Jedva punoljetni tinejdžeri s beogradske rock scene – Srđan Gojković Gile, Ljubomir Jovanović Jovec i Ljubomir Đukić – 1980., godine u kojoj je umro Josip Broz Tito i postala je neizvjesna sudbina Jugoslavije, u kavani Mornar odlučili su osnovati punk rock grupu Električni orgazam. Iako je 19-godišnji Gile još od svoje 13. godine čekao moment u kojem će zasjati kao rock zvijezda, nisu ni slutili da će novoosnovana grupa Električni orgazam obilježiti svojim pjesmama novi val tadašnje jugoslavenske rock scene. Prve pjesme “Krokodili dolaze”, “Zlatni papagaj” i “Vi” objavili su na poznatoj kompilaciji “Paket aranžman” u izdanju diskografske kuće Jugoton s grupama Šarlo akrobata i Idoli. Godinu dana kasnije objavili su prvi album “Električni orgazam”, nakon kojega je uslijedilo deset studijskih albuma, sedam albuma snimljenih uživo i tri kompilacije najvećih hitova. I danas, 30-ak godina kasnije, publika s oduševljenjem pjevuši njihove hitove kao što su “Zlatni papagaj”, “Krokodili dolaze”, “Debela devojka”, “Ja sam težak kao konj”, “Ne postojim”, “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”… U razgovoru za Nacional, frontmen i lider grupe Električni orgazam prisjetio se najranijih početaka, prvih nastupa, početka popularnosti i slave, uspona i padova te najavio novi album “Gde smo sad?”.

NACIONAL: Poznata je priča da je Električni orgazam nastao u kavani Mornar u Beogradu kao konceptualna ideja da bude predgrupa grupi Hipnotisano pile koja je bila istovremeno vaša druga grupa u to vrijeme. Imali ste tada 19 godina i život je bio pred vama, a apetiti veliki. Čega se prvo sjetite iz tih najranijih početaka?

Prvo čega se sjetim je kako je to bila jedna važna životna lekcija. Mi smo se svi ložili da je Hipnotisano pile naš glavni bend i da ima perspektivnu budućnost, a da je Električni orgazam bend samo za jednu večer. Realnost je bila potpuno suprotna, što smo shvatili odmah iste večeri, kad je publika s euforijom i oduševljenjem reagirala na Električni orgazam, a Hipnotisano pile gledala prilično ravnodušno. Ta lekcija je bila da je život ono što ti se desi, dok si ti zauzet s nekim drugim planovima.

NACIONAL: Kakav je bio život u tadašnjoj Jugoslaviji? Jeste li primjećivali što se događa oko vas, u zemlji u kojoj živite ili ste uživali u začaranom svijetu rock’n’rolla?

Pa i jedno i drugo. Bili smo klinci koji su tek zakoračili u taj čarobni rock`n`roll svijet, ali smo i bili svjesni društveno-političke situacije rigidnog sustava u kojem smo živjeli, a koji je već bio na umoru.

NACIONAL: Jesi li kao tinejdžer maštali da ćete postati rock zvijezda ili ste planirali baviti se drugim poslom kad odrastete?

Ja sam od trinaeste godine, od kad sam manijakalno počeo sakupljati ploče i od kad sam počeo otkrivati rock`n`roll, bio potpuno uvjeren da ću biti rock zvijezda. Čak sam još u srednjoj školi davao autograme svojim prijateljima, a ispod potpisa bih napisao “buduća rock zvijezda”. Naravno, nisam mogao biti siguran da će se to ostvariti, ali sam se potpuno ufuravao u tu ulogu, što je dovelo do porasta samopouzdanja koje je bilo jako bitno. Nikad nije postojao “plan B”, sve što sam radio bilo je u pravcu postizanja tog dječačkog sna da budem u rock bendu i da to bude moj život.

NACIONAL: Kompilacija ‘”Paket aranžman” grupu Električni orgazam predstavila je kao nove zvijezde punk rocka. Jeste li se osjećali važnima kada su vam objavljene pjesme “Krokodili dolaze”, “Zlatni papagaj” i “Vi” na toj kompilaciji ili ste to shvatili kao nagradu za vaš trud?

