Objavljeno u Nacionalu br. 672, 2008-09-29

Republika Hrvatska potražuje 200 – 400 umjetničkih djela hrvatskih umjetnika iz ambasada SFRJ koja dosad nisu bila izložena javnosti, a vrijede između 5 i 10 milijuna eura

‘Za sve bi bilo bolje da se raspodjela umjetničkih djela iz diplomatskih predstavništava bivše SFRJ što prije završi i da se umjetnine vrate vlasnicima te restauriraju, jer postoji opasnost da se u tim pustim i često loše održavanim zgradama još više oštete”, kaže Jadranka Vinterhalter, povjesničarka umjetnosti i savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koja predstavlja Hrvatsku u stručnoj komisiji za sukcesiju umjetnina iz diplomatskih predstavništava bivše zemlje.

Sporazum o sukcesiji umjetničkih djela potpisan je još prije sedam godina u Beču, a Hrvatskoj je do sada vraćeno samo 29 iznimno vrijednih slika i skulptura hrvatskih umjetnika iz diplomatskih predstavništava iz Londona, Washingtona i Pariza, među kojima se ističu vrijedna ulja Milivoja Uzelca, Jerolima Mišea, Alberta Kinerta i Frana Šimunovića. Od tada pa do danas situacija se nije radikalno promijenila. Održano je nekoliko sastanaka na kojima su se rješavala administrativna i zakonska pitanja, i ništa drugo. Na zadnjem skupu stručne komisije, održanom u Ljubljani u svibnju prošle godine, najavljen je povrat još 22 slike, uglavnom grafika Vjenceslava Richtera i Miroslava Šuteja, ulja Otona Glihe i Frana Šimunovića te radova Anke Krizmanić, Cate Dujšin Ribar i Naste Rojc, no ta djela još nisu vraćena. Zatim je u lipnju najavljen sastanak u Beogradu, međutim, “unatoč dogovoru i upućenim požurnicama”, kažu u MVPEI, Srbija ga do danas nije održala.

Zbog toga se članovi komisije s pravom pitaju kakva je sudbina još nepodijeljenih umjetnina i kada će njihova raspodjela biti gotova. Za sada je sve neizvjesno. Budući da posao još nije završen i mnogi autori nisu identificirani, ne zna se točan broj “hrvatske diplomatske zbirke”, a procjene se kreću od 200 do 400 radova. Ne zna se ni točna vrijednost te kolekcije, a po nekim procjenama moglo bi se raditi o zbirci vrijednoj između 5 i 10 milijuna eura. Uz to, dva se inventarna popisa iz 1991. i 2001. ne podudaraju pa se pretpostavlja da su neka vrijedna djela zagubljena ili pokradena i navodno kolaju na crnom tržištu.

Međutim, u rujnu je u beogradskim Večernjim novostima, a zatim i u Blicu, objavljeno nekoliko tekstova o navodno završenoj raspodjeli umjetnina iz diplomatskih predstavništava bivše SFRJ. Tekstovi su, kako se govori po Beogradu, inicirani krađama po ambasadama. Nacional je pokušao dobiti informacije iz srpskog Ministarstva inostranih poslova te razgovarati sa Stanislavom Stašom Živkovićem, srpskim predstavnikom u komisiji, međutim, odgovor nismo dobili ni nakon tri tjedna čekanja. U tom članku je Živković, inače ugledni srpski povjesničar umjetnosti, izjavio kako je registrirano oko 2000 umjetnina u diplomatskim predstavništvima bivše zemlje, uglavnom slika i skulptura. U toj diplomatskoj kolekciji najviše ima radova srpskih autora – oko tisuću, koji će pripasti Srbiji, a ostatak se dijeli na Hrvatsku, Sloveniju, BiH, Crnu Goru i Makedoniju. Po Živkovićevu mišljenju to su i najznačajnija djela, a njihova najveća vrijednost je u tome što su gotovo potpuno nepoznata javnosti, “jer su ti radovi odlazili u ambasade izravno iz umjetničkih ateljea”.

Živković je umjetničku vrijednost te srpske kolekcije procijenio na svotu veću od 7,5 milijuna eura, a tržišnu vrijednost na iznos veći od 3,5 milijuna eura. Izjavio je kako su najzastupljenija djela srpskih umjetnika Stojana Aralice i Petra Lubarde s po 20 slika, a slijede Petar Konjović, Peđa Milosavljević, Milo Milunović, Milić od Mačve i drugi. Po Živkovićevu mišljenju najskuplji je pejzaž “Motiv iz Šida” Save Šumanovića, pronađen u Moskvi, koji je procijenio na nevjerojatnih 200 do 300 tisuća eura. Šumanović je jedan od najvažnijih srpskih slikara iz prve polovine 20. stoljeća, koji je rođen u Vinkovcima, školovao se u Zagrebu, živio u Šidu i Parizu, a 1942. uhićen je i strijeljan u Sremskoj Mitrovici. Slijedi “Ženski akt” Stevana Aleksića, münchenskog đaka, koji je procijenjen na također visoki iznos od 150 do 200 tisuća eura.

U Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija kažu da Hrvatskoj još trebaju biti vraćena sva djela nacionalnih umjetnika iz svih veleposlaničkih i konzularnih zgrada bivše zemlje SFRJ, te djela nepoznatih i stranih autora iz onih diplomatskih objekata koji će pripasti Hrvatskoj. Riječ je o vrhunskim umjetnicima kao što je Josip Račić, čiji rijetki radovi postižu vrtoglavo visoke cijene na tržištu, a slijede ga Emanuel Vidović, Edo Murtić, Cata Dujšin Ribar, Oskar Herman, Antun Augustinčić, Marijan Trepše, Ljubo Ivančić, Edo Kovačević, Oton Gliha, Kosta Angeli Radovani i drugi. Njihova djela uglavnom se nalaze u onim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, koja je nakon raspada bivše SFRJ nastavila koristiti Srbija. U MVPEI-ju kažu da očekuju kako je Srbija “korektno čuvala umjetnine” u korištenim zgradama, no “pravo stanje umjetnina doznat će se tek nakon preuzimanja i stručnog pregleda u restauratorskom zavodu”.

“Opremanje tih zgrada ovisilo je o osobi, odnosno, ambasadoru, konzulu ili kustosu, koji je u to doba bio na položaju”, objasnila je Jadranka Vinterhalter. “U srpskom dijelu diplomatske kolekcije ima nekoliko vrijednih djela, međutim ima i potpuno nevrijednih radova anonimnih ili poluanonimnih autora, koji su se tamo našli zahvaljujući prijateljstvu s diplomacijom. Opći dojam je da je u diplomatskim predstavništvima prevladavao građanski ukus međuratnog i ranog poslijeratnog razdoblja, kada je SFRJ počela opremati svoja diplomatska predstavništva. U hrvatskom korpusu po vrijednosti se najviše ističu djela Milivoja Uzelca, Vojina Bakića, Jerolima Mišea, Naste Rojc, Alberta Kinerta i drugih.”

Stručnu grupu za sukcesiju umjetnina iz diplomatskih predstavništava čine povjesničari umjetnosti, predstavnici bivših republika SFRJ, a nakon osamostaljenja Crne Gore priključio im se i predstavnik nove države. Hrvatsku ekipu činili su Jadranka Vinterhalter i njezin zamjenik Miroslav Gašparević, a od strane MVPEI-ja Mirjam Katulić, načelnica Odjela za organizaciju i opće poslove, te povjesničarka umjetnosti Nataša Degiuli Kos. Do sada je održano nekoliko sastanaka, no dinamika rada stručne grupe, kažu u MVPEI-ju, bila je uvjetovana Srbijom, koja je kao korisnik nekretnina – veleposlanstava, konzulata i rezidencija bivše zemlje, bila zadužena da ostalima dostavi popis i fotodokumentaciju. Međutim, taj se posao odužio, a sastanci su se održavali jednom godišnje. Umjetnine su se dijelile na temelju fotografija, a ne originala, što nije najbolji put za ekspertizu umjetničkog djela.

Kako je ispričala Jadranka Vinterhalter, umjetnine su se raspodjeljivale po nacionalnoj pripadnosti umjetnika, no ako je umjetnik živio i radio u dvije republike bivše zemlje, tada umjetnina pripada zemlji u kojoj je nastala. Također, sve umjetnine nepoznatih i stranih autora ostaju u objektu u kojem su zatečene, a dodjeljuju se zemlji koja će preuzeti zgradu.

Iako je komisija uglavnom radila skladno, spor se pojavio oko pripadnosti triju iznimno vrijednih slika Milivoja Uzelca – ulja “Djevojka sa šeširom” i “Mrtva priroda”, te pastela-kombinirane tehnike “Konj, čovjek i žena”. “Morali smo argumentirati zašto Milivoja Uzelca smatramo hrvatskim slikarom”, objasnila je Jadranka Vinterhalter. Naime, Uzelac je rođen u Mostaru, a kratko je živio u Banjoj Luci, Zagrebu i Pragu gdje je studirao slikarstvo, no veliku je karijeru postigao u Parizu gdje se družio s poznatim slikarima svoga vremena. Njegova nevjenčana supruga Francuskinja Marie Rose Josephine Lefevre, s kojom je proveo 36 godina, ostavila je testamentom dio njegove ostavštine, od slika i crteža do štafelaja, njegovu rodnom

Mostaru sa željom da se u tom gradu osnuje muzej Milivoja Uzelca. “Konzultirali smo se sa Zvonkom Makovićem, sveučilišnim profesorom i jednim od najvećih eksperata za Uzelčevo slikarstvo, koji je dokazao zašto te slike, nastale u njegovu pariškom razdoblju, pripadaju hrvatskom korpusu”, zaključila je Jadranka Vinterhalter.

