Hrvatska želi po svaku cijenu iz Srbije izvući dokumentaciju o zlodjelima ustaša i NDH tijekom Drugog svjetskog rata, piše u nedjelju beogradski list i tvrdi da je stajalište službenog Beograda da se arhivska građa ne smije cijepati ni dijeliti i da ga u tome podupire međunarodni supervizor.

Spornu arhivsku građu čine više od 200 filmova snimljenih u vrijeme NDH, razni dokumenti, popisi i arhivi svrstani u 340 kutija, pišu beogradske Večernje novosti.

Riječ je o ključnim dokumentima o ustaškim logorima i zločinima koje su činili pripadnici ustaških postrojbi, te o diplomatskoj aktivnost tadašnjeg Zagreba, funkcioniranju policije, domobrana, državnih institucija i lokalnih samouprava, pišu Večernje novosti.

Navode da je ta dokumentacija pohranjena pretežito u Beogradu, u arhivima Jugoslavije i Srbije te Vojnom arhivu i Ministarstvu vanjskih poslova (MSP), a filmove čuva Jugoslovenska kinoteka. Manji dio dokumenata je u Arhivu Vojvodine u Novom Sadu, piše list.

“Hrvatska već dulje vrijeme posredstvom Povjerenstva za sukcesiju pokušava doći do ovog povijesnog blaga, originalne dokumentacije koja dokazuje i dodatno osvjetljava zločine NDH”, piše list i zaključuje da je “namjera Zagreba jasna” – dolaskom u posjed tih dokumenata i filmova “zarobiti istinu”, čemu srpska strana “uspješno odolijeva jasnim obrazloženjem”.

“Po načelima arhivistike, fondovi se ne smiju ni cijepati, ni dijeliti. U tome nas podržava i međunarodni supervizor, koji pomaže u radu Povjerenstva za sukcesiju”, tvrdi list.

Filmoteka iz doba NDH

U Jugoslavenskoj kinoteci pohranjeni su iz doba NDH filmski žurnali u trajanju od 15 do 20 minuta, ali i neki igrani filmovi i ukupno ih je 200, a Srbija ih ne kani vratiti.

“Mi te filmove nećemo vratiti, jer su oni zaštićeno kulturno dobro važno za Srbe i Srbiju. Uostalom, zašto bi filmovi o Jasenovcu bili više hrvatski nego srpski?”, poručuju sugovornici Večernjih novosti u Beogradu i podsjećaju da su pri uredu poglavnika Ante Pavelića i Vlade NDH u specijalnom odjelu “radili novinari, filmski snimatelji, propagandisti…”

“Radi masovne propagande, snimani su prilozi o određenim temama, događajima i ličnostima te su kao filmski žurnali bii prikazivani u kinodvoranama. Njihov sadržaj predstavlja dragocjen izvor za povijest NDH”, rekao je za Večernje novosti direktor Muzeja genocida Veljko Đurić Mišina.

Istodobno, hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, kojeg citiraju Večernje novosti,  tvrdi kako je “sadržaj različit” i da u njemu nema ništa nepoznato.

Hrvatska predlaže stručne sastanke

“Pregledao sam gotovo sav materijal i tamo nema ničega do čega se do sada na različite načine nije moglo doći”, tvrdi Klasić, za kojeg Večernje novosti pišu da je za potrebe snimanja serije o NDH za Hrvatsku radioteleviziju u Beogradu pogledao originale tih filmova.

Hrvatska predlaže, piše list, da se pitanje povratka filmske baštine koja se nalazi u Srbiji riješi kroz razgovor stručnjaka koji surađuju u toj oblasti.

“Problem treba riješiti sporazumom između nadležnih tijela – Hrvatskog državnog arhiva i Arhiva Srbije, a potom će se rješavati i pitanja u vezi s autorskim pravima”, napisalo je dopisu redakciji Večernjih novosti Ministarstvo kulture Hrvatske.