Osjećali smo se užasno važnima, a i svi drugi davali su nam do znanja da smo važni. I mediji i publika. To je dovelo do totalnog napumpavanja egotripa, što je kasnije imalo i svoje negativne posljedice. Mi smo zaista bili u situaciji da smo postali zvijezde preko noći, već poslije tog prvog koncerta. Poslije samo nekoliko mjeseci od nastanka benda već smo bili na naslovnici Poleta, bez ijedne objavljene službene snimke. A nakon objavljivanja “Paket aranžmana” to je eskaliralo. Mi smo toliko bili puni sebe i “na krovu svijeta” da nam je bilo totalno normalno da New Musical Express piše o nama, što je zapravo u to vrijeme graničilo sa znanstvenom fantastikom.

NACIONAL: Jeste li nakon izlaska albuma “Paket aranžman” postali rock zvijezde u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji ili je bilo potrebno još neko vrijeme da postanete popularni u svim krajevima države?

Kao što sam rekao, mi smo i prije toga bili zvijezde, ali samo u izrazito urbanim sredinama i velikim gradovima kao što su bili Ljubljana, Rijeka, Zagreb, Beograd, Novi Sad. Za ostatak tadašnje države trebale su godine da budemo prihvaćeni kao rock zvijezde. Zapravo to smo tek uspjeli 1986., kada je objavljena “Distorzija”.

NACIONAL: Kako je izgledala beogradska rock scena u to vrijeme?

To je bilo totalno ludilo. Takva eksplozija kreativnih ljudi više se nikada neće ponoviti. To da u isto vrijeme krenu takvi kreativci kao što su bili Šarlo Akrobata, Idoli i Električni orgazam danas je nezamislivo. Bilo je i drugih manjih bendova u to vrijeme, ali u tom razdoblju od 1981. do 1982. ova tri banda zaista su bila neprejebiva, na beogradskoj sceni, a i šire.

NACIONAL: Tadašnja diskografska kuća PGP RTB nije htjela objaviti vaš prvi album jer nisu bili zadovoljni imenom grupe. Sjećate li se kako su reagirali u Jugotonu kada su prvi put čuli naziv grupe Električni orgazam?

Da, PGP je bio jako konzervativan. Osim s imenom, imali su problema i s tekstovima naših pjesama. Prije svega s pjesmama “Krokodili dolaze” i “Nebo”. U Jugotonu nije bilo problema, ali prije svega zbog Siniše Škarice. Da je možda neki drugi čovjek bio na mjestu onoga kojeg se pita, moglo je sve biti drugačije. Siniša je zapravo otvorio vrata slobodi i kreativnosti, njegov talent da prepozna nešto takvo bio je na najvišem nivou.

NACIONAL: Kako je uopće nastalo ime Električni orgazam?

To je bilo zaista prvo što mi je palo na pamet kad smo odlučili napraviti bend te siječanjske noći u kavani Mornar, u Beogradu. Ja sam samo to rekao, a Ljuba i Jovec odmah su se složili.

NACIONAL: Na koga su se odnosili stihovi iz pjesme “Krokodili dolaze” zbog koje ste imali problema i stihovi: ‘’Ko su oni i šta hoće i što me vode iz slobode?’’?

Ta pjesma nastala je u vrijeme poslije Titove smrti, kad je postojao strah da postoji mogućnost da Sovjetski Savez izvrši okupaciju Jugoslavije. Ali ne bavi se samo tim strahom, nego strahom od svake vrste totalitarnog nasilja nad pojedincem. I Kafkin “Proces”u to vrijeme bila mi je jako važna knjiga, tako da je i ta kafkijanska vizura sigurno imala utjecaj.

NACIONAL: Zašto ste tako rano na početku karijere snimili album “Les Chansones Populaires” s obradama vama dragih rock pjesama i to u trenutku kada je Električni orgazam imao pristojan status u tadašnjoj Jugoslaviji?

