Mjesec i pol dana prije očekivanog otvaranja Spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu, dio stručne javnosti izražava rezervu prema njegovoj umjetničkoj izvornosti i ocjenjuje da je spomenik na tragu povijesnog revizionizma.

Neki likovni umjetnici i povjesničari umjetnosti sumnjaju da je rad Dalibora Stošića, koji je izabran na natječaju za Spomenik žrtvama Holokausta, plagijat instalacije talijanskog umjetnika Fabija Maurija “Il Muro Occidentale o del Pianto” (Zapadni zid ili zid plača) nastale 1993. godine, kada je prvi puta izložena na 45. Biennalu u Veneciji.

Oni smatraju da je Maurijeva instalacija u Stošićevom radu praktički potpuno preuzeta, od teme preko ideje i koncepta do realizacije.

Stošić: “Treba gledati izvedbu, a ne motiv”

Akademski kipar Dalibor Stošić odbacuje sumnju u plagiranje i tvrdi da njegova ideja nije krenula ni od jednog spomenika niti od ičijeg umjetničkog djela ili muzeja, već je citat iz Spielbergova filma “Schindlerova lista” transponiran u drugi medij.

Radi se impresivnoj sceni u kojoj se na kolodvoru, uoči deportacije u logore, Židovima oduzima osobna prtljaga kao “reliquiae religuiarum” njihove imovine i slaže uza zid skladišta na kolodvoru.

Druga dva važna faktora koji su definirali oblik i veličinu spomenika su lokacija na Glavnom kolodvoru i blizina stare lokomotive, tzv. “Crne Katice”, za koju se pretpostavlja da je deportirala Židove, koji su mi sami po sebi nametnuli kofere kao jedini mogući motiv, rekao je Stošić.

Taj redoviti profesor umjetnosti kaže da “svatko dobro upućen u povijest umjetnosti zna da motiv nije argument originalnosti, već izvedba, jer su se isti motivi uvijek iznova reinterpretirali i često bili opće mjesto u riznici umjetničkih tema i motiva”.

“Anonimna prijava je toliko imbecilna kao da netko 1930. optuži kipara Frangeša Mihanovića da je konjanička skulptura kralja Tomislava plagijat Fernkornove konjaničke skulpture Bana Jelačića iz 1866.”, poručio je.

Kako se u podlozi diskursa o plagiranju iščitavaju nacionalni kompleks manje vrijednosti u odnosu na sve što dolazi iz inozemstva i dobro poznati hrvatski jal, možemo se upitati je li netko autore Muzeja Drugog svjetskog rata u Gdanjsku iz 2017. zbog ponovne upotrebe motiva kofera optužio za plagiranje Maurijeva rada, ili pak Maurija za plagijat Armanove skulpture iz 1985., ističe Stošić.

Spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu s navedenim primjerima dijeli jedino motiv, a umjetničko rješenje koje će se tek nakon postava moći doživjeti i ocijeniti imat će bitno drugačiji likovni izričaj, budući da se radi o potpuno drugom materijalu nego na maketi, kaže Stošić.

Milovac: “To je posljedica lošeg natječaja”

Povjesničar umjetnosti i kustos Tihomir Milovac, uz Nadu Beroš autor prvog stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, zamjera natječaju da nije adekvatno i povijesno točno dohvatio temu kojom se želio baviti.

Natječaj je globalno formulirao opći pogrom šest milijuna Židova u Drugom svjetskom ratu, i to u gradu koji je u tom povijesnom razdoblju bio glavni grad Nezavisne Države Hrvatske, ustrojene na rasnim zakonima ustaškog režima.

Preskočivši lokalnu temu strašnih ustaških zločina nad Židovima, ali i Srbima, Romima i Hrvatima drugih političkih i ideoloških opredjeljenja, prije svega komunistima, natječaj je ušao u polje revizionizma. Zato je osuđen na javno kritičko propitivanje, suspektnost političkih aktera i ogorčenost Židovske zajednice, smatra Milovac.

Tome je podložan i prvonagrađeni umjetnički rad, jer je posljedica natječaja koji od umjetnika nije tražio dublju posvećenost, zadiranje u osobnu i društvenu nutrinu, rad na povijesnoj istini, niti da se kroz umjetničko djelo povijest snažno reflektira u našu stvarnost, kao stalni podsjetnik na zlodjela od kojih se društvo treba permanentno ograđivati.

Zato je društveno neprihvatljivo da se ta mučna povijesna činjenica izbjegava imenovati pravim imenom, što je opasna društvena hipokrizija zagrebačke gradske uprave, kaže Milovac.

Osvrćući se na sumnje o plagijatu, Milovac osim na Maurijevu instalaciju ukazuje i da naziv “Prisutna odsutnost”, kojim su autori Dalibor Stošić i Krešimir Rogina imenovali svoj prijedlog spomenika, nalazimo u naslovu retrospektivne izložbe jednog od najznačajnijih poslijeratnih modernista, slikara Aleksandra Srneca, koja je održana 2010. u Muzeju suvremene umjetnosti.

