Dok mediji s olimpijskih igara javljaju o “čudu” nastupa pod zajedničkom korejskom zastavom zemalja zakletih neprijatelja, a Rusi zbog kazne za doping ne smiju nastupiti pod nacionalnom zastavom, u Hrvatskoj se raspliću antinomije čije su medalje slavljenika koje su stekli pod dvije, tri, pa čak i pod pet zastava.

Najbolja streljačica 20. stoljeća, Jasna Šekarić, nastupala je na sedam Olimpijskih iga­ra i osvojila pet olimpijskih medalja – pod pet različitih zastava, ističu analitičari u časopisu “Sociologija i prostor” i dodaju da će njezin sportski rezultat možda nekada biti nadmašen, ali će, nedvojbeno, slučaj Šekarić ostati jedinstven.

Čije su medalje koje je Jasna Šekarić osvojila pod pet različitih zastava i za četiri različite države, pitaju se autorice Sunčica Bartoluci i Lorena Draženović s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i naglašavaju da percepcija streljačičina uspjeha ovisi o društveno-političkoj situaciji.

I dok je slavna karijera Jasne Šekarić završena stvar, jedan je Hrvat, Jakov Fak, upravo na Olimpijskim igrama koje su u tijeku, osvojio srebrenu medalju – pod slovenskom zastavom.

Jasna Šekarić: Iz škole na vrh svijeta

Jasna Šekarić rođena je 1965. godine u Beogradu, a s nepunih pet godina doselila je u Osijek, gdje joj je otac, vojno lice, dobio službu. U Osijeku je završila osnovnu i srednju školu. Na kraju osnovne škole počela se baviti streljaštvom i to sasvim slučajno, kaže se u tekstu.

Gađati puškom započela je nastupajući za školsku ligu, a tri godine potom u svom gradu osvaja Europsko prvenstvo. Naime, Osijek je bio dobio domaćinstvo Europskog prvenstva u streljaštvu, ali kao nisu imali predstavnike, trener je odlučio da će Jasna Šekarić prijeći na disciplinu zračni pištolj. Tako, od početka do osvajanja Europskog prvenstva, 1985. godine, Jasna je imala dvije godine treniranja.

Godinu dana nakon toga postaje seniorska državna prvakinja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a 1987. i svjetska prvakinja. Godine 1988. godine nastupa u Seoulu na svojim prvim Olimpijskim igrama, s kojih se u Osijek vraća s dvjema osvojenim medaljama – zlatom u zračnom te broncom u malokalibarskom pištolju.

Jasna napušta Osijek 1990. godine. Beogradska Crvena zvezde joj nudi tadašnjih 40.000 njemačkih maraka da dvije godine gađa za taj klub. Zbog rata “koji je u velikoj mjeri onemogućio normalan život na prostoru Istočne Hrvatske, ostaje živjeti i raditi u Beogradu”, kaže se.

Percepcija uspjeha i političke prilike

Jasna Šekarić osvojila je na svjetskim i europskim prvenstvima te Olimpijskim igrama sva najvrjednija odličja: postavila je dva rekorda te jedan izjednačila (hrvatski, srpski te svjetski), dva puta je nagrađena zlatnom značkom sporta, tri je puta bila proglašavana najboljim strijelcem godine te je odlukom Međunarodne streljačke federacije proglašena najboljim strijelcem 20. stoljeća. Također je uvrštena među deset najboljih sportaša svijeta po broju odlazaka na Olimpijske igre – one u Riju de Janeiru bile bi njezine osme igre, no unatoč ostvarenoj kvoti odlukom nacionalnog streljačkog saveza nije nastupila, kaže se u tekstu.

Je­dina je sportašica koja je na Olimpijskim igrama nastupala pod pet različitih zastava: Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), pod olimpijskom zastavom, zastavom Savezne Republike Jugoslavije, Državne zajednice Srbije i Crne Gore te Republike Srbije.

No, najveći uspjesi te iznimne streljačice nisu bili ključni za određivanje prijema njezina uspjeha u javnosti. Prijem je ovisio o niza okolnosti. Sam raspad SFRJ-a odrazio na sportske uspjehe posebno na dva načina: prvo, država više ne stoji iza sporta kao prije, a drugo sportaši su prisiljeni nastupati pod različitim zastavama.

Uza sve to, percepcija uspjeha Jasne Šekarić ovisi i o percepciji streljaštva kao rubnog sporta i percepciji Jasne Šekarić kao žene, ističu autorice.

Sport kao lakmus papir promjena

Analitičarke uočavaju najmanje tri razdoblja u kojima se bitno mijenjao odnos hrvatske javnosti prema Jasni Šekarić, a koji su izravno povezani s političkim okolnostima i vrstom nacionalizma koji je prevladavao.

U prvom, u kojem je prevladavao, kako ga stručnjaci nazivaju, građanski nacionalizam, sportski uspjesi Jasne Šekarić stavljaju se u prvi plan.

U drugom razdoblju, povezanom s ratnom situacijom, pogled se približava etničkom nacionalizmu, pa se sportski uspjesi Jasne Šekarić nastoje umanjiti i obezvrijediti. U trećem razdoblju, hrvatski mediji ignoriraju njezin uspjeh, no razlozi za to mogu ležati i u činjenici da je riječ o ženi ili o malom sportu, kaže se.

