Objavljeno u Nacionalu br. 458, 2004-08-24

Premda su splitski sportaši dosad osvojili najviše medalja za Hrvatsku na olimpijadama, njihov uspjeh nije rezultat sustavnog i organiziranog rada u Splitu, jer takav sustav ne postoji, već je prvenstveno zasluga maksimalnog odricanja i pomoći roditelja

Iako je uzrečica o “Splitu kao najsportskijem gradu na svitu” već stara i doista izlizana, ovih je dana ponovno u modi. Na 28. ljetnim Olimpijskim igrama u Ateni hrvatski su sportaši zasad osvojili rekordne četiri medalje. Rekordne od kada je Hrvatska međunarodno priznata država. Naime 1992. su u Barceloni Hrvati osvojili tri odličja, a u Atlanti 1996. i Sydneyju prije četiri godine po dvije medalje.

Srebrnu medalju u Ateni osvojili su plivač Duje Draganja na 50 metara slobodno te veslačka braća Siniša i Nikša Skelin u dvojcu bez kormilara, a brončanu tenisači Mario Ančić i Ivan Ljubičić u igri parova i dizač utega Nikolaj Pešalov u kategoriji do 69 kg. Svaki malo bolji poznavatelj sportskih prilika u nas odmah će primijetiti da su svi osim Ljubičića Splićani. Pešalov je “naturalizirani” Splićanin, ali, kao osvajača hrvatskih medalja, možemo ga voditi samo kao sportaša iz Splita. Svi oni imaju vrlo sličan razvojni put koji ih je doveo do trona i vrlo slične sportske priče.

DUJE DRAGANJA O SPLITU ‘U Splitu te nitko ne priznaje, a mnogi će reći, da sam plivač bio bih bolji od tebe. Normalno da takav stav budi dišpet’

Draganja, braća Skelin i Ančić svoj su sport zavoljeli od malih nogu. S obzirom na to da je Split grad s prilično skromnim uvjetima za stvaranje i razvoj velikih sportaša, od financijskih uvjeta do infrastrukture, njihovi su roditelji vjerojatno odigrali ključnu ulogu. Ali ništa ne bi bilo dovoljno da nisu talentirani i uporni, i da nisu toliko trenirali.

Duje Draganja je sportski odrastao na Zenti, u matičnom plivačkom klubu POŠK. Otac Petar od prvih ga je dana pratio na svim natjecanjima. Nažalost, kada je o plivanju riječ, Split definitivno nema uvjete koji su potrebni za sportaša njegova profila i prije tri godine Draganja se odlučio za odlazak u SAD, na sveučilište Berkeley. Preuzeo ga je poznati američki plivački trener Mike Bottom, koji je u finalu Olimpijskih igara u Ateni na 50 metara slobodno imao trojicu svojih plivača. Jedan od njih je i Amerikanac Gary Hall, koji je bio samo stotinku brži od Draganje.

Iako Draganja kaže da je “natjecanje uvijek užitak, trening baš i nije”, boravak na Berkeleyju sigurno je maksimalno povećao razinu njegove profesionalnosti. Rezultat tog rada vidjeli smo u Ateni. Jedini je sprinter koji je na Igrama plivao sva tri sprinterska finala, na 100 m slobodno je bio šesti, a nakon što je u finalu na 100 m leptir osvojio sedmo mjesto, samo pola sata kasnije ostvario je najveći uspjeh karijere. Mimo svih prognoza i očekivanja plivačkih eksperata osvojio je drugo mjesto i srebrnu medalju s vremenom 21.94, šestim najboljim u povijesti plivanja.

Prije godinu dana Draganja je napustio splitski POŠK i preselio se u riječko Primorje EB. “Motivi odlaska u Rijeku isključivo su sportski. Split je moj grad i ja ću uvijek biti Splićanin, ali u Rijeci jednostavno imam bolje uvjete za rad”, kaže Duje, a na pitanje zašto Split ima tako dobre sportaše odgovara: “Zato što te u Splitu nitko ne priznaje. Mnogi će reći, da sam ja plivač, bio bih bolji od tebe. Normalno da takav stav budi u tebi dišpet, i tjera te da budeš još bolji.”

Draganjino srebro ipak nije prva olimpijska splitska plivačka medalja, Đurđica Bjedov osvojila je 1968. u Meksiku zlato i srebro na 100 i 200 metara prsno.