Raspravljalo se i o djelima slikara Stojana Aralice, koji je rođen u Škarama u Lici u Hrvatskoj, do 1941. je živio u Zagrebu, a sljedećih 40 godina je proveo u Srbiji. Zaključeno je da djela nastala do Drugog svjetskog rata pripadnu Hrvatskoj, a kasniji opus Srbiji. I radovi Petra Lubarde i Mila Milunovića pripast će Srbiji, jer su ti umjetnici, iako rođeni u Crnoj Gori, živjeli i stvarali u Beogradu. No ako se pronađu slike nastale u razdoblju između 1946. i 1948. kada su živjeli u Crnoj Gori, pripast će toj zemlji.

Na posljednjem sastanku ekspertne grupe u svibnju prošle godine u Ljubljani raspravljalo se o raspodjeli umjetnina u 44 diplomatsko-konzularna zdanja bivše zemlje. No raspodijeljeni su radovi iz samo devet objekata. To su konzulati u Torontu i Solunu, veleposlanstva u Ateni, Madridu, Berlinu, Canberri, Wellingtonu i Lisabonu, te rezidencije u Ateni i Lisabonu.

Odlučeno je da će iz konzulata u Toronta u Hrvatsku biti vraćen pastel Anke Krizmanić “Posavski drmeš”, a iz rezidencije i veleposlanstva u Ateni ulje “Trogirska vrata” Cate Dujšin Ribar, zatim ulje “Djevojčica”, potpisan inicijalima N. R., dva rada Petra Šimage “Žeteoci” i “Ulica”, te veliko ulje Ive Kaline “Pula”, koje – nedostaje. Iz konzulata u Solunu vratit će se ulje “Omiški dok”, no treba utvrditi o kojem slikaru Mihanoviću je riječ. Iz veleposlanstva u Madridu stići će šest umjetnina: grafike “Sespo A” i “Sespo B” suvremenog arhitekta i slikara Vjenceslava Richtera, te po dvije grafike Miroslava Šuteja i Oskara Hermana. Iz Berlina ćemo dobiti “Krčke gromače” Otona Glihe i “Kamenje” Frana Šimunovića, a iz Canberre “Pejzaž Australije” Božidara Latkovića. Naknadnom provjerom se utvrdilo da pet grafika nepoznatih autora pripadaju Ferdinandu Kulmeru, Edi Murtiću i Albertu Kinertu.

“Leonida Kovač, povjesničarka umjetnosti i najveća ekspertica za Nastu Rojc, pregledala je vrijednu sliku ‘Djevojčica’ i nakon stručne analize je utvrdila kako se zaista radi o njezinu ulju, vjerojatno nabavljenom u ranom poslijeratnom razdoblju”, ispričala je Jadranka Vinterhalter. “Ekspertize se uvijek rade na originalu, ali budući da ta umjetnina, kao i mnoge druge, još nisu vraćene u Hrvatsku, autorstvo na slikama bez potpisa moramo utvrđivati na temelju fotografija vrlo loše kvalitete, što nije dobro. Postojeća fotodokumentacija je nepotpuna, nejasna i loše napravljena, primjerice, na nekim grafikama iz Lisabona postoje samo šturi podaci o okviru, na drugima je umjetnikov potpis posve nečitljiv i tiraža izbrisana pa je vrlo teško odrediti autora umjetnine, a na trećima nema tehnike. Zbog toga smo zatražili dodatnu i sveobuhvatniju dokumentaciju kako bismo mogli napraviti stručne ekspertize i za druge radove poput ‘Pejsaža Australije’ nama nepoznatog Božidara Latkovića, za kojeg pretpostavljamo da je bio umjetnik iz dijaspore.”

Najveća zastupljenost srpskih umjetnika nije iznenađujuća. Naime, slike za diplomatska predstavništva bivše SFRJ najviše su se kupovale početkom pedesetih godina, u doba kada se iz redova Srba i Crnogoraca formirala jugoslavenska diplomacija. U Ministarstvu inozemnih poslova SFRJ u Beogradu postojao je odsjek koji se bavio opremanjem diplomatske mreže i po Živkovićevu mišljenju “svi su se trudili da se to napravi na najbolji mogući način”. U kasnijim godinama nije bilo ozbiljnije kupnje, osim u slučajevima kada su ambasadori sami tražili određenog slikara. Primjerice, Blažo Kusovac, ambasador SFRJ u New Delhiju, rekao je Živković, jako je volio Lubardu i organizirao mu je izložbe, a ovaj mu je to vraćao darovanim slikama.