Studija ovog slučaja služi nam kao pokazatelj društveno-političkih promjena u širem društvu. Ono što je konstantno, to su iznimni sportski uspjesi Jasne Šekarić. Ono što je različito jesu zastave pod kojima je nastupala, države-na­cije za koje osvajala medalje te na kraju, percepcija tih uspjeha u javnosti, ističu autorice u tekstu koji je najprije nastao kao studentsko istraživanje Lorene Draženović na Kineziološkom fakultetu pod mentorstvom Sunčica Bartoluci 2014/2015., a koje je nagrađeno Rektorovom nagradom za znanstveni rad.

Analiza konkretnog slučaja pokazuje kako sport može poslužiti kao “lakmus papir”. Kao što lakmus papir mijenja boju ovisno o tekućini, tako se i uspjesi Jasne Šekarić gledaju drugačije ovisno u kakvim je društveno-političkim okolnostima ostvarila određeni rezultat, zaključuju autorice.

Jakov Fak i Duje Draganja: individualni izbor i teret identifikacije

Slučaj uspješnog mladog biatlonca Jakova Faka (Rijeka, 1987.), čiji je prelazak pod slovensku zastavu tresao hrvatsku javnost, predmet je stručne analize drugog teksta.

Autorice, Sunčica Bartoluci s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu i slovenska sportska pedagoginja Mojca Doupona Topič s Fakulteta za sport u Ljubljani, u slučaju Jakova Fak vide zoran primjer kako individualni izbor mladog sportaša postaje pitanje nacionalne etničke identifikacije šire javnosti, koja stavlja teška opterećenja na ramena mladog sportaša.

Tekst se bavi analizom reagiranja javnosti nakon što je Jakov Fak prešao pod slovensku zastavu.  Fak je na Svjetskom prvenstvu u Pjongčangu 2009. osvojio broncu u sportu koji je do tada u Hrvatskoj bio potpuno marginalan. Podigao je hrvatsku javnost, ali to nije bilo dovoljno da mu se osigura trenera koga je Fak trebao i želio. To mu je osigurala Slovenija za koju od tada ostvaruje vidne sportske uspjehe. Upravo je na Olimpijskim igrama u istom Pjongčangu osvojio srebrenu medalju.

U vrijeme kad se govorilo da bi Fak mogao promijeniti zastavu, mediji su toliko “nabrijavali” javno raspoloženje da su neki od njih tvrdili kako bi Fak mogao postati “nova točka hrvatsko-slovenskih prijepora”. Prijepori su već bili uključivali granične sporove, neriješene štednje Ljubljanske banke, ribolovnu zonu, itd.

Nacionalizam kao politički alat

Suočen sa sve većim pritiscima javnosti, tadašnji tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Josip Čop izjavio je: “Neke stvari nemaju cijenu i nisu na prodaju. Kad to kažem, mislim o državljanstvu”, podsjećaju autorice u znanstvenom časopisu Acta Kinesiologica.

Duje Draganja, plivač koji se pet godina ranije našao u sličnoj situaciji, kada je morao odlučiti hoće li ili ne prihvatiti transfer u Katar, savjetovao je Faka da “ne čita novine i ne gleda televiziju”, jer, su “mediji, kad su ove stvari u pitanju, krvožedni”.

Ipak, slučaj Faka nije u javnosti dosegao razinu moralne panike, ali je na neki način javnost bila izmanipulirana upotrebom nacionalnih simbola, kažu autorice i napominju da je do danas više od 100 inozemnih sportaša preuzelo slovensko državljanstvo, kao što su bivša skakačica uvis iz Istočne Njemačke Britta Bilač, atletičarka iz Srbije Marija Šestak, sprinterica s Jamajke Merlene Ottey, i drugi.

Istodobno, za Hrvatsku su uspjehe postizali stranci koji su uzeli hrvatsko državljanstvo, kao što su dizač utega Nikolaj Pešalov iz Bugarske, rukometaši Iztok Puc (1966.-2011.) iz Slovenije, Irfan Smajlagić i Zlatko Saračević iz BiH, odbojkašice iz Rusije Irina Kirilova, Elena Čebukina i druge, nogometni reprezentativac Eduardo da Silva iz Brazila, ili pak karate reprezentativac Enver Idrizi, koji je osvojio prvo odličje za Hrvatsku, točno na datum njezina međunarodnog priznanja.

Dvadeset i pet godina nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske, nacionalni je identitet i dalje važan predmet hrvatske javnosti, a sport vjerno održava društvene promjene i procese u društvu. Postsocijalistička društva i dalje igraju na kartu nacionalizma, kad god se on pokaže kao koristan politički alat, kaže se u tekstu i zaključuje:

Jakov Fak nije ostavio svoj etnički hrvatski identitet, ali je promijenio svoje državljanstvo kako bi napredovao u sportu koji voli i s trenerom kojeg je htio, unatoč prijetnjama da bi ga mogli proglasiti izdajnikom.