Objavljeno u Nacionalu br. 588, 2007-02-20

ANTONIO ŠERBETIĆ, zagrebački restaurator majstor, s talijanskim stručnjakom Giulianom Tordijem pet je godina s povećalom čistio svaki milimetar senzacionalnog antičkog kipa koji će od ovoga tjedna opet biti izložen u Zagrebu

Hrvatska publika uskoro će ponovno moći pogledati Apoksiomena – dvije tisuće i četiristo godina star grčki kip atleta otkrivena prije deset godina u podmorju otočića Vele Orjule nedaleko od Malog Lošinja. Impresivna statua ovog će tjedna biti smještena u Arheološki muzej u Zagrebu nakon što je 6. veljače onamo vraćen s izložbe u Firenci. Ondje je ovaj seznzacionalan hrvatski arheološki nalaz od 30. rujna 2006. do 31. siječnja 2007. vidjelo više od 80 tisuća posjetitelja. Kip golog atleta koji nakon natjecanja sa sebe rukom skida ulje, pijesak i znoj ostat će u postavu Arheološkog muzeja sve dok Ministrstvo kulture ne odluči gdje će biti trajno smješten. Grčki kip na dnu jadranskog mora otkrio je 1996. godine turist, Belgijanac René Wouters, i to na dubini od 45 metara gdje su ga od dubljeg tonjenja spasile dvije stijene za koja se bio zakačio glavom i petom. Ministarstvo kulture za vrijedan je nalaz saznalo 1998, a s morskog su ga dna 27. travnja 1999. izvukli ronioci Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru i Specijalne policije. Od prvog dana u zahtjevan projekt restauracije i konzervacije statue uključen je Zagrepčanin Antonio Šerbetić, restaurator majstor i voditelj radionice za metal pri Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu koji u njemu radi otkad je osnovan 1. travnja 1995. Šerbetić je za ovaj projekt angažiran kao jedan od najboljih domaćih stručnjaka za metal, a na restauraciji Apoksiomena radio je s talijanskim kolegom, restauratorskim stručnjakom Giulianom Tordijem.

U razgovoru za Nacional Antonio Šerbetić ispričao je na koji je način sa svojim kolegom restaurirao jedno od najvrednijih arheoloških otkrića u Hrvatskoj i tako od propadanja sačuvao kip Apoksiomena, svoje, kako kaže, životno djelo. Osim što je radio na cjelokupnoj restauraciji grčkog kipa, Šerbetiće je specijalno za Apoksiomena izradio i nekoliko metalnih konstrukcija koje su 135 kilograma teškom kipu dale stabilnost i poslužile za njegov siguran transport te oslonac pri restauraciji. Posebna naprava nalik na pauka osmišljena je kao oslonac za glavu kipa – glava tako stoji na homokinetičkom zglobu što je omogućilo njeno nesmetano okretanje, a time i bitno olakšalo restauraciju.

“Najzahtjevnija od svih naprava koje sam osmislio svakako je bila konstrukcija koju je trebalo postaviti unutar kipa kako bi se osigurala njegova stabilnost. Nju je narušavalo to što je glava kipa odvojena od tijela, kao i oštećenje na natkoljenici desne noge na koju se tip u originalu oslanjao. S druge strane, otvori odnosno oštećenja na vratu i nozi olakšali su nam umetanje posebne metalne konstrukcije pomoću koje smo promijenili težište kipa te ga stabilizirali iznutra”, objašnjava Šerbetić. Potporna naprava koju je osmislio i konstruirao izrađena je od nehrđajućeg čelika, bronce i teflona, a tijelo Apoksiomena iznutra podržava u deset velikih dodirnih točaka dok se na njen gornji dio postavlja i glava kipa kako bi mogao biti izložen u cjelini.

No restauracija i izrada posebnih naprava nije bila jedini zahtjevan zadatak za ovog majstora obrade metala. Kada je nakon pronalaska Apoksiomena Ministarstvo kulture odlučilo da će kip biti restauriran u Hrvatskoj, te da ga se hitno treba izvući s morskog dna, Antonio Šerbetić dobio je zadatak da osmisli rješenje za takozvani kavez u kojem će statua biti izvađena na površinu.

