Vedrana Spajić Vrkaš redovita je profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i međunarodno priznata stručnjakinja za demokratizaciju odgoja i obrazovanja. Područja njezina istraživanja i djelovanja su antropologija odgoja i obrazovanja, kritičke teorije obrazovanja, međunarodno i europsko obrazovanje, interkulturno i građansko obrazovanje te politike obrazovanja. Pridružila se timu Vesne Škare Ožbolt u njezinoj kandidaturi za gradonačelnicu Zagreba i bavit će se pitanjima razvoja gradskog sustava odgoja i obrazovanja. Za Nacional je Vedrana Spajić Vrkaš govorila o planovima za kampanju i ostalim aktualnim temama iz područja struke, pa tako i o stanju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i Sveučilištu.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili politički angažirati i ući u tim Vesne Škare Ožbolt?

Ne mislim se baviti politikom u smislu podređivanja svojega profesionalnog znanja i etike nekim stranačko-ideološkim, a osobito partikularnim interesima. Svoje političko angažiranje vidim isključivo kao doprinos zajedničkom dobru, u smislu vraćanja učinkovitosti i dostojanstva sektoru i njegovim dionicima, polazeći od čvrstog uvjerenja da su danas odgojno-obrazovna djelatnost i obrazovanost ključni, ako ne i jedini čimbenik samoočuvanja i razvoja od individualne do društvene razine. Kanim identificirati dobre i loše strane sustava, u dijalogu sa svim dionicima propitivati i odlučivati o pravcima i modelima njegova unaprjeđenja, strogo nadzirati te procese, uporno širiti dobre prakse i o svemu izvještavati i dionike i javnost nastojeći učvrstiti svijest građana da je osnovna funkcija politike i političara servisiranje građana, a ne njihovo iskorištavanje. Vjerujem da sam za te promjene dovoljno kvalificirana, a i čvrsto sam motivirana da svoja znanja i iskustva stavim u službu potreba građana Zagreba. Drugih interesa nemam. Ne ovisim ni o kome, ne pripadam ni jednoj stanci, nemam nikakvih dugova (osim kredita za stan još tri mjeseca), odavno sam u trajnom zvanju redovne profesorice, moj je profesionalni habitus orijentiran kritički, dijaloški i akcijski, neprihvatljive su mi “političke” nagodbe koje jedne bogate, a druge i zajednicu osiromašuju, svetinja mi je dostojanstvo osobe, kako moje tako i svakog drugog. Iznad svega, ne podnosim bahatost elokventnih populističkih “vođa” koji svoje stavove i ponašanja ustoličuju kao jedina moguća i poželjna, a u tome uspijevaju obezvrjeđujući zdravi razum građana i marginalizirajući znanje i obrazovanost. Nadam se da je takva “naprtnjača” dostatna za ozdravljenje sustava odgoja i obrazovanja u Zagrebu i da će to građani prepoznati kao dio ozbiljnih nakana tima Vesne Škare Ožbolt.

NACIONAL: Koliko je koalicija Plenkovićeva HDZ-a i Bandića naštetila situaciji u Gradu Zagrebu i nastavlja li se i sada nakon izbora?

Iako na takav tip pitanja kao znanstvenica nerado odgovaram, držim da današnji Plenković ima dovoljno znanja i mudrosti procijeniti s kim treba koalirati kako bi ispunio obećanja iz svoje predizborne kampanje i promijenio dugogodišnje štetne obrasce političkog i svakog drugog djelovanja. Hoće li u tome uspjeti, pokazat će vrijeme. Naime, mreže profitera koje Hrvatsku drže u uzama sve su aktivnije i gušće, no građani u svakom času moraju biti sigurni da u tom pravcu iskreno i predano rade i on i njegova vlada. O tome ovisi i hoće li se građani konačno uspraviti i svoje kapacitete, umjesto pobješnjelih i društveno neprihvatljivih komentara na društvenim mrežama, sa sadašnjom vlasti usmjeriti na društvo pravde i ljudskog dostojanstva.

NACIONAL: Što mislite, hoće li HDZ imati jednog službenog kandidata za gradonačelnika Zagreba, a potajno davati podršku Bandiću? Koliko Vesna Škare Ožbolt ima šanse i na čije glasače ona računa?