Braća Siniša i Nikša Skelin, članovi splitskog veslačkog kluba Gusar, u Ateni su osvojili srebro u dvojcu bez kormilara. Sve svoje veslačke uspjehe, a u posljednjih šest godina bilo ih je doista mnogo, mogu zahvaliti isključivo predanom radu. I oni su započeli karijeru uz maksimalnu podršku roditelja. Siniša, koji je navršio tridesetu i već 17 godina se bavi veslanjem, nakon što je počeo trenirati ubrzo je za sobom povukao četiri godine mlađeg Nikšu.

Britanska veslačka posada u dvojcu, koja se u Ateni nije plasirala u finale, imala je 12 puta veći proračun od braće Skelin

Ritual je uvijek isti. Njihov trener u Gusaru i direktor hrvatske veslačke reprezentacije Igor Čulin svako jutro u 5.30 sati kuha kavu na Spinutu, kvartu u kojem je klub Gusar, i čeka početak treninga i braću koja su uvijek redovita i točna. Tijekom sezone dnevno odveslaju 30 km, pokatkad 40 i više, što je jedini mogući put za osvajanje olimpijske medalje, a Skelini su osvojili već dvije. Prije četiri godine u Sydneyju bili su članovi hrvatskog osmerca s kormilarom, koji je osvojio brončanu medalju. U tom čamcu bilo je čak pet Splićana: uz braću Skelin, Igor Boraska, Tomislav Smoljanović i Tihomir Franković. Boraska, kojemu je nastup u Ateni četvrti na Olimpijskim igrama (veslao je u četvercu bez), jedini je hrvatski sportaš koji je nastupio i na ljetnim i na zimskim Igrama, čime se u povijesti modernog olimpizma može pohvaliti još samo 15 sportaša u cijelome svijetu. Naime, Boraska je prije dvije godine bio član hrvatskog boba četverosjeda na zimskim igrama u Salt Lake Cityju.

Braća Skelin, nakon što su 2001. u Luzernu osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu u osmercu s kormilarom, odlučili su se za prelazak u dvojac bez i već 2002. bili su ukupni pobjednici Svjetskog kupa! Kada bi oni imali barem približno iste uvjete kao njihova konkurencija, sigurno bi u Ateni osvojili zlato. Primjera radi, britanska posada u dvojcu bez, koja se u Ateni uopće nije plasirala u finale, ima čak 12 puta veći proračun od Skelina. Britanci su pripremili četiri čamca, a Skelini su jedva “sklepali” dva, jedan za pripremu i jedan za natjecanje.

Braća Skelin fakultetski su obrazovani ljudi, Siniša je završio medicinu, a Nikša završava elektrotehniku. Uz to, stigli su izraditi i vlastitu web stranicu na četiri jezika, a nedavno su izdali i knjigu “Veslanje s braćom Skelin” na 168 stranica.

Tenisač Mario Ančić već je u dječačkim danima nagovještavao veliku karijeru i dosta sličnosti s Goranom Ivaniševićem. Ančića smo upoznali prije pet godina, kada je kao 15-godišnjak nastupio na Zagreb Openu, jakom profesionalnom seniorskom turniru za ATP bodove.

Nakon što je početkom ove godine igrao u finalu dvoranskog ATP turnira u Milanu, rezultat karijere napravio je u Wimbledonu, na istom turniru na kojem se Ivanišević oprostio od aktivne karijere. Ančić je plasmanom u polufinale Wimbledona i simbolički opravdao epitet Goranova nasljednika, kojim su ga novinari etiketirali. Iako sam Ančić kaže: “Daleko sam ja još od Gorana, on je osvojio 22 turnira, osvojio je Wimbledon i još tri puta bio finalist najvećeg svjetskog turnira. Ako postignem dio toga u karijeri, bit ću vrlo sretan.”

Nakon Wimbledona, Ančić je ozlijedio nogu igrajući nogomet s prijateljima, i na Olimpijske igre nije došao potpuno spreman. Stoga je u pojedinačnoj konkurenciji ispao već na startu, ali je u igri parova s Ljubičićem osvojio broncu.

Nakon četiri sata iscrpljujuće borbe s Indijcima Bhupatihjem i Paesom, Ančić i Ljubičić dobili su odlučujući, treći set sa 16:14. Prije ključnog breaka, Ančić je na svoj servis izvukao 0:40, što je bio i presudan trenutak u cijelom meču.

