Sudbina nekad elitnoga dubrovačkog hotela Belvedere, smještenog na jednako tako elitnoj poziciji – punti Orsula s prekrasnim pogledom na stari Dubrovnik i danas je, unatoč najavama o izgradnji novog reprezentativnog zdanja za najzahtjevniju klijentelu, posve neizvjesna. Zbog niza sudskih tužbi i neriješenih vlasničkih odnosa projekt novog luksuznog resorta Belvedere, iza kojega stoje ruski investitor Viktor Vekselberg i njegova hrvatska tvrtka Vila Larus, trenutno je u stanju mirovanja, a sudskoj trakavici koja traje od 2014. godine još se ne nazire kraj. Novi vlasnik derutnog hotela uništenog u bombardiranju Dubrovnika 1991. godine, Viktor Vekselberg, ruski je multimilijarder i vlasnik konzorcija Renova Group, član povlaštenog kruga ruskih oligarha bliskih predsjedniku Vladimiru Putinu, no od početka ove godine našao se na tzv. “crnoj listi” 210 nepoželjnih ruskih biznismena i političara, koju je objavio američki predsjednik Donald Trump. Vekselbergovi hrvatski zastupnici čak najavljuju da bi ruski milijarder navodno zbog sporosti hrvatske administracije mogao odustati i povući se iz projekta. Stari pak vlasnik, panamska tvrtka Cleostone Corporation, iza koje stoji hrvatski poslovni čovjek Zvonko Stojević, ne odustaje od bitke za povrat nezakonito oduzetog vlasništva koje je kupio još 2001. godine, no osim s ruskim milijarderom jednako žestoku bitku vodi i s tromim hrvatskim pravosuđem koje, kako tvrdi Stojević, donosi pravno sumnjive odluke koje idu na ruku Vekselbergu.

No tko je Viktor Vekselberg, čovjek kojeg Stojević optužuje da je pravno sumnjivim radnjama zakomplicirao projekt obnove hotela Belvedere? Vekselberg je jedan od najbogatijih ruskih oligarha, čije bogatstvo prema procjenama američkog Forbesa teži oko 13,5 milijardi dolara, a osnivač je i većinski vlasnik investicijskog konzorcija Renova Grupa u sklopu kojega je poslovala i ruska naftna kompanija TNK (Tyumen Oil). 2003. godine u TNK kao strateški partner ulazi kompanija British Petroleum (BP), te je nova kompanija dobila ime TNK–BP. Pod tim je imenom poslovala sve do 2013. godine, kada ju je od BP-a otkupila ruska državna naftna kompanija Rosneft, no kako se čini britanski je dio kompanije odluku o prodaji donio bez znanja i konzultacija s Vekselbergom. U vremenu od 2001. pa do 2004. godine savjetnik predsjednika TNK-a (od 2013. TNK–BP) bio je upravo Davor Štern, bivši direktor Ine i predsjednik nadzornog odbora kompanije, koji je ujedno bio i hrvatski lobist Viktora Vekselberga.

Štern je u intervjuu tjedniku Globus prije nekoliko mjeseci izjavio kako mu Vekselberg “nije samo susjed (u Dubrovniku), već i prijatelj”, s kojim ga očito vežu i dugogodišnje poslovne veze. A na Nacionalovo pitanje hoće li i na koji način Vekselberogovo ime na američkoj “crnoj listi” ruskih biznismena utjecati na projekt Belvedere odgovara kako prema njegovom mišljenju to nije vjerojatno:

“Ne mogu govoriti u njegovo ime jer ne poznajem dovoljno dubinu problema, ali znam da je Vekselberg pod ekonomskim i političkim sankcijama u SAD-u, a ne u Europi. Stoga vjerujem da ova činjenica ne bi trebala imati utjecaja na projekt Belvedere. Ako nešto može negativno utjecati na projekt, to su prije svega europska i hrvatska troma administracija. Uostalom, Vekselberg je spominjao namjeru da u projekt Belvedere dovede strateškog investitora – hotelsku kuću ili grupaciju koja bi dalje vodila izgradnju i vođenje budućeg hotela.”

