Business&Banking je istražio koliko vrhunski sportaši mogu biti uspješni poslovni projekti klubova u kojima grade sportske karijere, koliko u njih klub i država ulažu novca, a koliko svi mogu dobiti nakon njihovih uspjeha

Blanka Vlašić, Sandra Perković, Janica Kostelić, Ivica Kostelić, Sara Kolak, Filip Ude, Tin Srbić, Šime Fantela, Tonči Stipanović, Barbara Matić, Matea Jelić, Goran Ivanišević, Marin Čilić, Nikola Mektić, Mate Pavić, Damir Martin, Martin i Valent Sinković, Martina Zubčić, Lucija i Ana Zaninović, Snježana Pejčić, Josip Glasnović – svi redom osvajači olimpijskih medalja – još kao djeca prepoznati su kao perspektivni sportaši. Osim stipendija koje su kao uspješni mladi sportaši dobivali od Hrvatskog olimpijskog odbora ili svojih lokalnih zajednica, njihov je sportski uspjeh započeo tako što su talent prije svega prepoznali njihovi treneri. Business&Banking istražio je koliko vrhunski sportaši mogu biti uspješni poslovni projekti klubova u kojima grade sportske karijere, koliko u njih klub ulaže novca, a koliko može dobiti nakon njihovih uspjeha te zašto se taj poslovni model može efikasno primijeniti samo na pojedinačne sportove, dok je to puno teže kad je riječ o kolektivnim sportovima.

Iz Hrvatskog olimpijskog odbora pojasnili su koliko je razvojnih programa kojima se financijski i na duge načine prate sportaši:

„Razvojni programi HOO-a osnova su praćenja najboljih hrvatskih sportaša od kadetskih do seniorskih kategorija, uz sredstva koja ostvaruju i kroz redovne programe nacionalnih sportskih saveza. Sastoje se od šest razvojnih programa za sportaše koji skrbe o razvoju sporta, a posebno o osiguranju stručnih, tehničkih i materijalnih uvjeta za najnadarenije sportaše. Program potpore sportašima mlađih dobnih kategorija namijenjen je za sportaše/sportašice u dobi od 15 i 16 godina. Trenutačno kroz program pratimo 53 sportaša/sportašica iz 12 sportova. Program potpore sportašicama mlađih dobnih kategorija u ekipnim sportovima uveden je 1. siječnja 2019. Zbog iznimno loše rezultatske situacije u ženskom ekipnom sportu HOO je odlučio u suradnji s nacionalnim savezima dodatno potaknuti skrb o ženskom ekipnom sportu. Trenutačno kroz program pratimo pet ekipa, odnosno 71 sportašicu. Program potpore perspektivnim sportašima prati najnadarenije i najuspješnije mlade sportaše u individualnim sportovima u dobi od 17 do navršenih 20 godina koji su već postigli značajne sportske rezultate na najvećim sportskim natjecanjima. Trenutačno kroz taj program pratimo 76 sportaša/sportašica iz 22 individualna sporta. Program potpore perspektivnim sportašima u ekipnim sportovima prati najbolje hrvatske mlade sportaše u ekipnim sportovima u dobi od 17 do 20 godina s ciljem potpore razvoja vrhunskih nacionalnih reprezentacija u ekipnim sportovima. Trenutačno kroz program pratimo devet ekipa (122 sportaša/sportašice) iz pet ekipnih sportova. Razvojni program – Hrvatske olimpijske nade najjači je razvojni program kroz koji trenutačno pratimo 36 sportaša/sportašica iz 13 individualnih sportova. Ukupno izdvojena financijska sredstva za razvojne programe za sportaše i trenere u Programu Hrvatskog olimpijskog odbora iznose 39.499.140 kuna.“