Album Davida Bowieja “Pin Ups” bio je jako važan album za nas u to vrijeme i ja sam htio da i mi imamo svoj “Pin Ups”. Nisam razmišljao o tome je li to prerano ili ne. S druge strane, New Wave je već bio na umoru. Mi smo muziku slušali puno prije pojave punka i na neki način htio sam predstaviti publici neke od bendova i autora koji su bili naši originalni uzori. A i da polako uvedem bend u tradicionalniji rock`n`roll zvuk, energični, bazični roots rock`n`roll. Nešto što je kulminiralo albumom “Distorzija” 1986.

NACIONAL: Te 1986. snimili ste album “Distorzija” na kojem su našli neki od vaših najvećih hitova u karijeri kao što su “Vudu bluz”, “Debela devojka”, “Ja sam težak kao konj”, “Ne postojim”, “Kapetan Esid” i drugi. Sjećate li se razdoblja kada su nastale te pjesme i snimanja albuma?

Snimanju “Distorzije” prethodila je najveća kriza u bendu. Album “Kako bubanj kaže” nije dobro prošao ni kod publike niti kod kritike. Sjećam se da smo u Zagrebu za promotivni koncert prodali samo 13 ulaznica. Čavke je završio u zatvoru, a Ljuba je napustio bend i preselio se u New York. Međutim, ja sam imao vrlo jasnu viziju u kojem pravcu Električni orgazam mora krenuti. To je bio jednostavni, melodični, garažni rock. Krenuo sam stvarati pjesme i sklapati novu postavu banda. Prvo je došao Banana a zatim i Švaba, uskoro je i Čavke izašao iz zatvora i sve pjesme bile su spremne. Pozvao sam Piku Stančića da produciramo album, a Siniši Škarici javio sam da smo spremni za sljedeći album. Interesantno je da je čak i Škarica bio malo sumnjičav ima li bend snage da nastavi dalje. Tada je jedini put tražio da napravimo demo snimke kako bi čuo pjesme koje smo spremili. Čim ih je čuo, sve mu je bilo jasno i odmah smo dobili studio u Dubravi i počeli snimanje. Vrlo brzo formirala se jaka kohezija među članovima te nove postave benda. Snimanje je proteklo u vrlo optimističnoj atmosferi i svima je bilo jasno da imamo jako dobar album i da će to dovesti do prekretnice u statusu banda.

NACIONAL: Kako su u to vrijeme tadašnje vlasti prihvaćale rock’n’roll i Električni orgazama kao tipične predstavnike zapadnjačkog rock zvuka?

Mislim da su oni sredinom osamdesetih imali puno većih problema nego da se bave nama. Naš bend definitivno u toj drugoj polovici osamdesetih nije imao problema s političarima i ljudima na vlasti.

NACIONAL: Dvije godine kasnije, 1988. snimili ste album “Letim, Sanjam, Dišem”, na kojem se našla i pjesma “Igra rock’n’roll’ cela Jugoslavija”. Je li točno da je ta pjesma djelomično uzrokovala razlaz grupe Električni orgazam nakon tog albuma?

Razdoblje poslije albuma “Letim, Sanjam, Dišem” bilo je komercijalno najjače u našoj karijeri. Nikada nismo prodali više ploča ni svirali za veći broj ljudi. Tada smo svirali uglavnom u dvoranama i na stadionima, a ne više u klupskim prostorima. Nije ta pjesma direktno utjecala na krizu u bendu, nego upravo ta velika popularnost. Desio se klasični slučaj udara slave u glavu. Svi u bendu bili su na vrhuncu vlastitih egotripova. I baš ta situacija međusobno nas je udaljila i razbila zajedništvo unutar benda.

NACIONAL: Zašto?

Moj zaključak je bio “preveliki uspjeh ubija”. Poslije toga prilično svjesno sam se trudio da više nikada ne budemo dio takve “mainstream” priče.

NACIONAL: Među prvim ste rokerima, s članovima grupe Švabom i Čavketom te Milanom Mladenovićem iz EKV-a i Antonom i Canetom iz Partibrejkersa, 1992. krenuli u antiratnu kampanju “Rimtutituki” te objavili antiratnu pjesmu “Slušaj ‘vamo”. Godinu dana kasnije održali ste seriju koncerata u Njemačkoj i Češkoj “Ko to tamo pjeva?” s grupom Vještice. U kakvom su vam sjećanju ostali ti nastupi početkom 90-ih?