Ančić je poput svojih prethodnika, Ivaniševića, Željka Franulovića i Nikole Pilića, teniski odrastao na splitskim Firulama. Stariji brat Ivica bio je perspektivni junior, a mlađa sestra Sanja također je tenisačica koja obećava. Sve troje djece u tenis je uveo otac Stipe koji je dan nakon osvajanja bronce hrvatskoga teniskog para rekao: “Ja mogu govoriti samo o tenisu, u kojem sam već 18 godina. Iako vam može izgledati čudno, moram reći da je Mario cijelu godinu živio za Olimpijske igre. Najveći svjetski teniski turniri igraju se svake godine, a mogućnost za osvajanje olimpijske medalje pruža se tek svake četiri godine.

U Splitu definitivno nema uvjeta za stvaranje svjetskih igrača, ne postoje dvorane za tenis. No ako postoji jaka volja i želja, a kod Marija postoji, uvijek se možeš snaći. Ja sam Marija zimi vodio u školske dvorane. Ponio bih sa sobom mrežu, razapeo je u dvorani za tjelesni odgoj, i u 11 navečer bi se treniralo!”

Stipe Ančić otvorio je temu o kojoj je govorio i Draganja: “To što ima Split, fenomen Firula, splitskog zida i zelene kućice, nema nitko na svijetu. Splitski zid nalazi se iza terena broj 7 i na njemu djeca zapravo najbolje uče igrati tenis i ispravljaju sve što im je loše u igri. A zelena kućica je mjesto gdje sjede vječiti kritičari. Samo sjede i komentiraju. I zato, tko premosti barijeru Splita, gdje te pola kluba gura naprijed, a pola vuče nazad, taj ima dobre izglede da postane igrač. Vjerovali ili ne, ali Mario me je, nakon što je osvojio medalju u Ateni, pitao: Hoće li sada oni iz zelene kućice biti zadovoljni? Ipak, generalno govoreći, mislim da je ozračje u Splitu pozitivno za tenis, jer se suočiš sa svim problemima već sa 10 ili 12 godina.”

Dizač utega Nikolaj Pešalov rođeni je Bugarin koji je “potpisao” za Hrvatsku uoči Olimpijskih igara u Sydneyju, gdje je osvojio zlatnu medalju. U Hrvatsku i Split doveo ga je Boško Čavka, hrvatski izbornik u tom sportu, koji je dugo bio kondicijski trener Gorana Ivaniševića. Za Hrvatsku je, uključujući i broncu iz Atene, osvojio čak 16 medalja na velikim natjecanjima, a Čavka tvrdi da od njega i Split i Hrvatska imaju velike koristi, iako veći dio godine živi i trenira u Sofiji.

Na Igrama u Ateni sudjeluje 80 hrvatskih sportaša u 14 sportova, a čak 20 od njih su Splićani. Uz osvajače medalja, tu je i jedriličar Karlo Kuret koji je na svojim četvrtim Igrama osvojio četvrto mjesto u klasi finn.

“Više bih volio biti osmi, jer najgore je biti na korak do medalje, a ne osvojiti je. To više što sam dva puta bio četvrti i na svjetskim prvenstvima”, rekao je Kuret i najavio oproštaj od karijere.

Atletičarka Blanka Vlašić, za čiju je karijeru uvelike zaslužan otac i trener Joško, nakon što je lani na mitingu u Zagrebu prvi put u karijeri preskočila dva metra, ove je godine već dva puta premašila taj rezultat. U švedskom Bastadu preskočila je 202 centimetra, a nakon toga u Ljubljani 203. Kada bi tu visinu preskočila u Ateni, sigurno bi osvojila medalju.

Hrvatski rukometaši, svjetski prvaci iz Portugala 2003., koji su u Ateni natjecanje po skupinama okončali s maksimalnim učinkom, svih pet pobjeda, nagovijestili su da Hrvatska ima velike izglede za medalju. Dva ponajbolja igrača u reprezentaciji su Splićani – Petar Metličić, najbolji hrvatski igrač u Portugalu, i Ivano Balić, koji je prošle godine bio proglašen najboljim igračem svijeta.