Uzevši u obzir okolnosti izrazite sadržajne i formalne sličnosti glavnog objekta spomenika, zida formiranog od kovčega deportiranih Židova, te činjenicu da se u imenovanju djela nije obaziralo na istoimena događanja u bliskom kulturnom krugu, djelo se može ocijeniti i iz perspektive prisutnosti elemenata plagijata, kaže Milovac.

Treba uzeti u obzir informatičko doba, u kojem smo često izloženi nekritičkom preuzimanju ideja, a da toga nismo niti svjesni. ali za potpisivanje djela treba se dobro i sustavno pripremiti. Prisvajanje je legitimni oblik umjetničkog izražavanja, što novija teorija povijesti umjetnosti prepoznaje kao jednu od čestih umjetničkih praksi, ali to mora biti svjesni i javno obznanjen umjetnički čin, upozorava Milovac.

Galjer: “Bira se po podobnosti i zbog interesa”

Povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer smatra da bi u civiliziranom svijetu trebalo biti nezamislivo raspravljati o tome jesu li autori odabranog rješenja poznavali primjere već postojećih spomenika, koji se zasnivaju na konceptualizacijama takoreći identičnih ideja, kao i pitati se jesu li oni koji su odlučivali o odabiru rješenja trebali ponešto znati o spomenicima koji postoje izvan Zagreba i Hrvatske.

Redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta ocjenjuje da i Spomenik žrtvama Holokaustu u Zagrebu potvrđuje “stanje ove sredine i zastrašujuću eroziju preostalih tragova civilizacije“.

“Još se jednom potvrdilo da se ova lokalna sredina sve više svodi na ropsku pripadnost palanačkom, bahatom mentalnom sklopu, u kojem se računa da, ako vas i otkriju u plagiranju, uvijek se možete praviti ludi ili izmisliti neku doskočicu, napasti osobu koja se usudila ukazati na stvaralačku nemoć autora”, kaže Galjer.

Spomenik je mogao biti sjajna prilika za iskorak kojim bi se pokazalo volju za afirmiranjem inovativne umjetničke ideje, gdje bi se na suvremen način hrabro progovorilo o aktualnom pogledu na žrtve Holokausta.

Na žalost, “igra na sigurno” pokazuje kako će i taj spomenik potvrditi da na natječajima za spomen obilježja u lokalnoj sredini prolaze prijedlozi koji nisu odabrani po kriterijima vrijednosti i kvalitete, nego podobnosti, interesa, pripadnosti određenim klanovima i udruživanju zbog ostvarivanja osobnih interesa, ocjenjuje Galjer koja drži kako je slično bilo i s nedavno postavljenim spomenicima Franji Tuđmanu i Domovini.

Osim toga, krajnje je upitna latentno revizionistička podloga Spomenika žrtvama Holokausta, odnosno sprega s aktualnom strategijom devastiranja javnog prostora i urbanog identiteta u ime politike, kaže Jasna Galjer i zaključuje: bilo bi vjerojatno naivno nadati se da će se odlaskom Milana Bandića u tom segmentu bilo što značajnije promijeniti.

Horvatinčić: “Bolje da su za 11 milijuna kuna obnovili antifašističke spomenike”

Povjesničarka umjetnosti s Instituta za povijest umjetnosti Sanja Horvatinčić misli da je tema izvornosti Spomenika žrtvama Holokausta sekundarna u odnosu na problem cjelokupnog, krajnje neprihvatljivog pristupa njegovoj koncepciji i izgradnji.

Osnovna pretpostavka demokratskih komemorativnih praksi, osobito onih koje tematiziraju masovna stradanja genocidnog predznaka, jest aktivno uključivanje ili u najmanju ruku prihvaćanje stavova pogođenih etničkih, vjerskih ili rasnih grupa, kaže Horvatinčić i podsjeća da su se predstavnici Židovske općine u Zagrebu negativno odredili prema ideji izgradnje takvog spomenika žrtvama Holokausta.

Negativno se očitavao i Svjetski židovski kongres, koji smatra da tako zamišljeni spomenik “ne spominje uloga ustaša i NDH u zločinima nad Židovima, stvarajući lažni dojam da je za njih na ovim prostorima bila odgovorna samo nacistička Njemačka”.

Horvatinčić upozorava da je u Hrvatskoj spomenička baština vezana uz žrtve ustaškog genocida nad Židovima, Romima, Srbima i žrtvama političkih progona za vrijeme NDH desetkovana od početka 1990-ih, pri čemu državni aparat nikada nije ni popisao štete, a kamoli pristupio obnovi.

Navela je primjer spomenika na lokalitetu masovne grobnice Krapje, kao i niza drugih spomen-obilježja koja se nalaze u obuhvatu Spomen-područja Jasenovac, središnjeg simbola Holokausta u Hrvatskoj, koje su u ruševinama zadnjih 30 godina.

Spomenici i spomen-ploče žrtvama ustaških progona, a osobito antifašistkinjama i antifašistima židovskog porijekla, uklonjeni su ili devastirani diljem Hrvatske, kao i u samom Zagrebu.

Umjesto da se ulaže u obnovu postojećih spomenika, adekvatnu prezentaciju žrtava u muzejima i na mjestima stradanja zagrebačkih Židova, poput spomen-parka Dotrščina ili Rakov Potok, 11 milijuna kuna ulaže se u političku trgovinu, smatra Horvatinčić.