Pri spomenu francuske glumice Sophie Marceau (54), oni stariji sjetit će se njene uloge u debitantskom filmu „Tulum“ iz 1980. godine, tinejdžerskoj komediji zbog koje je tada 14-godišnja djevojčica proglašena velikom glumačkom nadom. Oni manje stari sjetit će se njene uloge u filmu Mela Gibsona „Hrabro srce“ iz 1995., a ljubitelji filmova o Jamesu Bondu znaju je kao partnericu Piercea Brosnana u filmu „Svijet nije dovoljan“. I dok je tijekom karijere bila poznata kao glumica koja je znala kombinirati komercijalne i umjetničke filmove, u posljednjem desetljeću sve je manje glumila, gotovo da je prestala s glumom. A onda se ove godine vratila na filmski festival u Cannesu glavnom ulogom u filmu „Sve je u redu“ redatelja Francoisa Ozona koji se natjecao za Zlatnu palmu. Mjesec i pol dana nakon svjetske premijere u Cannesu, film će imati hrvatsku premijeru na festivalu u Vukovaru koji će se održati od 25. do 29. kolovoza.

„Sve je u redu“ priča je o 85-godišnjem Andréu (André Dussollier) koji je nakon moždanog udara djelomično paraliziran, njegove kćeri Emmanuele (Sophie Marceau) i Pascale (Géraldine Pailhas) brinu se o njemu dok njegovu bivšu suprugu Claude (Charlotte Rampling) za njega nije briga. Stoga André, prznica sklon vezama s istim spolom, ima samo jednu želju, a to je da ga eutanaziraju. Kćeri su očajne, uvjeravaju ga u suprotno, ali on je ustrajan u svojoj želji. K tome, eutanazija u Francuskoj zakonski nije odobrena.

U svojim osvrtima kritičari su vrlo često navodili kako je najbolja stvar u filmu Sophie Marceau koja se time vratila glumi. Zato smo nakon premijere u Cannesu, ekskluzivno za Nacional, razgovarali sa Sophie Marceau kako bismo saznali zašto je zanemarila glumu, zašto se vratila upravo ovim filmom i kako sada gleda na vrijeme od prije 40 godina kada je bila velika tinejdžerska zvijezda.

Glumački povratak Sophie Marceau u filmu ‘Sve je u redu’ koji se natjecao za Zlatnu palmu u Cannesu. PHOTO: Promo

NACIONAL: Posljednjih nekoliko godina nismo vas viđali u filmovima. Koji je bio razlog za to?

Ne viđate me i više od samo nekoliko godina. Prestala sam se pojavljivati u filmovima jer sam osjetila da trebam neko vrijeme samo za sebe. Trebala sam prestati razmišljati o filmovima, prestati razmišljati o sebi kao glumici, željela sam da moj duh bude slobodan. Razlog tome nisu neki očaj ili kriza, kojih je i bilo tu i tamo. Želim raščistiti put u budućnost, želim držati opcije otvorenima i vidjeti što će se dogoditi.

NACIONAL: Kako vas je redatelj Francois Ozon uvjerio da se vratite ulogom u filmu „Sve je u redu“?

Znala sam da ću jednoga dana pročitati scenarij koji će mi se dopasti. To se i dogodilo, taj scenarij pobudio je nešto u meni nakon čega sam rekla „bacimo se na ovo“. Povratak je bio lagan i prirodan, a ja sam bila sretna što ponovo snimam film.

NACIONAL: Tema filma nije laka, s njom ćemo se svi u životu susresti, a to je skora smrt oca. Jeste li se morali posebno pripremati za tu ulogu?

Ne, ništa teže od priprema za neke druge uloge. Imate uloga za koje se pripremate tako što vas svakoga dana šminkaju pet sati, to je teško na svoj način. Knjiga, kao i scenarij filma koji je nastao na temelju knjige, vrlo je jasna, vrlo linearna. Nema tu zahtjevnih situacija koje treba odglumiti, bilo je potrebno samo ući u pravo raspoloženje, ono koje je tražio Francois Ozon, razumjeti ono što nam želi reći ovim filmom. Od prvog do posljednjeg dana snimanja morali smo razumjeti što znači neki dijalog, što znači neka scena, koji je intenzitet emocija i tako dalje. I to je ono što je divno kod snimanja filma, on nije završen sve dok ga doista ne dovršiš. Film je poput Frankensteina, to je čudovište koji ti se nametne i uđe u tebe. Vrlo zanimljivo.

NACIONAL: Film „Sve je u redu“ kombinacija je tragedije i komedije. Kako ste balansirali između ta dva elementa filma?

