Zagrebačka spisateljica za djecu i odrasle Ksenija Kušec upravo je objavila roman za odrasle “Nije moglo bolje”, za koji je književnik Ludwig Bauer napisao da obećava prvorazredni književni doživljaj. Tema su kompleksni obiteljski odnosi, u kojima autorica donosi realističnu priču o pomaknutim likovima, s dubokim psihološkim nijansiranjem.

Dosad je u samo nekoliko godina objavila tri knjige za djecu, zbirku priča za odrasle “Reci mi sve” (2013.) te roman “Sobe” (2014.), a priprema i novu knjigu priča za djecu. Za priču ‘’983, 982’’ iz zbirke “Reci mi sve” dobila je 2013. godine prvu nagradu Karlovačkog književnog kruga, drugu nagradu na Profilovu natječaju “Nađi uru za literaturu”, dječja knjiga “Janko i stroj za vrijeme” pohvalio je žiri Nagrade ‘’Grigor Vitez’’, a nakon natječaja priče su joj dosad uvrštene na književne portale ili zbornike kao što su Karver, Gong, Pričigin, Večernji list, Kritična masa, Crna ovca, Underpass i drugi.

U razgovoru za Nacional, njezinu prvom velikom intervjuu, Ksenija Kušec pojasnila je kako je nakon pedagoške profesije započela put profesionalnog pisca, što je u svakodnevici najviše zanima kao motiv njezinih priča i romana, ali i koji mehanizmi na državnoj razini još ne štite status, autorska prava i financijsku sigurnost pisaca.

NACIONAL: Slažete li se s time da se u vašim romanima psihološki detaljno dotičete teme disfunkcionalnih obitelji, odnosno opće probleme funkcioniranja odnosa današnjih obitelji?

To je fokus mojeg interesa, o svakoj devijaciji koju primijetim ponekad dugo mislim. To su sve priče i zapleti koje sam negdje primijetila i ne mora se moje pisanje tumačiti kao autobiografsko samo zato što pišem u prvom licu. Ali ako je to trenutak u životu moje prijateljice, meni je to autobiografski. Uvijek me zasmetaju grubosti i onda iz toga iščitavam ono što se skriva iza te površine. Možda sam u pravu, možda i ne, ali onda kreće priča.

NACIONAL: Pišete li namjerno tako da čitatelj ima dojam kako viri kroz vrata nečije kuće, promatrajući situacije koje su nam svima prirodne, s kojima se možemo jednostavno identificirati?

Kad slažem te zaplete koji me negdje “zakače”, trudim ih se zapravo prikazati u realnom svjetlu. Neki pisci uzmu neke specifične teme, poput medicine ili dalekih putovanja i zatim uzmu godinu dana za istraživanje. Nemam potrebe istraživati jer me zanima moja realnost pa pokušavam dokumentaristički svoja zapažanja unijeti u fabulu, a da ipak nije samo doslovno prenošenje.

NACIONAL: Dok sam čitala vaš novi roman “Nije moglo bolje”, njegov me sleng i rječnik kojim gradite dijaloge podsjetio na zagrebački govor nekadašnjih Hitrecovih “Smogovaca”. Nastavljate li tu liniju pisanja?

Svi moji likovi u novom romanu trebali su tako govoriti, ali je na kraju ispalo da tako govori samo lik Kosta, pripadnik polukriminalnog miljea, jer mi je urednica sugerirala da bi bilo previše slenga. Sleng je ipak samo začin literaturi, ne može sve biti pisano njime. Međutim, sve se u romanu događa u Zagrebu i u jednom malo manjem gradu blizu Zagreba, pa tako govore svi Kostini prijatelji. Sleng je važan. Kad bi svi likovi govorili književnim standardnim jezikom, to bi opet bilo artificijelno.

NACIONAL: U kojem ste se trenutku odlučili pisati, i to tako intenzivno?

Odlučila sam se za pisanje kad mi je izašla prva knjiga za djecu “Priče iz Sunčeva sustava”, ali pisala sam i u srednjoj školi, još uvijek imam te priče koje sam pronašla pri nekom pospremanju. Međutim, oni kojima sam se tada obratila, brzim postupkom – tu mislim na profesoricu iz hrvatskog – to su ‘’poklopili’’ i dali mi do znanja da pisanje nema smisla. Ta profesorica mi je dala jedva dvojku za te rane priče i to me zaustavilo. Iako je to bila kočnica, kasnije sam ponovo propisala pod drugim okolnostima.

NACIONAL: Književnik i književni urednik Ludwig Bauer prati vas kao urednik vaših djela te je upravo on prvi napomenuo kako imate talent minucioznog psihološkog profiliranja. Koliko se takav stil pisanja može naučiti, ili je to dio vašeg karaktera i pogleda na svijet?

Za stil je važno da čovjek ne misli o njemu dok piše. Čim počnete misliti, počnete stvarati nešto umjetno. Ispada da se ne smijete truditi. Što se tiče zapažanja, jednako zapažam kao i drugi ljudi, ali imam i neke godine. Ne zapažam jednako kao netko s dvadeset godina. Naravno da i tu postoje egzemplari, poput Franza Kafke koji je kao vrlo mlad vidio sve što treba vidjeti. Jednostavnost stila i jezika posljedica je moje osobnosti, a možda i posla jer sam dugo radila u školi i uvijek sam se trudila djeci pojednostaviti ono što im objašnjavam. Treba imati znanja o teoriji onoga što radiš, ali kad je trenutak kreacije u pitanju, tada bi trebalo pustiti svijesti ili podsvijesti da odrade svoje. Znanje dolazi na red kasnije, kad se tekst uređuje.

NACIONAL: Imali ste obrnuti put od većine pisaca jer ste počeli pisati literaturu za djecu, a paralelno i za odrasle. To je dosta rijetka situacija.

Kad je izašla prva zbirka priča za djecu “Priče iz Sunčeva sustava”, odnosno kad su mi u Profilu rekli da će je objaviti, ja sam tek nakon toga upisala radionicu kratke priče Zorana Ferića u Booksi. I dobro je da je dugo vremena prošlo između njihova pristanka i objavljivanja jer sam u dvije godine te priče dotjerala na drugačiji način. Kod Ferića se, jasno, ne uči pisati za djecu, nego za odrasle, ali sam shvatila kako treba raditi na tekstu i da mogu pisati i za odrasle. Što se tiče ozbiljnosti pristupa, on je jednak. Dapače, djecu uopće ne možete muljati ili ih zamarati nepotrebnim detaljima.

NACIONAL: Kad sam čitala vaš prethodni roman “Sobe”, privuklo me koliko ste detaljno analizirali obiteljski problem vezanosti za nasljedstvo, opterećenost materijalnim, dinamiku odnosa koje diktira samo želja za nasljeđivanjem nekretnina, posebno u Dalmaciji.

Nisam jedina koja se bavila tom temom u našoj recentnoj književnosti, a postoji jedna knjiga koja me oduševila, to je roman ‘’Alisa bez ogledala’’ Milice Lukšić, u kojoj se javljaju slične teme. To je izvrsna okosnica za pisanje romana. Činjenica da se ljudi mojih godina tako sumanuto ponašaju braneći neku šesnaestinu kuće bila mi je šokantna, a onda je ta istina postala predmet mojeg proučavanja. Otkud korijen svega toga? Utvrdila sam da sistem postoji, traje i ljudi se i dalje oko toga žestoko trude. Dovode stvari do apsurda pa je sve to naprosto moralo ući u knjigu. Dalmacija je ovdje samo mjesto radnje, toga ima mnogo i svuda na svijetu.

NACIONAL: S jedne strane ističemo kako postoji demokratičnost pisanja i objavljivanja i da ta silna količina proze frustrira i pisce, i kritičare i publiku, a s druge strane u toj kakofoniji naslova i kritika kvaliteta na neki čudan način možda još lakše izlazi u prvi plan. Imate li to iskustvo?

Meni je dosta tih priča kako je danas sve predemokratično i kako su osamdesete godine bile zlatne jer su se objavljivale samo dobre stvari; to spada u kukanje za starim vremenima. Ova je situacija zapravo divna. Nekad sam imala obavezu knjigu pročitati do kraja, ali sad imam drugačije kriterije. Ako me neka knjiga ne zaokupi u prvih dvadeset ili trideset stranica, onda je ostavim. Uopće ne čitam žanrovske knjige, ne interesiraju me krimići ili hitovi pa tako napravim selekciju. Ne smeta me ta kakofonija, divno je da toga ima mnogo, uživam u knjigama koje pišu moji kolege i koje me ponekad iznenade kvalitetom i začudnošću. Treba uživati u demokratičnosti kad je tu.

NACIONAL: Tko vam je za pisanje dao “vjetar u leđa” osim Ludwiga Bauera?

Ne znam, sve je išlo samo od sebe. Nakon te Ferićeve radionice shvatila sam da mogu pisati za odrasle i kad je ona završila, nastupio je onaj trenutak “a što sada?”, jer vam voditelj radionice više ne daje zadaće. Otvorila sam na tim radionicama nekoliko tema i vidjela da mogu o njima još pisati, da one nisu apsolvirane pa sam se okrenula natječajima za kratke priče. Kad sam na natječaju u Podgorici ušla među prvih trideset od šest stotina pisaca, to mi je bio dokaz da pisanje ima smisla i da je to što radim dobro. Ferić ima specifičan način podučavanja i neke stvari koje sam od njega čula tek sada osvještavam. A Ludwig Bauer je iznimno biće koje sve zna i bio je urednik mojeg romana “Sobe”.

‘Ima primjera bezočnog iskorištavanja pisaca, čak i posthumno. Izdavači s vlastitom tiskarom mogu što hoće. Zasad imam dobra iskustva, ali su mi i apetiti bili mali’

NACIONAL: Planirate li još priča s ilustracijama za djecu? Pišete li za neki određeni uzrast?

Prvo napišem priču, a onda određujem za koji je uzrast. Kad su izašle “Priče iz Sunčeva sustava”, javio mi se preko Facebooka jedan tridesetogodišnjak i rekao da mu je to super predložak za snimanje spotova. Imala sam jedan drugačiji pristup koji nije znanstveni, nego se bazira na slanju moralnih i ekoloških poruka kroz fantastiku. ‘’Janko i stroj za vrijeme’’ je ruganje ljudskoj ovisnosti o mobitelima i gadgetima, tehnologiji općenito, i tu sam do apsurda gurnula jedan grad koji ovisi o klimi. I tek sam kasnije shvatila da je ta tema pogodna za djecu od 9 do 13 godina. “Prozirna Lili” je emotivna priča koju najčešće pročitaju mame pa mi se jave jer je to priča o djevojčici koja nestaje, primijeti da postaje prozirna jer je obitelj zapostavlja.

NACIONAL: Mediji su puni slučajeva mobinga djece, neprihvaćanja u školi, svih vrsta zlostavljanja.

Da, i zato bi se moja nova dječja knjiga ticala, na primjer, dječaka koji je prenizak pa ga svi zezaju radi toga, ali onda se ispostavi da on jedini može nešto napraviti što će sve druge ljude spasiti. To mi je ideja nakon ‘’Lili’’. Tko zna kakve ću ekstremne teme još načeti, ali percepcija ovisi i o podneblju. Kada smo bili na sajmu dječje knjige u Bologni, izdavači su ponudili ‘’Prozirnu Lili’’ nordijskim izdavačima i oni su vidjeli jednu scenu u kojoj se dogodi požar i majka viče, što je za njih bilo previše intenzivno. Bila im je to prejaka drama, dok to na Balkanu i Mediteranu nije ništa posebno.

NACIONAL: Vjerujete li u to da kvalitetna književnost može izliječiti neke naše traume i da nas dobre knjige mogu prebaciti u paralelni svijet, posebno u kontekstu raspetljavanja nekih emotivno-psiholoških trauma?

U to duboko vjerujem jer i kod sebe primjećujem te mehanizme. Često imamo probleme koje ne osvještavamo i ne verbaliziramo, a verbaliziranje je važan proces pri izlječenju. Kad netko drugi to umjesto vas prikaže, izgovori, sistematizira, kao što je to slučaj u drami ili romanu, onda vi to možete riješiti možda i na nesvjesnoj razini. Netko je umjesto vas nešto rekao, shvatio i prošao, a vi ste se s time poistovjetili.

NACIONAL: Može li se tvrditi da vas ne zanimaju trendovi u pisanju, pretjerani feminizam, pretjerana prava različitih skupina na margini, ekologija, veganstvo, politika, ideologije?