Održavati dosadašnju politiku “kruha i igara”, koja je dugo bila karakteristična za Grad Zagreb, znači političko samoubojstvo. Što se tiče kandidature Vesne Škare Ožbolt, možda je važna informacija da sam Vesnu slučajno upoznala prije nekoliko tjedana u manjemu društvu u kojem se razgovaralo o stanju u društvu i iznosile su se ideje o mogućim promjenama iz različitih stručnih perspektiva. Fokus je bio na promjeni postojećeg stanja i osiguranju kompetentnosti i odgovornosti da se to postigne. Nekoliko dana nakon toga Vesna me pozvala da joj se pridružim u kampanji i nakon kraćeg razmišljanja prihvatila sam poziv. U fazi smo razmjene ideja i stavova kako bismo došli do zajedničke učinkovite platforme djelovanja. Budući da je istinski motivirana za dokidanje agonije u kojoj se Grad nalazi i otvorena za suradnju sa što više neovisnih stručnjaka izvan postojećih hegemonijskih mreža, što je i moja opcija, držim da je birački krug na koji računa također široko profiliran i da ga ne bi trebalo omeđivati dosadašnjim jalovim političko-ideološkim okvirima, nego okupljanjem svih koji su zainteresirani i spremni Zagreb izmjestiti iz pozicije feuda u grad suverenih građana.

NACIONAL: Bavit ćete se politikom obrazovanja i mladih, za što je zadužen Gradski ured za obrazovanje koji godinama vodi najuži Bandićev suradnik Ivica Lovrić. U kakvom je stanju sustav odgoja i obrazovanja u Zagrebu?

Hrvatska općenito, a Zagreb osobito, nema “katastrofalan” sustav odgoja i obrazovanja, kako se to često čuje na različitim razinama. Riječ je o sustavu koji je žrtva dugogodišnje neracionalne, nesustavne i neinventivne odgojno-obrazovne politike, a koji uvijek nanovo spašava samoprijegor i profesionalna odgovornost velike većine odgajatelja, učitelja i nastavnika. U posljednjih tridesetak godina neadekvatno vođenje tog sustava, osobito u Gradu Zagrebu, oduzelo mu je identitet, važnost i vitalnost. Potrebno je ozbiljno poraditi na vraćanju i jačanju njegove posebnosti kako bi postao snažna poluga razvoja tog sektora u cijeloj zemlji, a Zagreb se prepoznao kao središte cjeloživotnog učenja, istraživanja, inovacija i eksperimentiranja, drugim riječima – središte proizvodnje i diseminacije visokokonkurentnih znanja i vještina.

NACIONAL: Znači li to da pripremate novu strategiju odgoja i obrazovanja u Gradu? Što ona donosi?

Budući da Grad Zagreb ni nema strategiju razvoja odgoja i obrazovanja, da se ni u kojemu smislu, nažalost, ne opaža kao “zagrebački sustav”, odnosno da ne postoji jasna vizija razvoja tog sektora, što se očekuje od svake metropole, radimo na okvirima razvoja koje ćemo puniti sadržajem sljedećih nekoliko mjeseci, koliko traje kampanja, u suradnji s dionicima tog sustava. Želimo u razgovoru s njima čuti što oni vide kao prednosti i nedostatke svoje djelatnosti i što predlažu kako bi odgoj i obrazovanje dobili na važnosti u društvu, kako bi oni unaprijedili svoj rad i kako bi nam učenici iz škola izlazili što zadovoljniji i kompetentniji.

NACIONAL: Zagreb ima nešto više od 100 tisuća učenika u osnovnim i srednjim školama i gotovo 40 tisuća djece u dječjim vrtićima, što je ogromna odgovornost, a nezadovoljstva je puno. U većini odgojnih i obrazovnih ustanova osnivač je Grad Zagreb, a korisnici, ali i oni koji s njima rade, žale se da su zgrade stare i neodržavane, sada još stradale u potresu, nema dovoljno stručnog i pomoćnog osoblja, nema osnovnih sanitarnih potrepština. Otkud namaknuti novac za sve propuste ako znamo da je gradska blagajna prazna?