Taj dio u rukama je redatelja i njegova scenarija. André Dussollier glumi oca koji želi umrijeti, ali on je istovremeno taj koji unosi komični dio u film. On glumi egocentrika koji zna biti zloban, ali je istodobno karizmatičan, otvorenog uma i politički nekorektan. On može birati hoće li umrijeti ili ne, dok Emmanuele, njegova kći koju ja glumim, nema izbora. Ona mu jedino može pomagati, biti njegov partner u ispunjavanju njegovih želja. Ona će biti uz njega do samoga kraja, slagala se ona s njegovom odlukom ili ne. To je odnos pun emocija, s puno kontradikcija, a takve stvari glumci najviše vole. Smrt je nešto grozno, teško, ali i oslobađajuće. Svi mi ne razmišljamo o tome kako ćemo umrijeti, ali mi se sviđa što, nakon što pogledamo ovaj film, pomislimo da bismo trebali razmišljati i o smrti. I govoriti o tome. Ljudi ne razgovaraju o tome, a onda odjednom shvate da neće živjeti vječno. Mene ovaj film podsjeća na to da razmislim o smrti.

NACIONAL: Smatrate li da djeca doista nemaju izbora kada njihov otac zatraži da ga eutanaziraju?

Emmanuele nema nikakvog izbora. U filmu Emmanuele kaže kako ne može nagovoriti oca da se predomisli jer se on nikada neće predomisliti. I zato ona nema nikakvog izbora. Može ga napustiti i reći mu „sam se brini za svoja sranja, cijeli život stvaraš mi probleme“ jer Emmanuele ima mnogo toga protiv svog oca. Mogla bi ga, na preporuku svoje sestre, i ubiti. Ništa od toga ne može. Nije ubojica, ona je njegova suprotnost, vrlo je suosjećajna. Ona je tu da mu pomogne.

NACIONAL: André Dussollier briljira iako je veći dio filma prikovan za krevet. Kako ste s njime razvijali glumački odnos oca i kćeri?

Uživala sam radeći s njim jer njemu je gluma život. Obožava glumu, sav je u njoj, u svojim mislima gradi osobu koju glumi. On je poput 18-godišnjaka, poput nekog mladog glumca koji jednostavno voli glumiti. On nije glumac koji se mota uokolo na snimanju i razgovara s ljudima. On sjedi u svojoj sobi, koncentrira se, i čeka da ga pozovu. Kada ga pozovu, istog je trenutka spreman za snimanje. Zanimljive su mi bile scene u kojima on treba biti zloban ili treba reći nešto ružno. Nasmijao bi se i rekao „O, kako ovo volim“. Unosio je intenzitet u emotivne scene. Plakala sam kada nisam bila ispred već iza kamere i gledala ga kako glumi.

Na snimanju filma ‘Sve je u redu’ s redateljem Francoisom Ozonom. PHOTO: Promo

NACIONAL: Film nameće i pitanje treba li ozakoniti eutanaziju. Kako vi gledate na eutanaziju?

Voljela bih da sam i prije ovog filma imala mišljenje o tome, ali nisam. Znate, cijeloga života bila sam okružena životinjama. Moj mali pas bio je teško bolestan. Bio je star, odvela sam ga kod nekoliko veterinara da bi mi jedan od njih rekao „Sophie, tu se ne može više ništa napraviti“. Rekla sam „u redu, napravite ono što morate“. Gledala sam kako moj pas umire, kako se oslobađa boli. Pomislila sam: „Bože moj, održavala sam ga na životu sve ove godine a on je patio.“ Nisam ga mogla ubiti, nisam si to mogla dopustiti. Nisam to mogla napraviti, borila sam se protiv njegove smrti i moj je pas godinama živio. Onog trenutka kada je umro, bila sam ljuta na samu sebe pitajući se zašto to nisam ranije napravila, zašto ga ranije nisam oslobodila boli.

NACIONAL: Francois Ozon često se spominje kao vrstan redatelj žena. Kao žena koju je režirao, možete li nam objasniti njegov pristup?

On voli glumice, pomalo je feminiziran, ima taj senzibilitet i znatiželjan je. No on zna biti čvrst i odlučan na snimanjima filmova. Ta njegova feminiziranost vidi se kada bira boje, kada opipava materijal od kojeg je napravljena vaša košulja. Voli, poput žena, zavući se u ljudski um, voli analizirati ljude. S druge strane, on je redatelj koji zna što želi, šef je na snimanju, diktira svime što je potrebno za snimanje filma. Uvijek unosi neku energiju na snimanje.

NACIONAL: Film je prikazan na festivalu u Cannesu, vjerojatno će biti prikazan na mnogim festivalima diljem svijeta. Jeste li zaintrigirani činjenicom da bi film ili vi osobno mogli osvojiti festivalske nagrade?

Nisam. Iskreno, ne volim nagrade jer to znači da se zadnjeg dana moram pojaviti na festivalu, naći odgovarajuću haljinu, pojaviti se na dodjeli nagrada i pripremiti govor. Znam da bi to bila velika stvar za film, nagrada bi mu pomogla u gledanosti, a ja želim da film postane uspješan. No, grozna sam, mislim prvo na sebe. Samo želim biti kod kuće umjesto da držim nagradu i odgovaram na novinarska pitanja.

NACIONAL: Što vam je gluma donijela u životu?

Volim se prerušavati u nekog drugog, poigravati se zajedno s ostalim glumcima. Baš sam razgovarala s Lisom Azuelos, redateljicom s kojom uskoro počinjem snimati novi film. Ista smo generacija i sve se bolje znamo jer ćemo zajedno raditi već treći put. U novom filmu morat ću se prerušavati i rekla sam joj da to jedva čekam, dok je ona rekla da se mrzi prerušavati. Nije mi jasno kako ljudi to ne vole. Tako to ide kod redateljica, u suprotnom bi bila glumica.

