Sredinom osamdesetih godina Srđan Gino Jevđević u Sarajevu je osnovao grupu Gino Banana, s kojom je ostvario vrlo dobar uspjeh na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni. Početkom devedesetih Jevđević je u ratu režirao mjuzikl “Kosa”, a iz Sarajeva je otišao zahvaljujući legendarnoj kantautorici Joan Baez. Dolaskom u SAD, u Seattleu je susreo Krista Novoselica iz grupe Nirvana i Jellu Biafru iz benda Dead Kennedys koji su ga upoznali s Billyjem Gouldom iz benda Faith No More, za čiju je izdavačku kuću Koolarrow Records objavio prva tri studijska albuma svoje nove američke grupe Kultur Shock. Danas, 26 godina kasnije, grupa Kultur Shock ima 13 albuma, nebrojeno mnogo koncerata i turneja širom SAD-a i Europe i nastupala je na nekima od najprestižnijih svjetskih open air festivala. Svojim specifičnim gypsy punk metal rockompomiješanim s narodnom glazbom Balkana te članovima grupe koji su stigli sa svih strana svijeta, postali su prepoznatljivi i na globalnoj sceni. Jevđević je predavao glumu na Cornish College of Arts i radio na brojnim kazališnim predstavama u Seattleu, gdje živi sa ženom i sinom. Njegova karijera, unutarnja potraga za identitetom, preispitivanje obiteljskih sumnji u njegov odabir da se bavi muzikom i posvećenost mentalnom zdravlju kroz istraživanje s profesorom Danom Tomasulom s Columbia Universityja u New Yorku, bili su inspiracija za dokumentarni film “Grandpa Guru” redatelja Silvija Mirošničenka i producenta Sanjina Hasanefendića. Uoči nastupa grupe Kultur Shock 12. srpnja u Rijeci, 13. srpnja u Zagrebu i 22. srpnja u Zadru, Jevđević je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako ste preživjeli vrijeme lockdowna i izostanak nastupa tijekom protekle dvije godine?

Ni sam ne znam. Bit će da se nešto uštedjelo. Dugo mi već ovo radimo tako da nama nije toliko ni bila frka koliko ostalima, a i svi smo razbacani na stotine strana i radimo bezbrojne projekte pa valjda je to utjecalo na preživljavanje. Mi smo obitelj, a ne samo bend i najbolji prijatelji.

NACIONAL: Što to znači?

Obitelj pomaže kada zatreba. Kad pomislim kako je bilo mnogim glazbenicima, tuga je to. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo bendovima i njihovim članovima za ove tri godine ako su im jedini izvor prihoda koncerti. Ako nekome treba beneficirani radni staž, onda su to muzičari. Ne govorim samo o muzičarima koji kao mi imaju svoju publiku, svoj posao i krug prijatelja i pristalica. Mi smo kreirali komune pune prijatelja, ljudi i podrške, a to opet kreira nove poslove. I nikada se ne završava samo na jednoj stvari, kao što se i u mirno doba prije pandemije nikad ne završava samo na jednom interesu, nego se uvijek trudimo pronaći nove interese, a s tim dolaze i novi izvori prihoda. Meni je ovdje najviše žao muzičara koji nisu u situaciji kao mi koji nemaju svoj krug ljudi poštovatelja i prijatelja te koji su prisiljeni svirati sa svima, pogotovo mainstream izvođačima da bi preživjeli.

NACIONAL: Što je u tome loše ako su muzičari koji vole svirati?