Sve što ste nabrojili u svom pitanju govori o tome koliko je odgojno-obrazovna politika Grada Zagreba bila štetna za interese građana. Čak i površna analiza informacija o gradskom sustavu odgoja i obrazovanja dostupnih na mrežnim stranicama Gradskog ureda za obrazovanje, jasno pokazuje da je sustav zapušten. Dojam je da je struktura Ureda podređena načelu uhljebljivanja i da je njegov najvažniji cilj konzerviranje stanja kako bi se sačuvala radna mjesta odabranih, a ne unaprijedio sustav koji im je povjeren. Kako, primjerice, objasniti zašto Gradski ured za obrazovanje ima 85 zaposlenika o čijem iskustvu i radu javnost ništa ne zna, pa čak ni o pročelniku, dvoje njegovih pomoćnika i osmero voditelja odjela, od kojih su neki besmisleno razdvojeni, poput Odjela za održavanje objekata i Odjela za planiranje objekata?

NACIONAL: Slažete li se s odlukom Vlade prema kojoj se učenici moraju vratiti u školske klupe iako je opasnost od zaraze koronavirusom danas puno veća nego što je bila u ožujku? Koja bi uopće bila alternativa?

Mislim da je Stožer dobro odrađivao svoje zadaće u situaciji koja je nepoznanica u globalnim razmjerima. Bilo bi neprimjereno od mene reći da bi trebalo primijeniti određeni model, budući da se u svijetu ispituju različiti modeli i da se još ne zna njihova učinkovitost. Djecu i učenike treba zaštititi, ali im također treba osigurati intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj, druženje s prijateljima i vršnjacima, fizički a ne samo virtualni dodir. Koji je to “zlatni rez” u kontekstu pandemije – ne znam. Ono što bi bilo potrebno jest više i pravovremeno konzultirati istraživanja o iskustvima i potrebama učenika i nastavnog kadra u kontekstu covida -19, koja su već objavljena ili se objavljuju, kako bi se uskladili stavovi i primijenila rješenja koja zadovoljavaju najveći broj dionika, ali i osigurali što normalniji uvjeti za učenje posebnim skupinama djece i mladih. Neka dobra rješenja nisu primjenjiva zbog zakonskih ograničenja pa bi trebalo preispitati njihovu opravdanost i razmisliti o fleksibilizaciji u izvanrednim okolnostima.

NACIONAL: Prije godinu dana, u ovo vrijeme, sindikati učitelja i nastavnika prijetili su štrajkom, koji su proveli i koji je trajao sve do ispunjenja njihovih zahtjeva, a sada je pitanje hoće li biti novca za obećanja koja je Vlada dala sindikatima. Što to govori o Plenkovićevoj vladi i položaju obrazovanja na ljestvici prioriteta?

U svim svojim tekstovima i javnim nastupima na tu temu, već desetljećima upozoravam na to da se uloga i važnost odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj kontinuirano srozava. Dokle god je u našem društvu za zapošljavanje, a time i za uspjeh u životu, presudna familijarna, klanovska ili stranačka veza koja se legitimira papirnatim dokazom o završetku bilo koje škole ili fakulteta, a ne stvarnim kompetencijama, nastavit ćemo obezvređivati presudnu ulogu odgoja i obrazovanja u osiguranju dobrobiti pojedinca i društva. To nas je već koštalo, košta nas i danas, a koštat će nas u budućnosti neusporedivo više, jer smo dio svijeta nesmiljene konkurencije koja počiva na znanju i inovacijama, ali u sklopu koje se sve dublje usađuje i nužnost društvene odgovornosti i solidarnosti. Nemam dvojbe oko toga ima li Hrvatska financijskih izvora za promjene u odgoju i obrazovanju. Na reforme koje nikad nisu provedene od 2000. smo potrošili – a ne uložili – nekoliko stotina milijuna kuna. Nakon toga su oni koji su taj trošak proizveli unaprijeđeni, a oni koji su od tog troška trebali profitirati, kao što su učenici i nastavni kadar, unazađeni. Novca je uvijek bilo i bit će, samo što se on prečesto olako, neracionalno i stihijski troši. Odgojno-obrazovni sektor nije nečija kasica-prasica, nego akumulirana namjenska sredstva građana kojima to odgovorna središnja i lokalna vlast vraća osiguranjem kvalitetnog obrazovanja.