Kazimir Ilijaš iz Zagrebačkog rukometnog saveza i Zoran Mlinarić i Dražen Žunac, iz zagrebačkog Rukometnog kluba Dubrava, ističu da je osnovna zadaća klubova da kvalitetno ‘isfiltriraju’ djecu, ali i svima daju priliku. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kažu u HOO-u, perspektivne sportaše i sportašice najprije prepoznaju treneri u njihovim matičnim klubovima. Kada svojim rezultatima potvrde svoju perspektivnost i talent prepoznaju ih njihovi nacionalni sportski savezi i prate u svojim reprezentativnim programima, a najbolji se kandidiraju i u razvojne programe HOO-a u okviru kojih sportaši dobivaju dodatna sredstva i logističku potporu za sve dodatne aktivnosti te stručnu i tehničku potporu za podršku razvoja njihova talenta, a u skladu s pravilima određenog programa. Programima se osigurava novac za dodatne pripreme i natjecanja, sportske stipendije, korištenje sportskih objekata, nabavu sportske opreme, testiranja, vitaminizaciju i dopunsku prehranu, zdravstvenu skrb, osiguranje, zdravstvene preglede.

Kad je kolektivni sport u pitanju, puno je teže – laički rečeno – zaraditi od uspjeha nekog sportaša, iako se u njega ulaže na razne načine. Primjerice, unatoč tome što je masovni sport, i vrlo popularan među hrvatskim klincima, u rukometu, kako kažu naši sugovornici, stvari naprosto nisu dobro ”posložene”, što bi omogućilo da svi klubovi lijepo žive te da se još više mogu posvetiti onima najboljima. Kako pojašnjava Zoran Mlinarić, instruktor rukometa za mlađe dobne skupine u Zagrebačkom rukometnom savezu te sportski direktor zagrebačkog Rukometnog kluba Dubrava, sve kreće s vrha:

„U Europskoj rukometnoj federaciji nisu stvari posložene kako treba, za razliku od nogometa, primjerice. U nogometu od transfera vrhunskog nogometaša zaradit će apsolutno svaki klub čiji je taj igrač bio član, otkad je imao 12 godina. Ako Dinamo igra Ligu prvaka, svi hrvatski klubovi dobiju nešto novca, ako Dinamo ima pet reprezentativaca, dobit će neki novac i za to, dobije novac i za nastup tih svojih igrača za reprezentacije na nekim većim natjecanjima. To je pravi sustav kojem mi ne možemo konkurirati.“

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Dražen Žunac, predsjednik RK Dubrava, kaže da je njima kao klubu bitno da od mlađih dobnih skupina dobiju nekolicinu igrača koji će konkurirati za seniore u Dubravi, PPD Zagrebu, Nexeu ili nekom inozemnom klubu. Može li u takvim klubovima, kojih je najveći broj u Hrvatskoj, uspjeh perspektivnih igrača donijeti financijsku korist, Žunac odgovara s kratkim – ne:

„To nije moguće jer, nažalost, to nije nogomet gdje je sve lijepo posloženo. Nama već nastup u Europi, na nekom od europskih natjecanja, puno znači. A istovremeno, upravo takva natjecanja bacaju klub na koljena, to je nama samo trošak, nikakva zarada. Ali mi to radimo zbog tih igrača, pa nauštrb novca ipak radimo te stvari za njih i njihov potencijalni uspjeh. Važno je da su dečki ‘u izlogu’. Mi smo primjer kluba koji redovito igra europska natjecanja i to je fantastična odskočna daska za naše igrače. To je cilj. Mi od prodaje igrača ne možemo preživjeti ni tjedan dana, to je smiješan novac. Ali mi upravo zato što je to malo novca ne tražimo nikakve posebne uvjete, pokušavamo igračima pomoći koliko možemo da bi oni izvukli što više toga. Zarađuju profesionalni klubovi, tu se već da zaraditi od prodaje igrača, ali velika većina ostalih na temelju toga ne može graditi neki uspješan poslovni model. Osnovna je zadaća, stoga, da klub kvalitetno ‘isfiltrira’ djecu. Selekcija se ne smije raditi prerano, treba svima dati priliku, onda iskoče oni perspektivni. Ne uspiju svi, naravno, ali prva stepenica je Zagrebački rukometni savez koji preuzima te perspektivne rukometaše i rade se prve selekcije, kad dječaci i djevojčice imaju 13 godina, otprilike. Tu Grad Zagreb dosta pomaže financijski, organizira razne turnire u inozemstvu i slične projekte. Nakon selekcija kreće se prema Hrvatskom rukometnom savezu koji je zadužen za reprezentacije.“

