Najpoznatiji svjetski međunarodni festival dokumentarnog filma Sheffield DocFest ove se godine održao od 4. do 13. lipnja u kinodvoranama Sheffielda i Velike Britanije i online. Prikazano je 78 dugometražnih i 88 kratkometražnih dokumentarnih filmova. Čak je 55 naslova imalo svjetske premijere, 22 međunarodne, 15 europske premijere i 59 britanske premijere, među kojima i film ‘’Tvornice radnicima’’ Srđana Kovačevića. Kovačević je tijekom punih pet godina snimao film o radnicima Itasa koji su 2005. godine preuzeli tu tvornicu u Ivancu. Od tada djeluju kao kolektiv i jedini su uspješni primjer radničke okupacije u postsocijalističkoj Europi. Danas dok ispituju novi model kolektivnog vlasništva, mikro svijet tvornice sukobljava se sa snagama globalnog tržišta, što za posljedice ima utjecaj na sve manje i neredovite plaće, uzrokujući tako sve veće nezadovoljstvo među radnicima. Srđan Kovačević tijekom pet godina redovito se vraćao kako bi snimio film koji prikazuje evoluciju tog poduzeća. Film ‘’Tvornice radnicima’’ prikazuje priču o radnicima koji su svojim postupcima osporili dominantni ekonomski narativ te nakon desetljeća redatelj Kovačević postavlja isto pitanje: može li tvornica u rukama radnika preživjeti na periferiji kapitalizma ili nam treba veći san?

Film je nastao u produkciji kuće Fade In, a producirali su ga Sabina Krešić i Luka Venturin. Srđan Kovačević film je i montirao, uz Damira Čučića i Ivu Kraljević. Za dizajn i obradu zvuka bio je zadužen Ranko Rauković, a za kolor korekcije Branko Linta i Magdalena Ptiček. Film ‘’Tvornice radnicima’’ nastao je uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra i Grada Zagreba. Srđan Kovačević je dugogodišnji suradnik produkcijske kuće Fade In i kao direktor fotografije radio je na više dokumentarnih projekata.

Dokumentarni film ‘Tvornice radnicima’ prikazuje priču o radnicima koji su svojim postupcima osporili dominantni ekonomski narativ. PHOTO: Srđan Kovačević

NACIONAL: Što vas je privuklo priči o tvornici Itas da ste im odlučili posvetiti pet godina?

Zauzimanje tvornice Itas 2005. imalo je dosta odjeka u javnosti, no nakon toga rijetko se u medijima moglo čuti nešto više o njihovoj sudbini, činjenici da su radnici nastavili visokokompleksnu proizvodnju CNC strojeva i da relativno uspješno idu dalje. To je jedini slučaj u postsocijalističkim zemljama da su radnici uspjeli obraniti svoje radno mjesto, zauzeti tvornicu i održati primarnu proizvodnju.

NACIONAL: Tih pet godina ste snimali zbivanja u Itasu i u filmu prikazali ključne momente, zaokruživši priču kroz dramatične i na momente smiješne trenutke opisujući svakodnevnu borbu radnika i vlasnika tvornice za opstanak. Koliko ste sati materijala snimili i koliko je bilo teško izvući te ključne trenutke i povezati ih u cjelinu?

Sve zajedno kad zbrojim imao sam 180 dana snimanja u 5 godina. Recimo da sam prosječno jednom tjedno dolazio u tvornicu, što mi je donijelo bliskost i povjerenje radnika. S druge strane, nakon prve godine snimanja, montažer Damir Čučić je prihvatio montirati film i njegovo veliko iskustvo i kao autora i kao montažera pomoglo mi je u sklapanju filma. Montaža je bila dug i zahtjevan proces i po putu smo se morali odreći mnogih dobrih i nama dragih scena, no zadovoljni smo rezultatom.

