Novinar i književnik Tomislav Šovagović otkriva kako je nastala knjiga ‘Spremište Trešnjevka’, autobiografski ciklus o djetinjstvu u 60 priča

Novinar i književnik Tomislav Šovagović objavio je novu autobiografsku knjigu u kući Mozaik knjiga o životu u Zagrebu tijekom druge polovine 80-ih godina prošloga stoljeća. U knjizi „Spremište Trešnjevka“, prisjeća se svojih dječačkih dana u Zagrebu kroz 60 priča. Šovagović kaže da je knjiga zaokružen autobiografski ciklus o djetinjstvu. „Kako sam prije pisao o Slavoniji, mjestu očeve postojbine, i Dalmaciji, u kojoj sam rođen i živio do devete godine, htio sam sastaviti i zbirku priča o Zagrebu u koji sam doselio u trećem razredu osnovne škole. Kako pišem dnevnik od svoje petnaeste godine, tako sam htio Slavoniju, Dalmaciju i Zagreb objediniti u autobiografskom ciklusu koji sad ima četiri knjige. Spremam i knjigu ‘Rudnik čvaraka 2’ koja će biti peta knjiga u autobiografskom ciklusu.“

Naslov knjige proizlazi iz toga što je cijeli grad bio povezan tramvajima koji su na svoj put kretali iz spremišta na Trešnjevci. Ali Trešnjevka je u ono vrijeme bila ključno mjesto za nabavu i susrete, posebno za kvartove poput Jaruna koji tada nisu imali sve osnovne sadržaje koje danas uzimamo zdravo za gotovo.

„Ono što su danas trgovački centri, to je nekad bilo spremište Trešnjevka, odnosno Remiza u cjelini. Ona je bila svojevrstan centar grada. Osim što si morao tamo do tramvaja, morao si ići i u pekarnicu, trgovinu, kafić i poštu. Današnji dućan DM na Trešnjevci je bio kino Triglav, pošta je bila na križanju Selske i Ozaljske. Tih se stvari sve manje nas sjeća. Jedino spremište Trešnjevka ima starinski izgled koji se nije promijenio kroz godine. Ali te stvari, kojih danas nema, bilo mi je najvažnije opisati. Važno je napomenuti da su dvije različite priče Trešnjevka nekada i moj dio od Jaruna prema Ljubljanici. Moja povezanost s Remizom bila je veća do Univerzijade koja je prebacila preko ceste razne sadržaje koje dotad nismo imali. I sama knjiga je podijeljena na dva dijela, prije i poslije Univerzijade, točnije, smjestio sam radnju u troja tramvajska kola s pulferom. I kondukterom u zadnjim kolima. Tada su došli dućani, napravljena je regatna staza na Jarunu, uređeni bazeni Mladosti te su prošli tramvajske linije. Nezamislivo je novijim naraštajima kako je Jarun prije toga izgledao. Išao sam šorovima, kao u Slavoniji i Dalmaciji, kroz svojevrsno selo da dođem do škole”, prisjeća se Šovagović u razgovoru za Zagreb News.

Šovagović se kao devetogodišnjak s obitelji doselio na Jarun 1985. godine jer mu je otac Josip dobio s posao u tadašnjem „Radi Končaru“. Prilikom dolaska osjetio je tugu i žaljenje za rodnim Šibenikom, ali se uspio brzo uklopiti. „Veća od straha mi je bila tuga za Šibenikom i neizvjesnost od nepoznatog. Strah je brzo razbijen jer smo svi bili prvi naraštaj u trećem razredu osnovne škole Jarun. Svi koji su dobili priliku raditi u ‘Končaru’ živjeli su u blizini Trešnjevke. Bilo je neobično otkrivati nove dijelove grada kad ste iz manje sredine. Teta Vjera je živjela u Dubravi, trebalo je putovati do istoka metropole. Budući da sam u obiteljskim vezama s Fabijanom Šovagovićem, imao sam i prilike češće odlaziti na predstave. Upijao sam puno kulturoloških sadržaja jer je zagrebačka kulturna ponuda bila velika. Za pisanje knjige pomogli su mi razgovori s prijateljima iz tog vremena. Od svih biste čuli ista sjećanja i slična iskustva. Dan danas se povremeno čujem s nekoliko školskih vršnjaka.“

Kao svojevrsnu inicijaciju u zagrebačko društvo Šovagović je imao nogometnu utakmicu na kojoj je, na vlastito inzistiranje, sam igrao protiv devetorice igrača. Iako je izgubio, zabio je respektabilnih sedam golova, što mu je pomoglo u prihvaćanju u zajednicu. Kaže da sada baš nema sportskih druženje.

„Danas je to surfanje na internetu. Svatko se probudi i provjerava društvene mreže. Mi smo tada imali svakodnevnu dječju igru na ulici. Obavezno se gledala i košarkaška utakmica subotom. U nedjelju si, po mogućnosti, išao na Dinamo. Ja sam za Cibonu, a osobito za Dinamo, navijao još u Šibeniku. S majčine strane su hajdukovci, dok me očeva slavonska strana povukla za Dinamom. Zbog Dinama i Cibone sam lakše prihvatio Zagreb. Meni su kulturološke poveznice, poput Šibenčanina Dražena Petrovića u Ciboni, olakšavale prilagodbu. Osjećali smo da nismo sami i da je s nama živio šibenski duh.“

Najdraža priča mu je sjećanje na prvu utakmicu Dinama protiv Željezničara, s tri realizirana jedanaesterca Marka Mlinarića. Rado se sjeća života s očevim stricem, glumcem Fabijanom Šovagovićem.

„Izdvojio bih priče o odrastanju s Fabijanom. Bio sam premali da bih shvatio njegovu veličinu, ali on je za mene bio strikan koji se uvijek šali. Uvijek sam plakao kada bi poginuo u filmu jer još nisam poimao te umjetničke sfere. Onda bih se obradovao kad bih ga vidio živog u vikendici ili kod nas na ručku. To su okosnice priče ‘Spremište Trešnjevka’ i bilo mi je teško napisati knjigu bez da spominjem Fabijana jer su bili rijetki vikendi bez njega.“

Šovagović smatra da je Zagreb 80-ih bio prohodniji grad. „Da sada odemo na cestu, gužva je kao da si tada otišao na Dinamove utakmice. Sve je dostupnije, ali je izgubljena ljepota otkrivanja. Morali ste za bilo što potegnuti kroz grad. Danas imamo sve nadohvat ruke na mobitelu. Mi smo tek nakon Univerzijade dobili fiksni telefon. Sve se svodilo na susrete uživo. Bilo je više međusobnog povjerenja i prijateljevanja. Grad je, gdje je mogao, ostao ušminkan. Vidjeli smo po potresu da mnogo toga nije bilo održavano i da je grad ranjiv. Zagreb je i prenapučen. Kvartovi su gradovi za sebe. Nema tog sadržaja koje ne možete naći u svom kvartu. Postao je niz gradića gdje se melje ono staro. I u Rudešu, u kojem živim već 18 godina, svaki se komad zelene površine urbanizira i mijenja se stalno pred našim očima.“