Program potpore HOO-a prati 76 sportaša/sportašica iz 22 individualna sporta i devet ekipa iz pet ekipnih sportova

Klub, kaže Žunac, za perspektivne sportaše ne dobiva novac, sve je na leđima roditelja, a na upravi je uvjeriti te roditelje da ne puštaju djecu da odlaze prerano iz kluba zato što struka najbolje zna što igraču treba pa će ga na pravi način moći usmjeriti. Kako se radi u klubu s perspektivnim igračima?

„To vam je situacija kad roditelji djece mlađih dobnih skupina znaju prigovarati treneru da forsira jednog, dvojicu ili trojica igrača prema kojima se rade akcije. Posebno ako je riječ o vanjskim igračima. Sve će se, to je normalno, bazirati na njima, a trener je primijetio da postoji kvaliteta. To je tako u svakom sportu. Ne uspiju svi perspektivni igrači, to je razumljivo. Neki od njih će odustati, posebno kad krenu u srednju školu, ili će se nažalost ozlijediti, izgubiti interes. Najvažnije je zadržati ih u sportu. Ta djeca imaju treninge svaki dan, utakmice tijekom vikenda, a uz to i školske obaveze, malo je slobodnog vremena. Posebno je naporno perspektivnim igračima jer oni igraju utakmice i za stariji uzrast, a tu su i treninzi Zagrebačkog rukometnog saveza na koje mogu dolaziti. Dakle, fokus je na njima. S druge strane, posebna stavka za perspektivne sportaše ne postoji.“

Žunac ističe da je RK Dubrava ove godine, za razliku od pretpandemijskih godina, od Grada Zagreba dobio čak 47 posto manje novca:

„Dok se država kvalitetno ne uključi u financiranje sporta i dok u sport ne uključi privredu, dok ne bude ulaganja u sport, neće biti dobro. Čudit ćemo se kamo nam odlaze kvalitetni igrači, ne samo u rukometu već u apsolutno svakom sportu, osim možda u nogometu. I onda ćemo optuživati jedni druge, a problem je na sasvim drugoj adresi. Ali mi se nećemo predati, radit ćemo za dobrobit hrvatskog sporta i za dobrobit te djece. Primjerice, trenutačno od 20 igrača na treningu seniorske ekipe njih 12 je poteklo iz mlađeg uzrasta našeg kluba. Naravno, razumljivo je da svake sezone imamo masovni egzodus najkvalitetnijih igrača u neke druge klubove u Hrvatskoj i inozemstvu, pa smo ove sezone tako ostali bez sedam prvotimaca. Klub ne može zaraditi velik novac. Veliki su troškovi za dvorane, natjecanja, utakmice za sva godišta, suci, a sponzora niotkuda. A sad ni Zagrebački rukometni savez ne može puno.“

A zašto ni Savez ne može mnogo, pojasnio je glavni tajnik ZRS-a Kazimir Ilijaš. Razlog je uobičajen – manjak novca:

„Problem sa zagrebačkim sportom je taj što je proračun za sport prije korone, dakle prije dvije godine, iznosio 165 milijuna, tijekom korona-krize bio je 135 milijuna, jer nije bilo natjecanja. Sad su natjecanja ponovno krenula, ali proračun iznosi tek 114,7 milijuna kuna. To je puno, puno manje i – prema nekim izračunima – taj je iznos dovoljan za financiranje čitavog sportskog života grada Zagreba za devet mjeseci. A za ostala tri ćemo vidjeti. Svi razvojni programi se, prema tom izračunu, trebaju ukinuti. A upravo razvojni programi uključuju financijsku i svaku drugu pomoć baš perspektivnim sportašima. Kad je rukomet u pitanju, to znači manje putovanja selekcije grada Zagreba na turnire, dakle umjesto da se ti perspektivni igrači nagrade opet bi sve trebali financirati roditelji, a to neće baš ići. Uvijek se nekako pokušavamo snaći, pomoći tim igračima da igraju važne turnire, da igraju važne utakmice izvan Hrvatske. Borimo se jer je cijelom društvu u interesu da se djeca i mladi bave sportom. To je najvažnije za zdravlje, iznimno važno za socijalizaciju i druženje, a tek onda je to sami sport.“