Tu nema ljubavi, nema ni razumijevanja, to je goli posao. Oni kad nemaju svirki nitko im neće zakucati na njihova vrata da ih pita treba li im išta. Pogotovo ti mainstream izvođači koji ih godinama kradu. Nekad davno kada sam ja odrastao i učio svirati prvo bubnjeve pa onda ostale instrumente, živjeli smo u zabludi da je biti session muzičar, kako smo to tada zvali, najviše i najbolje što se jednom muzičaru može desiti. Trebao sam otići na kraj svijeta i upoznati te muzičare da bih shvatio kako ti koji sviraju s Madonnom, Beyonce, Jennifer Lopez i drugima nisu samo nesretnici koji moraju svirati ono što im se ne sviđa, nego i frontalni kokuzi. Čovjek se tada promijeni i 100 eura mu je jedino za što živi. A kada se nešto desi kao što je pandemija, izgubi i tih 100 eura. U to naravno ne ubrajamo dobre ljude kao što su pokojni David Bowie i Bruce Springsteen koji žive sa svojim bendom, ne mijenjaju ga, oni su im najbolji prijatelji u dobru i u zlu.

NACIONAL: Planirate li obići i SAD povodom 25. rođendana grupe?

Evo već smo počeli. SAD je kao i svaka druga zemlja, samo veća; ne mogu baš svi svuda svirati. Pogotovo zbog toga što je veća i ljudi se dijele prema preferencijama. Mi na primjer ne radimo srednjoameričke turneje nego samo Istočnu obalu, Zapadnu obalu i par velikih gradova u srednjoj Americi. Malo je tu gradova kao što su Chicago, Denver i Austin, gdje bend koji svira ovakvu vrstu muzike na 14 različitih jezika ima dovoljno ljudi da ih to zanima da bismo napravili turneju. Naravno kao i kod nas uvijek ima ljudi kao što smo mi, ali daljine su ogromne, a vremena nema napretek. Nekad mi se čini da kod nas u malim sredinama ima mnogo više sofisticiranih ljudi nego u zapadnom svijetu. A ponekad opet mislim da je svugdje sve isto. Jedino je sigurno obrazovanje i interes za ono u čemu nisi odrastao i što nije prva sfera tvoga interesa i nije tvoja kultura, ali hoćeš naučiti i vidjeti nešto novo.

NACIONAL: Vaš stil najčešće se opisuje kao gypsy punk metal. Koliko je glazbena baština Balkana zanimljiva američkoj publici?

Energija je zanimljiva svima. Što se nas tiče, možeš nas voljeti, možeš nas mrziti, ali ne vjerujem da itko može ostati indiferentan. To je tajna energije.

NACIONAL: Zašto je to tako?

Opet se vraćamo na obrazovanje. U školi smo vrlo rano naučili da se energija ne može ni iz čega nastati i ne može se uništiti. Može samo prelaziti iz jednog stanja u drugo. Umjetnost je energija. Sviranje to ne mora biti. Sviranje može biti i vještina. Razlika je u tome što nad vještinom čovjek ima moć, nad umjetnošću, odnosno nad energijom ne. Mi smo sretnici kroz koje ta energija prolazi.

NACIONAL: Drugim riječima, energija je vaše pogonsko gorivo.

Mi od 1996. radimo samo ono što se nama sviđa i što želimo u tom momentu svirati, pa ako nam dosadi ili ako nam se svira nešto drugo, prestanemo u istoj pjesmi i počnemo svirati to što nam se svira. Nije baš idealno za podilaženje publici i pjevanja pjesme koju svi znamo. Punk je izraz našeg političkog bića u energiji, metal je naš Rage Against the Machine, elementi jazza te folklornih elemenata diljem svijeta opisuju svakoga od nas i naše porijeklo kao muzičara i ljudi. Tako na primjer kad ja nosim nešto u sebi i kad me zaboli, jauknem na svom jeziku u svojoj intonaciji. Kod nas se to, jezik, intonacija i reakcija na bol, zove sevdah.

NACIONAL: Čini se da vam je najmanje važno kako se naziva stil glazbe koju izvodite.

Što se tiče stilova, to su izmislili novinari. Ne novinari koji su zaslužni za istinu u svijetu i bez kojih bi se sve raspalo, pa i demokracija, nego oni koji vole čitati same sebe i čim za nešto nisu čuli ili im je strano, odmah ili pokopaju ili te stave u ladicu za koju su već čuli i koja je veće etablirana. Tako svima, a pogotovu sami sebi dokazuju da su još uvijek najpametniji na svijetu. Kultur Shock je primjer da podjela muzike na žanrove nema smisla. Kultur Shock je dokaz da to što je njima važno nije važno nikome, a pogotovo ljudima koji slušaju i vole muziku. Jebe se njima za žanrove.