Bilo je to zaista užasno vrijeme, rat i velika tragedija. Meni su skoro dva desetljeća bila potrebna da se koliko toliko oporavim od svega što se dogodilo. Ali taj pothvat s “Rimtutituki” ostao je u jako lijepoj uspomeni. Pokazao je da i u toj eskalaciji ludila postoje i normalni ljudi, da nisu svi baš poludjeli, iako se meni činilo kao da je velika većina ljudi poludjela. Ti koncerti u Češkoj i Njemačkoj bili su vrlo emotivni jer smo sreli puno ljudi koji su pobjegli od tog ludila u strane zemlje.

‘Diskografska kuća PGP RTB nije nas željela izdati zbog imena grupe i tekstova. U Jugotonu nije bilo problema zahvaljujući Siniši Škarici. On je otvorio vrata slobodi i kreativnosti’

NACIONAL: Po čemu pamtite te koncerte?

Bili smo odlično primljeni. Publiku su činili ljudi iz raznih dijelova tada već bivše Jugoslavije. To je bila katarza i za nas i za publiku. Nekoliko sati rock’n’rolla koji su pomogli da barem nakratko zaboravimo na sve one teške stvari koje su nam se desile. I da istovremeno vidimo kako je u umjetnosti te propale zemlje Jugoslavije ipak bilo nešto jako vrijedno, što nisu mogli uništiti ni rat niti ludilo.

NACIONAL: Krajem ove godine na zidu pored kultnog beogradskog koncertnog prostora Doma omladine dobili ste svoj mural. Je li vas zateklo to svojevrsno priznanje za vaš doprinos rock sceni?

Pa da, donekle. Uglavnom u glavi furam priču da malo ljudi zna tko sam ja, tako mi je lakše nositi se s teretom popularnosti. Zato se uvijek iznenadim kada vidim da to što ja radim ipak nekom nešto znači.

NACIONAL: Koliko vas zamara vraćanje na početke vaše karijere i idealiziranje 80-ih, a zanemaruje se vaše recentno bavljenje glazbom i nove pjesme Električnog orgazma?

Ja na to gledam kao na nešto što se svima dešava. Kako proučavam povijest rock’n’rolla, vidim da se svim mojim idolima to također događa. Nažalost, tek poslije smrti koja stavlja definitivnu točku na nečiji rad, ljudi uspijevaju realnije sagledati svu širinu nečijeg talenta i minulog rada. Mene to pretjerano ne uzbuđuje. Mislim da prilično dobro mogu procijeniti kvalitetu vlastitog umjetničkog djelovanja. Kao što mislim da su nas prošli album, a i ovaj koji upravo sad završavamo, nešto najbolje što smo uradili. A to što je nekim ljudima potrebno više vremena da to shvate, to već nije nešto na što ja mogu utjecati.

NACIONAL: Jeste li s veseljem prihvatili poziv da svirate u sklopu večeri “Sviraj stare” ili vam je pao mrak na oči što ponovo morate staviti naglasak na početak vaše karijere?

To je interesantan koncept i radujemo se nečemu novom. Mi smo prošle godine svirali cijeli album “Distorzija” povodom 30 godina albuma. Sada nam je koncept za taj koncert da ćemo svirati pjesme starije od 20 godina, osamdesete, ali i početak devedesetih. Za bis ćemo vjerojatno odsvirati i nekoliko novijih pjesama.

NACIONAL: Što se danas događa s Električnim orgazmom? Planirate li novi album?

Da, album je gotov, a sad se bavimo još nekim sitnicama. Bit će objavljen na proljeće 2018. za diskografsku kuću Mascom i zvat će se “Gde smo sad?”. Na njemu će biti devet pjesama. Muziku smo radili Ljuba, Banana i ja, a svi tekstovi su moji. Producent je Toni Jurij, naš stari suradnik s albuma “Lišće prekriva Lisabon”, “Les Chansones Populaires” i “Kako bubanj kaže”.