U povijesti Olimpijskih igara više od 50 sportaša iz Splita osvajalo je medalje. Od nogometaša Bernarda Vukasa, Frane Matošića i Vladimira Beare, preko zlatnog Gusarova četverca iz Helsinkija 1952. u sastavu Bonačić, Valenta, Trojanović, Ševgić, pa sve do osvajača medalja pod hrvatskom zastavom. Goran Ivanišević je u Barceloni 1992. osvojio dvije bronce, pojedinačnu i u paru s Goranom Prpićem. U singlu je dobio četiri meča u nizu u pet setova, što nikada nitko nije napravio u povijesti tenisa na istom turniru. Košarkaši Toni Kukoč, Dino Rađa i Velimir Perasović mnogo su pridonijeli osvajanju srebra u Barceloni nakon finala s SAD-om. Osim toga Kukoč je osvojio tri naslova NBA prvaka s Chicago Bullsima i na jesen će odigrati svoju već 12. NBA sezonu, a bivša splitska Jugoplastika, predvođena upravo Kukočem, Rađom i Perasovićem, na kraju 80-ih i početkom 90-ih osvojila je tri uzastopna naslova europskog prvaka. Rađa je 2003. ponovno navukao žuti dres usred sezone i najviše zahvaljujući njegovu povratku Splićani su postali prvaci Hrvatske i prekinuli dominaciju Cibone. Perasović je u kasnim tridesetima bio najbolji strijelac jakog španjolskog prvenstva.

Valja spomenuti i Slavena Bilića, Aljošu Asanovića i Igora Štimca, članove nogometne reprezentacije, brončane sa Svjetskog prvenstva 1998. iz Francuske.

Svi ti vrhunski sportaši nisu produkt sustavnog i organiziranog rada u Splitu, jer takav sustav ne postoji, oni su jednostavno postali šampioni zahvaljujući svom talentu, radu i pravilnom usmjerenju njihovih roditelja. Najbolji argument za to su fenomenalni rezultati koje su ostvarili splitski sportaši, uspjesi kojima se ne može podičiti ni jedan drugi grad s toliko malo stanovnika.

Grad Split ne vodi brigu o svojim vrhunskim sportašima koji su otišli zbog loših uvjeta, a neki i zbog šikaniranja Hrvatskog plivačkog saveza. Split su tako napustili Duje Draganja, Miloš Milošević, Miro Vučetić, Ante Mašković, Miroslav Žeravica, Vanja Rogulj, Ivan Mladina, Nikola Delić…

Osobna promocija vrhunske sportašice atletičarke Blanke Vlašić rezultat je njenog oca Joška, koji je i sam prije dvadesetak godina kao vrhunski sportaš na vlastitoj koži osjetio nebrigu i nemar gradskih vlasti te je učinio sve ne bi li njegova kćer imala bolju sudbinu. Tek kad su zaprijetili odlaskom, gradsko je poglavarstvo, tada već iznimno medijski poznatoj Blanki, omogućilo uvjete za život i rad u Splitu.