NACIONAL: Naposljetku su zbog štrajka i pandemije učenici zapravo izgubili jednu školsku godinu. Koliko je velik i težak taj njihov gubitak, posebice ako ne znamo kako će izgledati i kako će završiti nova školska godina?

Prije više godina upozoravala sam na činjenicu da naši učenici provedu u obveznom odgoju i obrazovanju oko 25 posto manje sati nego u drugim razvijenim zemljama. Koliko god je situacija teška, uvjerena sam da je upravo sada čas da se reduciraju svi nepotrebni sadržaji u kurikulima i udžbenicima, a školsko učenje usmjeri razvoju generičkih znanja koja su fleksibilna i upotrebljiva u različitim područjima te odgovarajućim vještinama – analitičkim, kritičkim, suradničkim, iskustvenim itd. Ključno je da politika stvori odgovarajući okvir kako bi u tim promjenama jednako sudjelovali i učenici, i nastavni kadar, i roditelji. Pritom je važno da se cjelokupni proces kontinuirano prati i vrednuje kako bismo identificirali primjere dobre prakse i iz pandemije izvukli najbolje. Ako moramo mijenjati način života, onda moramo mijenjati i ponašanje aktera koji upravljaju našim životima. To znači da politika i političke elite određuju učinkovit okvir za dobar život, ali ga ne pune sadržajima. Sadržaji pripadaju javnosti – stručnjacima i građanima.

NACIONAL: Pandemija je u drugi plan potisnula kurikularnu reformu i ona se u javnosti vrlo malo spominje, kakva je vaša ocjena reforme školstva odnosno Škole za život?

Skupina eksperata s Filozofskog fakulteta, u kojoj sam sudjelovala, vrednovala je dio rezultata projekta Škola za život i ustanovila da većina dionika ima pozitivno mišljenje o provedenim promjenama, no da je potrebno još puno toga osmisliti i provesti ako želimo cjelovito izmijeniti sustav. U protivnom, ako zanemarimo cjelovitu reformu i fokusiramo se samo na dio, a to je kurikul, postoji opasnost da se inovirani kurikul vrati na staro. U Hrvatskoj se već dulje udružuju neokonzervativne, agresivno-populističke i tehnokratsko-menadžerske snage koje, mitologizirajući nacionalni interes, učinkovito blokiraju demokratizaciju odgojno-obrazovnog sustava i time ozbiljno dovode u pitanje razvoj djece i mladih u slobodna, otvorena i kritičkomisleća bića, a hrvatsko društvo u društvo građana.

NACIONAL: Nasilje među mladima sveprisutna je pojava u našem društvu, prošloga tjedna svjedočili smo slučaju premlaćivanja mladića iz Kaštela. Jesu li i zlostavljači zapravo žrtve sustava, odnosno nedostatka odgoja, nemara i nebrige?

Ako je riječ o odraslim osobama, mladima već iznad petnaeste godine, oni su i žrtve i akteri. Nasilje, osobito njegov porast, jasan je znak humane i humanitarne krize u društvu, odnosno refleksija društveno- političke, ekonomske i svake druge nesređenosti. Hrvatske elite propagiraju jedne standarde, žive po drugima, a građanima ostavljaju mrvice nakon čega od njih traže da još i budu sretni. Nisu potrebni ni niži razredi osnovnog obrazovanja da se shvati kako je riječ o brutalnoj manipulaciji sviješću građana kako bi ih se pretvorilo u ovisnike o strukturama moći. Očekivati da mladi ljudi radosno bleje pod lažima nametnutom im janjećom kožom, govori u prilog tome da naše elite ipak nisu, dugoročno gledano, inteligentne. Svojim ponašanjem ustoličuju i legitimiraju kulturu toleriranja nasilja u kojoj se verbalno i fizičko zlostavljanje češće slavi nego sankcionira. Očekivati da u takvom okruženju djeca i mladi usvajaju obrasce društveno poželjnog ponašanja, naprosto mi je groteskno.