NACIONAL: Krajem prošle godine ste proslavili 60. rođendan mini festivalom Shocktoberfest. O kakvom je festivalu riječ?

Bilo je to kada su rekli da pandemija jenjava. Moj bend je meni napravio festival. Pa koliko sam ja sretan čovjek, reci ti meni? Ne samo da se igram s najboljim muzičarima na svijetu, nego su mi to i najbolji prijatelji, a povrh svega mi naprave i festival za 60. rođendan sa svim bendovima koje ja volim. Nevolja je u tome što sam ja za svoj rođendan morao svirati dvije večeri: “Hajde samo malo, hajde ti izađi na stage i sviraj samo malo”. Mogu se pohvaliti da sam za 60. rođendan dvije noći skakao po dva sata i ostao živ. Naravno, oni su to perfidno iskoristili za pravljenje novih pjesama i uvježbavanje s Eleni Govetas koja nam se pridružila na ovoj turneji. Eleni je kći moga velikoga prijatelja Hristosa Govetasa, jednog od najvećih grčkih muzičara. Poznajem je od kada je imala godinu i pol dana, a danas joj je 26. Rodila se iste godine kada i Kultur Shock.

Jevđević s članovima grupe Kultur Shock koju je osnovao devedesetih. FOTO: Kultur Shock

NACIONAL: U Seattleu živite 25 godina. Smatrate li se Amerikancem ili emigrantom koji se skrasio u Americi?

Smatram se Sarajlijom koji još uvijek živi u Sarajevu, ali zbog prirode svoga posla ne može tamo raditi, a pošto mu je dug put do posla, vrlo često prespava tamo gdje radi. Naravno, usput je tu formirao obitelj, prijatelje, sredinu u kojoj živi, ali nikada nije prestao živjeti mentalno u Sarajevu. U Sarajevu su obitelj i prijatelji, ne samo stari nego i novi. Slobodno vrijeme provodim ekskluzivno u Sarajevu. Kao i svi ostali, poslije posla dođem kući. Elem, sad vi odlučite što sam ja. Jedino znam da nisam emigrant.

NACIONAL: Zašto niste emigrant?

Moja je tuga drugačija od emigrantske. Emigranti tuguju za svojom zemljom i kupuju TV kanale koji im u njihovim glavama nadomješćuju dom koji su ostavili, priželjkujući da su u svojoj kući u svojoj zemlji jer se kod nas bolje živi. Isto kao što brojni naši ljudi na brdovitom Balkanu priželjkuju da jednom za sva vremena odu trbuhom za kruhom jer se tamo na zapadu bolje živi. Jedni i drugi su u zabludi da je ovima drugima bolje u životu i da upravo oni drže govnasti kraj motike. A ja letim između njih i potajno se nadam da ako budem dovoljno brz, uspjet ću biti na oba mjesta u isto vrijeme.

NACIONAL: Kada smo razgovarali 2015., rekli ste da razmišljate o pisanju biografije, a trenutno se snima dokumentarni film o vama i grupi Kultur Shock “Grandpa Guru”. Što je s pisanom biografijom i dokle je stigao dokumentarac?

“Grandpa Guru” nije moja ideja niti sam na početku želio biti dio toga. U prvim razgovorima s producentima i redateljem jasno sam im dao do znanja da ne vjerujem u dokumentarce o muzičarima, umjetnicima ili bilo kakvoj elitističkoj grupi te da filmove treba snimati o temama koje se tiču sviju nas, o svima nama, normalnim ljudima koji žive od danas do sutra.

NACIONAL: Kako su vas nagovorili na snimanje filma?

