Objavljeno u Nacionalu br. 814, 2011-06-20

SRBIJA JE POPUSTILA diplomatskoj ofenzivi i nakon 10 godina pristala na podjelu ambasada SFRJ i umjetnina iz njih vrijednih 200 mil. dolara

Točno deset godina nakon 2001. i potpisivanja Ugovora o sukcesiji između država bivše Jugoslavije, hrvatska diplomacija uspjela je od vlade Republike Srbije ishoditi povrat nekretnina i umjetničkih djela, čija je vrijednost procijenjena na 62 milijuna dolara. Važan događaj koji je u ovdašnjim medijima prošao neprimjetno dogodio se 19. svibnja, kada je u Beogradu srpska strana definitivno popustila i potpisala sporazum kojim se, uz prijetnju sankcijama, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji obavezala vratiti imovinu nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, čija ukupna vrijednost iznosi više od 200 milijuna dolara. Najveću korist od Beogradskog sporazuma ima Hrvatska, kojoj će idućih mjeseci biti vraćeno desetak zgrada, rezidencija i stanova od Španjolske, Austrije i Italije do Švedske, Nizozemske i Kanade, kao i 144 umjetnička djela Ede Murtića, Zlatka Price, Ljube Babića i drugih poznatih hrvatskih autora što su se nalazila po jugoslavenskim ambasadama. Napokon, Hrvatska će dobiti i 23,5 posto financijskih sredstava od predstojeće prodaje sedamdesetak nekretnina u vlasništvu nekadašnje federacije.

U POLITIČKOM SMISLU, Beogradski sporazum završetak je jednog od najdužih hrvatskosrpskih sporova koji su nastali raspadom Jugoslavije, o čemu svjedoči podatak da je rješavanje tog problema prije nekoliko mjeseci zatražio predsjednik Ivo Josipović. Zato ne iznenađuje što u Ministarstvu vanjskih poslova događaj od 19. svibnja neslužbeno ocjenjuju kao jedan od većih uspjeha hrvatske diplomacije posljednjih godina. Pritom se informacija o podjeli imovine držala u diskreciji jer se nije željelo iritirati srpsku stranu, koja je bila prisiljena na popuštanje. Takvo rezoniranje je razumljivo kada se uzme u obzir da je Beograd čitavo desetljeće ignorirao zahtjeve za sukcesiju, a njihovi izaslanici u nekoliko su navrata odlazili sa sastanaka na kojima se dogovarala raspodjela imovine ili se jednostavno nisu pojavljivali uz ispriku da im je nešto iskrsnulo.

UOSTALOM I SLUŽBENO priopćenje Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije izdano 19. svibnja bilo je prilično kratko i uopćeno: “Na današnjem sastanku Mješovitog komiteta za raspodjelu diplomatske i konzularne imovine bivše SFRJ u Beogradu dogovoreni su rokovi za primopredaju do sada raspodijeljenih objekata iz regije Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), priopćilo je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije. Sve države sukcesori složile su se da se do 31. kolovoza ove godine završi prva faza primopredaje, a da se primopredaja ostalih, ranije raspodijeljenih nekretnina iz regije OECD u potpunosti završi do 31. kolovoza 2012.”, objavila je srpska diplomacija. Otkako je 2001. dogovorena raspodjela diplomatsko- konzularne imovine, Srbija je sljednicama bivše SFRJ dosad prepustila samo po jedan objekt. Prije šest godina, Hrvatska je preuzela veleposlanstvo u Parizu, Slovenija veleposlanstvo u Washingtonu, BiH je dobila veleposlanstvo u Londonu, a Makedoniji je pripala zgrada konzulata u Parizu. U međuvremenu je održano ni manje ni više nego 14 sastanaka, a rezultata nije bilo, što je rezultiralo prošlogodišnjim stvaranjem neslužbene koalicije ostalih bivših jugoslavenskih zemalja i snažnijim pritiskom na vlast u Beogradu. Razlozi su materijalni jer osim spomenutih 62 milijuna dolara koliko pripada Hrvatskoj, BiH treba dobiti 39 milijuna dolara, Slovenija 36, a Makedonija 21 milijun dolara. Premda su ostali bez velikog dijela nekretnina na koje su polagali prava, čisti računi trebali bi odgovarati i Srbiji, kojoj je pripao najveći dio jugoslavenske imovine, vrijedan 104 milijuna dolara. Problem je bio taj što je Srbija godinama opstruirala provedbu dogovora i zato su u lipnju 2010. ostale četiri države uputile prosvjedno pismo Beogradu. Tražile su da Srbija ispoštuje ono što je potpisala u Zagrebačkoj rezoluciji, jer je već prošlo dovoljno vremena za primopredaju dogovorenih objekata. Srbija je tada poručila da traži rok do sljedeće godine, dakle do sredine lipnja 2011., dokle se obvezala da će provesti u djelo ono što je potpisala.