NACIONAL: Što se događa na Filozofskom fakultetu? Ruši li rektor Damir Boras integritet Filozofskog fakulteta u Zagrebu? Smijenio je dekanicu, odbio prijedlog Fakulteta za novog dekana i konačno prijedlog Fakulteta za v.d. dekana – i na tu poziciju doveo svog kandidata Miljenka Šimpragu?

To što proživljavamo na Filozofskom fakultetu već nekoliko godina, a osobito zadnjih mjeseci, ispod je svih, pa i minimalnih akademskih, pravnih i etičkih standarda. Rektor Boras je, smjenjivanjem dekanice i neargumentiranim odbijanjem kandidata koje su predložili zaposlenici Fakulteta, ne samo duboko povrijedio povijesno očuvano dostojanstvo fakulteta na kojemu je proveo dobar dio svojega profesorskog staža, nego i ozbiljno ugrozio temeljna načela akademske autonomije, a time i otvorio prostor za niz drugih, po akademsku zajednicu štetnih promjena u budućnosti. Sasvim je izvjesno da se pod egidom striktnog pridržavanja pravnih propisa – na koje se rektor poziva u svojim odlukama, a koji su sami po sebi diskutabilni jer nisu dobar pravni okvir za jačanje sveučilišne autonomije – kvaliteta Sveučilišta nastavlja urušavati.

NACIONAL: Pravne norme donosi zakonodavac, odnosno vladajuće elite, zašto im je u interesu osnaživati norme koje rezultiraju negativnim praksama i slabljenjem akademske zajednice?

Istina je da pravne norme donosi zakonodavac, no mnoge se posljedično uređuju na nižim razinama, a sve one se u svakom normalnom društvu donose u cilju osiguranja dobrobiti i unaprjeđenja djelatnosti koja se njima uređuje. Međutim, u Hrvatskoj je u posljednjim desetljećima donesen nemali broj akata koji su nedovoljno precizni, koji sadrže sukobljene norme i kojima manjkaju učinkovite sankcije, pa je očekivano da se nerijetko i interpretiraju kako kome odgovara. Ako pritom interes onih koji upravljaju akademskom zajednicom nije i interes te zajednice, onda akcije koje su usmjerene na paraliziranje rada Filozofskog fakulteta nisu ni inovativne ni neočekivane.

NACIONAL: Što je ostalo od Filozofskog fakulteta kao bastiona kritičkog intelektualnog promišljanja? Je li upravo zato već godinama trn u oku raznim političkim garniturama, posebno onima na desnici?

Iako iz povijesti znamo da su različite mutacije moguće, nije se dogodilo da se potpuno i dugoročno zatru akademska sloboda, kritičko mišljenje, intelektualna znatiželja i otvorenost, čak ni u Frankovoj Španjolskoj ili u današnjoj Sjevernoj Koreji. Ova država i društvo, koji se zaklinju u tradiciju, trebaju Filozofski fakultet upravo takav kakav jest – slobodarski, inkluzivan i buntovan. Kao takav se održao stoljećima, izgrađivao je i razvijao ovo društvo, oblikovao je mlade umove na dobrobit zajednice i uvelike pomogao da se Hrvatska pozicionira u europskoj i međunarodnoj zajednici, pa je nedopustivo da se te njegove važne odlike s lakoćom guše u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Društveno-humanistička perspektiva, osobito kritička, nezaobilazna je u razumijevanju društvenih promjena i izazova. Nema nikakvog opravdanja fokus razvoja sveučilišta reducirati na jačanje biotehnoloških znanosti, a istovremeno obezvređivati i zatirati društveno-humanističke, što se danas događa u Hrvatskoj, jer time dovodimo u pitanje kolektivno i individualno samoočuvanje. Jednom će netko, pobogu, morati objasniti zašto je stanje u Hrvatskoj takvo kakvo jest.

NACIONAL: Studenti i profesori Filozofskog fakulteta predali su premijeru Plenkoviću peticiju s osam tisuća potpisa kojom traže smjenu dekana Borasa. “To je samo dokaz da se bave politikom, što se na Sveučilištu ne bi trebalo po Statutu i zakonu”, komentirao je rektor Boras. Jeste li vi jedna od potpisnica peticije?

