Već danima se ne odvajam od novog romana Karla Ovea Knausgarda, “Vukovi iz šume vječnosti”. Hodam s njim po šumi ovdje u Kloštar Ivaniću. Usred šume znam zaleći na suho lišće i nastavit čitat taj roman. Tada mi i ova moja kloštarska šuma postane poput šume vječnosti.

Nekad me spopada osjećaj dok čitam da me promatra moja pokojna baka Justina. Sve postane vječnost. Jer dok čitaš Knausgarda imaš osjećaj da si zastao u nekoj paralelnoj dimenziji i doslovno živiš s njegovim likovima. Intenzitet zna biti ponekad toliko jak, da moraš prekinuti s čitanjem, nastavit hodat, razmišljat, pa se tek kasnije vratit romanu.

Kako on to postiže? Ne znam, lakonskim stilom. Ponekad čujem da je Knausgard težak za čitanje. Kako? Pa nema lakših rečenica, tako je lako pratit njegovu radnju, skoro kao da čitaš neki omladinski, avanturistički roman. Jedino što je teško što on sve opisuje tako usporeno. Kao da čitaš neki uzbudljivi roman o tajnom agentu, ali s potankim opisima što taj agent radi preko dana. To je Knausgardov danak njegovom omiljenom piscu Jamesu Joyceu. Samo što je Knausgard puno čitkiji od Joycea. Ako izuzmemo Joyceovu prvu knjigu ‘Dublinci’. Ta knjiga također je itekako čitka, pisana lakonskim, gotovo carverovskim stilom, ali čovjek bez iskustva čitanja, imaginacije malo što će shvatiti u njoj. Možda je tako i s Knausgardom. Možda su ljudi danas toliko otupjeli da im se i Knausgardovo pisanje čini zahtjevnim.

Jučer sam u šumi susreo našeg novog župnika iz Kloštar Ivanića. I on voli šetati šumom, valjda u njoj smišlja propovijedi za nedjeljne mise.