“Znao sam da je kip otprilike prirodne ljudske veličine i da se nalazi na 45 metara dubine. Imao sam svega tri dana da smislim konstrukciju kaveza, četvrti dan sam našao radionicu u Zagrebu koja ga je mogla na vrijeme izraditi, a tri dana nakon toga kavez je u Malom Lošinju čekao na uranjanje u more”, kaže Šerberić. Na Malom Lošinju postoji i posebni objekt namijenjen obuci ronioca specijalne policije, a u njemu je i mali bazen koji je poslužio za desalinizaciju i deponiranje kipa. Apoksiomen je jedno vrijeme čuvan i na relativnoj stalnoj temperaturi kako bi se izbjegla oštećenja koja mogu nastati uslijed velikih toplinskih oscilacija.

U pogledu porijekla Apoksiomena bilo je dvojbi koju su na koncu ipak razriješene. Veliku ulogu u tome imao je upravo metal – bronca od koje je načinjen ovaj kip. Dok se u početku mislilo da je riječ o rimskoj kopiji grčkog kipa, sastav bronce dokazao je da je statua original klasične antičke umjetnosti, o čemu Šerbetić kaže: “Bronca se sastoji od bakra i kositra, a ponekad i od olova. No Grci u svoju broncu nikad nisu dodavali olovo. Oni su bili iznimno vješti i iskusni ljevači te su znali dobro raditi i bez dodavanja olova u smjesu bronce. Kada su završne analize Apoksiomena pokazale da u njegovoj bronci ima tek mali postotak olova, postalo je jasno da je kip iz našeg podmorja originalno grčko djelo. Kolega Tordi i ja potvrdu za to dobili smo i iz ispitivanja u Znanstvenome laboratoriju instituta Opificio delle Pietre Dure u Firenci u Italiji i Zavodu za eksperimentalnu fiziku Instituta Ruđer Bošković”.

Šerbetić je napomenuo da je svijetu sačuvano osam verzija Apoksiomena od kojih su najpoznatiji brončani kip Atleta iz Efeza u Beču, mramorna statua u muzeju Uffizzi u Firenci, bazaltni torzo u Castel Gandolfu i brončana glava u teksaškom muzeju Kimbel Art. A da su Grci bili nenadmašni majstori u lijevanju bronce dokazuje, veli Šerbetić, i to što je njezin sloj na Apoksiomenu uglavnom debeo tek tri do šest milimetara, izuzev peta gdje je bronca debela 10 milimetara.

No da bi se uopće došlo do bronce od koje je načinjen Apoksiomen, trebalo je punih pet godina. Kip je nakon odsoljavanja i gamagrafskog snimanja na Malom Lošinju dovezen u Hrvatski restauratorski zavod u Zagrebu gdje su Tordi i Šerbetić započeli opsežne radove na restauraciji statue. Rasvjetljavanju vremena kada je Apoksiomen završio na morskom dnu pomogao je i materijal izvađen iz unutrašnjosti kipa. Osim pijeska i drugog morskog sedimenta, restauratori su u statui pronašli i koštice maslina, višnje ili trešnje, te orahove ljuske i nekoliko karboniziranih komada drveta. “Sav taj materijal dan je na analizu u Ameriku, a rezultati su pokazali da je kip u more dospio negdje između 50. i 70. godine prvog stoljeća”, objasnio je Šerbetić.

Kada je riječ o samo restauraciji, ona se, objašnjava voditelj Radionice za metal, odvijala u nekoliko faza: “Prva je takozvani rad na mokro, prilikom kojeg se nakon svakog rada na kipu on ponovno stavlja u vodu. To se prvenstveno radi zato da bi se lakše vidjela razlika između onoga što sa statue treba maknuti i onoga što na njoj treba ostati. Potom slijedi takozvana suha faza kada se uklanja krupni talog s kipa, a na koncu se sve dovršava finim radovima i poravnavanjem ostataka finog sedimenta i originalnog oksida koji oplahuje cijeli kip”.