NACIONAL: O kakvom se filmu radi?

Riječ je o filmu „I Love America“, komediji o ljubavi i seksu, klasičan film Lise Azuelos. Volim Lisu, ona me nasmijava, ona me pokreće, ona je tako pametna. I dobro je biti s nekim svoje generacije, zanimljivo je kako gledamo na život, pričamo o sjećanjima na brojne događaje.

NACIONAL: Kao i svi klinci, i ja sam vas 1980. gledao u filmu „Tulum“. Je li taj film i danas u Francuskoj popularan kao što je bio?

Bojim se da jest. Da, nevjerojatno. Viđam devetogodišnje djevojčice koje me zbog tog filma gledaju razrogačenih očiju i pozdravljaju s „bonjour, Madame“. A ja sam tada imala 13 godina. Odmah znam da su nedavno gledale film „Tulum“. Nisam sigurna da me one prepoznaju, vjerojatno im njihove majke kažu „to je glumica iz filma ‘Tulum’, ona mi je bila uzor kada sam bila mala“. Čini se da je taj film poveznica između generacija.

NACIONAL: Jeste li ikada ponovo gledali taj film?

A, ne, nikako.

Marceau s Pierceom Brosnanom u filmu ‘Svijet nije dovoljan’ iz 1999., iz franšize o Jamesu Bondu. PHOTO: Promo

NACIONAL: Koliko je ta popularnost u tinejdžerskim danima utjecala na vaš život?

Cijeloga života sam izložena kamerama, medijima, fotografima i tako dalje. To je dio mog posla i sviđa mi se kada razgovaram s vama novinarima. To je zanimljivo vama, ali i meni. No danas je, zahvaljujući internetu, previše medija. Ipak, još uvijek volim snimati filmove. Nemam puno toga reći o sebi jer mi se čini da nikada nisam imala život mimo filmskog života.

NACIONAL: Budući da ste bili tinejdžerska zvijezda, kako gledate na današnje tinejdžerske filmske zvijezde koje su, u želji za uspjehom, pod velikim pritiskom?

Suosjećam s njima. Nije im lako, ali sve to ovisi i o ljudima koji ih okružuju. Pitanje je jesu li prizemljeni. Ne želim vam lagati i reći ću vam iskreno – danas ne bih željela biti tinejdžerska zvijezda. U svoje vrijeme, prije 40 godina, naučila sam mnogo toga. Naučila sam kako biti samostalna, dok mislim da današnje tinejdžerske zvijezde nemaju autonomiju. Ovise o mnogo toga, o novcu, o ljudima koji ih okružuju.

NACIONAL: Živimo u vremenima kada se snimaju filmski nastavci i filmovi o superherojima, sve je manje zanimljivih i originalnih filmova. Kako se snalazite u takvom filmskom okruženju?

Uvijek je bilo i uvijek će biti umjetnosti na filmu. Barem se nadam. Istina je da je danas sve, manje ili više, industrijalizirano, pa tako i film. Istovremeno, živimo u vremenima tehnološkog napretka. Tehnologija je preplavila svijet, a ne umjetnost i kultura. Tijekom povijesti dokazalo se da napredak tehnologije donosi usporavanje ili pad zanimanja za kulturu. Za nas glumce film je instrument na kojem sviramo. Nadam se da će se u našem društvu naći „čudni“ ljudi, ljudi koji razmišljaju drugačije, te da će uvijek postojati umjetnici čije ćemo radove gledati na filmskim festivalima.

NACIONAL: Kada govorimo o filmskim franšizama, kako gledate na svoju ulogu u franšizi o Jamesu Bondu?

Kao obožavateljici filmova o Jamesu Bondu, to je bilo ostvarenje sna. Nije da svaki dan razmišljam o toj ulozi, ali kada me netko podsjeti na taj film, naravno da mi to izmami osmijeh na lice. To mi je bilo predivno iskustvo. Redatelj je bio Michael Apted koji je nedavno preminuo. Jako sam ga voljela, on je bio jako dobar u tome što je radio. Kod njega mi se dopalo to što je doista bio zainteresiran za lik Elektre King koju sam glumila. Elektra King bila je čudna kombinacija šizofrene žene koja je i perverzna i narcisoidna. Ne znam što je Apted vidio u meni, ali doista je želio da ja dobijem tu ulogu. I Barbara Broccoli, producentica filmova o Jamesu Bondu, predivna je osoba. Snimanje je bilo spektakularno, dio je sniman na Sejšelima, to su bile one podvodne scene, dio u Chamonixu gdje smo skijali, dio na Temzi. Znam da postoje radikalni obožavatelji filmova o Jamesu Bondu koji onda ocjenjuju filmove iz te franšize. Koliko znam, film u kojem sam glumila dobro je ocijenjen.

Sophie Marceau je već kao tinejdžerica postala filmska zvijezda glumeći u filmu ‘Tulum’. PHOTO: Promo