Da ovakva kakva jesam vremeplovom dođem u bilo koje doba ljudske povijesti, vjerujem da bih naišla na iste probleme. Danas nas okružuje naprednija tehnologija, ali mislim da nismo previše nadrasli obiteljske probleme, imamo iste moralne dvojbe, neriješene odnose prema ‘’drugačijima’’ u bilo kojem smislu, a tolerancija nam je samo deklarativna. Kad sam napisala “Nije moglo bolje” 2010., još su postojale videokasete. Roman je ležao neko vrijeme, a onda sam ga opet izvadila iz ladice i počela dotjerivati. Prije objavljivanja morala sam promijeniti taj tehnološki detalj koji je zastario. Ali sve drugo ostalo je isto. Odnos majke i likova u ovom romanu tako bi izgledao i prije tisuću godina. Već su me pitali zbog čudnog apostrofiranja crkve, ekologiju sam dosta naglašavala u prvoj dječjoj knjizi, ali se nikada neću takvim stvarima baviti prenaglašeno, nego u svom stilu, ovlaš, kao usput, a zapravo ključno.

NACIONAL: Podržava li vas suprug Žarko Deči, poznati zagrebački galerist, u vašem intenzivnom pisanju?

Nedavno sam na tu temu napisala jednu priču koja se zove “Muž” i koju sam nedavno čitala na Gornjogradskom književnom festivalu. Moja je intencija bila da to bude ljubavna priča, ali ljudi su se dosta smijali dok sam čitala, tako da ne znam kako bih je sada kategorizirala. U svakom slučaju mi je podrška, ali slušatelji su mislili da je upravo on taj zločinac iz priče, onako totalno arhetipski.

NACIONAL: Jeste li zastupljeni na popisima lektire, po knjižnicama, na popisu posudbe knjiga radi tantijema i slično?

Sve su mi knjige u knjižnicama, a posuđivanje je stihijsko. Ponekad pogledam evidencije, ali nijedna moja knjiga trenutačno nije na popisu posuđivanih knjiga kad govorimo o autorskoj naknadi zato što problem sa softverom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici još uvijek nije riješen. Čak sam na svoju Facebook stranicu stavila satirični status da će možda tek nakon moje sedme ili osme knjige primijetiti da postojim kao autor, ali to me uopće ne dodiruje, zapravo mi je smiješno. “Janko i stroj za vrijeme” uvršten je u slobodan izbor za čitanje u novom kurikulumu, ali kako je kurikularna reforma zaustavljena zbog konzervativnih struja u društvu, onda će i on pričekati neka bolja vremena.

NACIONAL: Znači da su književnici i urednici Silvija Šesto i Kašmir Huseinović bili u pravu kad su se pobunili da knjige nisu pravilno uvedene u tu statistiku?

Da, u pravu su, knjige nisu provedene pravilno. Nešto se dogodilo s tim programom, mjerodavni u NSK svjesni su da je to pogreška, piscima fali famozna rubrika 041 koja se ne može vratiti jer informatičari tvrde to ne mogu uraditi. Moja kćer koja pohađa MIOC rekla mi je da je to jednostavno korigirati. Ne zanima me kad će se to ispraviti i kako, samo mi je to stanje smiješno jer je apsurdno. Gotovo da bi moglo ući u neku moju priču. Stalno ću na to ukazivati jer ljudi koji sjede na svojim mjestima očito ne rade svoj posao. U načelu, kad završim knjigu, smatram da je moj posao završen. Mnogo polažem u suradnju s kvalitetnim urednicima, poput Zorana Ferića, Ludwiga Bauera i Marine Vujčić, ali nakon njih nastupa angažman izdavača; hoće li on te knjige držati u podrumu ili će ih zaista nuditi, na to ne mogu utjecati, koliko se god trudila. Važna mi je ideja da budem dostupna, bez obzira na to je li knjiga na kioscima ili u knjižarama.

NACIONAL: Koliko ste zadovoljni poštovanjem autorskih prava i honorara za prodane knjige?

Tu ne možemo previše pričati o novcu jer se naklade knjiga kreću od 300 do 500 primjeraka. Kada izdavač dobije potporu Ministarstva kulture, on je obavezan isplatiti piscu trideset posto i to funkcionira jer izdavači potvrdu moraju pokazati Ministarstvu. Nemam iskustva s deset tisuća prodanih knjiga pa ne mogu to ni komentirati. Ali ima primjera bezočnog iskorištavanja pisaca, čak i posthumno. Izdavači koji imaju svoju tiskaru mogu što hoće. Silvija Šesto se ipak uspjela izboriti za nekakvu pravdu jer je izdavač kriomice tiskao i 30.000 primjeraka, ali ona je rijedak primjer. Trebalo joj je vremena, novca i živaca za tjeranje te pravde. Ako mi se to jednom dogodi, borit ću se za sebe. Zasad imam dobra iskustva, ali su i moji apetiti bili mali.