U VELJAČI OVE GODINE, i predsjednik Ivo Josipović je u intervjuu Cordu, koji u Beogradu izlazi Ambasada u Stockholmu na engleskom jeziku, izjavio kako Hrvatska očekuje da Srbija ubrza tempo kada je riječ o raspodjeli diplomatskih predstavništava preostalih od negdašnje zajedničke države. Osim toga, hrvatska vlada je u proteklih godinu dana diplomatskim kanalima lobirala među članicama Europske unije, zahtijevajući od njih pomoć u pritisku na Srbiju. Iako u ovdašnjoj diplomaciji to odbijaju potvrditi, da je Srbija nastavila opstruirati postojeće dogovore, Hrvatska bi, a vrlo vjerojatno i Slovenija, bila spremna blokirati njihove buduće pregovore s Europskom unijom. To je, ujedno, vrlo dobar pokazatelj koliku moć, ulaskom u EU, dobiva svaka pojedina država. Važan posao odradio je Petar Uzorinac, tajnik Ministarstva vanjskih poslova, kojega je šef diplomacije Gordan Jandroković imenovao voditeljem hrvatskog pregovaračkog izaslanstva. Sa svoje strane, Jandroković je pridobio slovenskog šefa diplomacije Samuela Žbogara i diplomate u BiH i Makedoniji, kako bi zajedno nastupili prema srpskim vlastima. Tada je proces ubrzan, nakon gotovo četverogodišnjeg zastoja; otkako je 2006. potpisana Zagrebačka deklaracija o podjeli 44 nekretnine, sve do 2010. nije se dogodilo gotovo ništa. Pitanje je da li bi se i sada nešto promijenilo da u međuvremenu nije došlo do dva paralelna procesa, a to su završetak hrvatskih pregovora s EU, kao i namjera Srbije da do kraja godine počne pregovore s Bruxellesom. U Beogradu su procijenili kako je šteta koju riskiraju odbijanjem provedbe sukcesije mnogo veća od povlastica koje donosi sporno vlasništvo nad ukupno stotinjak nekretnina, od kojih se dvije trećine nalaze u zemljama trećeg svijeta.

VAŽNA ODREDBA BEOGRADSKOG dogovora je i preuzeta obveza prema kojoj će Srbija u slučaju nepoštivanja rokova biti prisiljena plaćati financijske penale. U Zagrebu vlada uvjerenje kako je napravljen važan korak u normalizaciji odnosa sa susjednom državom. “Ovo je test iskrenosti. Srbija se počinje ozbiljnije ponašati, a realno, neki od tih objekata im i ne trebaju. Ali očito im je počeo smetati diplomatski pritisak kojem smo ih izložili, i konačno su popustili”, rekli su u Ministarstvu vanjskih poslova za Nacional. Sada je na redu tehnički dio posla i primopredaja nekretnina koje su pripadale jugoslavenskoj diplomaciji. Što se tiče Republike Hrvatske, njezini predstavnici 4. srpnja trebaju preuzeti dva stana u Trstu, a nedugo potom i nekadašnju ambasadu SFRJ u Beču. Do 31. prosinca Hrvatskoj će biti predane diplomatske rezidencije u Oslu, Helsinkiju, Madridu i Lisabonu. U Ministarstvu vanjskih poslova tvrde da je riječ o reprezentativnim objektima, namijenjenim važnim sastancima i održavanju diplomatskih susreta i proslava. Primjerice, zgrada veleposlanstva u Beču u vrlo je dobrom stanju jer ju je Srbija morala renovirati zbog strogih arhitektonskih odredbi koje su na snazi u glavnom gradu Austrije. Na temelju dogovora iz Beograda, u 2012. Hrvatska će dobiti preostala tri objekta: veleposlanstvo u Haagu, zgradu generalnog konzulata u Torontu te rezidenciju u Stockholmu, koja je najvredniji objekt, budući da je još 1991. procijenjena na 4,8 milijuna američkih dolara. Uključujući zgradu veleposlanstva u Parizu, koja je vra- Brojne ambasade SFRJ u Africi, Aziji i Južnoj Americi bit će prodane, a novac podijeljen (PRODAJA DRŽAVNIH NEKRETNINA) ćena 2005., time je zaokružena imovina koja će se vratiti Hrvatskoj. No tome treba dodati još 116 slika i umjetničkih radova koji se nalaze u predstavništvima SFRJ. Princip po kojem su se dijelile umjetnine bio je taj da je Hrvatska dobila većinu djela hrvatskih umjetnika, Srbija – srpskih, a po istom načelu Slovenci, Makedonci i Bosanci su uzeli “svoje” umjetnine. Među ostalim, Hrvatskoj su pripali radovi Ede Murtića, Emanuela Vidovića, Ljube Babića, Zlatka Price, Vladimira Becića, Mladena Veže i još desetak drugih slikara.

U BEOGRADU JE DOGOVORENA i raspodjela novca koji bi se 2012. trebao zaraditi prodajom preostalih nekretnina. Pojedine su prilično velike i nalaze se na atraktivnim lokacijama u New Yorku, Tokiju, Bernu i Bonnu, i izvjesna je solidna zarada. Time će se okončati sukcesija diplomatske imovine u OECD regiji koja obuhvaća 44 nekretnine u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Slijedi postupak raspodjele i preostala 74 objekta u ostalim regijama, pri čemu su najzanimljivije zemlje istočne Europe, Rusija, Kina i Australija. Što se tiče rezidencija i veleposlanstava u većini zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike, u hrvatskoj diplomaciji nisu pokazali veći interes. Jugoslavenski režim bio je uglavnom orijentiran na nesvrstane države i kupovane su nekretnine u – iz današnje perspektive neatraktivnim državama – kao što su Šri Lanka, Uganda, Etiopija ili Tanzanija. U današnje vrijeme, ni jedna od šest postjugoslavenskih država nema političke ili ekonomske interese u tim zemljama, i zato je relativno jednostavno dogovorena prodaja tamošnjih nekretnina. Sve u svemu, riječ je o dvostrukom dobitku. S jedne strane, Hrvatska je u vlasništvo dobila deset reprezentativnih objekata i umjetnine ukupno vrijedne 62 milijuna američkih dolara, a paralelno je ad acta stavljen još jedan spor koji je opterećivao odnose sa Srbijom. Ovaj put tiha diplomacija je obavila dobar posao.