U jednom momentu sam ih pitao: “Hoćete li vi pričati priču o tome kroz koji ja horor svakodnevno prolazim? Ne samo ja.” I tada smo počeli pričati. U tom momentu se sve promijenilo. To više nije bio dokumentarac, to je postala priča o prihvaćanju vlastite nesavršenosti kao činjeničnog stanja. Život za mene je pun otkrivanja vlastitih mana i zabluda te potom ispravljanja vlastitih grešaka i mišljenja. Život je prekratak da bismo namjerno živjeli u zabludi, samo za to da susjedi ne bi vidjeli da si bio u krivu. Ne kune majka sina što se kockao, nego što se vadio. Svi vole kad ih vole, nitko ne voli kad ga ne vole. Svi na početku žele da su većina, ali nije svima suđeno. Neki od nas su manjina. Kad odrastamo, svi želimo biti glas većine. Ali netko mora biti i glas manjine. Mi to ne biramo, tako se rodimo. Ti si onaj koji jesi. “Budi ono što jesi, svi ostali su već zauzeti”, rekao je Oscar Wilde.

NACIONAL: Što je s knjigom?

Što se knjige tiče, to su misli, a ne autobiografija i većinom će biti dio tog filma. To bi trebalo paralelno izaći sljedeće godine.

NACIONAL: Poznata je vaše prijateljstvo s brojnim slavnim američkim glazbenicima, s kojima ste surađivali. Hoće li se i oni naći u tom dokumentarcu?

Ma hoće, naravno. Želio bih da svi budu u tome filmu. Svi moji prijatelji s Balkana i preko bare. Hoće li svi biti, ne znam. Čudna su vremena došla. Moji američki prijatelji i braća i sestre svađaju se. Politički. Ne govore jedni s drugima, prekrižili su jedni druge do kraja života. Ljudi se zajapure u svome bijesu, pa svašta kažu jedni drugima u momentu, a onda se teško vratiti na staro. A zbog čega, moj prijatelju, zbog čega? Zbog gluposti, zbog egomanijaka. Nekad mi se čini da smo mi Balkanci imuni na te zajebancije, prošli smo sito i rešeto i raznorazne i kriminalce koji su nam se prodavali za mesije pa sada imamo otpornost da ne naletimo na svaku minu koja nam se postavi, čuvamo ono što je najbitnije, bez obzira na to koliko se ne slažemo jedni s drugima. A to je prijateljstvo. Srce mi se cijepa.

NACIONAL: Veliki dio života posvetili ste kazalištu. Što biste izdvojili u vašem angažmanu u kazalištu? Na što ste ponosni?

Na to što sam pomogao izvesti generacije glumaca i kazališnih radnika, raditi s njima na grčkim tragedijama na koledžu. Na rad s glumcima sa specijalnim potrebama u mom malom kazalištu Istinit. Talent i koeficijent inteligencije nemaju ništa zajedničko, nekad čak rade direktno na uništenju jedan drugoga. Još uvijek igraju legendarnu predstavu “Mali princ”, a postavljanje Shakespeareova “Sna ljetne noći” prekinula nam je pandemija upravo prije premijere prije tri godine pa na tome sada radimo. Kazalište Freehold je ono na što sam također ponosan. Tu radim već 20 godina. Svake godine po jedno djelo Williama Shakespearea stvoreno s najtalentiranijim glumcima Zapadne obale, turneje po zatvorima, bolnicama, siromašnim kvartovima, parkovima i ostalim mjestima do kojih kazalište ne stigne.

‘U tri entiteta u BiH treba stvoriti jednu partiju. Partiju koja se neće baviti historijom, tko je tko i tko mi je što napravio, nego infrastrukturom, ekonomijom i kulturom’

NACIONAL: Radite li trenutno na novoj kazališnoj predstavi?

Da. Upravo sam završio rad na predstavi “Pericles”. Oni kreću na turneju, a i ja na svoju.

NACIONAL: U centru Sound Mental Health bavite se posttraumatskim stresnim napretkom. O čemu se radi?

