Djelujući po nekakvome cikličkome podrivačkome pravilu, Srbija je zadnjih dana još jednom zaoštrila odnose s Hrvatskom na pitanjima iz Drugog svjetskog rata. Uvijek kad se u Hrvatskoj obilježavaju antifašističke obljetnice, pojavljuju se i službeni srbijanski aktivisti – samozvani uzori humanističkih vrlina – da podsjete svijet kako je ovdje na djelu zapravo neiskorjenjivi fašizam. Srbija ima i specijalnoga klauna zaduženog za tu svrhu, imenom Aleksandar Vulin. Tip je nekakav ministar kod premijera Vučića, no provokacije su njegov isključivi posao. Danas je za metu uzeo Alojzija Stepinca; prije toga, bavio se Antom Gotovinom, od kojeg je gotovo urlajući zahtijevao da “dokaže da nije ustaša”. Pri tom o generalu Gotovini nije imao nikakvih drugih spoznaja osim predrasuda. Fenomen smo na ovome mjestu već prokomentirali.

U povodu blaženoga Stepinca upitao se – s ciljanom teatralnošću – “što da kaže pobijenoj srpskoj deci”. Taj karijerni kroatofob, ili zamorni komedijant bez korektnih informacija i historijskoga obrazovanja, pouzdano nije adekvatan sugovornik za Vladu koja je ispravno postupila ne ulazeći s njim ni u kakve rasprave. Zbog toga je bila izvrgnuta napadima lokalne desnice, koja taj ignorirajući pristup doživljava kao prepuštanje prostora srbijanskim bukačima. No, što bi Vlada trebala ? Spustiti se na Vulinovu razinu radi zaštite “historijske istine” ? Ako je HDZ-u do takve vrste polemiziranja sa svakim provokatorom koji se pojavi na sceni, može je voditi sam.

Za Vladu je, osim toga, vrlo osjetljivo ulaziti u bilo kakve javne diskusije o crkvenim personama. Polemizirajući sa Srbijom oko Stepinca, ušla bi u vatikanski teren, gdje se upravo razmišlja o proglašenju nadbiskupa svetim. Navodno je kod nadležnih utvrđena vjerodostojnost čuda koje mora počiniti kandidat za kanonizaciju, i Stepinčevi izgledi rastu. To su crkvene teme. Nije poželjno da se Vlada – kao građanska institucija – previše bavi vjerskim pitanjima, ali za srbijansku vladu zbivanja oko Stepinca, međutim, tek su povod za novu eskalaciju “srpske istine” i otvaranje konflikta s Vatikanom, kao i s Hrvatskom, dakako. Srbija oko Stepinca na sve načine izaziva sukob, kao da je taj hrvatski pastir bogatog životopisa – koji već šest-sedam desetljeća počiva u miru – za nju presudno pitanje u dvadeset prvom stoljeću. “Šta da kažu deci” ako Stepinca kanoniziraju? “Decu” – nesumnjivo – iznimno zanima odgovor na to pitanje.

Igra je ponešto bizarna. Nakon što je beogradski sud abolirao Dražu Mihajlovića, Srbija se trudi na Hrvatsku prebaciti svoj fašistički uteg. Vulin je u napadima na Stepinca imao visokoga prethodnika. Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić upozorio je nedavno Vatikan da bi proglašenje Stepinca svetim za Srbe i Srbiju bio izuzetno neugodan doživljaj, jer radi se o zločincu. Promatrači će s lakoćom zaključiti je li baš Nikolić osoba kompetentna i pozvana za dociranje Svetome ocu. Kakve je to zločine počinio Stepinac, o tome njegovi radikalizirani neprijatelji ne govore ni riječi. Jasno; njegova biografija ne ide u prilog njihovim tezama. Nakon poraza njegove jedinice u Italiji /u Prvom svjetskom ratu/ odveden je u talijansko zarobljeništvo i nakon toga postao je solunski dobrovoljac u jugoslavenskoj četi koji se borio za Srbiju protiv Austrougarske. Potom je završio u Gnjilanama na Kosovu. Ti vojni podaci svakako ne odgovaraju predodžbi o zadrtome fašistu-nacionalistu kakvu širi srbijanska vlada, i o njima zbog toga nema mnogo razgovora u srbijanskoj javnosti. U Zagrebu je, kao nadbiskup, izrazio protokolarnu solidarnost i kralju Aleksandru i Anti Paveliću, a kasnije i komunistima, poštujući načelo da crkva mora izgrađivati institucionalne odnose sa svakom svjetovnom vlašću. Broz je protiv njega pokrenuo proces tek 1946. godine, nakon što je Stepinac odbio njegovu morsku ideju o osnivanju hrvatske “narodne crkve”, odvojene od Rima.