Hotel Belvedere je od 2001. godine bio u vlasništvu dioničkog društva Belvedere u kojem je 53 posto dionica imala tvrtka Cleostone Corporation iza koje stoji Stojević, 31,8 posto Ina, a ostatak u manjim postocima ostali dioničari, među kojima i Hrvatski fond za privatizaciju (HFP s 0,19 posto udjela), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje sa 6,79 posto udjela, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (5,03 posto), te mali dioničari s preostalih 2,57 posto. Stojević je odmah nakon kupovine većinskog paketa u društvu Belvedere u suradnji s nekoliko poznatih svjetskih arhitekata i s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu razradio projekt hotelskog kompleksa s koncertnom dvoranom za 1500 do 2000 posjetitelja, odnosno višenamjenskim kongresno-glazbenim centrom, šoping centrom, restoranima, javnom podzemnom garažom i brojnim drugim sadržajima. Njegova je namjera bila izgraditi hotelski kompleks čiji će dodatni sadržaji biti otvoreni svim građanima Dubrovnika, a projekt je Grad Dubrovnik jednoglasno prihvatio 2013. godine.

No samo godinu dana kasnije događa se nevjerojatan obrat. Belvedere je 2014. godine prodan na javnoj dražbi nakon što je Ina, koja je trećinski dioničar u društvu Belvedere, pokrenula prisilnu naplatu zajma od 3,3 milijuna dolara (oko 24,4 milijuna kuna) koji je tom društvu dala 2005. Kao pokriće tog zajma Ina je zatražila upis fiducijarnog vlasništva nad hotelom i zemljištem. Upis fiducijarnog vlasništva Ini je omogućio pravo prodaje hotela, što je i učinjeno na javnoj dražbi organiziranoj 9. svibnja 2014. kod javnog bilježnika. Nekretnina je prodana tvrtki Vila Larus u vlasništvu Viktora Vekselberga, za iznos od 12,2 milijuna eura, odnosno 91,7 milijuna kuna. Valja napomenuti i da je zgrada hotela Belvedere, koji je u ovom trenutku u derutnom stanju, zajedno s pripadajućim zemljištem službeno procijenjena na 24 milijuna eura, što znači da je Ina kao trećinski suvlasnik u društvu Belvedere svjesno prodala vrijednu nekretninu za upola manji iznos od procijenjenog. Zanimljivo je da je samo nekoliko dana prije dogovorenog termina javne dražbe, 20. travnja 2014, tvrtka Cleostone Corporation putem svog londonskog odvjetničkog ureda Gordon Dadds Ini poslala pismo namjere kojim predlaže otkup potraživanja od Ine. Vlasnik tvrtke Cleostone Corporation Zvonko Stojević je prodajom vrijedne nekretnine u Londonu osigurao sredstva za otkup duga te su i predsjednik Uprave Ine Zoltan Aldott i predsjednik Ininog Nadzornog odbora pismeno obavješteni da je za tu svrhu osiguran iznos od 10 milijuna funti, što je tada iznosilo oko 15 milijuna eura. No Stojevićev je prijedlog otkupa dugovanja Ina ignorirala. U međuvremenu je, dakle prije javne dražbe u javnobilježničkom uredu Jožice Matko Ruždjak, nad društvom Belvedere bio pokrenut stečajni postupak. To je značilo da je javna bilježnica odmah nakon pokretanja stečajnog postupka trebala zaustaviti prodaju nekretnine, koja se nije smjela obaviti izvan stečajnog postupka. No ona to nije učinila i prodaja je ipak obavljena, čime su, kako je još 2016. godine Nacionalu potvrdio odvjetnik Zvonka Stojevića i tvrtke Cleostone Corporation Veljko Miljević, prekršeni Zakon o vlasništvu, Ovršni zakon, Stečajni zakon i Zakon o javnom bilježništvu. Zbog toga je tvrtka Cleostone Corporation kao većinski dioničar društva Belvedere u studenome 2015. godine podigla kaznenu prijavu protiv javne bilježnice Jožice Matko Ruždjak, protiv stečajne upraviteljice i protiv stečajne sutkinje.

