Objavljeno u Nacionalu br. 526, 2005-12-12

Nacional posjeduje dokumente koji otkrivaju da su informacije o pripremi atentata na premijera Sanadera izmišljene kako bi se POA obračunala sa skupinom svojih ljudi

Željko Matozan, umirovljeni hrvatski vojnik, bojnik Joško Buljan, bojnik Radovan Palmović i natporučnik Ivan Mihaljević pripremaju tužbu protiv Igora Alborghettija, glavnog urednika tjednika Globus i novinara tog tjednika Marka Cigoja zbog klevete, a zaštitu svojih ljudskih prava po svemu sudeći ponovo će zatražiti i od Vijeća za nadzor sigurnosnih službi, te saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Njih četvoricu tjednik Globus je, citirajući neimenovane izvore iz Protuobavještajne agencije (POA), 9. prosinca 2005. na naslovnoj stranici optužio da su se urotili radi pripreme atentata na premijera Ivu Sanadera. Tu navodnu urotu Globus ujedno navodi i kao glavni razlog njihovih profesionalnih degradacija.

Nacional posjeduje dokumente koji otkrivaju da je taj članak Igora Alborghettija i Marka Cigoja u Globusu obično podmetanje i manipulacija POA-e, te da spomenuta četvorka nije planirala, niti planira ugroziti sigurnost premijera Sanadera.

Bojnik Joško Buljan bio je dragovoljac Domovinskog rata od 1991. Od 1992. bio je pripadnik specijalnih postrojbi Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Ante Rose i Ante Gotovine. Zaposlen je u MORH-u u Središnjici elektroničkog izviđanja (SEI). Specijalnost mu je elektroničko ratovanje i elektroničko izviđanje. Natporučnik Ivan Mihaljević bio je dragovoljac Domovinskog rata od 1991., pripadnik 113. brigade Hrvatske vojske. Od 1996. do 2004. bio je pripadnik Središnjice za elektroničko izviđanje (SEI). Specijalnost mu je elektroničko izviđanje. Bojnik Radovan Palmović otpočetka je sudjelovao u Domovinskom ratu. Bio je pripadnik IPD-a (Informativno propagandna djelatnost) SIS-a (Sigurnosna informativna služba) i VSA (Vojno-sigurnosne agencije). Specijalnost mu je psihološko propagandno ratovanje. Željko Matozan od početka rata bio je pripadnik specijalnih postrojbi, te blizak suradnik Ante Gotovine. U mirovinu je otišao početkom studenoga 1999. Potkraj karijere u glavnom inspektoratu Hrvatske vojske bio je inspektor za psihološki odgoj, moral i propagandu. Na osobnu zapovijed Ante Gotovine Matozan koncem 90-ih odlazi u središte za vojnu obuku u Šepurinama, a potom je umirovljen.

U veljači 2005., njih četvorica našli su se među nekolicinom ljudi koje su britanski agenti POA-i preporučili kao mete za ucjene i kršenje njihovih ljudskih prava, s ciljem pronalaska Ante Gotovine. Oni su to doznali iz Nacionala, koji je dokument POA-e koji to dokazuje objavio početkom ožujka ove godine. Devet mjeseci kasnije iz Globusa su doznali i da ih POA drži za urotnike koji pripremaju atentat na premijera.

Opisujući navodnu urotu Matozana, Buljana, Mihaljevića i Palmovića protiv premijera Sanadera, Globus navodi da je POA do tih informacija došla od svojeg agenta Damira Jukice 19. lipnja 2004., “na informativnom razgovoru, na koji je pozvan zbog intervjua što ga je, bez odobrenja nadležnih, dao tjedniku Nacional, a u kojem je otkrio niz sigurnosno zanimljivih podataka hrvatskog obavještajnog sustava.”

Globus navodi da je na tom razgovoru Jukica svojim nadređenima otkrio da mu je znanac Ivica Mihaljević ispričao da ekipa bivših vojnih specijalaca okupljenih oko Željka Matozana sprema atentat na premijera Ivu Sanadera, tadašnjeg ravnatelja POA-e Joška Podbevšeka, te sve njegove pomoćnike, osim jednoga. Prema Globusu, Jukica je tada tvrdio da mu je Mihaljević kazao da je u pripravnosti i drugi tim osoba spreman za izvršenje tih atentata.

Globus navodi da je POA te tvrdnje povezala s porukom koju je ujesen, nedugo nakon uhićenja odbjegli tajkun Hrvoje Petrač iz Grčke preko novinara poslao premijeru Sanaderu. Petrač je tada rekao da premijeru Sanaderu čestita na političkom samoubojstvu, ali ga je uvredljivo nazvao Smradaner. Mediji izdavačke kuće EPH, koja izdaje i tjednik Globus, tada su tu poruku okarakterizirali kao Petračevu prijetnju da će ubiti Sanadera. Nedugo potom, neki pravni stručnjaci, poput Veljka Miljevića, zamjenika šefa HHO-a, izjavili su da se ta Petračeva izjava ne bi smjela tako karakterizirati. Međutim, u spornom prošlotjednom članku Globus navodi da je POA zbog sumnje u povezanost tih dviju prijetnji nedavno sugerirala podizanje razine osiguranja premijera Sanadera.

Igor Alborghetti i Mark Cigoj, autori spornog teksta u Globusu, nisu provjeravali istinitost tvrdnji svojih neimenovanih izvora iz POA-e. Zato je i moguće da su na naslovnicu Globusa plasirali takvu glupost. Da su profesionalno pristupili poslu, jednostavnim pregledom arhive novinskih članaka otkrili bi nelogičnosti u tvrdnjama svojih neimenovanih izvora. Globus je napisao da je Damir Jukica 19. lipnja 2004., kada je navodno POA-i otkrio da se sprema atentat na Sanadera, zapravo bio pozvan na informativni razgovor radi intervjua koji je dao Nacionalu. Međutim, to naprosto nije bilo moguće, jer je on intervju Nacionalu dao pet tjedana kasnije, 27. srpnja 2004.

Jukica je 19. lipnja 2004. doista bio pozvan na informativni razgovor u POA-u, ali ni tada on nije govorio ono što mu Globus pripisuje. Nacional posjeduje izjavu Damira Jukice u kojoj opisuje što se toga dana dogodilo. U njoj ne spominje urotu protiv Sanadera. U izjavi je napisao da ga je njegov neposredno pretpostavljeni, Mario Frlan, inače tada načelnik Odjela za organizirani kriminal u Centru POA-e Zagreb, 19. lipnja 2004. oko 11 sati nazvao na mobitel i pitao ga je li u Zagrebu, jer će možda oko 22 sata morati odraditi neki posao. Jukica mu je rekao da će biti kod kuće, te ga je Frlan u 22.47 minuta ponovno nazvao i rekao mu da dođe na posao. On je to i učinio.

Čim je stigao u Centar POA-e, Frlan ga je odveo u sobu za ispitivanje. U toj sobi, koja se nalazi odmah do sobe dežurnog, prvotno se nalazio zamjenik načelnika Centra POA-e Zagreb, Glavan. Jukica ga je pitao o čemu se radi, a on je ustao i otišao, rekavši mu da će doći kolege koje će mu to reći. Jukica u izjavi navodi da su potom u sobu ušli tadašnji načelnik Centra POA-e Zagreb Vatroslav Vrdoljak i savjetnik ravnatelja POA-e Ivica Šnajder. Tražili su da kaže sve o sudjelovanju u odljevu službenih podataka u vrijeme njegova boravka na mjestu pomoćnika ravnatelja POA-e za analitičke poslove s koga je Jukica smijenjen 10. svibnja 2004. Nakon što je odgovorio da s time nema nikakve veze, Vrdoljak i Šnajder rekli su mu da je na njemu samo da prizna.

Jukica tvrdi da su ga tjerali da prizna da je zaštitnicima odbjeglog Ante Gotovine odao kodno ime operativne akcije koju je POA vodila kako bi locirala i uhitila Gotovinu, te koje navodne zaštitnike Gotovine i članove njegove obitelji POA tajno prati i prisluškuje. Jukica je tvrdio upravo suprotno, preko Ivana Mihaljevića, svog tajnog suradnika iz kruga zaštitnika Gotovine, koga je u izviješćima označavao kao građanina M.M., prvi je upozorio vrh POA-e, da je kodno ime operativne akcije Adria provaljeno, te da bi ga trebalo promijeniti. Naglasio je da je na sva osjetljiva pitanja koja mu je Mihaljević postavljao, rezolutno odgovarao da o tomu ne mogu razgovarati.

Jukica je Vrdoljaka i Šnajdera podsjetio da je u suradnički odnos s Mihaljevićem stupio na zamolbu Josipa Jurčevića, 8. travnja 2004. u 18 sati. Jurčević je Jukicu to zamolio rekavši mu da je premijer Sanader ljut, jer ništa ne zna o tomu kako je do Hrvatske televizije dospjela snimka sastanka generala Gotovine s ostalim generalima u oslobođenom Kninu. Potom je Jukica detalje o tomu pokušao doznati od Mihaljevića, koji mu je otprije bio poznanik. Jukica je rekao da mu je Mihaljević dao korisne informacije, te demantirao da mu je rekao bilo što o operativnoj akciji Adria.
Jukicu su optužili i da je Globusu prije dvije i pol godine dostavio dokument POA-e o prisluškivanju francuskog veleposlanstva u Zagrebu. Jukica je prvo sve optužbe demantirao. Međutim, kako su mu Vrdoljak i Šnajder prijetili da ga neće pustiti kući dok ne potpiše priznanje, Jukica je potpisao takvo priznanje. Učinio je to jer mu je majka teško bolesna, a on je bio jedini koji ju je mogao svakodnevno voziti u bolnicu. Međutim, naknadno je Jukica napisao i potpisao izjavu u kojoj je sve demantirao.

Ni u jednoj verziji razgovora koji se te večeri vodio, Jukica nije spominjao da Mihaljević i njegovi prijatelji pripremaju atentat na premijera Sanadera i Joška Podbevšeka. Da je to Jukica spomenuo, teško je povjerovati da bi ga Vrdoljak i Šnajder optuživali da Mihaljeviću odaje tajne podatke o radu POA-e da uhiti Gotovinu.
Međutim, suprotno tvrdnjama Damira Jukice, krugovi bliski Mihaljeviću tvrde da mu on nije dao nikakve korisne podatke o Gotovini i njegovim zaštitnicima. Mihaljević je znajući što Jukica radi, budući da je i sam školovani agent, odmah pretpostavio da bi mogao biti sigurnosno zanimljiv POA-i jer je i otprije znao da se sigurnosne službe za njega zanimaju. Zato se s Jukicom poigravao.

Mihaljević, kao ni Matozan, Palmović i Buljan, nikada nisu krili svoje simpatije prema Anti Gotovini, ponajprije jer su u njegovoj blizini proveli veći dio svoje vojne karijere. Matozan je o tomu za Nacional rekao sljedeće: “Čim je general Gotovina nestao, stavio sam se na raspolaganje njegovim odvjetnicima i obitelji. Mislim da je ljudski pomoći ljudima kad im je najteže. Uostalom, u tomu ne vidim ništa nezakonito. Mihaljević, Buljan i Palmović, kao i ja osobno, simpatiziraju Gotovinu, ali oni su istodobno aktivni časnici u sigurnosnim službama, odani su svojoj zemlji i vrlo ozbiljno shvaćaju svoj posao. Potpuna je ludost da bismo učinili bilo što čime bismo ugrozili sigurnost premijera Sanadera. Nitko od nas nije aktivno pomagao Gotovini u bijegu. Međutim, to nam nije pomoglo, jer smo pod tim sumnjama živjeli par godina, ni krivi ni dužni označeni kao zaštitnici i pomagači Gotovine u bijegu. Budući da sam u mirovini, ja nisam imao pretjeranih problema, ali njima trojici su godinama gažena ljudska i radna prava. Baš me zanima hoće li im se sada, kad je svima jasno da je Gotovina od prvog dana bijega bio izvan Hrvatske, netko iz vlasti ispričati”, izjavio je za Nacional Željko Matozan.
Buljan i Palmović su zaštitu svojih prava, od Vijeća za nadzor sigurnosnih službi i saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, zatražili još u proljeće. Ondje su opsežno opisali što im se događalo, navodeći da bi u takvim okolnostima bili ludi da pokušaju raditi bilo što protuzakonito. Ti njihovi dopisi pokazuju da su tvrdnje po kojima ih u Globusu optužuju za pripremanje atentata na premijera Sanadera posve promašene.

Buljan je koncem travnja Vijeću za nadzor sigurnosnih službi napisao da je još ujesen 2004. doznao da se sigurnosne službe za njega zanimaju jer je ratni prijatelj sa Matozanom, Palmovićem i Mihaljevićem, kao i Markicom Rebićem, ali i zbog nekih pisama koja su se pojavila, a tiču se slučaja Gotovina. Prvi put to je doznao na razgovoru sa djelatnikom Vojno sigurnosne agencije (VSA) Tomićem, a s čime je bio upoznat njegov zapovjednik, brigadir Dragutin Božić. Buljan je u pismu Vijeću napisao da se vrlo rado odazvao na taj razgovor, jer je želio da se završi s insinuacijama i pričama koje kruže po sigurnosnim službama.

Buljan u dopisu Vijeću tvrdi da je već na tom razgovoru, djelatniku VSA rekao da pristaje odgovarati na sva pitanja iz svoga života, te da pristaje i na poligraf ako je to potrebno. Buljan navodi da mu je djelatnik VSA rekao da se njegov slučaj smatra riješenim. Ipak je 27. studenoga 2004. ostao bez posla, sa službenim objašnjenjem “neraspoređen uslijed okolnosti za koje imenovani nije odgovoran”. Na rješenje se nije žalio, a njegov zapovjednik Dragutin Božić poslao je prijedlog da ga se rasporedi u središnjicu elektroničkog izviđanja (SEI) na radno mjesto načelnika odsjeka S2 u zapovjedništvu Središnjice. Početkom svibnja bez obrazloženja mu je uskraćena suglasnost za raspored na to radno mjesto. Od početka travnja u Središnjici EI volontirao je bez ikakva rješenja. Trenutačno je na bolovanju, nakon još jednog premještaja i degradacije.
Radovan Palmović je u pismu Vijeću napisao da su ga početkom rujna 2004. pozvali na informativni razgovor, gdje su ga ispitivali agenti Protuobavještajne službe VSA pukovnik Z. Ament, bojnik Željko Sklepić i bojnik Stjepan Žinić. Pitali su ga poznaje li Joška Buljana i Ivana Mihaljevića, a on to poznanstvo nije poricao. Naveo je da Buljana smatra dobrim prijateljem, dok Mihaljevića viđa relativno rijetko, jer ne živi u Zagrebu. Palmović je Vijeću napisao da je razgovor vođen neprofesionalno, jer mu nitko nije rekao je li na razgovor pozvan kao svjedok ili osumnjičeni, da nitko o razgovoru nije vodio zapisnik, da su djelatnici VSA izjavili da se razgovor ne snima, da mu nitko nije ponudio da potpiše zapisnik, te da je imao dojam da su svi unaprijed bili uvjereni u njegovu krivicu.

Mjesec dana kasnije Palmović je dobio otkaz, te se koncem listopada prošle godine obratio za pomoć Upravnom sudu. Sredinom prosinca prošle godine dobio je spor, pa je vraćen na posao. Međutim, načelnik operative Protuobavještajne službe VSA Željko Sklepić rekao mu je da je nepoželjan i da ne treba dolaziti na posao. Palmović je otkaz ponovno dobio početkom veljače ove godine, ali pod oznakom državne tajne, što mu otežava pravnu borbu za njegova prava.
Četvorica navodnih urotnika protiv Sanadera početkom ožujka u Nacionalu su pročitali da se nalaze među 9 točaka britanskih prijedloga POA-i, o tomu kako po britanskoj viziji Hrvatska može poboljšati suradnju sa haaškim tužiteljstvom. U drugoj od devet točaka POA-i sugerira se da Mihaljevića, Buljana i Palmovića, koji su povezani s Markicom Rebićem, treba pokušati angažirati. Ako odbiju surađivati, treba ih otpustiti i izvesti pred Vojni sud, te optužiti za odavanje državnih tajni. Matozan se spominje u četvrtoj točki, kao dio zadarske mreže potpore Gotovini koja se donedavna bavila iznudama i krijumčarenjem droge. Englezi su sugerirali POA-i da protiv Matozana također poduzme odlučne akcije. Nije precizirala kakve.