Sličnu bi priču mogao ispričati i Pešalov, koji je također nakon zlata s prošlih Olimpijskih igara tek pod prijetnjom odlaska i velike medijske kampanje dobio stan od Splita. Goran Ivanišević i Mario Ančić na sreću treniraju sportove u kojima su turnirske nagrade visoke, no nitko ih nije pitao tko ih je osim roditelja i privatnih sponzora financirao dok su bili na početku. Braća Skelin od veslačkog kluba Gusar, nakon što se vrate sa srebrnom olimpijskom medaljom, mogu računati jedino na 1500 kuna hranarine. “Duje Draganja od splitskih gradskih vlasti nije imao nikakav tretman unatoč višegodišnjoj borbi njegova matičnog kluba Pošk”, govori za Nacional njegov dugogodišnji trener Jurica Topić, i sam nekadašnji plivački rekorder. “Duje je u Ameriku otišao tek 200l., a još je 1999. proglašen najperspektivnijim sportašem Hrvatske. Tada je bio peterostruki juniorski prvak Evrope s osvojenom broncom na seniorskom prvenstvu Evrope u malim bazenima Hrvatske. Sa sedamnaest godina bio jedanaesti na olimpijski igrama gdje je proglašen najvećim iznenađenjem jer mu je finale na 100 m kraul pobjeglo za 14 stotinki. Gradu Splitu sve to nije bio dovoljan poticaj da takvog sportaša zadrži u rodnom gradu. Rukovodeći ljudi Poška ne predbacuju Duji što je želeći riješiti egzistencijalna pitanja otišao iz matičnog kluba i rodnoga grada, no žalosni su što niti klub niti plivači ne mogu dobiti ono što zaslužuju. Oni bi trebali dobiti stipendiju u razini prosječne hrvatske plaće, to je najmanje što zaslužuju. Prije nego što je Draganja 2001., u dogovoru s matičnim klubom i ljudima u njemu otišao u Ameriku, uprava Poška imala je primanje u Gradskom poglavarstvu. Na tom primanju je jedan član Poglavarstva izjavio kako je divno da naši mladi odlaze na školovanje u inozemstvo pokazavši time krajnje nerazumijevanje za problematiku bavljenja vrhunskim sportom i istovremenog studiranja i življenja u gradu Splitu”, objašnjava Dujin dugogodišnjii trener i dodaje:
“Grad Split tada nije Draganji osigurao materijalne uvjete, a niti perspektivu za egzistenciju. Uprava Poška predlagala je da mu se da uvjetni ugovor – ukoliko sljedećih deset godina ostane u Splitu i aktivno radi na sportskom planu, nakon isteka vremena dobit će stan ili poslovni prostor. Namjera je bila vezati ga za Split, no gradske se vlasti nisu obazirale što je Duje u jako lošim uvjetima i za malo novca dugo godina osvajao medalje. Njegov odlazak je bio logičan, no ujedno i nepotreban.”

Predsjednik Hrvatskog plivačkog saveza Mihovil Dorčić ujedno je i jedan od vodećih ljudi riječkog Primorja i ministar sporta u Rijeci. Poškovci su za Draganju godinama tražili da mu se osiguraju troškovi priprema i putovanja. Ništa nije imao osigurano dok nije došao u Primorje. Onog trenutaka kada je postao član Primorja, Duji su otvorena sva vrata pa se smatra da su godine posta u Pošku otjerali Duju u Primorje. Primjerice, kada je Duje išao na Olimpijadu, imao je svog trenera Topića sa sobom, godinu dana nakon toga odlazi na Svjetsko prvenstvo u Francusku i nijedan trener nije išao s njim, iako je tada bio najmlađi član reprezentacije. Niti na jedno seniorsko prvenstvo treneri nisu bili u mogućnosti pratiti ga, osim ako to nisu platili iz vlastita džepa. Hrvatski plivački savez je na velikim natjecanjima trenere Duje Draganje zapostavio, a samog sportaša hendikepirao. Otkad je u Primorju, Duje ima drugi tretman. Najpoznatiji plivači Primorja su Splićani Miro Vučetić, Mićo Milošević, Ivan Mladina, Duje Draganja, Zagrepčani Strahija i Krešimir Čač. Sportašu je, kada prođe određene mladenačke godine, teško trenirati šest sati dnevno, 365 dana u godini, bez pristojne hranarine. Neki od njih zasnivaju obitelji i sport postaje njihovim poslom za koji, unatoč vrhunskim rezultatima, nisu plaćeni. U toj situaciji teško se motivirati. Zato njihova borba za golu egzistenciju nikoga ne čudi i nitko im to ne zamjera, no nije li žalosno da Dujino srebro ne odlazi u Pošk, u Split, već u Rijeku.

Grad Split, koji se rado hvali da je najsportskiji grad, u ovoj je godini smanjio proračun za sport u tri osnovne kategorije. Smanjene su stipendije vrhunskim sportašima prve kategorije, medalja s Evropskog, Svjetskog i Olimpijade četiri godine omogućava hranarinu 1500 kuna. To je ono što će primati braća Skelin i što bi imao Duje da je ostao. Smanjene su dotacije za sportske škole za 25%, smanjena je i vrijednost boda te iznosi za sufinanciranje za 10 %. Te su odluke donijeli gradski vijećnici koji bi trebali razlučiti što znači ulagati u infrastrukturu, a što u sport i sportske objekte.

Što se tiče plivačkih transfera, u pravilniku Plivačkog Saveza Hrvatske stoji da matični klub za vrhunskog sportaša koji prelazi u drugi klub treba primiti odštetu. Splitski Pošk za Duju Draganju nije dobio niti lipe, a u Primorje je otišao u devetom mjesecu 2003. godine.