Na Nacionalovo pitanje što je USKOK poduzeo po pitanju kaznene prijave koju je u studenome 2015. godine podnijela tvrtka Cleostone Corporation protiv javne bilježnice koja je vodila kupoprodajnu transakciju Jožice Matko Ruždjak, stečajne upraviteljice društva Belvedere Ivanke Sušić i stečajne sutkinje Trgovačkog suda u Splitu Diane Butigan Granić, iz USKOK-a odgovaraju da je ta prijava odbačena u prvoj polovini prošle godine. U odgovoru USKOK-a, koji potpisuje glasnogovornik Vuk Đuričić, stoji: “Na temelju rezultata kriminalističkog istraživanja koje je po nalogu USKOK-a proveo PNUSKOK, tijekom kojega je pribavljena cjelokupna relevantna dokumentacija i ispitano više osoba, utvrđeno da u predmetnom slučaju ne postoji osnovana sumnja u počinjenje kaznenih djela kako iz nadležnosti ovog Ureda, tako ni drugih kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti, te je slijedom navedenog doneseno rješenje o odbačaju kaznene prijave koje je dostavljeno podnositelju kaznene prijave.”

Prije podnošenja kaznene prijave, kako nam objašnjava Zvonko Stojević, tvrtka Cleostone Corporation je u srpnju 2014. godine na Trgovačkom sudu u Zagrebu podigla tužbu protiv Ine i Vekselbergove tvrtke Vila Larus zbog nezakonite prodaje hotela, tražeći utvrđivanje ništetnosti kupoprodajnog ugovora. Tu je tužbu Trgovački sud u ožujku 2016. odbacio, a istu su sudbinu doživjele i žalba na Visokom trgovačkom sudu RH u srpnju 2017. i zahtjev za revizijom na Vrhovnom sudu RH u travnju ove godine. jer su ih jednako odbili prvo u srpnju 2017. Visoki trgovački sud, a potom u rekordno kratkom roku 24. travnja 2018. i Vrhovni sud.

U Ini pak tvrde kako ništa u kupoprodajnom postupku, odnosno u njihovoj odluci da zgradu hotela Belvedere zajedno s pripadajućim zemljištem prodaju na javnoj dražbi organiziranoj u uredu javne bilježnice Jožice Matko Ruždjak nije bilo sporno, što, prema njihovim riječima, dokazuju i sve dosad donesene presude u njihovu korist. U objašnjenju Ininog Odjela za korporativne komunikacije stoji: “Odluku o prodaji nekretnine u vlasništvu Belvedere d.d. donio je javni bilježnik u postupku prisilne prodaje nekretnine sukladno odredbama Ovršnog zakona. U opisanom postupku nekretnina je prodana najpovoljnijem ponuđaču. Podsjećamo, do postupka je došlo jer je Ina imala potraživanja koja su proizlazila iz Ugovora o zajmu sklopljenog s Belvedere d.d. u svrhu ranijeg sprečavanja stečaja društva i rasprodaje imovine zbog duga koje je društvo Belvedere d.d. imalo prema društvu Orsula. Osim za pokrivanje postojećeg duga, dio Ininog zajma korišten je i za troškove redovnog poslovanja društva. Ina, kao manjinski dioničar, nije mogla utjecati na povrat svojih potraživanja jer nije imala mogućnost donošenja odluka u Belvedere d.d. Obzirom na činjenicu da društvo Belvedere d.d. nije vraćao zajam jedina opcija za Inu bila je naplata potraživanja prodajom nekretnine. Da to nije učinila Ina, učinio bi netko drugi jer je nad Belvedere d.d., na zahtjev radnika, otvoren stečajni postupak radi blokade računa, stoga bi se nekretnina u svakom slučaju prodala i iz kupoprodajne cijene podmirilo dugovanja prema Ini. Zaključno, Ina je bila ovlaštena pokrenuti postupak prodaje nekretnine samim ugovorom koji je imala sklopljen s društvom Belvedere d.d., nevezano uz činjenicu da je imala manjinski udio u vlasništvu navedenog društva, odnosno imala je razlučno pravo (pravo namirenja izvan stečajnog postupka činjenicom postojanja fiducije na nekretnini) koje je Ini priznato i u stečajnom postupku. Potraživanja Ine su bila legitimna i nastala su sukladno preuzetim obvezama Belvederea u prethodnom razdoblju. Navedeno je potvrđeno i presudama sudova, pa tako i Vrhovnog suda RH, u pokrenutim postupcima usmjerenima na pobijanje javne dražbe na kojoj je nekretnina prodana.”