Nakon što su vidjeli sporni dokument POA-e, navodni urotnici protiv Sanadera odlučili su svoje probleme službeno prijaviti Vijeću za nadzor sigurnosnih službi i nadležnom saborskom odboru. Oni su POA-u, Obavještajnu agenciju (OA), te VSA prijavili zbog nezakonitog postupanja, nepravilnosti u radu i kršenja Ustavom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te više kaznenih djela: udruživanja za izvršenje kaznenog djela, ucjena, neprijavljivanje kaznenog djela, zloupotreba položaja i ovlaštenja dužnosnika hrvatske obavještajne zajednice i nepoznatih djelatnika sigurnosnih službi koji su radili na njihovim slučajevima. Po imenu su prijavili ravnatelje POA-e i VSA Tomislava Karamarka i Gordana Čačića, te Geretha Geoffreya Lungleya i Adrewa Waltona iz engleske i američke ambasade u Hrvatskoj. Do danas nisu dobili nikakve suvisle odgovore na svoje, po svemu sudeći, posve legitimne i nadasve ozbiljne pritužbe.
Protiv Joška Buljana u tijeku je istraga o tome je li on dostavio nekim novinama određene dopise iz VSA, što je u suglasju s napucima britanske tajne službe, koji su Vladi poslužili kao podloga za provođenje akcijskog plana protiv Gotovine. Ostali navodni urotnici protiv Sanadera također su u nemilosti.

Matozan je za Nacional izjavio da su sve vrijeme njegovi prijatelji bili svjesni da ih prisluškuju i tajno prate, pa su se telefonom šalili na račun POA-e. Matozan tvrdi da su se međusobno propitivali tko je od njih Gotovini odnio juhu, i slično. Matozan tvrdi i da je njegovim prijateljima bilo smiješno gledati kako ih agenti POA-e prate na ljetovanju. Proteklih su godina ljetovali na Hvaru, te boravili u nekim samostanima. Matozan tvrdi da su njegovi prijatelji i mahali špijunskim ekipama na zadatku. Nedugo potom, glavna haaška tužiteljica ponosno je izjavila kako je dobila informacije da se odbjegli Gotovina skrivao i u jednom samostanu na Hvaru.

Tragikomično je da je s navodnim urotnicima protiv Sanadera u nemilosti i Damir Jukica, koji je Globusu podmetnut kao navodni izvor informacije o njihovoj uroti. Damiru Jukici tadašnji ravnatelj POA-e Joško Podbevšek uručio je otkaz 27. srpnja 2004., isti dan kada je objavljen intervju koji je Jukica dao Nacionalu. U njemu je Jukica iznio teške optužbe protiv POA-e i Podbvešeka, izjavivši da ga je Podbevšek, bez zakonske osnove, po izravnom nalogu premijera Ive Sanadera prvo degradirao, a zatim posve udaljio iz službe i to pošto je razotkrio mrežu suradnika britanske obavještajne službe u Hrvatskoj, koja je mjesecima ugrožavala nacionalne interese plasiranjem dezinformacija o slučaju Gotovina.
Zanimljivo je da su dezinformacije o navodnim urotnicima protiv Sanadera u javnost plasirane samo dan uoči uhićenja Ante Gotovine. Nakon njegova uhićenja i saznanja da se Gotovina tijekom svojih putovanja širom svijeta po svemu sudeći nije mogao oslanjati na navodne zaštitnike iz Hrvatske, vrlo bi se brzo moglo otvoriti pitanje tko će kompenzirati štetu neutemeljeno progonjenim ljudima. Te krajnje diskutabilne i nezakonite mjere uglavnom je provodila POA. Zato se može pretpostaviti da je POA plasiranjem takvih dezinformacija pokušala dodatno obeshrabriti svoje žrtve, ili ih međusobno posvađati.