Ministarstvo navodi i da prava i vrsta raspodjele prihoda od korištenja nisu jasno utvrđeni jer nedostaju mjerila i meritorno tumačenje pravnog položaja ovih djela.

Hrvatskoj se ne mogu ustupiti čak ni kopije

Koliko su za Hrvatsku vrijedni i važni traženi dokumenti, Večernje novosti ilustriraju tvrdnjom da su neki od tih papira “korišteni kao argumentacija pri susretima Mješovitog povjerenstva Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Hrvatske biskupske konferencije za rasvjetljavanje povijesne uloge kardinala Alojzija Stepinca u genocidu nad Srbima i Romima, kao i Holokaustu”, u postupku prije konačne odluke o zahtjevu da se Stepinca proglasi svetim.

Zahvaljujući dokumentaciji o zločinima i pripadnicima ustaških formacija koja je dostavljena Agenciji za restituciju, sačuvane su i tisuće hektara zemljišta oduzetih od ratnih zločinaca, navodi beogradski list.

“Istraživačima je dostupna i mnogobrojna druga dokumentacija, a ne samo filmovi. Mogu obaviti uvid, čak kopirati određen broj dokumenata, ali se državi Hrvatskoj ne mogu ustupiti čak ni kopije dok ne potvrdi pravni kontinuitet s NDH, čije dokumente traži”, ocjenjuju Večernje novosti.

“Građa o NDH ima svoj popisani i nepopisani dio. Popisana je uglavnom vojna i diplomatska građa NDH – odnosi s Njemcima i Talijanima, odnos prema četnicima, partizanima, međusobni odnosi u okviru NDH… To je raspoređeno u 555 arhivskih jedinica, odnosno 340 kutija”, tvrdi povjesničar Bojan Dimitrijević.

On kaže i da je dio popisivanja dijela građe u tijeku, te da je ona je zatvorena za javnost. Tvrdi da je prije pet-šest godina dio arhivske građe  digitaliziran, a približno deseti dio 80-ih godina kopirao je Hrvatski državni arhiv.

Dimitrijević tvrdi da je dokumente o logorima i zločinima odmah poslije rata detaljno analiziralo Državno povjerenstvo za otkrivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, te da “tu danas ima najmanje tajni”.

Za neke hrvatske istraživače “čudan je način na koji je građa dospjela u srpske arhive”. Međutim, u Beogradu ističu da tu “nema nikakve misterije” jer su “osobni predmeti i osobna arhiva Ante Pavelića prenijeti u Titov kabinet, a arhiva Ministarstva vanjskih poslova NDH predana je Ministarstvu vanjskih poslova SFRJ”.

Beograd i Zagreb različito o tome čija je građa

“Izuzeci su bili kada bi komunistički prvaci iz Hrvatske izabrali nešto od zaplijenjenog materijala i to zadržali u Zagrebu, a toga je bilo napretek i desetljećima je čuvano u Državnoj sigurnosti Hrvatske, a nedavno predano Hrvatskom državnom arhivu. Takav je slučaj s osobnom arhivom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”, tvrdi direktor Muzeja genocida Veljko Đurić Mišina.

Ravnatelj Memorijalnog centra domovinskog rata Ante Nazor drži da je kompletna arhivska građa vlasništvo Hrvatske i kaže za Večernje novosti kako bi “sve ono što je nastalo u državama bivše Jugoslavije trebalo pripasti tim državama, a ono što je zajedničko trebale bi, u kopijama, dobiti sve države”.

Poruka sa srpske strane je da je “nemoguće ispunjavati” takve zahtjeve.

“Kako komunističke Jugoslavije nema, a postoje neka pravila u podjeli imovine, jasno je da je nemoguće ispunjavati želje novoproglašenih država”, kaže Veljko Đurić.

U nizu otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske kao što su zaštita manjinama, pitanja nestalih i sukcesije nakon raspada SFRJ tu je je pitanje povrata arhivske građe.