Sve je izgledalo kao unaprijed simbolički predodređeno za Garetha Southgatea i ekipu. Nogomet je i geografski bio do sad najbliže kući, ako prihvatimo da Engleska jest ‘dom nogometa’, kako im tepaju njihovi navijači, iako su posljednji trofej s velikog natjecanja osvojili još davne 1966. godine. Englezi su na ovogodišnjem EURU odigrali 7 od 8 utakmica na Wembleyu, bili svrstani u naizgled ‘lakši’ dio ždrijeba, a u pojedinim su trenucima neosporno imali i određeni sudački poguranac. Međutim, čovjek koji je zakazao u trenucima kada je 1996. Engleska bila najbliže plasmanu u finale i promašio odlučujući jedanaesterac, sada se 25 godina poslije našao u sličnoj situaciji te proživio svojevrsni deja-vu.

Engleski punk bend The Business još je 2003. godine opjevao sadašnjeg izbornika, te u biti, referirajući se na to polufinale, pokazat će se, predvidio i njegovu sudbinu. ‘Southgate’s going home’, koji stoji u refrenu mjesto popularnog ‘It’ s coming home’, još je jedan u nizu linčeva i kritika koje je Englez pretrpio i kao igrač i kao trener, a sve se to vidno odrazilo na njegov predstojeći život. Ono što je Southgateu bilo potrebno u tim trenucima, mimo neukaljenog trenerskog znanja od strane šire javnosti, njegov je svojevrsni inat i bunt u želji da se iskupi za ulogu tragičara te davne 1996. godine. Kao još neiskusan trener nakon par epizoda u Middlesbroughu, preuzeo je Englesku U-21 reprezentaciju u nadi da će upravo u reprezentativnom nogometu ispuniti svoj trenerski potencijal i izgraditi svoj put od općeg tragičara do nacionalnog heroja. Jordan Pickford, Jack Grealish, Marcus Rashford i Ben Chillwell samo su neka od imena koja su tada pod njegovom palicom činila okosnicu mlađe reprezentativne selekcije Engleske, a potom su svoje nastupe pretočili i u A-reprezentaciju Southgateovom promocijom u seniorskog izbornika.

Englezi su smatrali da je upravo to bio put do uspjeha, što je i logično. Kada u ekipi imate mlade igrače koje trener odlično poznaje, a k tome nadodate još par ‘iskusnjara’ i svjetskih klasa kao što su Kyle Walker ili Harry Maguire, mnogi će reći da je to zacrtan put ka cilju kojemu samo vrijeme stoji na putu da se u potpunosti ostvari.

Southgateova momčad, kao dokaz tome, odigrala je definitivno najbolji veliki turnir pod njegovom palicom. Samo dva primljena pogotka i praktički ni jedna izgubljena utakmica u regularnom vremenu, impresivna su statistika za bilo koju momčad. Međutim, ništa drugo nije ni preostalo za očekivati trofejem gladnoj engleskoj javnosti, koja je, može se reći, s punim pravom tražila da ‘Lavovi’ na ovom prvenstvu odu do samog kraja. No, pošlo je po zlu upravo tamo gdje i 25 godina prije, s istim likom u glavnoj ulozi.

Priča o penalima

120. je minuta produžetka, iako se još od 90. dalo naslutiti da bi se obje momčadi mogle zadovoljiti odlučivanjem o pobjedniku preko izvođenja ruleta jedanaesteraca. Southgate je, činilo se, bio spreman i na to, budući da je promišljeno i s razlogom tada u igru uveo Rashforda i Sancha, a iz nje izveo Hendersona i Walkera. Nema sumnje da su oba igrača Manchester Uniteda vrhunska u tom segmentu nogometne igre, dojam je da je Southgate ipak čekao s tom izmjenom predugo, imajući u vidu da su i Sancho i Rashford zajedno imali tek četiri kontakta s loptom i pritom ostali nezagrijani. Na koncu tako ni jedan od džokera s klupe nije ispunio svoju primarnu zadaću, a time je indirektno stavljen još veći teret na leđa najmlađeg, Bukaya Sake.

Odluka da 19-godišnjak puca odlučujući jedanaesterac u finalu velikog natjecanja ne prakticira se ni na turnirima od daleko manjeg značaja, a ako je baš netko to trebao znati, onda je to Gareth Southgate. Sadašnji engleski izbornik imao je 26 godina kada je promašio odlučujući jedanaesterac, no sada je to učinio sedam godina mlađi Saka i, ni kriv ni dužan, vjerojatno time ostavio kiseo okus engleskim navijačima na budući spomen njegova imena.

‘Nikad nisam osjećao bijes, osjećao sam samo žaljenje, kajanje, odgovornost. Vrlo je teško profesionalno podnijeti neuspjeh pod pritiskom tih velikih svjetala reflektora.’ – izjavio je jednom prilikom Southgate na upit o tome koliko je promašeni jedanaesterac utjecao na njegov daljnji profesionalni život.

Engleski je izbornik itekako poznavao težinu navedenog ishoda, pa svoju odluku o tome da posljednja tri jedanaesterca prepusti mladim igračima opravdao dobrim radom na treninzima. Međutim, Southgate je također vrlo dobro trebao znati da ih jedan udarac dijeli do velike slave, ili pak vječne etikete tragičara, što je i sam iskusio. Možda je tako i sam prihvatio takvu etiketu, znajući da javnost za promašeni jedanaesterac neće kriviti trojicu poletaraca, već njega, dok bi u drugom slučaju sve dizali u nebesa. Tako su mu se sva sreća i dosadašnji uspjeh na turniru vratili u samom finalu. Englez je prokockao sve u lutriji jedanaesteraca, za koju je pak dojam da je ipak do nekog segmenta mogao utjecati, a na koncu i bolje djelovati.