Bio je to Brozov nečuven potez. Znao je da protiv Stepinca nema nikakvih argumenata, ali htio ga je kazniti zbog nepokolebljivoga čuvanja katoličke tradicije, novim vremenima usprkos. Dao je nalog specijalno odabranom partijskom tužitelju Jakovu Blaževiću – čovjeku kojem je današnji teški hadezeovac, bivši teški komunist Zdravko Tomac napisao memoare “Tražio sam crvenu nit” – da ih na sudu izmisli. Suđenje Stepincu bilo je demonstracija Brozove volje da i u crkvenim stvarima njegova bude zadnja, a radilo se i o formi ustupka Srbima koji su tražili sankcije za hrvatsku crkvu. Nadbiskup je nakon namještenoga procesa otpremljen u zatvor, pa u kućni pritvor. Postoje sumnje da su ga u tom pritvoru polagano trovali, i da je zbog toga umro. Josip Manolić, suosnivač HDZ-a u komunizmu zadužen za nadzor nad Stepincem, tvrdi u svojoj knjizi sjećanja da su od Vatikana – kako bi provjerili te sumnje – tražili analizu nadbiskupovih kostiju, ali ona nikada nije stigla. Time je teza o trovanju ostala na sumnji.

I Vulinov šef Aleksandar Vučić dao je podršku istupu svog agenta – provokatora u Jadovnom, obznanjujući usput kako su mu “obitelj pobili ustaše”. Izjava je ponukala Vesnu Pusić na pitijski zaključak da su “Vučićevi problemi mnogo veći nego što se mislilo”. Doista. Uvlačenje obiteljskih nesreća u politiku nije samo neprilično – posebno za premijera – već uvijek djeluje pomalo zlokobno. Implicira se kako je čovjek tu ne da surađuje, nego da se osvećuje. Autor ovog teksta sjeća se kako je početkom devedesetih s istom porukom – da su mu “ustaše pobili cijelu obitelj” – nastupio i Blagoje Adžić, jedan od najbesprizornijih među generalima JNA koji su tada napali Hrvatsku. Njegova obiteljska biografija, kako ju je on prezentirao, davala mu je opravdanje za brutalnosti na terenu, sublimirane i u poznatoj izjavi kako “nekoliko stotina mrtvih u operacijama ne znači ništa, toliko ih pogine u elementarnoj nepogodi”. U novim okolnostima gospodin Vučić igra se staroga Adžića. Nema više logistiku i narod s kojim bi napao Hrvatsku, ali sposoban je zato za razne ideološke diverzije među kojima blaženi Stepinac – zaštitnik kršćanstva – predstavlja posebno izazovan motiv. Zašto se Srbija toliko namečila na njega? Stvar možda ima i neke veze s nedavnom porukom pape Franje da bi se katolici i pravoslavci mogli dogovoriti oko trajnoga zajedničkoga datuma za proslavu Uskrsa. Papa je time na osebujan i prihvatljiv način – koji ne vrijeđa ničiju tradiciju – manifestirao staru želju Crkve za ujedinjenjem, da budu zajedno svi koji vjeruju u Isusa Krista, no postoje očito krugovi na suprotnoj strani kojima se ideja približavanja ne dopada. Gospoda Nikolić, Vučić, Vulin, njihovi su politički glasnogovornici.