‘U nogometu od transfera vrhunskog nogometaša zaradit će apsolutno svaki klub čiji je taj igrač bio član od 12. godine’

Zoran Mlinarić kaže da u ZRS-u s posebnim praćenjem perspektivnih rukometaša i okupljanjem selekcije kreću kad igrači dođu do razine dječaka A, što znači dob od 13 godina:

„Zagrebački savez ih prati dok ne navrše 15, 16 godina, a nakon toga ulaze u reprezentacije mlađih kadeta, kadeta, juniora i kasnije seniora. Mi s njima u dobi do 16 godina radimo puno, kroz treninge, kroz turnire, individualni rad, zimske i ljetne kampove, da ih osposobimo za budućnost. Ovo što radimo pokazalo se jako dobrim jer velik broj igrača i igračica iz naše selekcije igra u reprezentaciji, svi seniorski reprezentativci iz Zagreba prošli su našu selekciju u mlađim dobnim skupinama, prema tome iznimno je važna ta naša prva selekcija. Bila bi velika šteta da se sve to ukine. Tragedija za naš sport je da je Hrvatska jedna od zemalja koja najmanje ulaže u sport od svih članica Europske unije. Da ne kažemo da roditelji to moraju pratiti, a znamo kakva je ekonomska situacija u državi. Isto tako, infrastruktura je u lošem stanju, nema termina, nema dvorana. Kad odemo van i vidimo kakve uvjete imaju naše kolege u inozemstvu, ne moramo ići puno dalje, tek do Mađarske, nije dobro. U Mađarskoj, dakle, postoji akademija u kojoj žive dječaci i djevojčice, idu u školu, imaju tri dvorane za treninge. Sama akademija od države ima proračun u iznosu od dva milijuna eura, a da ne idemo dalje, do Skandinavaca. Sve što mi napravimo u Hrvatskoj je jedno veliko čudo. Sve je u minusu – ekonomska situacija, infrastruktura – a mi uvijek ‘stvorimo’ nekolicinu vrhunskih igrača do juniora. I tu dolazimo do problema, prijelaz između juniora i seniora je jedna velika rupa i u to vrijeme odlaze u inozemstvo.“

Ilijaš ipak u svemu pronalazi i pozitivnu stvar – interes za sportom u Zagrebu je nikad veći, ako je suditi prema broju upisane djece u svim sportskim savezima, posebno u rukometu. To veseli, kao i kvaliteta klubova u Zagrebu:

„Kad govorimo o ženskom rukometu, medalja naših seniorki povećala je interes djevojčica za taj sport pa gledamo da povećamo broj klubova u Zagrebu s tri na još koji, da konkurencija bude još bolja. Isto tako, želimo dati podršku našim klubovima i reprezentaciji rukometa na pijesku, a ono po čemu smo prvi u Hrvatskoj jest to da potičemo i razvijamo aktivnosti u rukometu u kolicima. Međutim, za sve to nam treba podrška i očekujemo da ćemo je dobiti od Grada. Ne može se sve svaliti na leđa roditelja. Ulaganje u sport i u mlade dugoročno je itekako isplativo, što prije se to mora shvatiti jer će se tako smanjiti pritisak na bolnice jer će se smanjiti ili spriječiti neke bolesti koje su povezane sa smanjenom tjelesnom aktivnošću.“

Mentalni trening, kaže Sanja Petrić, namijenjen je svima koji su na bilo koji način uključeni u sport – sportašima, trenerima, roditeljima sportaša, a ponekad i dodatnim trenerima ili fizioterapeutima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mlinarić zaključuje da je prekrasan osjećaj vidjeti uspješnog rukometaša s kojim je on kao trener radio kad je bio dečkić:

„Sjetim se rada uloženog u njegov napredak, to je prekrasno. Ali to mi je posao, od igrača početnika dovesti ga do vrhunske razine. Mi smo u rukometu, ali i u drugim sportovima, zapustili idole, nekad je to bilo puno izraženije, posebno u vrijeme kad je igrao Ivano Balić, u košarci je isto tako to bilo izraženo s Draženom Petrovićem koji je bio pravi idol. Oni su privlačili mlade da se počnu baviti sportom. Danas toga nema u tolikoj mjeri, a nema ni toliko pozitive kao što je bio slučaj ranije. Političari se dođu poslikati kad je neki veliki sportski uspjeh u pitanju, ali kad treba pomoći nema ih.“

Za razliku od kolektivnih sportova, u pojedinačnim se već – kad je novac u pitanju – može govoriti i o ”projektu”, a osim kluba veću financijsku podršku dobivaju i perspektivni igrači i igračice. Jedan od najuspješnijih hrvatskih sportskih klubova jest Taekwondo klub Marjan iz Splita, iz kojeg su potekli brojni vrhunski sportaši i sportašice, poput ”najnovijih” olimpijaca – zlatne Matee Jelić i brončanog Tonija Kanaeta. Kako kaže Sandro Deak, glavni tajnik kluba, kad je riječ o perspektivnim sportašima, kod neke se djece vidi talent već od najranijeg uzrasta, ali ima slučajeva kad djeca svoje znanje i vještine pokažu tek kasnije:

„Za naš klub bilo je bitno još od 2000. kad smo krenuli – tad smo još prvih godina molili za termin više i imali svega nekoliko članova – da su nam se od naših početaka pridružile Ana i Lucija Zaninović koje su motorički bile iznimno dobre. Taekwondo su počele trenirati relativno kasno, s 12, 13 godina, jer imamo djecu koja počnu s tri i pol, 4 godine. Većina sportskih uspjeha u Hrvatskoj počne i završava individualnim projektima ili trenera i sportaša ili roditelja i sportaša – prisjetimo se obitelji Kostelić, obitelji Vlašić ili Sandre Perković i njezina trenera. Nakon tih se uspjeha, međutim, nije dogodio neki ‘bum’ u tim sportovima, nije se krenulo s masovnim interesom djece, što se inače dogodi. Naš glavni trener Toni Tomas, s druge strane, uvijek je težio tome da svaku kunu koju dobije na temelju nekog uspjeha ili rezultata nekog od članova, uložimo u novu dvoranu, dobijemo koji novi termin, kupimo 50 kvadrata novog tatamija. Od 2005. je to sve stoga krenulo iznimno visokom krivuljom i krenuli su, posljedično, i dobri rezultati. Ana i Lucija Zaninović donijele su, kad je taekwondo u pitanju, prepoznatljivost, želju djevojčica da se priključe, da počnu trenirati taekwondo. Počeli su nas prepoznavati i roditelji kao dobar kolektiv, a naš sustav i poslovni model počeo se priznavati u cijeloj Hrvatskoj. Mi smo jedni od rijetkih sportskih klubova koji je uspio izgraditi taj neki dobar model rada i danas imamo devet dvorana i oko 930 aktivnih članova.“

Većina sportskih uspjeha u Hrvatskoj počne individualnim projektima ili trenera i sportaša ili roditelja i sportaša

Od tog broja svega je 30 seniora, a svi ostali su mlađe dobne skupine. Velika većina djece su osnovnoškolskog uzrasta, a od njih oko 60 posto su djevojčice:

