Surova Politika

Srbija se ponaša kao da nije preuzela nikakvu obavezu oko Šešelja puštenog kući na bolovanje iz Haaga i za nju je – po već dobro poznatoj tradiciji – odgovoran uvijek netko drugi, u pravilu nekakvi zadrti antisrpski urotnici u međunarodnoj zajednici, a na kraju možda i sam Žika Živac, ‘dežurni krivac’ iz nekoć popularnog šlagera samozvanog četnika-pjesnika Bore Đorđevića Čorbe.

Ako je jedan agresivni psihopat u stanju drastično uzdrmati političke odnose između dviju država, jasno je da ti odnosi u cjelini nisu posebno dojmljivi. U slučaju Srbije i Hrvatske suprotstavljena tumačenja historijskih sjećanja i dalje bitno određuju njihovu političku suradnju. Hrvatska ponekad obraća pretjeranu pažnju na izvaninstitucionalne, a može i pećinske, ispade u Srbiji, s kojima razmjerno slaba srbijanska vlada ne može jednostavno izaći na kraj. Premijer Aleksandar Vučić – koji je nedavno ljubazno došao u Zagreb na predsjedničko ustoličenje – htio bi vidjeti Srbiju u Europskoj uniji, i treba mu hrvatska pomoć, utoliko više što se njezino “bratsko” oslanjanje na Rusiju pokazalo temeljito neproduktivnim. Rusija je ondje (još za vrijeme Vojislava Koštunice) pokupovala sve što vrijedi i danas u Srbiji nastupa gotovo kao kolonizator. “Europeizacija”, međutim, ne ide lako; kolektivna svijest ne može se promijeniti preko noći.

Što se Hrvatske tiče, mogao bi se analitičar složiti s porukom predsjednice Grabar-Kitarović da je povlačenje veleposlanika iz Beograda bilo ponešto ishitren potez MVP-a, no epizoda je trajala kratko i može se arhivirati. Na drugoj strani, pojedini srbijanski dužnosnici morali bi vrlo ozbiljno razmisliti o svojoj retorici. Premijer Vučić voli Srbiju predstavljati kao žrtvu Haaškoga suda, koji se s njom poigrava eksperimentirajući sa Šešeljom. To nije do kraja točno. Srbijanska vlada dala je Haagu jamstvo za Šešelja uoči njegova puštanja iz pritvora, čime je preuzela i dio odgovornosti za njegovo ponašanje. Mogli su reći, pustite Šešelja, ako hoćete, ali njegovi očekivani ispadi nisu državni problem Srbije i ona se njime ne će baviti. Rekli su, međutim, nešto potpuno suprotno, pa ako se sad ljute zbog posljedica, mogu se ljutiti na same sebe.

Izvodi li taj Šešelj sumanute nadripolitičke predstave koje vrijeđaju ne samo Hrvatsku nego i osnovna načela ljudskosti, njihova je obaveza da ga vrate natrag u pritvor. To je kristalno jasno. Srbija se, međutim, ponaša kao da nije preuzela nikakvu obavezu oko Šešelja, i za nju je – po već dobro poznatoj tradiciji – odgovoran uvijek netko drugi, u pravilu nekakvi zadrti antisrpski urotnici u međunarodnoj zajednici, a na kraju možda i sam Žika Živac, “dežurni krivac” iz nekoć popularnog šlagera samozvanog četnika-pjesnika Bore Đorđevića Čorbe.

Osim toga, srbijanski političari i danas fanatično pokušavaju izjednačiti krivnju za lokalne ratove devedesetih. Činjenicu da su se zločini izvodili na svim stranama oni tretiraju kao argument da Srbija nije bila samostalan ili autohtoni agresor, što je potpuna logička besmislica, odnosno povezivanje nepovezivoga. Ratni zločini redovita su kolateralna posljedica ratova, ali ratove je uvijek netko izazvao, i snosi za njih historijsku odgovornost, a u balkanskom slučaju to je Srbija za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića. Ako ona psihološki ne može podnijeti tu historijsku činjenicu, to gore za nju.

Osim toga, neke izjave srbijanskih političara na vlasti doista prevršuju svaku mjeru komunikacijskog i diplomatskog neukusa. Ministar rada, na primjer – stanoviti gospodin Vulin – nazvao je zadnjih dana Antu Gotovinu “ustaškim generalom koji je protjerivao Srbe”, i pri tom ga još nadmeno pozvao da “dokaže kako nije ustaša”. Po čemu se ta retorika razlikuje od Šešeljeve? Ona pokazuje da zločinački psihopat i kod vladajućih u Srbiji ima neprikrivene pristaše. Šešeljizam je očito endemska zarazna bolest, za koju još nema potpuno efikasnog cjepiva. Spomenutog Vulina i njegove istomišljenike može se u danom povodu podsjetiti na neke činjenice.

Ante Gotovina u operaciji “Oluja” nije razorio Knin, niti je bilo kakvim naknadnim terorom prisiljavao Srbe na iseljenje. Zločine nad srpskim civilima naknadno su izvodili homicidni lunatici nazvani “specijalcima”, a njihove postupke tolerirao je netko drugi. Gotovina je vodio oslobodilačkii rat na teritoriju svoje domovine – a ne na teritoriju Srbije – po vojničkim pravilima, i dobivao je za svoje taktičke postupke priznanja od američke vojske, čije su službe pažljivo kontrolirale regionalnu ratnu situaciju. Nadalje, nakon povratka iz Haaga general Gotovina manifestirao je iznimnu političku zrelost, pa i humanost, znamenitim govorom na Jelačićevu trgu u kojem je izbjegle hrvatske Srbe pozvao da se vrate u svoje domove. Odaslao je pritom i poruku Srbima koja je odjeknula: “Nisam ja veći građanin Hrvatske od vas, nije ovo moja domovina više nego što je vaša.” Zar tako govori “ustaša”?

U beznadnom pokušaju da Gotovinu na neki način izjednači (sic!) sa Šešeljom, spomenuti ministar Vulin pokazao se kao nacionalistički opsjenar i zlonamjerna neznalica.

Da ima u svome misaonom aparatu zrno historijske objektivnosti, ili zanimanja za realne činjenice, znao bi da je general Gotovina nakon povratka iz Haaga i spomenutoga zagrebačkog govora dobivao ogorčene i gotovo prijeteće poruke upravo od deklariranih ustaša, koji su od njega očekivali potpuno drukčije političke stavove. U svojoj devijantnoj percepciji hrvatske budućnosti računali su da će Ante Gotovina svoju ratnu karizmu staviti u funkciju nekakvoga ultranacionalističkoga pokreta i vratiti zemlju u vrijeme Ante Pavelića.

Kad su shvatili da je gospodin Gotovina nešto drugo, da je u mirnodopskoj stvarnosti demokratski orijentirani građanin i pomalo kozmopolit, demonstrirali su svoje razočaranje i bijes. Toliko za informaciju ljutito provokativnome gospodinu Vulinu i njegovim istomišljenicima u srbijanskoj vladi i izvan nje. Pogledajte dom svoj, Vučićevi anđeli, to će vam biti najbolja moguća terapija