U restauraciji hrvatskog Apoksiomena njezini voditelji Giuliano Tordi i Antonio Šerbetić odmah su se složili su u odabiru tehnike. Obojica su vjerovali da tako impozantno otkriće treba vratiti u originalno stanje najstarijom i najzahtjevnijom restauratorskom tehnikom – isključivo ručno. Ni u jednom trenutku majstori pri restauraciji Apoksiomena nisu koristili nikakva kemijska sredstva. “Cijelu restauraciju odrađivali smo skalpelom, mikrodlijetima kakve koriste zlatari, s kojima se radi pod povećalom, te malenim dijamantnim dlijetima kojima se vrlo pažljivo moraju ukloniti najtvrđi talozi na kipu.

Završni radovi koje mi zovemo peglanje napravljeni su ultrasondom odnosno vibracijama visoke ferkvencije kojima se potpuno čisti kip i daje mu se željeni sjaj. Na kraju je Apoksiomenu dan zaštitni restauratorski sloj mikrokristaličnim voskom te je tako pripremljen za čuvanje u muzejskim prostorima”, ispričao je Antonio Šerbetić. Ovaj majstor restaurator danas kaže kako mu impozantni grčki kip atleta nije ni u jednom trenutku dosadio iako ga je gotovo svakodnevno gledao i radio na njemu punih pet godina.

Restauracija Apoksiomena, kojeg u razgovoru često naziva “ljepotanom”, njegov je najzahtjevniji projekt. Trenutno u radionici za metal radi na još nekoliko zahtjevnih projekata. Jedan od njih je konsolidacija odnosno konstrukcijsko rješenje uspravljanja antičkih kipova iz rimskoga nalazišta Narona kraj Metkovića. Nakon toga, veli, slijedi rad na dubrovačkim zelencima, statuama dva ljudska lika sa sata Luže zvonare u Dubrovniku, a uskoro će krenuti i u restauraciju fenjera s broda Sveti Ištvan. Zanimljivo je da u slobodno vrijeme, kada ga ima, Antonio Šerbetić najradije proučava način izrade tradicionalnih samurajskih mačeva katana i tehnologiju materijala od kojih se izrađuju po drevnim Japanskim običajima.

“Izrada katana jedna je od najzahtjevnijih tehnologija rada s metalom i zato me toliko privlači, i to već godinama. I ja sam izradio jednu, no kako su za samurajske mačeve potrebna tri vrsna majstora, nisam je napravio originalnom tehnologijom, već sam kombinirao osnovne tehnike kovanja”. Šerbetićeva strast prema samurajskom oružju ne čudi previše nakon što ovaj restaurator otkriva da je dugo godina u zagrebačkom klubu Metalac trenirao džudo – japansku borbenu vještinu koja mu je, priznaje, bila ne samo sport i hobi, već i svojevrstan način života kakav do danas pokušava voditi.

APOKSIOMENA ŽELE VIDJETI U GRČKOJ, AMERICI I JAPANU

Nakon Apoksiomenova predstavljanja u zagrebačkom Arheološkom muzeju, gdje je kip bio izložen od 18. svibnja do 17. rujna prošle godine, te izložbe u Firenci, grčku statuu pronađenu u hrvatskom podmorju žele vidjeti i u drugim zemljama. To je za Nacional potvrdio Ferdinand Meder, ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda, institucije koja od početka vodi brigu o Apoksiomenu. “Nakon iznimno uspješne izložbe u palači Medici Riccardi u Firenci, gdje je Apoksiomena vidjelo osamdeset tisuća ljudi, primili smo pozive za organiziranje izložbi i iz drugih talijanskih gradova, zatim Amerike, Grčke, pa čak i iz Japana. Treba reći da je Apoksiomen u Italiji zaista odigrao ulogu prvorazrednog ambasadora naše zemlje, predstavljen kao antički atlet iz Hrvatske o kojem su u vrijeme izložbe pisale, i to u sjajnom svjetlu, gotovo sve talijanske novine. No kada je riječ o planovima za svjetske izložbe za sada nemamo konkretnih informacija jer će Apoksiomen sada biti pohranjen, a zatim ponovo izložen u zagrebačkom Arheološkom muzeju te će neko vrijeme ostati kod kuće u Hrvatskoj”, ispričao je ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda napominjući kako sve izložbe u inozemstvu zahtijevaju dugoročnije planiranje i detaljnu organizaciju.