„S obzirom na to da Europska unija teži ravnopravnosti spolova na svim poljima, taekwondo je sport u kojem se to itekako vidi. Prema praćenju splitskog sportskog saveza, taekwondo je drugi sport po financijskom praćenju nakon nogometa. Vrednuje se rezultat pa stoga dobijemo više novca ako su i rezultati bolji. Isto tako, perspektivan sportaš može u isto vrijeme dobivati i stipendiju Grada Splita i pomoć HOO-a, ali i neku vrstu nagrade za izvrsnost, posebno ako osvoje medalju, dakle može iz različitih izvora biti vrednovan za svoj izniman rad. Nama je trenutačno u klubu više od 30 stipendiranih članova, a možemo se pohvaliti i još nečim. Od samih početaka tu djecu trudimo se učiti pristojnom ponašanju, što je jednako važno kao i rezultati, jer samo tako mogu biti i uzori. Kroz naš je klub prošlo tisuće djece, a svake godine oko deset naših članova dobije stipendije od Grada Splita zbog odličnog uspjeha u školi, uz činjenicu da su članovi reprezentacije.“

Rad s perspektivnim sportašima u klubu Marjan rijetkost je u Hrvatskoj. Kako je pojasnio Deak, od svih 900-tinjak članova, njih oko 300 najboljih, najtalentiranijih u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji ”prebace se” u jedan termin, u jednu dvoranu, to je poput neke klupske selekcije:

„Onda imate kvalitetnije borbe, sve je na višem nivou. Od njih 30-ak top sportaša ulazi u reprezentacije, kadetske, juniorske i na kraju seniorske. Onda se od njih 30 iskristaliziraju Matea Jelić ili Toni Kanaet. Sa svima onima koji dođu do konačne selekcije, dakle njih 30-ak, treneri rade individualno na onim segmentima koji se trebaju popraviti, bilo da je riječ o nekoj tehnici, snazi ili naprosto terminu više koji im treba za trening. Na raspolaganju im je, naravno, teretana, fizioterapeut, kondicijski trener, sve je na visokoj razini.“

Sandro Deak, glavni tajnik Taekwondo klub Marjan iz Splita, prima jednu od brojnih nagrada Grada Splita od Igora Boraske, predsjednika splitskog saveza sportova. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Poslovni model taekwondo kluba Marjan pokazuje da se i od sporta, ako je sve dobro posloženo, može lijepo živjeti i zarađivati:

„Mi smo kao mala obitelj koja ima 30-ak zaposlenih i nitko od nas ne gleda na posao kao nešto s radnim vremenom, ne gledamo na to kao na obavezu, svi uživamo, ostajemo kad god treba i koliko god treba. Treneri isto tako napreduju, zdrava smo sredina gdje se trudimo iz godine u godinu izgraditi još bolji sustav, uvoditi nova rješenja da bi svima bilo bolje. Ako govorimo o zaradi, mi za svoj klub možemo reći da smo zaradili novac u smislu da imamo izvrsne uvjete rada i mogućnost konstantnog ulaganja u razvoj. No u hrvatskom je sportu novca toliko malo da koliko god da imate novca za vrhunski pogon, uvijek vam je malo. Ako dobijemo milijun kuna više nego prethodne godine, i taj milijun više malo nam je jer ćemo ga uložiti u neke druge stvari. Ali da, uspješan smo poslovni model sportskog kluba koji iz dana u dan napreduje sve više i ostvaruje time još bolje rezultate. U usporedbi s međunarodnom scenom, mi nismo ni u prvih 30 zemalja, a kad su uspjesi i rezultati u pitanju, Hrvatska je u top 5. Ako ćemo se uspoređivati, primjerice s Rusijom, morate znati da Rusija ima ‘neograničen budžet’ za taekwondo, a na svako natjecanje uz svakog sportaša šalju i trenera, fizioterapeuta. Dakle, svakog sportaša prati poseban tim ljudi. Velika Britanija ima poseban kompleks u Manchesteru, a svi talentirani sportaši presele u taj centar i tamo žive, idu u škole, njihov je proračun osam milijuna funti, što je ukupni budžet za cijeli hrvatski sport. Te države su otišle jako daleko u odnosu na Hrvatsku, a mi ne samo da ne kaskamo za njima već smo rezultatski i bolji od njih. Tako da kad govorimo o zaradi, nama je najveća zarada upravo činjenica da možemo poboljšati uvjete rada koji će, posljedično, dovoditi do veće zarade.“

