Ban Josip Jelačić je umro okrijepljen utjehom svetih sakramenata u noći između 19. i 20. svibnja 1859. u Zagrebu, okružen svojim najmilijima, na čelu sa suprugom, banicom Sofijom i bratom Antunom. Tijelo mu je bilo balzamirano, te 22. svibnja izloženo u Banskom dvoru gdje su mu počasnu stražu do 26. svibnja držali Otočani. Jelačić je bio tijekom života osjetljiva zdravlja. Više je godina patio od bolesti grla, a u poznoj životnoj dobi i od bolova u želucu, grčeva, nesanice, paralize, živčanog i donekle duševnog rastrojstva. Liječio se po čitavoj Europi, od Londona, Pariza i Ostendea do Beča i Zagreba. Interesantna je njegova izjava: »Ja sam zdrav, imam potpunu snagu tijela, a opet umirem. Austrija kojoj sam vjerovao, me je ubila!«

Svečan, dirljiv sprovod obavljen je 26. svibnja uz prisustvo nadbiskupa Haulika i dva hrvatska grofa Erdödya i Draškovića. Na glavnom zagrebačkom trgu postavljen mu je spomenik potkraj 1866., djelo Antona Dominika Frenkorna. Za komunističkog režima 1947. spomenik je bio srušen i uklonjen, a 1991. ponovno obnovljen i vraćen na staro mjesto.
Josip Jelačić, hrvatski ban, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske povijesti. Hrvat, Ilirac, Narodnjak, koji je znao interese Habzburške dinastije spojiti sa interesima slavenstva. Među hrvatskim pukom je bio napose omiljen, zbog svog domoljublja i poštivanja svega narodnog, a osobito među seljaštvom zbog njegova proglasa o ukidanju kmetstva. Već u 19. stoljeću narod je spoznao i osjetio njegovu povijesnu veličinu.