NACIONAL: Koliko je bilo teško objasniti radnicima i glavnom liku Dragi Vargi da snimate film i da se ponašaju prirodno, s obzirom na to da na momente film djeluje poput igranog filma Mikea Leigha ili Kena Loacha s profesionalnim glumcima?

Od prvog dana snimanja, moram se zahvaliti, Drago Varga mi je dao potpuno povjerenje. Također i tadašnji direktor Itasa Božo Dragoslavić. Nisam imao restrikcija, osim da ne smetam radnike dok rade. No kako sam želio prikazati kolektiv na filmu, želio sam dati glas svim razinama unutar tvornice, pa tako i radnicima. I rad s njima je s druge strane bio mnogo kompleksniji i zahtjevniji.

NACIONAL: Zbog čega?

Smatram da interes radnika danas u načelu nije stajati ispred medija, ispred kamere jer masovni mediji ne predstavljaju njih i oni to osjećaju, razumiju. Nekada je medij imao moć predstaviti zajednicu i probleme radnika te utjecati na stvarnost zajednice.

NACIONAL: A danas?

Danas masovni medij, u načelu, predstavlja interese kapitala. Radnici se boje kamere. Iz te perspektive s nekim radnicima sam se vrlo brzo sprijateljio, s većinom je trebalo duže, a neki nisu mogli vidjeti kameru ni izdaleka. No s vremenom sam našao nekoliko ljudi u pogonu koje sam mogao pratiti, koji su razumjeli moju namjeru i njih sam nastojao razvijati kao likove u filmu.

NACIONAL: Jedno je od ključnih pitanja koje postavljate filmom, kako ste to definirali, složenost kapitalističke ekonomije koja određuje alternativne organizacijske modele mnogo više nego što je to romantizirana perspektiva spremna priznati. Što to konkretno znači?

Zauzimanje tvornice je pukotina u sistemu jer sistem danas vrednuje kapital naspram ljudi. Ovdje su ljudi, obični radnici, zauzeli kapital u koji su ulagali svojim radom. No i dalje ta tvornica i ti radnici moraju poslovati unutar sistema. I tu dolazi do sukoba.

NACIONAL: O kakvom sukobu je riječ?

Sistem je mnogo jači nego jedna tvornica, jedna zajednica, pogotovo ako je usamljena u svojem nastojanju. Primjerice, naši zakoni koji reguliraju radničko dioničarstvo i zadrugarstvo nisu pisani s idejom da zaista daju perspektivu tom obliku udruživanja ljudi, tu leži osnovni problem. Ni mediji koji oblikuju javnu svijest nisu naklonjeni zajedničkom. U takvom svijetu teško je stvarati realnu alternativu.

NACIONAL: Nakon pet godina provedenih s radnicima Itasa vjerojatno ste shvatili problematiku radničkog samoupravljanja i borbu za opstanak na globalnom kapitalističkom tržištu. Gdje leži elementarni problem uspjeha, odnosno opstanka takvog kolektiva u Hrvatskoj i svijetu?

Nužna je podrška lokalne zajednice koja mora prepoznati potencijal takve alternative. Radnici moraju imati podršku u strukturama izvan same tvornice, bez te podrške tvornica je sama na vjetrometini.

NACIONAL: Kakva je uloga radnika koji upravljaju tom tvornicom?

Radnici se moraju obrazovati, moraju ulagati u novo znanje i tu također trebaju pomoć. Ako tvornica ne uspije svojim primjerom polako širiti krug podrške, utjecaja i promišljanja izvan svojih zidova, njena budućnost je neizvjesna. Ako ne može polako mijenjati svijet oko sebe, taj svijet će početi nagrizati nju.

NACIONAL: Pripadate generaciji čije je odrastanje obilježio proces hrvatske poslijeratne privatizacije, malverzacija i kriminalnih radnji koje su dovele do gašenja mnogih tvornica. Vjerujete li da bi ovakav pristup kolektivnom odlučivanju, odnosno ponovnom redefiniranju radničkog samoupravljanja, mogao popraviti proizvodnu sliku Hrvatske i donijeti optimizam radnika i upravljača, iako optimizma u vašem filmu gotovo da i nema?