U nastojanju da poništi štetni kupoprodajni ugovor i zaštiti svoje vlasništvo, društvo Belvedere d.d., čiji je većinski vlasnik tvrtka Cleostone Corporation, početkom svibnja 2017. godine je protiv Ine podiglo još dvije tužbe, obje na Trgovačkom sudu u Zagrebu. U jednoj se od Ine traži da vrati iznos od 24,4 milijuna kuna, odnosno 3,3 milijuna dolara, koje je zadržala na ime naplate zajma iz 2005. godine, a u drugoj se od Ine traži da društvu Belvedere namiri štetu u iznosu od 220 milijuna kuna koju je društvo pretrpjelo nezakonitom prodajom hotela i zemljišta, budući da, kako se navodi u tužbi, stečajni sud nikada nije donio odluku o prodaji hotela. Sudski pravorijek u tim dvama slučajevima još se čeka.

Činjenice o sadašnjem stanju projekta predočene su nam i u dubrovačkoj gradskoj upravi. Naime, prema informacijama koje je Nacionalu potvrdio Petar Ipšić iz Upravnog odjela za poslove gradonačelnika Grada Dubrovnika, nakon javne rasprave održane 13. prosinca 2017. godine, a na kojoj su novi Vekselbergov projekt dubrovačkoj javnosti predstavili Gunther Bischof kao predstavnik investitora i arhitekt Marko Dabrović kao predstavnik zagrebačkog arhitektonskog biroa 3LHD koji je razradio projekt novog hotelskog kompleksa, Grad Dubrovnik je utvrdio konačni prijedlog Izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja (PPU) Grada, prijedlog Izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana (GUP), te je izglasana odluka o poništenju Detaljnog plana uređenja (DPU) Belvedere koju je Grad jednoglasno donio početkom travnja 2013. godine. U međuvremenu je načinjena i procjena utjecaja projekta Belvedere na povijesnu jezgru Dubrovnika kao zaštićene svjetske kulturne baštine, koja je poslana UNESCO-ovom uredu na odobrenje i još uvijek se čeka njihovo očitovanje.

No na naš upit zbog čega je i s kojim razlogom Grad Dubrovnik poništio Detaljni plan uređenja Belvederea, koji je ranije predložilo društvo Belvedere i koju su 2013. godine vijećnici jednoglasno prihvatili, te ga sada naprasno zamijenio novim koji je ponudio Viktor Vekselberg, precizan odgovor nije stigao. Ipšić naime u svom objašnjenju tvrdi kako izradu prostornog plana ili pak njegove izmjene i dopune “može inicirati svatko” te nabraja kako je Vekselberg kao investitor raspisao međunarodni natječaj na kojem je upravo projekt biroa 3LHD izabran kao najbolji, pa je temeljem toga pokrenut i proces izmjena PPU-a i GUP-a Grada Dubrovnika, ali i proces poništenja ranijeg Detaljnog plana uređenja koji je predložio Belvedere uz suglasnost većinskog dioničara Cleostone Corporation. I gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković i klubovi gradskih vijećnika, tvrdi Ipšić, prihvatili su predložene izmjene. Ipak, na konkretno pitanje zbog čega je naprasno poništen raniji, a usvojen novi projekt, te je li takvo ponašanje gradskih vlasti uobičajeno, nismo dobili konkretan odgovor, tek naznaku da se “ranije doneseni planovi mogu mijenjati i nadopunjavati” i da “planovi ne ulaze u imovinsko-pravne odnose, već donose najbolja prostorna rješenja”.

Zanimalo nas je i hoće li se i kako na budućnost projekta izgradnje novog luksuznog hotelskog sklopa Belvedere odraziti činjenica da se Vekselberg, vlasnik tvrtke Vila Larus koja stoji iza tog projekta, u međuvremenu našao na Trumpovoj “crnoj listi” nepoželjnih ruskih biznismena i političara. Iz dubrovačke Gradske uprave ponovili su raniju izjavu da “prostorni planovi koje donosi Grad Dubrovnik kao jedinica lokalne samouprave ne ulaze u imovinsko-pravne i vlasničke odnose”. Ni u Ini nisu konkretno odgovorili na isto pitanje, navevši tek da je projekt obnove nekretnine hotela Belvedere u nadležnosti novog vlasnika i da Ina nema informacija u kojoj se trenutačno fazi projekt nalazi niti što će se s njim događati u budućnosti.