Za sve te fizičke napore svi sportaši, a posebno oni perspektivni, moraju biti i mentalno jaki. Sanja Petrić, sportska psihologinja iz Mentalnog treninga, puno radi s djecom i mladim sportašima. Kaže da se rad s mlađim sportašima razlikuje u odnosu na rad s profesionalnim sportašima:

„Prije svega je to zato što su u drugačijim razdobljima života i većina njih mora usklađivati obaveze škole ili fakulteta uz one sportske, dok se profesionalni sportaši mogu u potpunosti posvetiti sportu. Također, istaknula bih razdoblje prelaska iz juniorski u seniorski sport kao najizazovnije. Razlog tomu je što je u seniorima puno veća konkurencija, puno teže se izboriti za svoje mjesto te su i zahtjevi sportaša veći nego u mlađim kategorijama. Rekla bih kako je najveći izazov zadržati mlade sportaše u sportu. Konkurencija je često velika, ponekad se prilike ne dijele na najpoštenije načine te možemo vidjeti kako motivacija kod sportaša pada ako ne dobije ono što smatra da zaslužuje. Ovakve stvari se događaju kada fokus ode na pogrešne stvari, stvari na koje sportaši nemaju nikakvog utjecaja. To najviše možemo primijetiti u popularnim sportovima kao što su nogomet, rukomet, košarka. Na drugi problem nailazimo u manje popularnim sportovima, problem uvjeta za rad te financiranja koji su rijetko nedostatni. Ovdje mladi sportaši često odustaju jer ne vide budućnost u tom sportu, tako da im sport osigura egzistenciju i da se mogu samo njime baviti bez dodatnog rada u nekom drugom području.“

Poslovni model taekwondo kluba Marjan pokazuje da se i od sporta, ako je sve dobro posloženo, može lijepo zarađivati

Mentalni trening, kaže Sanja Petrić, namijenjen je svima koji su na bilo koji način uključeni u sport – sportašima, trenerima, roditeljima sportaša, a ponekad i dodatnim trenerima ili fizioterapeutima:

„Veliki naglasak stavljamo na odgovornost sportaša koji treba odrađivati svoje mentalne treninge svakodnevno kako bi s vremenom došlo do željene promjene. Najmlađi klijent s kojim sam radila je imao devet godina, što je zapravo donja granica. Perspektivnim mladim sportašima najveće su opterećenje očekivanja koja imaju od sebe. Ovdje je ključno postaviti realne ciljeve te dobro razraditi manje korake koji će ih dovesti do tih velikih ciljeva. Prečesto su sportaši usmjereni isključivo na krajnji cilj i nemaju jasno posložen put koji će ih dovesti do tamo. Čak bih rekla da veći problem znaju biti očekivanja roditelja, a ne toliko trenera. Ponekad ta očekivanja nisu izrečena naglas ili ih drugi ni na koji način ne pokazuju, već sportaši sami stvore sliku da se od njih nešto očekuje. Ovome su više podložni oni kod kojih postoji konstantni strah od pogreške i koji teško podnose kritike drugih. To je često povezano i s visokom razinom negativnog perfekcionizma.“

Sanja Petrić objasnila je i moraju li perspektivni sportaši, i sportaši općenito, biti mentalno jaki i na koji način se to postiže mentalnim treningom. Neki sportaši su, kaže, mentalno veoma jaki, rad sa sportskim psihologom nije za svakoga:

„No kod većine sportaša možemo pronaći razna područja za dodatni napredak. Volimo reći kako je za mentalnu čvrstoću najvažniji konstantni rad. Kao što sportaši ne prestaju raditi na svojoj kondicijskoj spremi kada dođu na visoku razinu, tako je i s mentalnom snagom. Ono što mogu preporučiti svakom sportašu je da posloži svoje ciljeve, stavi ih na papir, upozna bolje sam sebe i otkrije na koje stvari reagira dobro, a na koje ne te da krene voditi sportski dnevnik u koji će upisivati sve ono što mu u budućnosti može pomoći.“