To pitanje i dalje stoji otvoreno. U većini primjera globalno tržište danas određuje uspješnost proizvodnje i u praksi je teško reći je li upravljanje tvornicom primarni interes radnika ako njihova plaća nije dovoljna da pokrije pristojan život. Dugoročno, istina je da ljudi teško vide perspektivu jer je računica kompleksna. Hrvatska je danas u poziciji europske periferije, na razini države favorizira se malo poduzetništvo, obrtništvo, samozapošljavanje, no kompleksnost proizvoda koji tako možete proizvesti je relativno mala.

NACIONAL: Što dovodi do toga?

Što povlači za sobom i manju zaradu i na kraju ispada da prodajemo najčešće jeftinu radnu snagu, što je ekonomski zavisna pozicija. Naravno, u toj poziciji osjećaj pripadnosti radnika radnom mjestu zamjenjuje pogled preko granice, u Austriju, Njemačku, čak i Sloveniju. Prema istraživanju Clean Clothes Campaign koje je nedavno predstavio Novi sindikat, za dostojanstven život u Hrvatskoj osnovna plaća bi trebala biti 1377 eura ili 10.410 kuna, a radnici, pogotovo kad zavirite u krajeve izvan Zagreba, teško mogu zaraditi i pola tog iznosa.

NACIONAL: Zahvaljujući prezentaciji ideje filma na radionici When East Meets West na kojoj ste sudjelovali u Trstu, zainteresirali ste selektore Sheffield Doc/Festa. Što ih je privuklo vašem filmu?

Prvenstveno tema, činjenica da se film bavi tvornicom koju su zauzeli radnici, što je danas rijetkost. Takvih primjera ima dosta u zemljama Južne Amerike, ali u Europi ih možemo nabrojati na prste jedne ruke.

NACIONAL: Je li točno da ste već dobili pozive i na druge filmske festivale osim Sheffield DocFesta?

Interes drugih festivala postoji i od nekih smo dobili pozive za sudjelovanjem. No nažalost, ne smijemo otkrivati detalje jer ništa nije konačno dok se ne izvrši finalna festivalska selekcija. Mi ćemo raditi na tome da dođemo do što šire publike, na što više lokacija.

NACIONAL: Koliko su za film značile radionice Ex Oriente za razvoj projekta i Doc Rough Cut Boutique kad je film još bio u montaži?

Obje radionice su nam značile mnogo. Prvenstveno, bilo je divno vidjeti da tema našeg filma zanima i druge ljude i da ono čime se bavimo ima neki značaj i doseg. Film, kako sam ga radio, za mene je bio dosta samotan proces jer sam sam snimao sliku, ton i paralelno režirao. Na radionicama smo producenti i ja konačno vidjeli odjek tog rada, čuli mišljenja i kritike kolega iz cijele Europe i to nam je dalo veliko samopouzdanje. Svakako bi svim kolegama toplo preporučio participaciju na tim sjajnim mjestima razmjene znanja.

NACIONAL: Ovo je vaš prvi autorski dokumentarni film, iako ste kao direktor fotografije i snimatelj radili na brojnim dokumentarcima. Hoćete li nastaviti s režiranjem dokumentarnih filmova ili se vraćate snimateljskom poslu?

Upravo završavam svoj drugi dokumentarni film koji se bavi Delavskom svetovalnicom, radničkim savjetovalištem u Ljubljani, ali naravno da ću nastaviti i sa snimateljskim radom. Povrh filmskog posla zanima me i sindikalni rad, no tko zna što život donosi.

NACIONAL: Ima li radničko samoupravljanje budućnost?

Budućnost postoji, samo je pitanje u kojem okviru možemo zamisliti zajedničko upravljanje nad sredstvima i dobrima što nas okružuju.