Tu peticiju nisam stigla potpisati, no potpisala sam apel skupine starijih profesora Filozofskog fakulteta kojim se od rektora Borasa traži poništenje odluka štetnih za Fakultet i njegova paralizacija. Što se tiče komentara rektora Borasa, moram reći da je u udžbenicima građanskog odgoja u mnogim demokratskim zemljama među prvim lekcijama ona koja učenike upozorava na to da ako se sami neće baviti politikom, politika će se baviti njima, često na njihovu štetu. Na to kontinuirano upozoravam i svoje studente na kolegiju Politika obrazovanja i potičem ih na građansko političko djelovanje. Tvrditi u suvremenom demokratskom društvu da se studenti ne bi smjeli baviti politikom i ne objasniti im da je ono što uče i što moraju znati rezultat dobre ili loše akademsko-političke odluke, znači samovoljno ih lišiti spoznaje o važnim čimbenicima koji u znatnoj mjeri određuju njihove karijere i živote.

NACIONAL: Pod blagoslovom rektora Borasa pokrenuta je inicijativa za dodjelu počasnoga doktorata gradonačelniku Bandiću. Poznato je da rektor surađuje sa zagrebačkim gradonačelnikom, da su prijatelji. Ta je odluka zgrozila akademsku zajednicu, mogu li se tako dijeliti počasni doktorati?

Ta me vijest zgrozila, no s obzirom na to da imam neka saznanja o aranžmanima prema kojima se dodjeljuju Nagrade Grada Zagreba i na to tko ih dobiva u području odgoja i obrazovanja, to me nije iznenadilo.

NACIONAL: Strategiju znanosti i obrazovanja koja je na snazi donio je Neven Budak. Ministar Fuchs smatra da je potrebna nova Strategija, slažete li se s njim?

Držim da s tom odlukom ne treba brzati, nego najprije na kup što prije dovesti nekoliko najvrsnijih stručnjaka za strategijsko planiranje u ovom sektoru, koji bi iz postojećih dokumenata nastojali oblikovati jezgrovit i koherentan središnji dokument cjelovitih promjena, a ne samo kurikuluma. Rezultati brojnih dosadašnjih reformiranja su gomile papira od kojih su neki završili u košu, a neki objavljeni kao normativni dokumenti iako je bila riječ o radnim materijalima na kojima je još ozbiljno trebalo raditi. Taj dokument mora biti jasan u prioritetima, ciljevima, provedbi i rezultatima kako bi se prestali izluđivati i učenici i nastavnici i roditelji, ali i cjelokupna javnost o tome što se, zašto i kako mijenja.

NACIONAL: Koautorica ste Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava, Nacionalnog programa za mlade, Nacionalnog programa za zaštitu i promicanje ljudskih prava te prvog nacionalnog Kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja. Je li dovoljno da danas imamo zdravstveni i građanski odgoj kao međupredmetne teme, a ne kao zasebne predmete?

Provela sam dvadeset godina razvijajući hrvatski pristup odgoju i obrazovanju za ljudska prava i građanstvo s velikim brojem izvanrednih entuzijasta – predstavnika formalnog i neformalnog sektora. Na kraju smo došli do okvirnoga kurikuluma, empirijski pratili i vrednovali njegovu provedbu, u tu svrhu kreirali i primijenili originalnu metodologiju i dvadesetak instrumenata za praćenje i vrednovanje koji su se mogli koristiti i u drugim nastavnim predmetima. Mnoge od ideja koje smo ugradili u hrvatski model uspjela sam integrirati u veliki broj programa u drugim državama i na europskoj razini. Nakon dvadeset godina rada na tome, 2014. je sve to obezvrijeđeno i poništeno preko noći, a Hrvatska je dobila alternativni program kojim se među učenicima ne razvijaju kritičko građansko mišljenje i odgovornost nego građanska poslušnost.

NACIONAL: Treba li vjeronauk ostati u školama?

Načelno nisam protiv učenja o vjerama i religijama u školi, s obzirom na to da sam poklonik slobode vjeroispovijesti, no moja je preferencija od početka devedesetih bila uvođenje religijske kulture i čvršće povezivanje tog područja s građanskim pravima i slobodama.