“Vi s knjigom po šumi…”, rekao je.
“Da, po šumi vječnosti”, pokazao sam mu naslov knjige.
“Vukovi u šumi vječnosti…”, pročitao je naslov. “Zvuči zanimljivo. Je li to nešto teološki?”
“Pa i je. Čuli ste za Knausgarda?”
“Nešto malo… Onaj što piše o vlastitom životu.”
“To je prije pisao, u ‘Mojoj borbi’. U ovom novom serijalu piše o dolasku sotone na zemlju. Zapravo Jutarnje zvijezde. Jutarnja zvijezda može označavati sotonu, ali i Krista, šta ne?”
“Nije tako jednostavno. Nije to valjda nešto kao ‘Da Vincijev kod’? Kvazi teološki romani koji zbunjuju puk. Koliko sam muke imao s ljudima nakon pošasti ‘Da Vincijevog koda’, koliko rasprava s njima da ih uvjerim da je sve to tamo fikcija, loša fikcija.”
“Ne možete ni u najluđem snu usporedit Knausgarda s Danom Brownom. Dan Brown je teška kuruza.”
“Ajde, drago mi je to čuti. A o čemu onda piše Knausgard. O sotoni ili Isusu?”
“Još se ne zna. To ćemo tek saznat u nekim idućim nastavcima. U prvoj knjizi ovog serijala, u Jutarnjoj zvijezdi nad zemljom se pojavi ta zvijezda. Temperatura na zemlji poraste. Svima je jako vruće baš kao i nama zadnjih godina. Počnu se događati neobične, zastrašujuće pojave. Oduševio me taj prvi nastavak, izvrsno mi je bilo, čak bolje od ‘Moje borbe’. Na ovaj drugi nastavak morali smo u Hrvatskoj čekat više od dvije godine. I, evo, došao je, napokon ga imam u rukama. Otišao sam ga u Zagreb kupiti čim je izašao, a izašao je točno na moj rođendan. Smatram to znakovitim.”
“Je li nastavak zadovoljio vaše iščekivanje.”
Muk.
“Pa, u prvi mah bio sam razočaran…”
“Zašto?”
“Kao prvo, uopće se nije nastavljalo na prvi nastavak, Na jutarnju zvijezdu. Radnja se događa osamdesetih, u vrijeme černobilske katastrofe, što mi nije mrsko. Ali mrzak mi je bio Syvert.”
“Tko je to?”
“Ma, Knausgard u svojim romanima daje glasove raznim likovima. U Jutarnjoj zvijezdi najviše sam volio kad daje glas sredovječnim novinarima, piscima, dokonim misliocima koji žive na osami kao ja ovdje u Kloštru. A ovdje je odmah na početku dao glas tom Syvertu. Na preko 200 stranica samo taj Syvert priča svoju priču. A on je neki mladi lik koji se vratio iz vojske i trenira nogomet. Ne može bit gore. Jedva sam se probijao kroz prvih sto stranica, totalno sam puko kad je na deset stranica opisivao neku svoju nogometnu utakmicu. Mislio sam, evo, Knausgard me uspio razočarat. Ali Knausgard je poput propalog trenera koji se uspije dignut iz mrtvih i u sredini poluvremena totalno izokrenut tijek utakmice…”
“Kako to mislite?”
“Znalo mi se to događat s pojedinim knjigama iz Moje borbe. Prvih sto stranica znalo mi je biti toliko loše, besmisleno da sam mislio: e, sad je gotovo s Knausgardom, neću više to čitat. I onda kad sam već bio na samom rubu odustajanja, on bi me naglo usisao u magiju svog pisanja.”
“Čini se kao neki vještac.”
“Pa on i jest vještac nordijske književnosti. Svi ti nordijski pisci imaju neku magiju svojih predaka koju prenose kroz rečenice. Baš kao i Knut Hamsun.”
“Opasni su takvi pisci.”
“Neka su, ja im se prepuštam. Uglavnom, taj Syvert koji mi je bio dosadan i iritantan na prvih sto stranica, naglo mi postaje odličan, vežem se uz njegov lik, likove s kojima on dolazi u kontakt. Pogotovo kad mu jedan stariji pisac knjiga o teorijama zavjere dade da pročita ‘Zločin i kaznu’. Ne, zapravo tu knjigu mu je dao lokalni svećenik kad se došao kod njega iščlanit iz crkve… To bi vama bilo jako zanimljivo… Kako da taj svećenik kroz tu knjigu pokušava vratit vjeri. A onda ga i taj stari pisac počne moljakat da pročita Zločin i kaznu prema kojoj mladi nogometaš ima otpor, on više voli čitat špijunske trilere Kena Folletta….”
“E, sad ste me zbilja zainteresirali za knjigu”, rekao je svećenik.
“Dakle, knjiga iako nema za sada puno veze s prvim nastavkom postaje užasno zanimljiva. Tu je i ta černobilska radijacija… A uskoro će se radnja prebacit u Rusiju, glas će dobit neka ruska mističarka i znanstvenica. Pokušavam što sporije čitat knjigu, ne želim da ovaj ushit, ova intelektualna napetost prebrzo prođu. Slično sam se osjećao kad sam čitao romane Dostojevskog, posebno ‘Bjesove’ koje najviše volim.”
“’Bjesovi’ su izvrsni. Čitao sam ih u izdanju Verbuma, krasna oprema”.
“Sad ćete, čini se, Knausgarda. Mogu vam dati prvi nastavak. Pa ovdje u šumi možemo raspravljat o knjizi…”
“U ovoj šumi vječnosti”, osmjehnuo se svećenik.
“Zašto ne? Možda vi ja nakon smrti završimo u ovakvoj nekoj šumi u kojoj ćemo sve do Posljednjeg suda raspravljat o knjigama, vjeri. Knausgardova glavna tema u ovom serijalu je prevladavanje smrti. Baš kao i u Bibliji. Pokušava rastrgnut paučinu između života i smrti. Pogotovo mu je to uspjelo u Jutarnjoj zvijezdi, u onom dijelu u kojem novinar crne kronike odlazi u zagrobni svijet po svog sina koji je počinio samoubojstvo.”
“Jezivo. Možda i heretično.”
“Pa da, Knausgard se tu napajao na zapisima iz zagrobnog života velikog mističara Emanuela Swedenborga. Heretika čije je učenje odbacila vaša mater Crkva.”
“Sigurno ne bez razloga.”
“Kao što sigurno vi bez razloga nećete pročitat Knausgarda. Pa onda možemo razgovarat.”