Mentalno zdravlje trenutno me najviše zanima. Ne mogu vjerovati da sam u ovim godinama našao novu muzu u životu. A i nekako je logično jer sam čitav svoj život posvetio sebi i sam sam sebi bio najvažniji. Bilo je i vrijeme da netko preuzme prioritet u mom životu. A što je normalnije nego dati taj prioritet onima kojima najviše treba.

NACIONAL: Možete li objasniti što je posttraumatski stresni napredak?

Posttraumatski stresni napredak je pojam u pozitivnoj psihologiji koji smo razvili u zadnjih 10 godina moji prijatelji i ja. Otac ideje je Dan Tomasulo, profesor na Columbia Universityju u New Yorku. Ponosan sam danas što ga mogu nazvati svojim prijateljem. Radi se o principu o postojanju troja vrata na koje pojedinac izađe ili uđe poslije doživljenog stresa i teškog momenta u životu. Za prva vrata većina zna i naziva ih posttraumatski poremećaj. Vrata kroz koja kada prođete ništa vam se lijepo ne može desiti. Kroz druga vrata se može izaći, a da vam se ništa ne dogodi. A kroz treća nekim čudom poslije sve te nesreće postanete bolji. Postanete druga osoba. Film “Grandpa Guru” bavi se tom tematikom.

NACIONAL: BiH je država u kojoj tinja nezadovoljstvo, a nacionalizam se raspiruje. Posttraumatski poremećaj je gotovo svakodnevna pojava. Kako gledate na situaciju u BiH?

Ne želim gledati, ne želim prepoznavati grozne stvari kojih se sjećam i na što me ponekad današnjica podsjeća. To je moja zemlja. Nazovite me naivnim, nazovite me glupim, ali ja još uvijek iskreno vjerujem da sva ta mržnja o kojoj se govori i sve to tinjanje nezadovoljstva su umjetna tvorevina. Nismo mi baš takva tvorevina. Više je onih koji vole jedni druge, nego onih koji se mrze. Nije logično da je ljubav inferiorna mržnji. Ja to ne želim prihvatiti, niti ću ikada.

NACIONAL: Što bi bilo najvažnije da BiH izađe iz krize i raste kao država?

U naša tri entiteta treba stvoriti jednu partiju. Partiju koja se neće baviti historijom, tko je tko i tko mi je što napravio, nego infrastrukturom, ekonomijom i kulturom. Mislim da nas ima dovoljno da se za ta tri interesa možemo dogovoriti.

NACIONAL: Planirate li se sa ženom i sinom vratiti u Sarajevo ili planirate mirovinu u Seattleu?

Kako rekoh, stalno sam u Sarajevu sa ženom i sinom. Bili smo na ljeto i opet ćemo. Nisam nikada ni otišao. Kai ima svoj život kad god bude htio i gdje god bude htio, a Sarajevo će uvijek biti njegovo. Naravno da ću biti u Sarajevu. Ne moram se vraćati, pa nisam nigdje ni otišao.

NACIONAL: Rekli ste da Kultur Shocku nije biznis. Jesu li se stvari promijenile pa je nakon 26 godina to ipak postao biznis?

Teško je raditi nešto 26 godina, a da ti to ne postane posao. Posao znači da živiš od onoga što radiš. Znaš kako se ono kaže; ako radiš ono što voliš, nećeš raditi ni jednog dana u životu. A ja radim ono što volim. Život sam posvetio da budem sretan dok radim. Da ne radim za pare, nego za vlastitu zadovoljštinu. Novac ima svoje mjesto. Novac je potreban da bi se otkupila vlastita neovisnosti u svijetu i to je to. Precjenjivanje novca se očituje u tome da se poistovjećuje s poslom. To nije istina. Rad je bitan za osobni napredak, a novac nije. Ne kažem da je društveni napredak manje važan od osobnog, ali ako nema osobnog napretka, nema nikakvog napretka. Biznis je ružna riječ. Rad je lijepa.