Neslužbene sugestije neimenovanih izvora koje su predočene Nacionalu, a u kojima se tvrdilo da je Davor Štern iskoristio svoje ranije pozicije u Ini kao direktora, a kasnije i predsjednika Nadzornog odbora kako bi pomogao Vekselbergu da po povoljnijoj cijenu kupi hotel Belvedere, Šternu su posve neprimjerene i netočne. Štern o takvim tvrdnjama kaže:

“To je bezočna laž i takve su konstrukcije vrlo plitke i zlonamjerne. Trebate znati da je hotel prethodno bio prodavan na prvoj dražbi za iznos od 25 milijuna eura, no tada nije bilo interesa, a onda je održana druga dražba na kojoj je bila istaknuta 50 posto niža cijena, 12,5 milijuna eura, na kojoj se kao jedini ponuđač javila upravo tvrtka Vila Larus. To je bio u potpunosti transparentan ovršni postupak preko javnog bilježnika i u skladu sa zakonom i hotel je prodan temeljem zahtjeva Ine za naplatu kredita odobrenog društvu Belvedere.”

Dodajući kako se u pravne finese slučaja ne želi upuštati jer, kako kaže, pravo ne poznaje, Štern je dodao:

“Znam samo da je temeljem informacija koje je Viktor Vekselberg dobio s moje strane, jer su me na dubrovačkim ulicama znali zaustavljati poznanici s molbom da poduzmem nešto kako bi se hotel Belvedere uredio, tvrtka Vila Larus ušla u taj posao. Vekselberg je potom poslao svoje predstavnike da pregledaju svu postojeću dokumentaciju vezanu uz hotel i tada je odlučio otkupiti hotel i zemljište, a ja s tim dijelom posla nisam imao nikakve veze.”

Kaže i kako u vrijeme kada je otkup hotela pokrenut, a to je bilo 2013. i 2014. godine, nije mogao biti od pomoći Vekselbergu u lobiranju u Ini, jer je, kako tvrdi, njegov rejting u Ini u to vrijeme bio vrlo loš: “Ja sam u to vrijeme bio izrazito negativan element u očima rukovodećih ljudi u Ini koji su tražili moju smjenu i u tome su uspjeli.”

Na naše pitanje kako komentira činjenicu da je hotel Belvedere prodan ruskom investitoru za upola manju cijenu od procijenjene vrijednosti hotela sa zemljištem na izuzetno atraktivnoj lokaciji, Štern odgovara: “Vrijednost nekretnine diktira tržište i na njemu vrijedi ona cijena koja se može postići. Ako se na prvoj dražbi na cijenu od 25 milijuna eura nije javio nitko, a na drugoj, upola manjoj, tek jedan ponuđač, onda je to prava vrijednost nekretnine.”

Na pitanje Nacionala kakva je mogućnost da zbog dugotrajnosti postupka Vekselberg odustane od projekta Belvedere, Štern je odgovorio vrlo kratko: “Nažalost, da!”

Društvo Belvedere je od proglašenja stečaja 2012. godine pa do danas promijenilo već tri stečajna upravitelja, projekt i dalje stoji, opterećen sudskim tužbama, a tvrtka Cleostone Corporation, iza koje stoje Zvonko Stojević i društvo Belvedere u stečaju je krajem srpnja ove godine podnijela i ustavne tužbe zahtijevajući poništenje presude Vrhovnog suda iz travnja ove godine kojom je odbijen zahtjev za reviziju podnesen Vrhovnom sudu na ranije presude nižih sudskih instanci. Stojević kaže: “Ja ne namjeravam odustati od nastojanja da zaštitim vlasništvo koje je legalno kupljeno prije punih 17 godina, ali i da dokažem da je prodaja hotela 2014. godine bila nezakonita i da su osobe koje su sudjelovale u toj prodaji počinile kazneno djelo. Ako na Ustavnom sudu ne dobijem zadovoljštinu, spreman sam krenuti na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, pa čak i dalje ako je potrebno.”

Stojević poručuje i Gradu Dubrovniku i Viktoru Vekselbergu da se bitka nastavlja, i to s vrlo neizvjesnim ishodom.