Navodno su se po veleposlaničkim rezidencijama nalazile najvrednije umjetnine. Primjerice, u pariškoj rezidenciji bilo je čak 55 radova, a među njima i djela Petra Lubarde, Milivoja Uzelca, Voje Dimitrijevića, Petra Dobrovića i Stojana Aralice. Na zidove u ambasadama i konzulatima navodno se vješalo sve i svašta. Tako je u pariškom veleposlanstvu, uz radove Vojislava Bakića, Božidara Jakca i Mila Milunovića, pronađeno čak 13 djela nepoznatih autora.

Neke od umjetnina vraćenih u Hrvatsku bile su u vrlo lošem stanju, primjerice, imale su perforacije i druga mehanička oštećenja, koja su vjerojatno nastala zbog nepažljivog rukovanja ili nepravilnog pohranjivanja. Zato je odlučeno da se najoštećenija djela restauriraju u Hrvatskom zavodu za restauraciju, a stručni tim je vodio akademski slikar Zlatko Bielen, voditelj odjela za štafelajno slikarstvo. Nakon pregleda umjetnina utvrđeno je da su oštećenja na slikama nastala vjerojatno zato što su visjele iznad radijatora, bile izložene nefiltriranim Sunčevim zrakama i duhanskom dimu, ili su bile smještene u depoima s lošim mikroklimatskim uvjetima. U međuvremenu je Hrvatska predložila da ekspertna grupa nastavi rad na raspodjeli umjetnina u veleposlanstvu, konzulatu i rezidenciji u Rimu gdje je postojala vrlo vrijedna zbirka umjetničkih djela.

Kako je ispričao Živković, na poziv tadašnjeg ambasadora srpski povjesničar umjetnosti Nikola Kusovac je polovinom 1991. godine procijenio tamošnje umjetnine na veliku vrijednost, no ubrzo nakon toga je nestalo čak 40-ak djela. Riječ je o radovima slovenskog slikara Božidara Jakca, “najpoznatijeg Titova portretista”, zatim nekih srpskih umjetnika, a postoje indicije da manjka i ulje “Portret Krstulovića” Vlahe Bukovca, te jedan akvarel Frane Šimunovića. Živković je otkrio da nedostaju i neka djela u ambasadama u Washingtonu, Haagu, Stockholmu, Zürichu, Meksiku, Ankari, Beču i Oslu, primjerice, radovi srpskih slikara Stojana Aralice, Ljubice Cuce Sokić i Peđe Milosavljevića. Smatra da su neka djela “šetala od ambasade do ambasade”, osobito u arapskim zemljama uoči ratnih sukoba, kada su zbog sigurnosti prebacivana iz jednog u drugo diplomatsko predstavništvo.

Vraćena djela za sada su pohranjena u MVPEI-ju, a neka će se rasporediti po hrvatskim diplomatskim predstavništvima.

Što se sve vratilo 

U Zagreb su iz rezidencije u Parizu vraćene dvije Uzelčeve slike – “Konj, čovjek i žena”, pastel-kombinirana tehnika, te ulje “Mrtva priroda”, zatim ulja Erika Tintora “Pogled na Zagreb” i Joze Jande “Žena u nošnji”, grafike Ferdinanda Kulmera i Fedora Vaića, te nekoliko radova nepoznatih autora, primjerice, monotipija “Dvije Španjolke” i ulje na drvu “Kozmički istražitelji”. Stigli su i radovi Ljube Duvnjaka “Mostar”, zatim skulpture Augustinčića i Bakića, te dvije reprodukcije ikona.

Iz veleposlanstva u Londonu vraćena su četiri ulja: “Djevojka sa šeširom” Milivoja Uzelca, “Pejsaž” Jerolima Mišea i “Uređujemo parkove” Rudolfa Sablića, te akvarel “Peristil – Split” Marijana Kolesara. Iz veleposlanstva u Washingtonu vraćena su dva ulja “Pejsaž u Dalmaciji” Frana Šimunovića i “Stijena” Alberta Kinerta. Hrvatskoj je dodijeljeno i ulje na drvu “Marš partizana” Đure Tiljka, međutim, taj rad nije mogao biti vraćen jer čini građevinski dio interijera veleposlanstva. Sve te umjetnine, vraćene još prije pet godina u Zagreb, bile su prikazane u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija.