješene, a ni povjerenje nije uspostavljeno?

Potreban je novi način komunikacije. Hrvatska strana treba se otvoriti dijalogu. Ako se to ne dogodi, povjerenje neće moći biti uspostavljeno. Treba biti otvoren: nepovjerenje Srba i srpske zajednice prema Hrvatskoj i dalje postoji. Ono nije emotivno i nije neargumentirano, nego proizlazi iz iskustva. Pa i sve ovo vrijeme od reintegracije do danas daje nam opravdanje da budemo nepovjerljivi: moramo se mučno boriti za svaki segment svojih prava. Jer mnogi su sporazumi potpisani, a onda dođete u situaciju da premijer kaže – taj sporazum više ne vrijedi, proveden je. Kad govorimo o dvojezičnosti, neprestano nam se predbacuje da smo neosjetljivi za žrtvu Vukovara i kakve bi to osjećaje izazvalo kod Hrvata. Ali, s druge strane, postoji niz stvari koje nemaju toliku emotivnu težinu pa nisu riješene. Primjerice, u zapošljavanju. Naprosto, nisu se koristile prilike da se Srbi inkorporiraju, integriraju u zajednicu, nego obrnuto – stvarale su se razlike. Poslije ulaska u EU i dolaskom nove generacije političara u HDZ-u, to je čak kulminiralo. Svi su oni ekstremniji nego generacija političara prije njih.